Pretraži ovaj blog

utorak, 21. veljače 2012.

MOJA KULTNA PLOČA


CHICK COREA THE MAD HATTER
Polydor 1978.

Piše: Krešimir Galović








Jedna od ploča koje u mojoj diskoteci zauzimaju počasno- kultno mjesto je The Mad Hatter  legendarnog jazz pijaniste Chick Coree. Povezanost s ovom pločom duga je vijeka, neugodno mi je priznati, ali ona traje već tridesetak godina. Prvi put sam je čuo kad smo kao klinci, moji frendovi Petla, Trib i ja, ili kako su nas tada zvali Trio Fantastikus, preslušavali u sobici na katu Tribove kuće jazz ploče Tribovog starijeg brata. A on je, neću lagati, odista imao fascinantnu kolekciju jazz ploča. Sa strahopoštovanjem smo za naših skrivenih seansi vadili iz plastičnih ovitaka ploče, mahom ECM- ove vinile i to sve zaredom originalke, koje su u nas tada bile prava rijetkost. Tada sam se po prvi put susreo s mnogim imenima čija me virtuoznost opčinila već nakon prvog slušanja, primjerice: Ralph Towner, John Abercrombie, Keith Jarrett, Jan Garbarek ili Terje Rypald. Ustvari, iz današnjeg mi kuta zvuči gotovo nevjerojatno, ali prva jazz iskustva stjecali smo upravo slušajući avangardni jazz. Jedino što sam tada znao o jazzu bio je Luis Armstrong ili to, da ono što svira moj tetak na trubi, a kad ne svira na sprovodima, da se to zove jazz i da su na to mnogi gledali s podsmjehom, uključujući i mena, tada vatrenog obožavatelja The Sweeta i Suzie Quatro. Ta tko je uostalom vidio u sedamdesetim svirati a kamo li slušati jazz. Jedina pjesma koja je tada imala nekakve veze s jazzom i koju smo do iznemoglosti kao klinci vrtili na slingu, bila je: „Kad ja i moj miš sviramo jazz“ Dade Topića i onog što je ostalo od legendarne grupe Time.


I onda smo se tako jednog dana, Petla, Trib i ja dokopali ploče The Mad Hatter, koju je netom objavila beogradska izdavačka kuća RTB. Bilo je to 1979. godine. Ustvari, ono što nas je privuklo toj ploči bile su krajnje, za nas tada neobične prve tri uvodne kompozicije s violinama, violama i čelom: The Woods, Tweedle Dee i The Trial, nakon kojih je uslijedio veličanstveni jazz- prava erupcija opakih aranžmana, zvukova i emocija koje su naprosto prštale, praćene bjesomučnim solima Chick Coree na miny- moogu (tada sam prvi put ustvari doznao što je to miny- moog), Herbie Hancocka na klavijaturama i Joe Farrella na flauti i tenor saxu. I dakako, veličanstven vokal Gayle Moran pračen impresivnom duhaćom sekcijom. 




Chick Corea & Gayle Moran
 

Ubrzo toga skupio sam nešto džeparca i otišao u RTB-ovu trgovinu po Coreinu ploču. Dakako, čika trgovac za pultom, odjeven u plavu kutu, nije razumio što sam od njega zatražio, sve dok nisam upro prstom na jednu neuglednu policu na desnom zidu trgovine a na kojoj su se nalazile ploče za koje mahom nitko nije pokazivao interesa- tamo neka klasika i jazz ili kako je jedan moj prijatelj iz osnovnjaka, odgovarajući na pitanje iz povijesti o uzrocima Drugog svjetskog rata, tih godina provalio, valjda čuvši nas kako oduševljeno pričamo o jazzu: „Drugarice učiteljice rat je počeo jer se proširio džez među narodima.“



1."The Woods" – 4:26
2."Tweedle Dee" – 1:08
3."The Trial" – 1:40
4."Humpty Dumpty" – 6:30
5."Prelude to Falling Alice" – 1:19
6."Falling Alice"  – 8:18
7."Tweedle Dum" – 2:51
8."Dear Alice" (Gayle Moran) – 13:07
9."The Mad Hatter Rhapsody" – 10:44

