Pretraži ovaj blog

Učitava se...

subota, 1. ožujka 2014.

HRVATSKA MODERNA ARHITEKTURA

OD IDEJE, FUNKCIJE I APSTRAKCIJE DO NOVE TRADICIJE


Piše: Krešimir Galović ©




Ferdinand Florschütz, Spomenik Kolumbu u San Domingu 1930.



Moderna kao društveni proces trajno je obilježila hrvatsko društvo 20. stoljeća. U povijesnom kontekstu njen razvoj možemo pratiti tijekom nekoliko faza. Prvo je razdoblje tzv. „prve hrvatske moderne“, a trajalo je okvirno od 1895. do 1914. godine. Osnovno je obilježje tog vremena početak modernizacije hrvatskog društva uzrokovanog procesom industrijalizacije. Žarišta modernizacije su gradovi, a njen glavni nositelj je građanski sloj. Šireći se s područja na područje, proces modernizacije obuhvatit će sve segmente društva uključujući arhitekturu, slikarstvo, kiparstvo, književnost, filozofiju i glazbu, a označujemo ga terminom moderne. 



Zagrebačka moderna arhitektura prema viđenju Branke Kaminski, izvor: Arhitektura, br. 184-185, 1983., str. 75


Ključni društveno-kulturni događaji prve hrvatske moderne, izložba Hrvatskog salona 1898.- istovremeni su s najvažnijim društveno-kulturnim događanjima srednjoeuropskih metropola, bečka 1. umjetnička izložba Secesije 1898. Glavni su nositelji modernističkih strujanja umjetnici školovani u srednjoeuropskim metropolama: Beču, Pragu, Drezdenu i Münchenu. U hrvatskoj arhitekturi na prijelazu stoljeća ključnu ulogu imati će bečka Akademie der bildende Künste na kojoj se školovala većina njenih protagonista. Osobito je velik utjecaj akademijine arhitektonske škole Otta Wagnera. Upravo su na njoj školovani glavni protagonisti prve hrvatske moderne- Vjekoslav Bastl i Viktor Kovačić.


Vjekoslav Bastl, Projekt kuće fotografa, Beč, 1901., izvor: Der Architekt br. VII. str. 16, Beč, 1901.


Bastl i Kovačić osobnosti su koje će prve u hrvatskoj arhitekturi propagirati nove svjetonazore. Bastl je autor prve kuće oblikovane u novome duhu (1899.), a Kovaćić je autor prvog programatskog članka o modernoj arhitekturi. Sažimljući teoretski traktat o arhitekturi Otta Wagnera naslovljen „Moderna arhitektura“ (1898.), Viktor Kovačić u svom će istoimenom programatskom članku 1900. godine u časopisu „Život“ napisati: “Arhitektura je umjetnost, i kao takova mora da bude individualna i savremena- to nije ništa novo, ali u doba epigona se i te kako na to zaboravilo. Život, pa tako i  arhitektura svakim časom juri naprijed.” Kovačićeva uloga u razvoju hrvatske moderne ima dalekosežne posljedice. Upravo zahvaljujući njegovom prijateljstvu s arhitektom Adolfom Loosom, tijekom dvadesetih godina, u Hrvatskoj se arhitekturi otvaraju širom vrata funkcionalizmu, koji će tijekom tridesetih postati glavnim arhitektonskim izričajem, a do kraja stoljeća bit će prepoznat kao „Nova tradicija“. (Tomislav Premerl, Hrvatska arhitektura između dva rata- Nova tradicija, NZMH, Zagreb, 1989.)


