Pretraži ovaj blog

Učitava se...

nedjelja, 13. svibnja 2012.

ZAGREBAČKA ILICA



ARHITEKTONSKO-URBANISTIČKI RAZVOJ

Piše: Krešimir Galović ©





"Nema sumnje, da si svako vrieme u svojim kućama, ulicama, trgovima itd. postavlja svoj karakteristikon, koji nestaje s pojedinim generacijama, dapače se već nekako anakronistički pričinja sliedećoj generaciji. Sve to biva gotovo neopazice, moć zaboravi možda nije nigdje veća no tu. Izgradi se i pregradi stara ulica, za tren ne znadu više ni savremenici, kakov je bio izgled prije deset, dvadeset godina, a kad dođe nova generacija, već je ta ulica za njih stara,  njom se prolazi, kao nečim, što od iskona tu postoji." (Gjuro Szabo, iz rukopisa: "Razvoj Donjega grada Zagreba", 1929.)







Povijesne i urbanističko-arhitektonske vrijednosti Ilice su: vijugavi, prirodni tok ulice, koji je uvjetovao njenu građevnu liniju. Povijesna slojevitost, odnosno građevinske aktivnosti u različitim razdobljima. Stilska raznolikost i izrazita neujednačenost gabarita, kao rezultat povijesne slojevitosti, te u funkcionalnom smislu, njezin izrazito trgovački karakter. I dakako, najveća vrijednost Ilice, njena je multietničnost. Možete li zamislit jednu prijepodnevnu šetnju Ilicom između dva svjetska rata, ili početkom 20. stoljeća, primjerice od Name do Frankopanske? Jedna za drugom, nizale su se trgovine čiji su vlasnici bili porijeklom Židovi, Srbi, Česi ili Nijemci. Prava kakofonija jezika, naroda i kultura. Bio je to, kako je napisao Josip Horvat u Zapiscima iz nepovrata: „Neki drugi svijet velikih prozora. Za tim prozorima sjede gospoda kose razdijeljene po sredini i blistavo pričešljane, sa zlatnim cvikerima, visokim bijelim krutim ogrlicama. Ništa ne rade, samo gordo gledaju i narod i tramvaje, i kola koja bjesomučno jure.“ Neki drugi svijet, bile su i stare iličke kavane koje su „sa svojim velikim oknima“, pisat će Horvat, „davale karakteristiku Ilici sve do Jelačićeva trga do Kačićeva spomenika. Od stare 'Narodne kavane' na Jelačićevom trgu pa do Bauerove na uglu Ilice i Frankopanske ulice bilo ih je pet ili šest, postotno su bile najjača branša među iličkim lokalima.“ 




U svakom slučaju, moglo se tu susresti zanimljivih likova. Primjerice, Matoša oko tisućudevetstotina i neke, kako pripit izlazi iz kavane „Corso“ i dovikuje policajcu na uglu Ilice i Gundulićeve: „Drž' te Matoša!“ Dakako, tu su i Gjuro Szabo, Krleža, pa Tošo Dabac i njegova kamera s kojom je, crno-bijelo uz mnogo topline i mekih kontrasta sve to bilježio, i mnogi drugi parampioni, koji su tu teatralno, poput Marinkovićeva Uga prolazili godinama, iz generacije u generaciju. Jedna od mojih omiljenih fotografija, ona što visi na zidu, lijevo od mog radnog stola, crno bijela je fotografija „Ilica kišno jutro“ iz 1982. fotografkinje Marije Braut. Rekla mi je jednom, da ju je snimila negdje oko osam ujutro. I doista, tada svijetlo najbolje pada na iličke fasade, stvarajući začudan grafizam svjetlosti i sjena. Te osamdesete bile su i moje vrijeme otkrivanja Ilice. Ilice kroz koju sam tumarao, od Likovne akademije ka Trgu, s legendarnim „ludim Jovom“, pjesnikom i boemom, dok je zamotan u maramu poput egipatskog faraona u shizofrenom napadu Ilicom recitirao, više urlao: „Ja nula nulti!“. Istom onom Ilicom čiji je asfalt ljubio Tom Gotovac a nešto kasnije na nekom od njenih uglova prodavao i „Polet“. Pa jedan sudbonosan odlazak u knjižaru „Mladost“ na uglu Margaretske i Ilice. I tako iz godine u godinu. Ustvari, moja prva ozbiljnija šetnja Ilicom započela je devetstosedamdeset i neke, s rođakom Zdenkom Šenoom. Upravo mi je on prvi počeo otkrivati jednog lipanjskog prijepodnevna neke njene tajne u šetnji od Malinove do Likovne akademije. Pričao mi je tijekom te duge lipanjske šetnje o nekoj važnoj apoteci, stricu Branku i nekoj njegovoj dogodovštini upravo ispred te i te kuće, o nekoj gluhonijemoj slikarici, a kao šlagvort za kraj, nakon što smo obavili posao na Akademiji, odveo me ulicu niže, da mi pokaže- „jednu jako važnu crkvu koja bi me mogla zanimati“. Dakako, tada nisam kao klinac imao pojma zašto je ta crkva sv. Blaža tako važna i tko je uopće taj Kovačić, o kome mi je tada s velikim oduševljenjem pričao. No, krenimo u šetnju Ilicom. Napominjem, šetnja je duga i prolazi kroz godine i stoljeća. I zato molim na oprez.




  Nikola Angelini, Gradec i Kaptol oko 1566.



Glavna zagrebačka ulica Ilica jedna je od najstarijih gradskih ulica. Najstariji arheološki nalaz, pronađen u neposrednoj blizini Ilice, je ranobrončana ostava iz Dežmanova prolaza. Ostaci arhitekture iz vremena Rimskog Carstva pronađeni su u Ilici 312-132a., na križanju s Vatrogasnom cestom. U užem iličkom okružju antički su nalazi pronađeni u Petrinjskoj ulici 3 (mramorna glava muškarca) i Preradovićevoj ulici 4 (novčić iz 4. st.), te na Trgu bana Jelačića 12 (novčić cara Dioklecijana). Tijekom srednjega vijeka njenom je trasom, slijedeći konfiguraciju najnižih jugozapadnih obronaka Medvednice, dijelom prolazila Velika kraljevska cesta (Magna via regis), koja se nastavljala na današnju Petrinjsku ulicu, te preko Trnja vodila do rijeke Save a od nje prema Sisku. U pisanim se izvorima Ilica prvi put spominje u 14. stoljeću kao ime potoka i brežuljka zapadno od Gradeca, na prostoru današnjeg Rokova perivoja a 1553. godine prvi se put spominje i kao jedno od podgradskih naselja. Upravo će podgrađa, koja se tijekom srednjega vijeka razvijaju ispod brežuljaka s naseljima Gradecom i Kaptolom, postati nukleusom budućeg Donjega grada. Prvotno, ova naselja nastaju u užem opsegu od Vlaške ulice na istoku do Britanskog trga na zapadu. Vremenom, taj se je opseg povećao na prostor koji se proteže od Maksimira na istoku, Save na jugu i Črnomerca na zapadu. U povijesnim izvorima, najranije, 1198. spominje se Lašla Ves (Vicus Latinorum, danas Vlaška ulica), naselje nastalo u kaptolskom podgrađu. Pretpostavlja se da su Vicus Latinorum, tada naseljavali ili francuski graditelji pristigli zbog gradnje katedrale, ili pak talijanski trgovci i obrtnici. Tijekom 14. stoljeća prvi put se spominju i dva gradečka podgrađa: Šoštarska Ves (Vicus sutorum Theutonicorum), postolarsko, odnosno njemačko naselje te Lončarska Ves (Vicus lutifigulorum) ili naselje lončara. Kao što je rečeno, u 16. stoljeću spominje se i naselje Ilica.



Zagreb oko 1660.



Vlaška Ves podno Kaptola, Šoštarska Ves na početku današnje Radićeve i sjeverne strane Trga bana Jelačića, Lončarska Ves na početku Ilice, te naselje Ilica zapadno od Frankopanske, kao što je rečeno, tvorili su ranu urbanu jezgru Donjega grada. Podaci o izgledu tih naselja krajnje su šturi. Jedino što pouzdano znamo, da su se središta života tih naselja odvijala oko njihovih župnih crkvi: Sv Antuna u Vlaškoj Vesi, Sv. Martina kod vrela Manduševca u Šoštarskoj Vesi, te Sv. Margarete na današnjem Preradovićevom trgu u Lončarskoj Vesi. Od 1372. oko crkve Sv. Margarete, na Margaretskom trgu, održavao se veliki Margaretski sajam. Uz crkvu se nalazilo groblje na kome su bili pokapani stanovnici podgrađa. Sredinom 16. stoljeća načinjen je popis stanovnika naselja Ilice, gradskih kmetova, koji su ondje živjeli. Od tada se stanovnici Ilice- „Iličani“ mahom spominju s ostalim gradskim kmetovima. Glavna je zadaća iličkih kmetova bila, obrađivanje gradskih vinograda na brežuljku Ilici. Godine 1579. na tom se prostoru u pisanim izvorima prvi put spominje jedan građevni objekt. Riječ je o drvenoj kleti u vinogradu, na iličkom brijegu, što ju je kupio zlatar Petar Krupić, poznatiji po romanu "Zlatarevo zlato" Augusta Šenoe.



Gornji grad s podgrađem i Ilicom 1766.