 



 
Chick Corea - Piano, Synthesizer, Marimba, percussion, vocals, Arrangement
Stewart Blumberg - Trumpet
John Rosenburg - Trumpet
John Thomas - Trumpet
Ron Moss - Trombone
Joe Farrell - Tenor Saxophone, Flute, Piccolo
Herbie Hancock - Electric Piano on Falling Alice and The Mad Hatter Rhapsody
Jamie Faunt - Bass
Eddie Gomez - Bass
Steve Gadd - drums
Harvey Mason - drums
Gayle Moran - vocals
Charles Veal - Violin
Kenneth Yerke - Violin
Denyse Buffum - Viola
Michael Nowack - Viola
Dennis Karmazyn - Cello

 
Chick Corea
 
 







nedjelja, 19. veljače 2012.

IZLOŽBA FOTOGRAFIJA JANE DABAC I JURANE HRASTE PAZITE DA NE ZGAZITE MALE LJUDE



IZLOŽBA ZA MALE LJUDE ILI IZLOŽBA O MALIM LJUDIMA

Galerija Matice hrvatske, Zagreb, 17. veljače 2012. – 2. ožujka 2012.



Piše: Krešimir Galović
















U Galeriji Matice hrvatske u tijeku je izložba fotografija Jane Dabac i Jurane Hraste znakovita naziva ‘Pazite da ne zgazite male ljude!’ U svojim ‘aranžiranim’ fotografijama Jana i Jurana stvaraju jedan začudan, melankoličan i nadasve krhak svijet ‘malih ljudi’, koji su kako autorice ističu, neprimijećeni, ali prisutni. Metaforički svijet je to o onih često spominjanih (neprimijećenih) 99 posto koji su prisiljeni egzistirati u paralelnom svijetu koji nije stvoren po njihovim mjerilima- riječju, o svijetu koji nismo birali, u kome moramo paziti da nas ne zgaze. Prema riječima autora izložbe, povjesničara umjetnosti Vanje Babića: ‘Janini i Juranini mali ljudi djeluju duhovito, ali istodobno i dirljivo. Oni žive svoje živote u kojima se izmjenjuju sreća i nesreća, radost i tuga, ljubav i... ne, mržnju u ovim prizorima nije moguće osjetiti. Ali melankoliju i egzistencijalizam svakako jest.’ Iz njihovih fotografija kao da nas riječima opominje pjesnik  A. B. Šimić: ‘Čovječe pazi da ne ideš malen ispod zvijezda!’ 






Ideja za ovu seriju fotografija nastala u vrijeme narudžbe fotografije za naslovnicu knjige ‘Ljuljačka daha’ (u izdanju Modernih vremena, 2010.), njemačko-rumunjske književnice Herte Müller, a pretvorilo se, kako, ističu autorice ‘u seriju fotografija malih ljudi u velikim situacijama’. 



 


Jana Dabac i Jurana Hraste rođene su 1978. u Zagrebu. Godine 2004. diplomirale su na Arhitektonskom fakultetu. Nakon diplome rade kao projektantice u arhitektonskim uredima a od nedavno djeluju kao samostalne arhitektice i umjetnice. Prvu izložbu naslovljenu 'Opsjednutost kadrom' Jana Dabac i Jurana Hraste imale su tijekom 2011. godine u Galeriji Kiosk u zagrebačkom SC-u.



 
  
A. B. Šimić

RASTANAK SA SOBOM

Mi stojimo na rubu svijeta
i gledamo u zapadanje zadnjih zvijezda u dubine noći
Sa zvijezdama i mi zapadamo
Mi stojimo već na krajnjem rubu sebe
Tko ispod nas zemlju nevidljivo maknu
da je već daleko vidimo ko zvijezdu?
Zamakle su zvijezde
Tko od nas još može naslutiti sebe?
Rušimo se vječno
Naš je put bez dna i padanje bez glasa






A. B. Šimić

OPOMENA 

Čovječe pazi
da ne ideš malen
ispod zvijezda!
Pusti
da cijelog tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!
Da ni za čim ne žališ
kad se budeš zadnjim pogledima
rastajao od zvijezda!
Na svom koncu
mjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde!

subota, 18. veljače 2012.