Stjepan Podhorsky, Dnevnik o ustroju Kluba hrvatskih arhitekta, Zagreb, 1905., izvor: MK-UZKB-KHA


Ključan događaj u procesu razvoja hrvatske moderne arhitekture je osnivanje Kluba hrvatskih arhitekta (KHA). Klub su 1905. godine osnovali arhitekti Stjepan Podhorsky, Vjekoslav Bastl, Viktor Kovačić, Ćiril Metod Iveković i Edo Schön, a kasnije su im se pridružili Hugo Ehrlich i Dionis Sunko. Tri su temeljna načela djelovanja kluba: obrana staleške časti, promicanje arhitekture “kao specijalne grane umjetnosti” i edukacija arhitekata. Jedan od važnih ciljeva koji si je postavio KHA bilo je i “njegovanje interesa za sačuvanje starih umjetničkih i historički važnih mjesta i spomenika.” No, najznačajniji pomak KHA načinit će na području arhitektonskih natječaja. KHA stvara novi model raspisa i izrade natječajnih programa, na kom će se temeljiti svi najvažniji arhitektonski natječaji raspisivani tijekom dvadesetih i tridesetih godina 20. stoljeća.



Viktor Kovačić, Projekt crkve sv. Blaža u Zagrebu, 1909., detalj, izvor: MK-UZKB-OVK


Kraj razdoblja prve hrvatske moderne započinje 1914. godine. Simbolički obilježiti će ga tri događaja, jedan konstruktivan, te dva dekonstruktivna. Naime, te je godine i službeno završena gradnja zagrebačke crkve sv. Blaža prema projektu Viktora Kovačića (1911.-1914.). Kovačićeva crkva zauzima značajno mjesto u povijesti svjetske arhitekture. Tanka armirano-betonska kupola kojom je Kovačić nadsvođuje, među prvim je armirano-betonskim kupolama na svijetu. Koincidencijom, u isto vrijeme s Kovačićevom crkvom, u nekadašnjem njemačkom gradu Breslau, danas poljskom Wroclavu, prema projektu arhitekta Maxa Berga trajala je gradnja tzv. „Hale stoljeća“ (1911.-1913.) koju također natkriva monumentalna kupola.



Viktor Kovačić, Projekt crkve sv. Blaža u Zagrebu, 1910., detalj, izvor: MK-UZKB-OVK


No, kao što je rečeno, kraj prve hrvatske moderne obilježuju i dva dekonstruktivna čina. Prvi je raspad Kluba hrvatskih arhitekta, a drugi atentat na nadvojvodu Franju Ferdinanda u Sarajevu 28. lipnja 1914. godine. Ovaj krvavi teroristički čin imati će dalekosežne posljedice, koje će se osjećati sve do kraja 20. stoljeća. Prva je konzekvenca početak Prvog svjetskog rata, te četiri godine kasnije raspad Austro-Ugarske monarhije u čijem je sastavu do 29. 10. 1918. bila i Hrvatska. I dok su poljima Galicije i Soluna još tutnjali topovi u Zagrebu se začuo glas burevjesnika novog doba- književnika Miroslava Krleže:

Sjaju na suncu kupole arkada.
U vrbinju sivom srebrna voda svečano vijuga
i pleše u ognju, grimizu i svili
ko plamena jesenja duga.
Na Gradu sniju kule. Palače, terase, ruže.
Mili su, topli obrisi Grada,
pijani boja, sunca i juga. (M. Krleža Pan, 1917.)



Viktor Kovačić, Projekt palače Burze u Zagrebu, 1922., izvor: MK-UZKB-OVK


Godine 1918. Hrvatska je postala dijelom nove državne tvorevine- Države Slovenaca, Hrvata i Srba, odnosno Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (od 1.12.1918.). Uz Sloveniju, Hrvatska je ekonomski bila najrazvijenija zemlja unutar novoosnovane kraljevine, a time i glavni nositelj njene modernizacije. U kontekstu razvoja hrvatske arhitektonske moderne, vrijeme od 1918. do 1928. prijelazna je faza u kojoj dolazi do konsolidacije arhitektonske scene uvjetovane postratovskom obnovom i novim društvenim promjenama. U tom su pogledu važna dva događaja. Krajem 1918. godine donesena je odluka o osnutku Tehničke visoke škole u Zagrebu (preteče Arhitektonskog fakulteta), a 1919. osnovano je Udruženje jugoslavenskih inženjera i arhitekta. Glavni je nositelj udruženja bila upravo zagrebačka sekcija koja je do 1928. godine brojala 460 članova. 