Tijekom 17. stoljeća na prostoru Ilice, prema pisanim izvorima, razabiremo dva tipa kuća i posjeda: kuće i posjedi građana Gradeca i gospodarstava gradskih kmetova. U 18. stoljeću izgled naselja u podgrađu nije se bitnije mijenjao. O njegovoj nam veličini najbolje svjedoči izvješće iz kanoničke vizitacije kanonika Stanislava Nikole Pepelka iz 1742. godine. Naime, iz popisa kuća doznajemo, da je cijeli Zagreb godine 1742. imao 560 kuća. Od toga se 250 kuća nalazilo na području župe sv. Marka, odnosno Gornjeg grada a 71 kuća u podgrađu, odnosno današnjoj Ilici. Do osamdesetih godina na prostoru od Harmice (Trg bana Jelačića) do Britanskog trga, prostirali su se majuri, polja i vrtovi, te najvećim dijelom drvene gospodarske zgrade. Pojedini majuri održali su se do kraja 18., odnosno do početka 19. stoljeća. Tek potkraj 18. stoljeća, kada gradska uprava počinje zahtijevati, da se poljoprivredne zemljišta pretvore u gradilišta i na njima izgrade stambene zgrade, na tom potezu dolazi do urbanizacije i začetaka buduće ulice.



Plan grada Zagreba iz 1825.




Godine 1801. popisane su sve slobodne privatne parcele, koje su bile podesne za gradnju novih kuća. Među najranije datiranim gradnjama iz tog razdoblja je velika Zakladna bolnica (Ilica 1 i 1a), građena između 1794.i 1800. godine. Projekt gradnje „opće bolnice za liječenje svih vrsti bolesnika“, izradio je 1792. godine, graditelj Ivan Either, najznačajniji predstavnik zagrebačke arhitekture posljednje četvrtine 18. stoljeća i prvog desetljeća 19. stoljeća. Ova bolnica nije značajna samo po tome, što je bila jedna od tada najvećih gradnji u Zagrebu, već je važna i za razvoj Ilice koja je dobila svoju prvu reprezentativnu kuću. Bolnica je srušena početkom tridesetih godina 20. stoljeća a na njenom je mjestu izgrađen poslovno-stambeni kompleks, tzv. „Zakladni blok“. Zanimljiv opis bolnice dao je kroničar grada Zagreba Gjuro Szabo. "Na početku stoljeća", pisat će Szabo, "gradi se naša prva zagrebačka bolnica. Bilo je doduše odvajkada bolnica u Zagrebu, ali u sasvim drugom smislu: više ubožnice no bolnice, od onih kojih je najznatnija stajala tamo u Dugoj ulici (Radićeva ulica, op.a.) gdje je kasnije sagradila svoju prvu palaču Prva hrv. štedionica. Na ponuku vel. župana Nikole Šrklca (Nikola Škrlec, op.a.) uz saradnju biskupa M. Vrhovca složiše se sve tadašnje tri jurisdikcije, da zajedno jednu veliku bolnicu na Harmici, gdje su stajali vrtovi Isusovaca sagrade. Počelo se g. 1792., a kad je zapelo zbog nestašica novca, dade je Vrhovec na svoj trošak g. 1804. sagraditi i ubrzo urediti. Tamo je bila prenešena kapela Trpećega Isusa sa Harmice. Ta je sgrada nekoliko puta povećavana, a kako je njeno vrijeme prošlo, pa se onda onanašla usred grada, vrijeme je, da je se zamijeni drugom, koja će drugim potrebama sasvim drugoga doba odgovarati. Nu ne možemo nikako previdjeti, da je ona za svoje doba bila lijepo i skladno gradjena sgrada: mir i dobro razmjerje vanjštine, pa možda i kontrast sa nakindjurenom okolinom eskomptne banke i nove sgrade Prve hrv. štedionice ponukalo je arhitekta Adolfa Loosa, da je baš tu toliko grdjenu sgradu nazvao najboljom gradjevinom Zagreba! Ako se tom mišljenju ne možemo priključiti, opet se mora priznati, da je za ono doba to bilo sretno rješenje: ona je u svojoj mirnoj jednostavnosti dočekala, da se poskidao lažni prenatrpani nakit sa barbarski prenatrpane susjede (Eskomptna banka, op.a.)! Napose je lijepa jednostavna fasada kapelice: ovakovu klasicističku fasadu imala je i crkva grkokatolika u Gornjem gradu sve do g. 1883., kad je nastala sadašnja tobože bizantska crkvica."



Zakladna bolnica prije rušenja oko 1930.



Jedina cjelovito sačuvana kuća u Ilici iz 18. stoljeća je jednokatna četvorokrilna kuća na broju 14. Uz kuću Stanković u Ilici 2, te dio prizemlja kuće u Ilici 42, ova kuća pripada najstarijem donjogradskom građevnom fondu. Kuća je izgrađena 1796. godine za trgovca Matiju Muinića. Od 1813. godine u toj se kasnobaroknoj jednokatnici nalazila kavana sa svratištem, koja od 1827. nosi naziv „Lovački rog“ (Jägerhorn).




Ilica 14

Pročelje s jednostavnim pravokutnim prozorima s okvirima, naknadno je preoblikovano u prizemnoj zoni. Kolnica i prostorije prizemlja nadsvođene su plitkim bačvastim svodom sa susvodnicama. Prostorije na katu ukrašene su stropnim medaljonima. Dvorišna krila, nadograđena su i preoblikovana 1878., a 1899. izgrađena je prema projektu Amadea Carneluttija dvorišna veranda, koja više ne postoji. Godine 1958. uređen je ljetni vrt prema projektu Hinka Bauera. Krajem šezdesetih godina, unutrašnjost Lovačkog roga uređena je prema projektu Bernarda Bernardija. Dvorišna krila rekonstruirana su 1998. prema projektu arhitekta Ivana Piteše, kada je sagrađeno stubište na padini brijega prema Strossmayerovom šetalištu.
 

Ilica 14, unutrašnjost Lovačkog roga 1905.







Do tridesetih godina 19. stoljeća, Ilica je poprimila svoj prepoznatljivi obris. Ilica više nije samo glavna prometnica, ona postaje i glavnom trgovačkom ulicom s brojnim trgovinama, gostionicama i svratištima. U to vrijeme u Ilici su izgrađene kuće koje će joj odrediti karakter uske i krivudave ulice. Kuće, koje se tada grade, mahom su jednokatnice, izuzetno dvokatnice, a neke će tijekom vremena biti nadograđivane. Od kuća građenih početkom 19. stoljeća sačuvalo se relativno malo. Iako se za većinu tadašnjih kuća ne znaju pouzdano autori, za neke od najpoznatijih, znamo da su građene prema projektima graditelja: Ivana Eithera, Bartola Felbingera i Antuna Cragolinija. 


Najznačajnije iličke gradnje s početka 19. stoljeća:

Ilica 2, Kuća Kristofora Stankovića (oko 1760.; nadogradnje: 1833./7., Antun Cragnolini?; 1880., Hermann Bollé; 1931./4., razne intervencije na pročelju i unutrašnjosti; 1887., konzervatorska obnova, Dubravka Kisić; 1991., izmjene pročelja i uređenje unutrašnjosti, Ante Vulin; 2003., zahvati na pročelju) 
Ilica 7, Zgrada pravoslavne općine (1822. Bartol Felbinger; nadogradnja: 1872., Janko Jambrišak; 1949., uređenje knjižare "Mladost", Neven Šegvić, Raul Goldoni i Mirko Ostoja )
Ilica 10, Kuća trgovca Dömötörrya (prije 1830., Bartol Felbinger; dvorišna interpolacija: 2003./9. Zagrebački plesni centar, 3LHD) 
Ilica 14, Zgrada svratišta "Lovački rog", (1796.; adaptacije: 1878.; 1899. gradnja dvorišne verande, Amadeo Carnelutti; 1958., uređenje ljetnog vrta, Hinko Bauer; 1969., Bernardo Bernardi; 1998. uređenje hotela i restorana, dvorišta i spoj s Gornjim gradom)
Ilica 22, Kuća Terputec (oko 1819., Ivan Either ?; adaptacija: Aleksandar Freudenreich, 1961./8.; kuća je faksimilno rekonstruirana)
Ilica 24, Kuća Kapitan (oko 1819., Ivan Either ?; dogradnja dvorišnih krila: 1934., Stjepan Planić)
Ilica 39/Frankopanska 1, Kuća Tome Keglevića (oko 1830. Bartol Felbinger ?; dogradnje: 1886. i 1889., Kuno Waidmann; 1897., Gjuro Carnelutti; adaptacija trgovine: 1965./6., Aleksandar Freudenreich)



 Zakladna bolnica i kuća Stanković 1864.

 
Na samom početku Ilice, nalazi se kuća Stanković. Ona je među najzanimljivijim povijesnim građevinama u užem gradskom središtu. U povijesti zagrebačke arhitekture, zauzima mjesto kao prva trokatnica na Trgu bana Josipa Jelačića. Uz zgradu Lovačkog roga u Ilici 14 i dijela prizemlja kuće u Ilici 42, kuća Stanković jedna je od najstarijih donjogradskih građevina. Prema starim planovima znamo, da se na njenom mjestu već oko 1710. godine nalazila drvena kuća. Oko 1760. godine, na njenom je mjestu izgrađena kasno barokna jednokatnica u vlasništvu obitelji Jelačić. Prema crtežu graditelja Bartola Felbingera iz 1818. godine, znamo da je riječ o uglovnoj jednokatnici s glavnim ulazom i šest prozora prema Harmici, te dvanaest prozora prema Ilici.



Bartol Felbinger, crtež kasnobarokne kuće Jelačić, kasnije Stanković, 1818.

Godine 1833., ovu je kuću od obitelji Jelačić kupio poznati zagrebački trgovac Kristofor Stanković. Kuća je najvjerojatnije obnovljena između 1883. i 1837. godine, pretpostavlja se, prema projektu ljubljanskog graditelja Antona Cragnolinija. Naime, u to je vrijeme Cragnolini za Stankovića, na Markovom trgu gradio zgradu kazališta (Stankovićevo kazalište, op.a.). Tada je kući nadograđen drugi kat. Do 1860. godine, kuća je u prizemlju otvorena s nizom nadsvođenih otvora.
 