IZLOŽBA STEČEVINE ATELIJERA MEŠTROVIĆ 1991.-2011.


Atelijer Meštrović, Zagreb, 17. studenog 2011. – 18. ožujka 2012.

Piše: Krešimir Galović













U Atelijeru Meštrović u tijeku je izložba djela glasovitog hrvatskog kipara Ivana Meštrovića naslovljena: „Stečevine Atelijera Meštrović 1991.- 2011.“ 
Ovom izložbom Atelijer Meštrović u Zagrebu obilježava 20. godišnjicu postojanja Fundacije Ivana Meštrovića odnosno Muzeja Ivana Meštrovića.
   
Izloženo je ukupno četrnaest Meštrovićevih radova nastalih od 1903. do 1922. godine. Zanimljivost je izložbe, da je većina izloženih radova posve nepoznata domaćoj javnosti. Naime, izložena djela predstavljaju izbor umjetnina koja su došla u vlasništvo Atelijera Meštrović u posljednjih dvadesetak godinaU tom je razdoblju ukupno prikupljeno trideset i osam Meštrovićevih skulptura i reljefa te šest medalja i četiri crteža. Najveći broj umjetnina Atelijeru su darovali umjetnikovi nasljednici. 



Kipar Ivan Meštrović
  

Prikupljena djela pripadaju različitim razdobljima Meštrovićeva stvaranja, među kojima su nama najzanimljivija ostvarenja nastala u Beču, Zagrebu, Parizu i Rimu. Posebna je vrijednost da su sve prikupljene skulpture, osim tri brončana odljevka, od gipsa. Izlaganjem Meštrovićevih radova u gipsu Atelijer je želo javnosti ukazati na važnost prikupljanja izvornih gipsanih radova, kako zbog njihove unikatnosti a tako i zbog problema nekontrolirane izrade odljevaka. Riječju, prikupljanjem Meštrovićevih gipsanih radova kontrolira se proizvodnja i sprečava se njihovo neprimjereno umnažanje za nezasitno tržište umjetnima. 



Dorothy Una Ratcliff, 1917. god.


Kako ističe autorica izložbe Ljiljana Čerina: „Promišljajući o udahnutoj besmrtnosti, zatvorenoj u svakome izloženom Meštrovićevom djelu pohranjenomu u mračnim muzejskim čuvaonicama, izlaganjem ovih umjetnina željeli smo istaknuti da, unatoč stoljetnoj prisutnosti djela Ivana Meštrovića na europskome i američkom tlu, ipak još postoje nama nepoznata djela i ona nas još uvijek mogu iznenaditi, razveseliti i obogatiti, osobito pri izravnom doticaju s njima.“
 


Figurativni postament, detalj, 1907.
          

Kao što je rečeno većina izloženih radova u Atelijeru Meštrović prvi je put izložena u Hrvatskoj. Među inim portreti Selme Klein (1905.), Milivoja Milića (1905.) i pjesnikinje Dorothy Une Ratcliff (oko 1917.) te reljef „Majka i djete“ (1922./3.). Prvi put su u Hrvatskoj izložena i četiri dekorativna postamenta koje je Meštrović izradio za palaču njegovog bečkog mecene Karla Wittgensteina (1907.). Kao što ističe autorica izložbe Ljiljana Čerina, Meštrović je izveo ove dekorativne postamente, „unatoč tomu što mu je Karl Wittgenstein prigovarao da se pri realizaciji uporno drži lica koja su drugima prilično odbojna.“ Palača Wittgensteinovih nalazila se u Aleegasse, danas Argentinerstrasse. U vrijeme školovanja Meštrovića na bečkoj Akademie der Bildenden künste (1901.- 1906.) palača Wittgensteinovih bila je središte najznačajnijih umjetničkih događanja. Naime, Karl Wittgenstein (otac filozofa Ludwiga Wittgensteina op.a.) bio je jedan od najbogatijih bečkih industrijalaca i pružao je snažnu potporu tadašnjim umjetničkim događanjima. Primjera radi, glasoviti bečki Seccesion bio je izgrađen uglavnom njegovom novčanom potporom. Slikar Gustav Klimt nazivao ga je „ministrom lijepih umjetnosti“. Wittgensteinovu su palaču pohodili svi najpoznatiji tadašnji umjetnici a smatrana je i jednim od najznačajnijih bečkih glazbenih salona u kojem su svoje skladbe izvodili Mahler, Schoenberg, Webern i Berg. Upravo je u Wittgensteinovoj palači po prvi put izveden Brahmsov kvintet za klarinet Op. 115 (1891.). Wittgensteinovu je palaču pohodio i hrvatski arhitekt Viktor Kovačić  kada je u pratnji svog bečkog prijatelja, arhitekta Adolfa Loosa išao ondje slušati Schoenberga. Upravo u ovom uzavrelom središtu intelektualnog života našao se mladi Meštrović. Talent i okruženje u kome se našao Meštrović, vrlo mu je brzo pružilo mogućnost da i sam postane dio te umjetničke scene- od 1903. do 1910. godine izlagao je s bečkim secesionistima. 
  