Palača Burze, Trg hrvatskih velikana (nekad Trg Burze), Zagreb, izvor: MK-UZKB-F


Prvi znakovi poslijeratnog oporavka počinju se nazirati već tijekom 1919., kada se diljem Hrvatske počinju raspisivati mnogobrojni arhitektonski natječaji. Stilski arhitektura je u to vrijeme vrlo neujednačena, uglavnom prevladavaju protomodernistički amalgami secesije i kasnog historicizma, te Art Décor koji će postat opće prihvaćen u širem građanskom društvenom sloju. Jedan od simbola ove prelazne faze je zagrebačka Palača burze arhitekta Viktora Kovačića (1922./7.). Ova monumentalna neoklasicistička palača otvara jednu novu temu hrvatske moderne arhitekture, a to je modernistički klasicizam za kojim će tijekom tridesetih godina posezati mnogi hrvatski arhitekti, primjerice u Zagrebu Juraj Denzler Upravnom zgradom gradskih komunalnih poduzeća (1932/4.), ili pak u Splitu Lavoslav Horvat s crkvom Gospe od zdravlja (1932./7.). 


Izložba čehoslovačke arhitekture, katalog, Zagreb 17. III.- 1. IV. 1928., izvor: MK.UZKB-OAF


Prijelomna godina u povijesti hrvatske moderne arhitekture je CIAM- ovska 1928. Točnije, njome započinje njena druga faza. Te je godine Zagreb poprište čitavog niza važnih događanja u znaku funkcionalizma, koji će u vrlo kratkom vremenu postati vodećim izričajem hrvatske moderne. Središte pozornosti tada zauzimaju dva istaknuta međunarodna arhitekta, jedna međunarodna izložba te nekoliko realizacija nakon kojih u hrvatskoj arhitekturi više ništa neće biti kao do nekad. U proljeće 1928. u Zagrebu je održana „Izložba čehoslovačke arhitekture“, na kojoj su među inim izlagali i najznačajniji predstavnici češkog funkcionalizma. 



Peter Behrens, Projekt preoblikovanja kuće Stern (prije Elza Fluid dom) na uglu Trga bana Jelačića i Jurišićeve ulice u Zagrebu, 1927., izvor: MK-UZKB-OAF


Nekako u isto vrijeme u Zagrebu su boravili arhitekti Peter Behrens i Walter Frese. Tada je prema Behrensovu projektu na glavnom zagrebačkom Trgu bana Jelačića u funkcionalističkom duhu nadograđena i adaptirana secesijska uglovnica nekadašnjeg Elza Fluid doma (1928.), a na zagrebačkoj je periferiji prema Freseovu projektu izgrađena Gradska klaonica (1928.-1932.). Iste je godine prema projektu Marka Vidakovića, jednog od glavnih hrvatskih sljedbenika češkog funkcionalizma, u Jurjevskoj ulici u Zagrebu, izgrađena prva hrvatska funkcionalistička kuća- villa Pfefferman.


Marko Vidakovic, Vila Pfeffermann, Jurjevska ulica 27, Zagreb, 1928., izvor: Arhitektura br. 1, 1931., str. 3


Od 1928. godine u hrvatskoj su arhitekturi ravni krovovi s pergolama i ozelenjelim terasama, grede i nosači sa svojim arhetipskim vertikalama i horizontalama, atonalno ritmizirana pročelja s crnim prozorskim kvadratima na bijelim zidnim površinama u kontrapunktu s monotonim ritmom horizontalnih prozorskih nizova, postali nositelji jedne nove funkcionalne estetske poetike i simbolike, odnosno apstrakcije. Godine 1929. osnovano je Udruženje likovnih umjetnika „Zemlja“. Na njegovom čelu je arhitekt Drago Ibler koji će u katalogu prve izložbe „Zemlje“ u obliku manifesta odredit temeljna polazišta hrvatskog funkcionalizma:

Treba živjeti životom svog doba
Treba stvarati u duhu svog doba
Savremeni život prožet je socijalnim
Idejama i pitanja kolektiva su dominantna
Umjetnik se ne može oteti htijenjima novoga
Društva i stajati izvan kolektiva
Jer je umjetnost izraz naziranja svijeta
Jer su umjetnost i život jedno. 