Julije Hühn, pogled na Trg bana Jelačića i kuću Stanković oko 1860.

 
Nakon potresa, najvjerojatnije oko 1882. godine, kuća Stanković obnovljena je prema projektu Hermanna Bolléa. Tada je kući nadograđen  treći kat s uglovnim šiljatim tornjićem. Od tada pa do tridesetih godina 20. stoljeća, izgled kuće Stanković neznatno je mijenjan. Između 1931. i 1934. godine kuća je radikalno preoblikovana. Tada gubi Bolléov šiljati, uglovni tornjić i kasnobarokni portal prema Trgu.



Kuća Stanković i palača Pongratz arhitekta Hermanna Bolléa (srušena 1937.)
  
Nakon Drugog svjetskog rata, kuća Stanković je uređivana u više navrata. Uglavnom je preuređivana u zoni prizemlja. Najkvalitetnije je obnovljena 1987. godine (konzervatorski zahvat Dubravka Kisić, op.a.). Nakon 1991. godine, dio prizemlja i unutrašnjost, obnovljeni su prema projektu arhitekta Ante Vulina. Poslijednja, neuspjela obnova, izvedena je nakon 2002. godine.

 
Ilica 2, konzervatorska snimka pročelja, 1987.
Među najstarijim sačuvanim iličkim kućama, su i dvije građanske, stambene kuće u Ilici 22 i 24. Izgrađene su u vremenu između 1809. godine, kada je na broju 22 još uvijek bilo prazno zemljište i 1825. godina, kada su, prema crtežu poštanskog otpremnika Haillera, već postojale obje kuće. Pretpostavlja se, da ih je 1818. godine izgradio zagrebački graditelj Ivan Either. Kuća na broju 22, kasnije je rekosntruirana metodom faksimila. Jednokatna kuća u Ilici 24, skladnih proporcija, visokog dvostrešnog krovišta., dugim je nizom prozora otvorena ulici. Centralno smješteni portal, jednostavni okviri oko pravokutnih prozora, razdjelni i bogatije profiliran završni vijenac, jedini su ukras pročelja. Dogradnja prizemnih dvorišnih krila, izvedena je prema projektu arhitekta Stjepana Planića 1934. godine. Niz drugih pregradnji, rezultat su intervencija tijekom 20. stoljeća. U prizemlju, desno od veže, jedini je sačuvani međuratni dućan u Ilici (draguljarna Mirka Novaka).



 
 Ilica 22 i 24, kuće Terputec i Kapitan oko 1910.


Jedna od najslikovitijih iličkih kuća je jednokatna uglovnica grofa Tome Keglevića Bužimskog. Kuća je izgrađena oko 1830. godine, najvjerojatnije prema projektu graditelja Bartola Felbingera. Urbanistički je definirala raskrižje s Frankopanskom ulicom. Od 1880. u zgradi je bila smještena tiskara Narodnih novina. Za potrebe tiskare, godine 1886., nad istočnim krilom zgrade, nadograđen je kat. Godine 1889., arhitekt Kuno Waidmann izveo je dogradnju stubišta i adaptaciju unutrašnjosti. Prema projektu Gjure Carneluttija, 1897. godine, izvršen je čitav niz pregradnji. U isto vrijema, prema projektu zagrebačkog stolara Miroslava Hackera, izrađeni su drveni portali, izlozi, dućana duž cijelog pročelja u Ilici i Frankopanskoj ulici. Sredinom šezdesetih godina 20. stoljeća, prizemni je dio s trgovinom obnovljen prema projektu Aleksandra Freudenreicha.


Ilica 39/Frankopanska 1, Kuća Keglević krajem 19. st.


Gjuro Szabo, u jednom od rukopisa, vrlo slikovito opisije izgled ovog dijela Zagreba početkom 19. stoljeća. "Posljednji smo puta", pisat će Szabo, "bili u duhu u Zagrebu 1845. godine, došavši Savskom cestom na kolima, jer se tek sanja o željezničkoj vezi. Cesta je dakako prašna, posvuda su tu polja, malne do Ilice same, a na desno, daleko van njih gradi biskup Haulik veliko kloštar za opatice milosdnice, koje će uakoro stići u Zagreb. Sviet ne mari puno za to, tek se neki raduju, što će dobiti njegovateljice bolesnika i učiteljke za djevojke, koje su doslije redovno ostajala bez školske naobrazbe. Već se vide zidovi crkve i velikog samostana tu vani, gdje nema nikakih drugih kuća, posljednje je gostionica "Crnom orlu", no nama se čini zgodnija gostiona "Zum Mohren", "K Crncu", gdje je i velika šupa za kola, nasuprot liepe Keglevićeve palače, koju je majstor Felbinger (Bartol Felbinger, op.a.) prije jedno petnaest godina sagradio. Prošao sam Ilicom, ali je tu tek par većih kuća drugo je ostalo kao kod nas u selu."



Ugao Ilica/Mesnička ulica

 
Između 1830.-1850., Ilica se počela širiti prema zapadu a dijelila se na Gornju i Donju. Gornja Ilica, obuhvaćala je prostor od Trga bana Jelačića do Frankopanske ulice a Donja, od Frankopanske do Britanskog trga. Od tog trga, prema zapadu, prostor današnje Ilice nazivao se Zagorskom cestom. Gornju i Donju Ilicu, kod Frankopanske ulice, dijelio je potok preko koga je prelazio most. Obje su Ilice tada imale drveni pločnik. Tijekom tridesetih godina 19. stoljeća, Gornja i Donja Ilica popločuju se kamenom, zatvara se kanal i ruši most koji ih je dijelio. Popločavanje se vjerojatno odnosilo samo na nogostupe dok je sama cesta i dalje bila prašnjava i neravna. Najznačajnija gradnja iz tog je vremena „Hotel Pruckner“ (kasnije „Royal“ op.a.) u Ilici 44, graditelja Bartola Felbingera (1844.), koji nakon Eithera, tijekom prve polovice 19 stoljeća, preuzima mjesto najpoznatijeg zagrebačkog graditelja. Hotel je nadograđen 1886. godine, prema projektu arhitekta Kune Waidmanna.



Ilica 44, Hotel Pruckner



Tijekom tridesetih  godina 20. stoljeća, zgrada hotela je preuređena prema projektu arhitekta Aleksandra Freudenreicha u Domaćinsku školu. O ovoj je zgradi zanimljiv zapis ostavio Gjuro Szabo: "U to je vrijeme riješeno i pitanje konačišta: sagradjen je za onda raskošni Hotel Pruckner, sadašnji Royal. Djela arhitekata imaju redovito tragičnu sudbinu. Ma da su prave umjetnine, opet ih dnevna upotreba toliko profanira, da generacije prolaze kraj njih ravnodušno, ne mareći, ni ne zapažajući njihovu smirenu skladnost. A ako ikoja to ova sgrada zaslužuje najveću pažnju. Ne samo svojim nutarnjim razmještajem, već svojom vrlo lijepom vanjštinom. Sredinu fasade označuje zabat, pod kojim se ulazi na balkon, dolje su lokali sa polukružnim završenim vratima i izlozima, a oba sprata rasčlanjena su pilastrima, medju kojima se kao utisnuti nalaze prozori i obilni, a tako diskretni ornamenti! Onaj dio sa 5 prozora prema donjoj Ilici kasnije se proširuje."


Ilica 44, Konzervatorska studija glavnog pročelja


U nastavku svog prikaza Szabo je pisao i o drugim Felbingerovim gradnjama u Ilici i na Trgu bana Jelačića. "Još je jednostavnija fasada kuće br. 10 u Ilici", pisat će Szabo, "nekad svojina vojnoga liferanta sukna Dömöterffyja/zapravo Demetrovića/, gdje je osim velikih dvorištnih sgrada Felbinger sagradio još nekoliko sgradica. Značajne su u tim kućama u polukrug svodjene veže, često sa stupovima urešene, dok je svod urešen kasetama. Nasuprot ove sgrade zazidao je Felbinger sgradu pravoslavne općine, koja je kasnije proširema i preudešena; lijepa su vrata nedavno izgorjela, pa zamijenjena upravo žalostnim sadašnjim. Sjeverna je strana sadašnjega Jelačićeva trga bila izgradjena, južna posvema pusta. 1828. sagradi Felbinger za željezara Pavla Hatza krasnu kuću, na mjestu, gdje je prije stajala primitivna klaonica. Dvokatnica sa željeznim Merkurom, lijevanim u Maria Zellu, teškim 10 centi. Tu je od davnine kafana /Velika kavana/, dok je u susjednoj, danas Pristerovoj kući bila kavana Lefferl. Tu je kuću gradio Felbinger za sebe, a spada svakako medju najljepše kuće staroga Zagreba. Malo su pretijesni hodnici- značajno za sve te gradjevine, ali su sobe neobično lijepo dimenzijonirane i rasporedjene. Fasada je osobita: u mnogom nalik onoj hotela Pruckner, i tu rasčlanjuju fasadu pilastrii tu su vanredno fini ornamenti tako smješteni pod prozorima, da se nikako ne zapaža ikakove rastrganosti. Na žalost nestat će uskoro i Hatzove kuće, da načini mjesto modernoj sgradi "warenhausa", ali je ona kroz stotinu godina ravno služila na ukras Zagreba."



 Ilica na katastarskoj karti 1855.