 
Žrtva nevinosti, 1903./4.
 

Jedna od skulptura izloženih 1904. godine na izložbi bečke Secesije može se vidjeti i na izložbi „Stečevina“ u Atelijeru Meštrović. Riječ je o skulpturi u gipsu, ženskom aktu naslovljenom „Žrtva nevinosti“ (1903.). „Dramatični prikaz žrtve nevinosti“, piše Ljiljana Čerina analizi djela, „prožimanjem grča i boli u lomljenome mladom nagom tijelu djevojke, student kiparstva materijalizira i dočarava svoj doživljaj te stvarnosti.“ 

  
Starica, 1908.

 
Među izloženim gipsanim radovima posebno se ističu skulptura „Starica“ (1908.) i portret Meštrovićeva uzora, slavnog kipara Augustea Rodina (1914.). Skulptura „Starica“  prvi je put izložena 1908. godine u Parizu na Salon d' Automne, a njenu mramornu verziju kupila je rimska Galleria moderna delle belle arti na Međunarodnoj izložbi u Rimu 1911. „Izloženo se djelo“, piše Ljiljana Čerina, „uklapa u rodenovsko – klimtovska načela realističko – naturalističkog prikazivanja obnaženoga starog tijela te provocira uvriježene stereotipe prikaza lijepog ženskog akta i polemike o moralu onodobnoga društva.“

 
Roden, detalj,1914.
Za grad Rim vezuje se i Meštrovićev portret Rodina. Meštrović je Rodina upoznao još kao student 1902. godine. Za njihovo je prijateljevanje bilo presudno Meštrovićevo izlaganje u Parizu 1908. i 1909. godine. Prema pisanju tadašnjeg „Obzora“ Rodin je za Meštrovića jednom prilikom izjavio: „… njegove su radnje ipak ženijalne premda površna naturalistika trpi pod njegovim načinom predočavanja forme.“  Slijedeći put Rodin i Meštrović našli su se u Rimu 1914. godine, kada je nastao spomenuti Rodinov portret. Meštrović ga je realizirao za kratkotrajnog Rodinova poziranja u njegovom rimskom atelijeru. Prema Ljiljani Čerini, taj je portret važna nova stečevina Meštrovićeve zbirke. „Koristeći se monumentalnošću i kompaktnošću bloka“, piše ona, „Meštrović je istaknuo Učiteljevu snagu i veličinu, naglašavajući ekspresivnost lica i umjetnikove moćne stvaralačke ruke.“



 
Zaključimo, izložba „Stečevine Atelijera Meštrović 1991.-2011.“ autorice Ljiljane Čerine predstavlja vrlo važan segment u proučavanja Meštrovićeva opusa. No također, iako obimom mala, ona je za svakog istraživača važna i u kontekstu proučavanja problema razvoja „prve hrvatske moderne“, koja, iako je postavila temelje hrvatskog  modernog društva, u mnogim svojim segmentima još nije dovoljno istražena.




                       
                       Roden, 1914.      
Starica, 1908.