Pretraži ovaj blog

četvrtak, 10. siječnja 2013.

VIKTOR KOVAČIĆ I NJEGOVA DRVENA VILA U BOSANSKOJ ULICI


Kuća Oskara Fröhlicha u Bosanskoj ulici 20





Piše: Krešimir Galović ©


Kuća Fröhlich u vrijeme nakon gradnje



Viktor Kovačić (1874.-1924.) najznačajniji je hrvatski arhitekt s početka 20. stoljeća. Riječ je o jednoj od najosebujnijih stvaralačkih osobnosti hrvatske kulture, čije je djelovanje uvelike nadišlo usku sferu arhitektonske djelatnosti. Školovao se krajem 19. stoljeća u Beču kod arhitekta Otta Wagnera, gdje je stekao široki krug poznanstava. Među inim prijateljevao je s glasovitim arhitektom Adolfom Loosom, koji ga je uveo u svoj mali bečki intelektualni kružok, kome su pripadali pjesnik Peter Altenberg, pisac Karl Kraus i kompozitor Arnold Schönberg. Riječju, Kovačić je tipičan predstavnik generacije intelektualaca stasalih u sumrak Austro-Ugarske monarhije, pomalo nalik junaku iz Musilova romana „Čovjek bez svojstava“. Kovačić se, baš kao i Musilov junak, usudio posumnjati (i k tome još to i javno izreći) u vrijednosti tada neprikosnovenih provincijskih autoriteta, poput Izidora Kršnjavog. Glasovita je anegdota kada je Kovačić, nakon povratka sa školovanja u Zagreb, u potrazi za poslom pokucao na vrata tada uglednom vladinu dužnosniku, doslovce mu sasuvši u lice: „Došao sam da bih arhitekturu u Hrvatskoj postavio na nove osnove — ja sam sunčev zrak novog umjetničkog stremljenja.“ Zbunjeni vladin službenik savjetovao mu je da se pridruži svom nekadašnjem učitelju Bolléu, usput ga pristojno zapitavši za mišljenje o novim tornjevima zagrebačke katedrale, na što mu je ovaj u svom stilu odbrusio: „Ma kakav Bollé! Topove bi trebalo dovući i napucati oba tornja stolne crkve.“ I doista, Kovačić je vrlo brzo s nekoliko generacijski bliskih arhitekata poput Vjekoslava Bastla, Stjepana Podhorskog, Huge Ehrlicha i Ede Šena, iz temelja prodrmao hrvatsku arhitekturu, odredivši joj glavne smjernice razvoja kroz čitavo 20. stoljeće. 




V. Kovačić, projekt kuće Fröhlich, 1919. (izvor: MK-UZKB-OVK)



Kovačić je za sobom ostavio nekoliko ostvarenja, koje u kontekstu razvoja hrvatske moderne smatramo paradigmatskim. Među inim vilu kipara Roberta Frangeša na Rokovu perivoju (1910.), kuću dr. Ede Franka na Mažuranićevom trgu (1912.-1913.), crkvu sv. Blaža (1910.-1913.) i palaču Burze na Trgu hrvatskih velikana (1922.-1927.). Jedno od njegovih zanimljivih, no pomalo zaboravljenih ostvarenja je kuća Fröhlich u Bosanskoj ulici 20. U žargonu kuća je nazvana, zbog materijala od kojeg je izgrađena, „Drvena vila“. Iako je kuća Fröhlich naoko skromna izgleda, riječ je o značajnom ostvarenju hrvatske arhitekture. Usprkos tome, kuća je kao i većina zagrebačkih vila iz tog vremena devastirana. 

   

V. Kovačić, projekt kuće Fröhlich, 1919. (izvor: MK-UZKB-OVK)



Drvenu vilu u Bosanskoj ulici Kovačić je projektirao za poznatog zagrebačkog drvnog industrijalca Oskara Fröhlicha, direktora “Croatia d.d. za industriju drva”. Stoga nije niti za čuditi što je vila u potpunosti izgrađena od drveta. Njegovom vlasniku bila je izvrsna reklama za poslove s kojima se bavio. Priča o „Drvenoj vili“ započinje 1918. godine, u danima raspada Austro-Ugarske monarhije. Prvotno je zamišljen vrlo ambiciozan projekt koji je obuhvaćao građevnu jedinicu na čitavom prostoru između Hercegovačke i Bosanske ulice. Taj se projekt odnosio na izgradnju raskošne dvokrilne vile s velikim neobaroknim parkom, vrtnim paviljonima, teniskim terenom, garažama, te drvenom ladanjskom vilom za potrebe vlasnika na suprotnom kraju parcele. Zbog ekonomske krize od ovog se projekta odustalo, ograničivši ga samo na izgradnju drvene kuće. Kuća Fröhlich građena je tijekom 1920. i 1921. godine. Krajnje je pojednostavljen drveni objekt s vrlo profinjenim i pročišćenim detaljima, stilski blizak tradicijskom graditeljstvu središnje Hrvatske.



Kuća Fröhlich u vrijeme nakon gradnje



Kovačićeva „Drvena vila“ registrirana je 1968. godine kao spomenik kulture, no nažalost zbog nebrige i inertnosti znatno je devastirana. Osobito je stradala, tijekom sanacije, rekonstrukcije i dogradnje 2003. godine, kada je lošim projektom u potpunosti uništena. Nažalost ova je vila samo jedna u nizu koja se našla na nesmiljenom udaru novokomponiranog građanskog sloja. Kada govorimo o sudbini zagrebačkih modernističkih vila dolazimo do jednog zabrinjavajućeg paradoksa. I dok su zagrebačke vile uglavnom prepuštene na milost i nemilost svojih vlasnika, dakle propadanju, u međunarodnim okvirima, vile vodećih modernističkih arhitekata, među inima i Kovačićevog prijatelja Adolfa Loosa, prepoznate su kao vrhunska spomenička baština, te se kvalitetno obnavljaju i revitaliziraju, u konačnici postavši atraktivnim destinacijama turističke ponude.




Današnji izgled kuće Fröhlich