Do ključnog pomaka u izgradnji grada Zagreba dolazi 1857. godine, kada gradska uprava donosi „Red građenja za zemaljski glavni grad Zagreb“. Redom građenja detaljno se propisuju pravila građenja, kojima se, primjerice, zabranjuje gradnja drvenih kuća, dok se dozvoljava gradnja isključivo kamenom i opekom. U središtu grada, dozvoljena je gradnja jednokatnica s mogućnošću podizanja još jednoga kata. Zahvaljujući novoj regulativi, od sredine 19. stoljeća, dolazi do pojačane izgradnje na području čitavog grada a tako i u Ilici. Sukladno tom procesu, sredinom 19. stoljeća i broj se graditelja u Zagrebu znatno povećao. Među najznačajnijim zagrebačkim graditeljima, koji su djelovali tijekom druge polovice 19. stoljeća su: Mihovil Stromayer, Leonard Pfeiffenberger, Ivan Plochenberger st., Franjo Klein i Janko Jambrišak. 


Najznačajnije iličke gradnje sredinom 19 stoljeća:

Ilica 4, Hotel „K Caru Austrijanskom (1866./7., Franjo Klein, od 1945. u sklopu NA-MA-e; pregradnje: 1892., Gjuro Carnelutti, 1913., Ignjar Fischer, 1928., Alfred Keller, 1937., Stjepan Planić i 1981., Silađin, Šerbetić, Kranjc)
Ilica 7, Zgrada pravoslavne općine/nadogradnja (1872., Janko Jambrišak)
Ilica 12, Kuća Priester (1878./9., Franjo Klein; adaptacija unutrašnjosti: 1968., Aleksandar Freudenreich)
Ilica 19, Kuća Bauer (1864., Franjo Klein; adaptacija : Aleksandar Freudenreich )
Ilica 29, Kuća Tiszar (1859., Ivan Plochenberger; adaptacija: 1965./6., Aleksandar Freudenreich)
Ilica 30, Kuća Šviglin (Leonard Pfeiffenberger; adaptacije: početkom tridesetih, Aleksandar Freudenreich; 1974., Marijan Turkulin i Petar Vovk; 2011.)
Ilica 32, Kuća Gmaz (1868., Ivan Plochenberger; adaptacija uličnog pročelja: 1934., Aleksandar Freudenreich)
Ilica 37, Kuća Andrijević/nadogradnja (1877., Janko Jambrišak; konzervatorska obnova: 1979.)
Ilica/Mesnička ul. 1, Kuća Rosenfeld (1867., Franjo Klein)
Ilica 42, Kuća Majcen (1859./60., Mihovil Stromayer)
Ilica 55, Kuća Rath (1863., Leonard Pfeiffenberger; 1961., gradnja dvosobnog stana na tavanu, Aleksandar Freudenreich )
Ilica 67, Kuća Rihtarić (1878., Franjo Klein)
Ilica 68, Kuća Horvatić (1873., Janko Jambrišak)
Ilica 82, Kuća Baumgärtner (1876., Janko Jambrišak)
Ilica 83, zgrada nekadašnje Bolnice sestara milosrdnica (1871.; dvorišne gradnje: 1893, dvokatni paviljoni u vrtu, Kuno Waidmann, danas Centar za odgoj i obrazovanje Slava Raškaj)
Ilica 117-119, nadogradnja (1862, Janko Jambrišak; adaptacija: 1922, Aleksandar Freudenreich)
Ilica 132, Kuća Frković (1868., Franjo Klein)
Ilica 176, Kuća Winkler (1856., Ivan Plochenberger)


Ilica 42


U opisu Zagreba tijekom šezdesetih godina 19. stoljeća, Gjuro Szabo osobito hvali kuću Majcen u Ilici 42, graditelja Mihovila Stromayera (1860.). "U Ilici 42", piše Szabo, "stoji do starog hotela Royala kuća, koju je pekar Andrija Majcen radio 1860. Bogata kuća sa obiljem velikih prostorija, danas ponešto pregradjena. Vanjština je još veoma pomno izradjena sa pilastrima i veoma bogatim vijencima, tu nema još one sušičavosti, koju vidimo u susjednoj, Aleksandrovoj, nešto kasnije izgradjenoj kući." U stvari, riječ je o nadogradnji kasnobarokne prizemnice. Od barokne prizemnice, do danas su ostali sačuvani u njenom prizemlju bačvasti svodovi. Na pročelju zgrade, nalazi se sačuvan medaljon s monogramom vlasnika „AM“ (Andrija Majcen, op.a.), te godina izgradnje, 1860.


 
 Franjo Klein, Projekt kuće Rosenfeld 1866, Ilica/Mesnička 1


Szabo je osobito kritičan prema uglovnoj kući Rosenfeld- Ilica/Mesnička ul 1, arhitekta Franje Kleina (1867). "1867. gradi F. Klein", pisat će Szabo, "onu polukružnu kuću na uglu Mesničke, u kojoj se prvi put vidi očita imitacija renesanse, sa bezbrojnim pilastrima i zabatićima: ta pseudorenesansa postaje sa suhom šablonom despota u profanoj arhitekturi."



      Ilica 4, Hotel "K' Caru Austrijanskom", suvremeni prikaz nakon izgradnje 


U nastavku prikaza, Szabo piše o Kleinovoj gradnji hotela "K Caru Austrijanskom" u Ilici 4 (1866./7.). "Na mjestu starije kuće", piše on, "gradi se hotel "K Caru Austrijanskom" /uz hotel "k ugar. kruni", danas pregradjeni "Grand Hotel"/. Pred kratko je vrijeme nestalo te zanimljive fasade (Szabo ovaj prikaz piše 1927. u vrijeme Kellerove gradnje, op.a.), gdje su se pomiješali ostaci onog pseudoromanskog sa t. zv. maurskim i sa renesansom." "Uz tu je sgradu", piše Szabo, "stajao jednokatni hotek "K ugarskoj kruni" /danas izgradjen u Grand hotel/, koji je pripadao kancelaru Eduardu barunu Jelaćiću, a taj je sav posjed ostavio Hrvatskoj i Madžarskoj u pola. Madžari su si uzeli taj hotel, a Hrvatskoj pripada kuća na suprotnoj strani s dvije omanje kućerke sve do bolnice milosrdnika s prostranim zemljištem, koje je prodano, te dalo glavni dio glavnice za gradnju novoga kazališta (danas prostor na kome je izgrađena palača Prve hrvatske štedionice s Oktogonom, op.a.). To je stari "Theatergrund", gdje je nekad vlada kanila podići novo kazalište, te pozvala Hellmera g. 1878. (Hermanna Helmera, op.a.), koji je načinio  2 osnove, a vlada je po tom dala izraditi treću. Zemljište je kupila Prva hrv. štedionica, koja je 1897. dala sve one male objekte porušiti, pa je sagradila palaču po nacrtima Vancaševima (Josip pl. Vancaš, op. a.). Nažalost imademo veoma malo snimaka iz ranijih godina, koji bi pokazali Ilicu u vrijeme, dok je još postojala seoska kapija uz Wernerovu kuću. /gdje je danas Bothe i Ehrman. Tu je stanovao neko vrijeme Jul. Hühn (Julije Hühn, litograf, op.a.) pa nam jedna slika pokazuje njegovu gospodju sa drugim damama onog doba na užini pod velikim drvetima iza iličke kuće. Ne žalost je pod kraj ovog doba nadogradjena otmjena kuća Stankovićeva u nesgrapnu trokatnicu, kako i danas stoji."




Franjo Klein, Projekt kuće Priester 1877., Ilica 12
 

Godine 1862. gradsko je poglavarstvo počelo provoditi katastarsku izmjeru grada. Do 1863. godine Ilicu je bila rasvijetljena do Frankopanske ulice. Te godine, staru je uličnu rasvjetu zamijenila plinska. Godine 1865. donesena je prva regulatorna osnova grada. Njome su postavljene osnovne odrednice modernom razvoju grada, posebice prostornom razvoju Donjega grada. Tom se osnovom, prema Ilici, planira otvorenje novih ulica- Margaretske i Gundulićeve.



 Ilica na karti Zagreba iz 1865.


Kako su sredinom 19. stoljeća i Gornja i Donja Ilica bile mahom izgrađene, od sedamdesetih godina u tijeku je izgradnje njena zapadnog dijela. Zapadne dijelove Ilice zahvaća industrijalizacija. Tako je na prostoru današnjeg Britanskog trga, između 1857. i 1862. godine, niknula tvornica parketa, koja je od skromnog pogona, do sedamdesetih godina 19. stoljeća, prerasla u konzorcij, odnosno u „Družtvo zagrebačke tvornice za parkete i kućno stolarstvo“. Ubrzo je uz tvornicu, sjeverno od Ilice, niknulo radničko naselje Radnički dol.


Radnički dol prije rušenja 1950.


Važna prekretnica u izgradnji grada Zagreba je potres, koji ga je zadesio 9. listopada 1880. godine. Upravo nakon potresa započinje intenzivna modernizacija Zagreba, koji poprima obilježja modernog srednjoeuropskog središta. Kako piše Gjuro Szabo: "Možemo mirno kazati, da je taj potres barem toliko Zagrebu koristio koliko mu je škodio." Zbog naglog širenja grada, nakon potresa, javila se potreba za izradom nove regulatorne osnove. Nova osnova izrađena je 1887. godine. Njome se uz Ilicu planira otvorenje dvaju trgova- trga A (danas Preradovićeva trga) i trga O (danas Britanski trg). Godine 1889. donesena je gradska odluka, da se pločnik u Ilici asfaltira, a 1891. prihvaćen je prijedlog da se potaraca cestovni dio od Trga bana Jelačića do Frankopanske ulice. Te godine, Ilica je dobila konjski tramvaj, koji je vozio do Vodovodne ulice. Godine 1897. u Ilici je uvedena kanalizacija, koja se protezala do Primorske ulice a do kraja stoljeća i do Črnomerca. 




Ilički, Britanski trg početkom 20. st.


Ilički, Britanski trg 1908.


O razvoju grada Zagreba nakon potresa Gjuro Szabo piše: "Najzanimljiviji je pogled na Donji grad. Te je godine sagradio "Obzor" svoju kuću u Marovskoj ulicu (Masarykova ulica, op.a.), ali suprotna je strana još netaknuta. Iza kazališta, tamo na početku Savske ceste diže se vatrogasni toranj uz spremište, niže se vidi već svršena šumarska akademija, još stoji dakako stara plinara, a stari "teatarski grunt" u Ilici pročišćen je posvema, odstranjene su stare kuće na Preradovićevom trgu /koje su sbog dvojih izlaza bile omiljene kod demonstracija!/, pa se sve spremilo za gradnju nove palače Prve hrvatske štedionice, koja je svoju palaču u Dugoj ulici (Radićeva ulica, op.a.) od g. 1882. napuštala. To je u predratno vrijeme bila zapravo posljednja gradjevina, za koju je vladao velik općeni interes, pa kad je ta dovršena izgradjeno je uskoro i sve uokolo, pa su nastale ulice Mirka Bogovića i bar. E. Jelačića. Ilica se polako mijenjala: novi Ilički trg već je bio izgradjen, a na Prilazu još je mnogo toga neizgradjeno, ali je napredak ipak golem."


Ilica između Iličkog trga i Primorske ulice 1889.


Vrlo slikovito, opisao je atmosferu zagrebačkih ulica, sedamdesetih i osamdesetih godina 19. stoljeća, književnik Ksaver Šandor Gjalski u romanu „U noći“: „Mladići zakrenuše niz Dugu ulicu prema Ilici. Večer bijaše gadna. Studen je nešto popustila, a digla se vlažna magla. Trotoari se crnili od vlage, plinski plamenovi bili okruženi gustim sivim parama, što se žarile u trakovima svijetla. Po staklima dućanskih izloga i ulaznih vrata visjele su u dugim potezima krupne kaplje suledice i kroz njih strujalo svijetlo dućanskih svjetiljaka u slaboj blijedoj boji, u kojoj se unutrašnjost dućana pokazivala nejasno i neizrecivo dosadno, a modro počešljane glave nafickanih šegrta i pomoćnika iza pultova besmisleno zurile u zrak.“



Rudolfova vojarna oko 1910.


Zadnjih desetljeća 19. stoljeća Ilica se nastavlja širiti prema zapadu. Na prostoru današnje Ulice Republike Austrije, uz južnu stranu Ilice, 1889. godine, izgrađen je kompleks Pješačke, tzv. „Rudolfove vojarne“. Glavni je projekt kompleksa izradilo glasoviti bečki projektni atelijer Gruber & Völckner a za izvedbu ga je razradio arhitekt Janko Holjac. Od kompleksa Pješačke vojarne očuvane su glavna, reprezentativna zgrada i tri skromnije zgrade na uličnoj fronti Ulice Republike Austrije. 1973. godine ove su zgrade upisane u registar spomenika kulture. Ostatak je srušen 1978. godine a slobodne su površine s alejama drvoreda, duž nekadašnjih internih komunikacija sklopa vojarne, imenovane u Trg Francuske Republike.





 Janko Holjac, Razrada projekta Pješačke, "Rudolfove" vojarne, 1892.





Sa zapadne strane, Ilica se završavala velikom kompleksom vojarni, koji se protezao sve do Črnomerca, odnosno kraja grada. Izgradnja kompleksa vojarni imala je višestruke posljedice na razvoj ovog djela grada. Na prvom mjestu, vojarne su onemogućile gradnju stambenih objekata u zapadnom djelu Ilice a zbog čega je došlo i do promjene regulatornog plana ovog dijela grada. 


Kompleks vojarni obuhvaćao je četiri vojarne (i bolnicu) građene od 1896. do 1911. godine:
 
Ilica 242, Domobranska vojarna (1898./9., Gruber & Völckner, razrada Rupert Melkius, Milan Lenuci)
Ilica 256, Topnička vojarna (1896./1900., Eisner & Ehrlich)
Ilica/Selska ul. 2, Vozarska vojarna (1902., Eisner & Ehrlich)
Prilaz baruna Filipovića 81-83, Konjanička vojarna (1910./11., Eisner & Ehrlich)



Ilica 242, Domobranska vojarna početkom 20. st.



Miroslav Krleža mnogo je pisao o zagrebačkim ulicama. Slikovite opise Ilice i iličkih vojarni nalazimo u njegovim Dnevnicima i u romanu „Zastave“. Osobito su dojmljivi njegovi opisi Rudolfove vojarne u „Zastavama“: „Bataljun carske i kraljevske 53. regimente, tri kompanije, na tri koraka razmaka, jedna uz drugu, svaka sa tri cuga, na odstojanju od šest koraka, u koloni, sa tri kapetana na kobilama i devet komandanata, stoji u masi, usred rajona, a drugi vod druge kompanije, to je vod jednogodišnje dobrovoljačke rezervnooficirske škole, zviždi vjetar iznad hrpe ljudskoga mesa, u novim paradnim mundirima i kabanicama, obavijenim oblakom magazinskog naftalina, svi pod tvrdim, paradnim čakima, sa remenom na podbratku, svi okićeni borovim grančicama, i kako odjekuju signali trompete, prvi, drugi i treći crkveni signal, kako je zapjevao, uznemiren vjetriom, piskavi tenor popa pod baldahinom: Gloria in excelsis Deo, odjeknu stroga komanda: schissen, fertig, hoch, Feuer, tres, osula se prva salva, pa kad se čitalo Evanđelje, odjeknu ponovo komanda: schissen, fertig, hoch, Feuer, tres, bum, čindarata, a glas popa u zlatnoj kazuli lebdi nad dvorištem kasarne Prijestolonasljednika Rudolfa kao bijela golubica Duha Svetoga: -  Deus qui ad praedicandum aeterni Regis Evangelium Romanum Imperium praeparasti: praetende Imperatori Nostro Francisco Josepho Primo arma caelestia…“



                                                   Čižmek, Milas, Matijević, Pološki, Natječajni
                                                   projekt za izradu sekundarnog centra

                                                   Trga Francuske Republike, 1977.



Kao što je rečeno, kompleks Rudolfovih vojarni srušen je 1978. godine. Neposredno prije rušenja kompleksa, 1977. godine, raspisan je natječaj za izradu urbanističko-arhitektonskog rješenja sekundarnog centra Trg Francuske Republike. Prostor zahvata, programom natječaja, definiran je ulicama: Ilica, Slovenska, Hanuševa i Krajiška. Gradnja objekata natječajnim je programom bila je omeđena između Ilice, Reljkovićeve, Ul. Braće Oreški i Hanuševe. Među posebnim je uvjetima, očuvanje parka na Trgu Francuske Revolucije, te da se, što se tiče nove izgradnje, ona volumenom prilagodi okolnoj blokovskoj izgradnji. U tom se kontekstu, od natjecatelja se tražilo, da se vanjski prostori novog centra, namijenjeni pješacima, oblikuju „sintezom arhitektonskih, hortikulturnih i parternih elemenata“, te da se uskladi „prostorno-funkcionalni odnos ovog sekundarnog centra s Trgom Sportova“ (Snješka Knežević, Rudolfova vojarna i Trg Francuske Republike, novi zapadni perivoj, Zagreb u središtu, 2003.). Na natječaj se odazvalo dvadeset i troje natjecatelja, od kojih je u uži izbor odabrano šest radova. Prvom je nagradom, ocijenjen rad autorskog tima: Ivan Čižmek, Juraj Matijević, Dinko Milas i Damir Pološki (Nova urbana struktura kao interpolacija, 185/5, Arhitektura, 1983.). Njihov je rad 1980. godine, poslužio kao podloga za izradu urbanističkog projekta za sekundarni centar Trg Francuske Republike u Urbanističkom institutu, uz suradnju sa Zavodom za arhitekturu Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu, pod vodstvom Aleksandra Dragomanovića.


Razrada natječajnog projekta uređenja Trga Francuske Revolucije, crtež Branka Kaminski

U međuvremenu, nakon rušenja vojarni, urbanistica Vera Petrinjak-Šimek, predložila je da se prostor vojarne „uredi kao gradski park tipa Zrinjevac, u kojem je moguća izvjesna izgradnja skromnijih kapaciteta“ (17. Zagrebački salon, arhitektura i urbanizam, 1982.). Prijedlog Vere Petrinjak-Šimek uređenja parka dobio je izvedbenu nagradu, a što je značilo odustajanje od ranijeg natječajnog projekta, koji je bio u fazi razrade. Ova je odluka pokrenula polemiku, no 1986. godine GUP-om je također predviđeno, da se na prostoru Rudolfove vojarne uredi perivoj. No, prostor Rudolfovih vojarni ostao je ne definiram u potpunosti kao gradski perivoj. Iz tog je razloga, 1998. godine Gradsko poglavarstvo raspisalo opći, anonimni, jednostupanjski natječaj za rješenje paviljona na sjevernom dijelu područja Rudolfove vojarne, dok je prostor s drvoredima, temeljem GUP-a i dalje definiran kao park. Prvu je nagradu dobio arhitekt Nenad Fabijanić. U razradi projekta, 1999. godine, Fabijanić je uz sjeverni paviljon predložio i kompleksno uređenje parkovne zone s vodenom površinom, no niti taj projekt nije bio nikad realiziran.



Nenad Fabijanić, Idejni projekt uređenja Trga Francuske Revolucije





Ova je ideja revitalizirana tijekom 2010. godine Fabijanićevom urbanističkom studijom „Integralni grad“ (suradnici: Snješka Knežević, Gordana Domić, Boris Kuružnjak, op. a.). Fabijanićevim ambicioznim i kompleksnim projektom, predloženo je sveobuhvatno uređenje ovog poteza, regulacija i uređenje poteza od Ilice do Trga Sportova, no ovaj put s mnogo širim obuhvatom, koji bi zahvaćao uređenje cjelokupnog prostora željezničke pruge, sve do istočne gradske granice.



Ilica 224, Zagrebačka dionička pivovara i tvornica slada početkom 20. st.



Godine 1892., utemeljena je u Ilici 224 Zagrebačka dionička pivovara. Projekte za kompleks, koji je obuhvaćao: zgradu za varenje, sladaru, vrijalište te činovničke i stambene zgrade za radnike s vrtnim restoranom, izradio je arhitekt Kuno Waidmann. Kompleks  pivovare građen je u više faza. U prvoj su fazi, prema Waidmannovom projektu, izgrađene pivovara i sladara, podrum za varenje i ložište piva, kotlište i tvornica leda, bačvara, zgrade za stanovanje radnika i činovnika, te restoran. Potom je, prema Waidmanovim, te Pilar, Mally, Bauda projektima, tvornički kompleks proširen i dograđen. Najviše je zahvata izvedeno tijekom 1913. i 1928. godine. Nakon Drugog svjetskog rata, mnogi su dijelovi kompleksa srušeni, a dograđuju se i grade novi objekti. Zgrade kompleksa, prostorno su organizirane s obje strane središnjeg prolaza, koji se proteže u smjeru sjever-jug. Uz Ilicu smještena je porta i restoran s vrtom.  Zgrada za činovnike (danas upravna zgrada), uvučena je od ulice i smještena lijevo od prolaza. Iza nje, prema zapadu, izgrađen je vodotoranj. Glavna je tvornička zgrada– pivovara i sladara, smještena sjeverno od upravne zgrade. Ispred nje, prema jugu, bio je uređen park s fontanom. Desno od prolaza nalazilo se skladište ječma i slada. Glavna tvornička zgrada bila je dijelom dvokatna, dijelom trokatna. Zanimljivo je, da je kao glavni materijal za gradnju tvorničkih objekata korištena neožbukana opeka. Zbog mnogobrojnih pregradnji i adaptacija, kompleks je dijelom izgubio prvobitnu arhitektonsku cjelovitost. Izvoran izgled sačuvale su zgrada porte s restoranom, upravna zgrada i vodotoranj. U neposrednoj blizini Pivovare, u Vodovodnoj ulici, prema Waidmannovom projektu, tijekom 1892. i 1893. godine izgrađen je veliki industrijski kompleks Tvornice cikorije g.g. Hinka Francka i sinova.



Kuno Waidmann, Projekt Grand-hotela, Ilica 6, 1890.

Arhitekt Kuno Waidmann, na prostoru je Ilice realizirao nekoliko zapaženih kuća. U Ilici 6, prema Waidmannovom je projektu izgrađen, 1890. godine, za Lavoslava Schvartza, Grand-hotel. Krajem šezdesetih godina, ovaj je objekt prema projektu Stjepana Planića i Aleksandra Freudenreicha interpoliran u sklop NA-MA-e.



Ilica 34-36, Trgovačko-stambena kuća Varga, presjek


Najznačajnije iličko ostvarenja Kune Waidnanna je trgovačko-stambena kuća Ivana Varge u Ilici 34-36. Iako dvokatnica, ova kuća dominira Gornjom Ilicom, znatno nadvisujući susjedne dvokatne objekte građene u isto vrijeme. Ovaj dojam naglašava plastično oblikovanje pročelja, osobito u središnjoj zoni  rizalita s mansardom i šiljastim tornjićem na vrhu. Godine 1891., prema projektu Hönigsberga & Deutscha u vrtu kuće, pod padinama Gornjeg grada, izgrađen je dvorišni trakt, koji je s glavnom zgradom povezan s uskim bočnim krilima (tzv. gangićima, op.a.). Tijekom 1894. prema projektu Hönigsberga & Deutscha u vrtnom je dijelu uređen i fotografski atelijer. Vrtni je objekt adaptiran i nadograđen tijekom 1933. godine.


Hönigsberg & Deutsch, Projekt fotografskog atelijera, Ilica 34-36, 1894.


U Ilici 83, u dvorištu nekadašnje Bolnice milosrdnih sestara, prema Waidmannovom je projektu, 1892. godine, izgrađen dvokatni paviljoni, te drvene barake. Osobito je zanimljiva Waidmannova realizacija vrtnog ljetnikovca u Ilici 223. Ljetnikovac je građen tijekom 1896. i 1897. godine za Stjepana Kosovca. Ljetnikovac je kvalitetno obnovljen i u njemu se nalazi Gradsko društvo Crvenog križa Zagreb a djelomično je sačuvan i okolni vrt. Među Iličkim je ostvarenjima arhitekta Waidmanna također zapažena adaptacija i dogradnja hotela i restauracije Pruckner u Ilici 44 (1886.).




Ilica 3/Petrićeva ul., Hrvatska eskomptna banka



Na prijelazu stoljeća, na potezu između Trga bana Jelačića i Britanskog trga, mnogi raniji objekti postupno se uklanjaju a na njihovim mjestima niču nove reprezentativne kuće. Reprezentativniji objekti, koji se tada grade u Ilici, dosežu do tri kata. No, kuće koje se tada počinju graditi, mahom stambeno-trgovačke najamnice, imaju nekoliko posebnosti. Prva je posebnost u prostornoj organizaciji. Osim prizemlja, u poslovne se svrhe koriste i prostori mezanina, dok se za stambene koriste mahom gornji katovi. Druga je posebnost, otvaranje prizemlja s velikim uokvirenim i ostakljenim izlozima. Ovo je bilo omogućeno na prvom mjestu zahvaljujući novim tehnološkim inovacijama u gradnji, odnosno pojavom armirano betonskih konstrukcija, te zahvaljujući poboljšanju tehnologije proizvodnje stakla, koja je omogućila izradu velikih staklenih ploha. Uz spomenutog Waidmanna, autori kuća koje se tada u Ilici grade su najznačajniji tadašnji hrvatski arhitekti, poput primjerice: Josipa pl. Vancaša i Hönigsberga & Deutscha. Važno je istaknuti, da se tada u Zagrebu javljaju i svjetska poznata imena, poput arhitekata Hermanna Helmera i Ferdinanda Fellnera. 


Najznačajnije iličke gradnje na prijelazu stoljeća:

Ilica 3/Petrićeva, Palača Hrvatske eskomptne banke (1898./9., Helmer & Fellner)
Ilica 5/ Margaretska 1-3/Bogovićeva 6, Palača Prve hrvatske štedionice (1898./9., Josip pl. Vancaš; 1952., adaptacija trgovine obućom "Astra", Stjepan Kralj; obnova: 1985./6., RZH)
Ilica 6, Hotel Grand (1890., Kuno Waidmann; 1926., dogradnja i nadogradnja, Ignjat Fischer; danas u sklopu NA–MA-e)
Ilica 21, Kuća Pisačić (1893., Hönigsberg & Deutsch; adaptacija: 1961.)
Ilica 34-36, Kuća Varga (1887., Kuno Waidmann; adaptacije i nadogradnje: 1891./4., Hönigsberg & Deutsch; 1933., nadogradnja vrtnog objekta)
Ilica 41a, Kuća Friedmann (1894., Hönigsberg & Deutsch)
Ilica/Frankopanska 2, Kuća Hönigsberg (1894., Hönigsberg & Deutsch; adaptacije: 1931., kavana Croatia; 1935./40. uređenje stana na 1. katu; 1968., trgovina: sve zahvate izveo je Aleksandar Freudenreich)
Ilica 43, Ljekarna Pečić (1899., Vjekoslav Bastl za Hönigsberg & Deutsch; adaptacija i izmjena pročelja: 1933., Moses Lorber)
Ilica 51–53a, Kuća Hönigsberg (1887./8., Hönigsberg & Deutsch; adaptacije u trgovinu: 1925.; 1933., kb. 53a; 1938., gradnja dvorišnog objekta, sve zahvate izveo je Aleksandar Freudenreich)
Ilica 56, Gradnja Ivanoš-Vuković (1887., Janko Jambrišak)
Ilica 58, Kuća Vuković/nadogradnja i dogradnja  (1887., Janko Jambrišak)
Ilica/Medulićeva ul. 1, Kuća Rossipal (1898., Hönigsberg & Deutsch)
Ilica 73, Kuća Štokan (1898./9., Martin Pilar za Pilar & Mally & Bauda)
Ilica 85, dvorišni kompleks Akademije likovnih umjetnosti (1895./6., Hermann Bollé; dogradnje: 1907., Viktor Gross; 1916.; 1922., Ćiril M. Iveković; 1957., Ivo Geršić)
Ilica 122, Kuća Weiss (1898., Hönigsberg & Deutsch)
Ilica 152, Kuća Saulik (1895./6., Martin Pilar za Pilar & Mally & Bauda)
Ilica 178, Kuća Stunković (1887., Janko Jambrišak)
Ilica 224, kompleks Zagrebačke pivovare (1892., Kuno Waidmann; proširenja i dogradnje: 1913., 1928.)





Josip pl. Vancaš, projekt palače Prve hrvatske štedionice, 1898./9.


 

 

Za povijest zagrebačke arhitekture, osobito su važne, Vancaš-Helmer & Fellnerove realizacije palača Prve hrvatske štedionice (Ilica 5/Margaretska 1-3/Bogovićeva 6) i Hrvatske eskomptne banke (Ilica 3). Ove su reprezentativne trokatne palače projektirane tako, da čine oblikovnu cjelinu, koja je u potpunosti definirala jedan čitav gradski blok između Ilice, te Margaretske, Bogovićeve i Petrićeve ulice. Kvalitetom mu jedino može konkurirati gradnja tijekom tridesetih godina 20. stoljeća susjednog, tzv. „Zakladnog bloka“. Jedan od najkvalitetnijih zahvata unutar bloka Prve hrvatske štedionice je dijagonalni pasagge, tzv. „Oktogon“ s nizom trgovina i štedioničkim traktom, koji spaja Ilicu s Trgom Petra Preradovića. U tom kontekstu, za palaču Prve hrvatske štedionice možemo također reći, da je prva projektirana trgovačka galerija u Hrvatskoj.  



Ilica 3/Margaretska 1-3, Palača Prve hrvatske štedionice 1900.
 

Trg Petra Preradovića, Palača Prve hrvatske štedionice 1910.
 
Kompleks Prve hrvatske štedionice bogato je i kvalitetno umjetnički dekoriran. Zid pod kupolom ukrašavaju figuralni reljefi bečkog kipara Reinholda Völkela: u Ilici- s alegorijom štedljivosti, a u Margaretskoj- sa složenim alegorijskim prikazom u kojem Hrvatska marljivošću i blagostanjem podiže znanost i umjetnost, a podupire siromaštvo i starost. Kamene kipove industrije i trgovine izveo je Dragutin Morak. Detalji dekoracije pročelja pojednostavljeni su 1924. godine. Na prozorima su drvene vanjske rolete, prve postavljene u Zagrebu. Iznad portala u Ilici je balkon kojeg podupiru atlanti, također rad kipara Völkela. Na ulazu u trgovački pasagge u Ilici postavljena su kovana vrata, rad bečke radionice J. Neuberga, a na Preradovićevom trgu zagrebačke radionice J. Devidea.


 
Ilica 3-5, ulaz u Oktogon početkom 20. stoljeća


Passage sa zastakljenim stropom i obostrano rastvorenim dućanskim izlozima, vodi do oktogonalnog dvoetažnog prostora pokrivenog željeznom zastakljenom i oslikanom kupolom, radom bečke tvrtke O. Geylinga. U passageu su sačuvana izvorna rasvjetna tijela, dijelom rekonstruirana. Na ulazu u štedionicu su kovana vrata proizvedena u radionici J. Neuberga. Dvostruko, zavojito, obostrano ugrađeno mramorno stubište ukrašeno je štukaturama rasvijetljeno je mjedenim kandelabrima. Na katu su nekadašnja dvorana za sjednice, sobe ravnatelja i druge službene prostorije. Središnji prostor blagajničke dvoetažne dvorane sa zastakljenim oslikanim stropom okružen je mramornim stupovima.


Palača Prve hrvatske štedionice, Oktogon 


Na prijelazu stoljeća, dolazi do nastupa nove generacije hrvatskih arhitekata. Najava ovog nastupa je ljekarna Pečić („K svetom Trojstvu“) u Ilici 43, koju je, na samom kraju stoljeća, za arhitektonski atelijer Hönigsberg & Deutsch, projektirao arhitekt Vjekoslav (Alojz) Bastl. Riječ je o prvoj secesijskoj kući u Hrvatskoj a ujedno i jednom od antologijskih ostvarenja hrvatske arhitekture uopće. O važnosti ove Bastlove kuće ponajbolje svjedoči činjenica, da ju je 1900. godine, na svojim stranicama predstavio, jedan od najznačajnijih europskih časopisa za arhitekturu, bečki "Der Architekt".



Vjekoslav Bastl, Projekt ljekarne Pečić, Der Architekt 1900.



Projekt kuće i ljekarne Pečić, naručio je Josip pl. Pečić (Pecsics), poznati zagrebački ljekarnik. Pečić je prvotno bio vlasnik ljekarnice u Mesničkoj ulici 4. Kako je Ilica postala glavna trgovačka ulica, Pečić je odlučio premjestiti apoteku u Ilicu. U to je svrhu iznajmio prostor neposredno kod križanja s Frankopanskom ulicom, u Ilici 42 (kuća Majcen, op.a.). Ovaj prostor je napustio 1899. godine, nakon što je izgrađena njegova vlastita kuća s apotekom u Ilici 43. Kao što je rečeno, Pečićeva je kuća od izuzetne važnosti za povijest, kako zagrebačke a tako i hrvatske arhitekture. Na prvom mjestu, riječ je o prvoj secesijskoj kući izgrađenoj u nas. No, jednako tako, važan je i način na koji je građena. Naime, kuća je građena u potpunosti s modernom čeličnom konstrukcijom, koja je omogućila otvaranje prizemlja velikim ostakljenim izlogom a što je na prijelazu stoljeća, bila novost u zagrebačkoj i hrvatskoj arhitekturi.



 Ilica 43, Ljekarna Pečić oko 1905.
 

Pročelje kuće Pečić, izvorno je bilo raskošno dekorirano a njen je zabat ukrašavao sadreni reljef sv. Trojstva, kipara Rudolfa Valdeca. Važno je istaknuti, da je kipar Valdec prijateljevao s obitelji Pečić, koja je pripadala tadašnjoj društvenoj eliti i uvelike je podupirala umjetnike.  Nažalost, pročelje kuće je grubo prerađeno a sva je slikovita dekoracija uklonjena tijekom adaptacije kuće 1933. godine. Adaptaciju je izveo manje poznati arhitekt Moses Lorber za tadašnjeg vlasnika kuće Gustija Kaisera. Kako ironično piše Gjuro Szabo: "Dakako, da i tu rade "Fassadenmeisteri" pa je apotekar Pečić u Ilci sagradio sebi 1900. apoteku sa slikovitim pročeljem, gdje je Valdec izradio kip sv. Trojstva. Ali gg. Lorber i Mevorah tu su fasadu utamanili i sadašnju stvorili ... Ide i tako!"


Ilica 43-45 početkom 20. st.


Početkom 20. stoljeća, nastavljena je modernizacija Ilice. Godine 1900. do Črnomerca je provedena kanalizacija, a do 1906 i plinovod. Do 1903. godine Ilica je popločena do Rudolfove vojarne. Godine 1909. odlučeno je, da se „cestovno tijelo“ Ilice, od Trga bana Jelačića do Mesničke ulice asfaltira a ostatak do Rudolfovih vojarni taraca granitnim kockama. Nakon izgradnje gradske električne centrale „Munjare“, 1907. godine u Ilici je, do broja 49, uvedena električna rasvjeta, a 1910. uveden je i električni tramvaj.



 Ilica/Frankopanska 2, Kuća Hönigsberg i kavana Bauer 1898.


Godine 1907., gradska uprava donosi odluku o odobrenju nove regulatorne osnove, kojom se predlaže proširivanje Ilice od Preradovićeva trga do Mesničke ulice za oko 15 metara. Projekte proširenja izradio je poznati zagrebački planer, Milan Lenuci. Iako je još bila dozvoljena izgradnja dvokatnica, u tom razdoblju, dolazi do promjene visinskih gabarita. Od prvotnih jednokatnih, potom i dvokatnih objekata, u Ilici se počinju graditi i trokatni objekti. Njihovi su autori mahom predstavnici generacije tzv. „prve hrvatske moderne“, poput: Vjekoslava Bastla, Otta Goldscheidera, Aladara Baranyaia, Viktora Kovačića, Stjepana Podhorskog i Huge Ehrlicha.  


Najznačajnije iličke gradnje do Prvog svjetskog rata:

Ilica 4, Dogradnja i nadogradnja hotela „K Caru Austrijanskom" u robnu kuću Kastner i Öhler (1913., Ignjat Fischer)
Ilica 11, Trgovačko–stambena zgrada Vasić (1912./13., Otto Goldschaider i Janko Kolarić za Hönigsberg & Deutsch)
Ilica 25-27/Gundulićeva ul. 2, Hrvatsko-slavonska zemaljska štedionica (1905./6., Vjekoslav Bastl, Otto Goldscheider i Ivan Šrefan za Hönigsberg & Deutsch; adaptacija kavane Corso: 1933./4. Gomboš i Kauzlarić; 1975./8., Vjenceslav Richter; adaptacija banke: 1923., Aleksandar Freudenreich)
Ilica 26, Kuća Švarc-Crnojević (1910., Aladar Baranyai)
Ilica 31/1, Kino-kazalište Apollo (1913., Ignjat Fischer, dogradnja: 1916., I. Fischer, pregradnja: 1951., Zlatko Neumann)
Ilica 64,  Kuća Patretto (1908., Aladar Baranyai)
Ilica 71, Kuća Lobe (1900./1., Hönigsberg & Deutsch)
Ilica 79/ Kačićeva 2, Stambena zgrada i apoteka Gayer/K' Crvenom križu (1908., Stjepan Podhorsky)
Ilica/Medulićeva 2, Stambeno–poslovna zgrada Hrvatske banka za promet nekretninama (1912./13., Hugo Ehrlich i Viktor Kovačić, adaptacije: 19276./8. Stjepan Gomboš, Stella Skopal, 1945., 1955, Ugrenović, 1970.)
Ilica 90, Kino-kazalište Olimp, (Braća Carnelutti, 2007., pregradnja u Histrionski dom, 3LHD studio) 
Ilica 100, Stambeno–poslovna zgrada Hrvatske banka za promet nekretninama (1912./13., Hugo Ehrlich i Viktor Kovačić)
Ilica 103, Kuća Jenisch (1906./7., Lav Kalda za Pilar & Mally & Bauda)
Ilica 118-120, Kuća Šantl (1909./10., Stjepan Podhorsky; adaptacija trgovine Aleksandar Freudenreich)
Ilica 144, Stamba zgrada  Čobalj (1910., Srećko Florschütz)
Ilica 146-148-148a, Stambene zgrade Hipotekarne banke za promet nekretninama (1910., Rudolf Lubynski)
Ilica 166, Stambena zgrada Goršak (1907., Vjekoslav Bastl)




                Ignjat Fischer, Projektadaptacije hotela "K Caru Austrijanskom" u robnu kuću Kastner i Öhler (1913.)



   O. Goldschaider za Hönigsberg & Deutsch, Projekt kuće Vasić, Ilica 11



Jedno od najznačajnijih iličkih ostvarenja s početka 20. stoljeća, reprezentativna je secesijska uglovnica Gayer u Ilici 72. Projekt za ovu stambenu kuću i ljekarnu, izradio je arhitekt Stjepan Podhorsky 1907. godine, za poznatog zagrebačkog ljekarnika Ladislava Gayera. Kuća je izgrađena u vrlo kratkom vremenu, do ljeta 1908. godine. Stambena kuća i ljekarna Gayer, dvokatna je uglovnica s kupolom. U prizemlju kuće, nalazile su se poslovne prostorije i skladište s apotekom, te jedan dvosoban stan s pogledom na Kačićevu ulicu. Na prvom i drugom katu, nalazila su se po dva stana. Manji, dvosoban s pogledom na Kačićevu ulicu i veliki, četverosoban stan s pogledom na Kačićevu ulicu i Ilicu. Do stanova se dolazilo zavojitim stubištem, kroz glavni ulaz u Kačićevoj ulici.



Ilica 79/Kačićeva 2, Kuća Gayer oko 1928.


Glavni je akcent kuće Gayer na reprezentativnom uglovnom dijelu, koji Podhorsky kompozicijski oblikuje u tri cjeline- prizemlje s glavnim ulazom u apoteku, objedinjenu zonu prvog i drugoga kata, te kupolu s tamburom. U povezivanju etaža prvog i drugog kata, dokida se horizontalna podjela a naglašava vertikalna povezanost. Vertikalno povezivanje središnjeg dijela pročelja osobito je naglašeno s dva izdužena bočna erkera. Horizontalna podjela naglašena je samo između prizemlja i prvog kata, te između drugog kata i potkrovlja (tambura kupole). U zoni prizemlja, nalazi se središnji ulaz u apoteku s četiri bočna izloga. Zonu prizemlja od gornjih etaža odvaja balkon na istaknutim konzolama. U zoni prvog kata, nalaze se dva prozora s središnjim balkonskim vratima, dok se u zoni drugog kata, nalaze tri prozora. 

 

Stjepan Podhorsky, Projekt kuće Gayer, Ilica 79


Veliki značaj Podhorsky također daje i istočnom pročelju kuće, u Kačićevoj ulici, gdje se nalazi glavni stambeni dio. Naglasak je na središnjoj zoni pročelja s uvučenom, ostakljenom prozorskom nišom glavnog stubišta, ukrašenom dorskim stupovima i reljefom. Stubište, u neprekinutoj vertikali, povezuje zonu prvog i drugog kata. U zoni potkrovlja, nalazi se polukružna mansarda sa stožastim krovištem.



Stjepan Podhorsky, Projekt kuće Šantl, Ilica 118-120


Arhitekt Podhorsky izveo je u Ilici 118-120, tijekom 1909. godine, dogradnju i preuređenje kuće za trgovca Franju Šantla. Riječ je o vrlo složenom zahvatu, koji je obuhvaćao rušenje jednokatnog objekta i gradnju trokatnice na kućnom broju 120, zatim, pregradnju i adaptaciju dvokatnog objekta na kućnom broju 118, i njihovo međusobno povezivanje stubištem, te dogradnju dvorišnog krila s gospodarskim objektima. Složenim preinakama, Podhorsky je uspio odlikovati jedinstven trgovačko-stambeni objekt. Prema Ilici, glavni je akcent kuće na pročelju novog trokatnog dijela (Ilica 120). Pročelje je vrlo usko s naglašenim vertikalama. U prizemlju je u potpunosti otvoreno s izlogom trgovine. Zone prvog, drugog i trećeg kata, povezane su u cjelinu vertikalom erkera, koja se zaključuje s potkrovnim vijencem, balustradom i polukružnim zabatom s okruglim prozorom. U prostornoj podjeli, prizemlje i međukat bili su namijenjeni trgovini, poslovnici s uredima i skladištima, dok su zone prvog, drugog i trećeg kata bile stambene. Prvi i drugi kat imali su tri velika stana.




Ilica 25-27/Gundulićeva 2, Hrvatsko-slavonska zemaljska štedionica 1917.
                              

Uglovnica s kupolom, jedan je od prepoznatljivih motiva zagrebačke arhitekture na prijelazu stoljeća. Najznačajnije zagrebačke uglovnice tog vremena, projektirane su u arhitektonskom atelijeru Hönigsberg & Deutsch. Posebnost je ovog atelijera, da su u njemu djelovali najtalentiraniji arhitekti poput Vjekoslava Bastla, Otta Goldscheidera i Ivana Štefana. Atelijer Hönigsberg & Deutsch, u okružju zagrebačke i hrvatske arhitekture, promovirao je tada suvremena kretanja u europskoj arhitekturi. Kao što je rečeno, arhitekt Vjekoslav Bast, projektirao je za Hönigsberg & Deutscha, prvu secesijsku kuću u Zagrebu. Nerijetko su zagrebačka ostvarenja ovog atelijera dobivala prostor u poznatim arhitektonskim časopisima, poput primjerice „Der Architekta“ ili „Wiener Bauindustrie-Zeitunga“. Jedno od najznačajnijih ostvarenja ovog atelijera s početka 20. stoljeća je palača Hrvatsko-slavonske zemaljske štedionice u Ilici 25. Kulturološki je zanimljivo istaknuti, da se na prostoru ove palače, prvotno nalazila kuća Ferdinanda Budickog s prvom zagrebačkom trgovinom automobila, motorkotača, bicikla i šivaćih strojeva „Singer“. 



 

                          V. Bastl, O.Goldscheider i I. Šrefan za Hönigsberg & Deutsch, 
                                  Projekt Hrvatsko-slavonske zemaljske štedionice, Ilica 25



                       V. Bastl, O.Goldscheider i I. Šrefan za Hönigsberg & Deutsch, 
                              Projekt Hrvatsko-slavonske zemaljske štedionice, Ilica 25



Projekt Hrvatsko-slavonske zemaljske štedionice, Hönigsberg & Deutsch, povjerili su svojim najkvalitetnijim projektantima: Bastlu, Goldscheideru i Štefanu. Ovo je ujedno i posljednji Bastlov rad u atelijeru Hönigsberg & Deutsch, budući, da u to vrijeme započinje sa samostalnom arhitektonskom djelatnošću. Zbog Bastlovog odlaska iz atelijera, kuću kraju privodi Štefan, dok je Goldscheider zaslužan za njena interijerska rješenja. Palača je građena od 1905. do 1906. godine. Historicistička dekoracija, na tome relativno pročišćenom uglovnom pročelju, koncentrirana je, prije svega, na samoj vertikali, uglovnoj zoni i to tek od druge, odnosno treće etaže s motivom natprozorne, neobarokne kartuše s po jednim anđelom sa svake strane, te nizom dvostrukih poveznih etažnih stupova s arhitravom i potkrovnim vijencem, odnosno s potkupoljem i kupolom na šatorastom tamburu s vitkom lanternom na vrhu. Bočna pročelja (Ilica/Gundulićeva), naglašene horizontalne osi, znatno su pročišćenija od dekorativnih detalja u usporedbi s uglovnim pročeljem. 



Ilica 25-27/Gundulićeva 2, Kavana "Corso"


U prizemlju i polukatu palače štedionice, nalazila se čuvena zagrebačka kavana „Corso“. Unutrašnjost je bila raskošno opremljena i dekorirana prema Goldscheiderovom projektu. Jedna od novosti je bila, da su ulazna vrata u kavanu bila okretna. Unutrašnjost je kavane u dva navrata adaptirana. Prvu su adaptaciju, 1933./4., izveli arhitekti Stjepan Gomboš i Mladen Kauzlarić a druga je izvedena između 1975. i 1978. godine, prema projektu arhitekta Vjenceslava Richtera. 



Ilica 166


Nakon što je Bastl napustio atelijer Hönigsberg & Deutsch, 1907. godine, prema njegovom je projektu, u Ilici 166, izgrađena stambeno-trgovačka zgrada Goršak, na čijem se skladno oblikovanom secesijskom pročelju nalazi njegov potpis.


   
Ilica 166, potpis arh. Vjekoslava Bastla na pročelju kuće


U neposrednoj blizini Bastlove kuće, u Ilici 146-148-148a, nalazi se niz od tri stambene trokatnice s lokalima u prizemlju, građen 1910. godine, prema projektu arhitekta Rudolfa Lubynskog. Ove je stambene zgrade, Lubykski projektirao tijekom 1909. godine za Hipotekarnu banku za promet nekretninama. Na njihovim se pročeljima također nalazi potpis arhitekta.




 Rudolf Lubynski, Projekt kuće Hipotekarne banke, Ilica 146-148a, 1909.


Ilica 146-148a

Ilica 146, potpis arh. Rudolfa Lubynskog na pročelju kuće



Nedugo nakon što je izgrađen stambeni niz Lubynskog, Hipotekarna banka za promet nekretninama, naručila je od arhitekata Huge Ehrlicha i Viktora Kovačića, projekt za još dvije zgrade u Ilici. Prvi se odnosio na stambenu trokatnicu na uglu Ilice i Medulićeva ulice 2 a drugi, na stambenu trokatnicu u Ilici 100. