Pretraži ovaj blog

Učitava se...

srijeda, 23. studenoga 2016.

Muzej karikature


Zašto Muzej karikature?



Piše:
Krešimir Galović







Karikatura je sveprisutna u društvu. Gotovo svakodnevno je susrećemo u dnevnom tisku, raznim časopisima i sve više na internet portalima. Nema dana da nas ne nasmije sa svojim duhovitim i britkim komentarima. No s druge strane iako je sve prisutna, karikatura u sebi nosi nekoliko paradoksa. Prvi je da vrlo brzo pada u zaborav- već za dan ili dva, njeno mjesto zauzima neka nova. Upravo u toj prolaznosti, iz dana u dan, iz godine u godinu promiču nam mnoga autorska imena koja polako padaju u zaborav. I već za koju godinu o njima ne znamo ništa. Tek tu i tamo prelistavajući neke stare novine slučajno nabasamo na nekog od njih- i to je uglavnom sve. No i opet će nas nasmijati sa svojom britkom duhovitošću. Ali ovaj put se ne smijemo trenutnoj aktualnosti karikature, već pomalo zabrinjavajućoj činjenici a to je da se neki obrasci ljudskog ponašanja ne mijenjaju otkada je čovjeka, odnosno njegove iskonske majmunske pranaravi. Ili kako piše Miroslav Krleža u Magistra Vitae: „Dešava se, kao što vidimo, da majmun usred atomističkog perioda puca još uvijek prahom i olovom iz svojih staromodnih topova, a ovi su topovi majmunski klasičan dokaz kako se s izmjenom načina proizvodnje mijenjaju možda društveni odnosi, ali majmunski mentalitet jedva.“ I u tom je kontekstu za svijet karikature, krležijanski rečeno „ansambl historije“ zapravo neizmjeran. „Na njenoj pozornici“ piše Krleža, „igraju ulogu sve ljudske mane, sve predrasude, sve zablude, sve laži i sva krvološtva.“ A jedna od uloga karikature upravo je njihovo razobličavanje. Odnosno kako je napisao karikaturist Angjelo Uvodić l936. godine u uvodu svoje monografije karikatura: „Karikatura iznosi razgoljene istine o životu, dok je svijet zbilje u njoj bez konvencionalnog okolišanja uvjerljivo predočen. Zato se u karikaturi najvjernije odražava pravo lice naše stvarnosti i ono što se u njoj događa.“



  Angjelo Uvodić, Autoportret, 1937.




Drugi paradoks vezan uz karikaturu je da i usprkos njene sveprisutnosti, danas u svijetu jedva da i možemo na prste jedne ruke nabrojati specijalizirane muzeje za karikaturu, poput primjerice: Njemačkog muzeja za karikaturu i kritičku grafiku u Hannoveru, Zille Museuma u Berlinu, Muzeja karikature i animirane umjetnosti u Varšavi, Izraelskog muzeja karikature i stripa te Muzeja karikature i humorističkih umjetnosti u Istambulu. Iz tog je razloga osnivanje Muzeja karikature u Zagrebu pravi pionirski poduhvat. Muzej karikature ili skraćeno MUKA privatni je projekt karikaturista Stiva Cinika i povjesničara umjetnosti Krešimira Galovića. Cilj muzeja u osnivanju je: pratiti, prikupljati i izlagati recentnu domaću i stranu produkciju, prikupljati, stručno obrađivati i izlagati djela vezana uz povijest domaće i strane karikature te organiziranje raznih događanja. U tom je kontekstu jedan od glavnih naglasaka, već i prije njegova službenog utemeljenja, na stvaranju dokumentacijskih zbirki koje čine izvorni radovi pojedinih autora te razna tiskana izdanja i publikacije iz vremena (dnevni tisak, časopisi, katalozi i knjige). U skorije vrijeme očekuje se useljenje muzeja u stalni prostor u kome će se uz stalni postav iz povijesti domaće i strane karikature održavati autorske i razne tematske izložbe. Najavno predstavljanje Muzeja karikature u virtualnom izdanju a ne tiskanom odraz je vremena u kome je digitalno i brzina protoka informacija u potpunosti oduzelo primat klasičnim formama komuniciranja. U tom je kontekstu pojava novih digitalnih medija za karikaturu danas jednako važna kao i nekada pojava tiskarskog stroja, no s još uvijek istim ciljem, odnosno kako je to lijepo rekao neposredno pred smrt veliki hrvatski karikaturist Oto Reisinger: „Ja sam se uvijek u mojim karikaturama pokušavao boriti protiv onoga što je protiv čovjeka. A to je glupost.“




 Oto Reisinger, Pokazatelji za 1970., Vjesnik 1970.



  Koprive, Muke rodoljuba, 23. 7. 1937.




  Andrija Maurović, Utjeha, Koprive




  Pjer Križanić, Iz srpsko - hrvatske parazitologije, 11. 3. 1937.




  Vlado Kristl, Partija biljara u pansionatu "Apstinencija", 10. 11.1945.




  Ico Voljevica, Poskupljenje - objašnjenje, Večernji list, 1979.




  Stiv Cinik, Mafijaši, pokajte se! 2014.