Zdenko Strižić, Natječajni projekt opernog kazališta u Harkovu u Ukrajini, 1930., izvor: Problemi savremene arhitekture 1931/32., str. 87., MK-UZKB-B

Tijekom 1930. godine hrvatska je moderna stekla snažnu međunarodnu afirmaciju. Te je godine na međunarodnom natječaju za operno kazalište u ukrajinskom gradu Harkovu u jakoj konkurenciji jedna od nekoliko jednako vrijednih prvih nagrada dodijeljena arhitektu Zdenku Strižiću, donedavnom berlinskom suradniku Hansa Poelziga. U isto se vrijeme u Hrvatskoj raspisuje nekoliko međunarodnih arhitektonsko-urbanističkih natječaja. U Zagrebu su raspisani međunarodni natječaji za: Židovsku bolnicu, Zakladnu i kliničku bolnicu, te za Generalnu regulatornu osnovu, a u Splitu je raspisan međunarodni natječaj za: Gradsku bolnicu na Firulama, te za Regulaciju predjela Bačvice, Firule i Zenta i izgradnju kupališne zgrade na Bačvicama. 



Aleksandar Freudenreich, Natječajni projekt Židovske bolnice u Zagrebu, 1930., izvor: MK-UZKB-OAF


Proces internacionalizacije hrvatske moderne započeo je vrlo rano, već s Viktorom Kovačićem i njegovim prijateljstvom s Adolfom Loosom. Nakon Prvog svjetskog rata ovaj proces nastavlja novi naraštaj hrvatskih arhitekata, školovan i usavršavan u atelijerima vodećih europskih arhitekata- kod Le Corbusiera: Bela Auer, Drago Ibler, Juraj Neidhardt i Ernest Weissmann; kod Adolfa Loosa: Vladimir Potočnjak i Zlatko Neumann; kod Hansa Poelziga: Drago Ibler, Zdenko Strižić i Josip Pičman; kod Petera Behrensa- Juraj Neidhardt, te kod J. J. Pietera Ouda- Ivan Zemljak.


Ernest Weissman, Natječajni projekt Zakladne i kliničke bolnice u Zagrebu, 1931., izvor:  Problemi savremene arhitekture 1931/32., str. 34, MK-UZKB-B


Internacionalizacija hrvatskog funkcionalizma svoj će vrhunac dostići s arhitektom Ernestom Weissmannom. On 1932. godine sa skupinom istomišljenika osniva „Radnu grupu Zagreb“, koju uključuje u rad CIAM-a, čiji je aktivni suradnik od 1928. godine. Weissmann je jedan od supotpisnika „Atenske povelje“ na IV. kongresu CIAM-a, održanog 1933. na brodu tijekom krstarenja od Marseillea do Atene te od Atene do Marseillea. No valja istaknuti i da je Weissmann jedan od glavnih autora prve verzije ove povelje, koja je zbog Le Corbusierovog utjecaja naknadno prepravljena. (E. Weissmann, Imali smo drugu verziju povelje, Arhitektura, br. 189/195, Zagreb, 1984./5.)



Naslovnica knjige Problemi savremene arhitekture 1931/32., treba znati..., izvor: MK-UZKB-B 


Najvažniji dokument hrvatskog funkcionalizma je knjiga „Problemi savremene arhitekture 1931/32“, treba znati... ". Uredio ju je Stjepan Planić, a grafički je opremio Ernest Tomašević. Knjiga obuhvaća tematskim nizom projekte i teoretske priloge osamnaest hrvatskih arhitekata, među inim: Ernesta Weissmanna, Zdenka Strižića, Drage Iblera, Josipa Pičmana i Mije Hečimovića. Ključne riječi koje prožimaju sve priloge su: suvremenost, progres i funkcija. „Razvitak tehnike“, pisat će Planić u predgovoru knjige, „stvorio je nove materijale i nove načine konstrukcije, a život u svim svojim kompleksima nove socijalne odnose i potrebe čovjeka. Mi naglašavamo pojam savremenosti, jer se u školama uči, a u životu hoće da gradi historijski. Mi postavljamo i rješavamo problem današnje izgradnje kao životno logični progres svakog stvaranja.“ Matematički precizno ove će teze u knjizi razradit Weissmann u teoretskom prilogu naslovljenom „O estetici i arhitekturi“ slijedećom formulom:

1. evolucija ljudskog društva mijenja funkcije (=F; istorija, socijologija)
2. razvitak tehnike mijenja način građenja (=T; produkcijona sredstva)
3. arhitektura raznih epoha donosi razne forme (=A; stilovi)
4. A= f (F. T); nepoznanica je (A) t. j. arhitektonska forma. Na put, kako ćemo je naći,
    pokazuje gornja jednadžba


Vladimir Turina i Franjo Tišina, Projekt hotela na Plitvičkim jezerima, 1941.


Do sredine tridesetih godina ideja hrvatskog funkcionalizma potpunosti u je sazrela i standardizirana i neće se bitnije mijenjati tijekom idućih desetljeća. Na njenu misao neće utjecati niti ideološka zastranjenja četrdesetih godina prošlog stoljeća, a u vrijeme kasne moderne- tijekom pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih godina ona je opće prihvaćeni standard, koji će postmoderne osamdesete nazvati našom „Novom tradicijom“.


Arhitektura, br. 8-10, 1948., izvor: privatno K.G.


Osnovna značajka hrvatske arhitekture između 1945. i 2000. godine je kontinuitet ideje moderne, koji nije pravolinijski, već evolucijski i dinamičan.  Iako ovaj kontinuitet neće biti ozbiljnije narušen, dvojbe i kritička preispitivanja pratit će ga čitavo vrijeme. Razvoj hrvatske arhitekture od 1945. do 2000. godine kroz dinamičku evoluciju ideje moderne možemo podijeliti u nekoliko zasebnih, no u određenim trenucima, međusobno povezanih cjelina. Prvo je razdoblje poslijeratne obnove između 1945. i 1948. godine, a određuje ga dilema na razmeđi između socrealizma i kontinuiteta moderne. 


Božidar Rašica, Paviljon "Mašinogradnja", Zagrebački velesajam, 1957., izvor: Arhitektura 196-99, 1986., str. 156 


Drugo razdoblje obuhvaća vrijeme kasnih četrdesetih godina i pedesete godine 20. stoljeća. Obilježava ga radikalan raskid s ideologijom socrealizma i opredjeljenje za ideje modernističkog funkcionalizma i apstrakcije u znaku grupe EXAT- 51. Treće su razdoblje šezdesete godine i pojava Novih tendencija, koje će obilježiti kritičko preispitivanje ideje moderne, te potraga za novim oblikovnim mogućnostima i materijalima. Tada se po prvi put počinje problematizirati i upotreba digitalne tehnologije. Početak sedamdesetih godina 20. stoljeća, prijelazno je razdoblje u kome ideja moderne pokazuje očite znakove umora. 


Antologijska serija časopisa Arhitektura objavljivana od 1983.-1986., pod uredničkim vodstvom Marijana Hržića



Sredina sedamdesetih i osamdesete godine označit će novi uzmah hrvatske arhitekture nošen pluralizmom postmoderne. Dolazi do generacijske smjene, otvaraju se nove teme, kritički se preispituju svi segmenti naslijeđa moderne, uključujući i povijesnu valorizaciju, a revitaliziraju se i neke zapostavljene teme, poput individualnog stanovanja i sakralne arhitekture, koje su zbog ideoloških razloga dugo vremena bile potiskivane. Posljednje razdoblje obuhvaća kraj stoljeća, kasne osamdesete i devedesete godine. Krajem osamdesetih postmodernizam je na vrhuncu. No tada su uslijedile  devedesete godine i radikalna društveno politička previranja, koja su rezultirala raspadom Jugoslavije i osamostaljenjem Hrvatske. 


Penezić & Rogina, A Style for the Year 2000. Shinkenchiku Competition, Tokyo, 1984., izvor: arhiv P&R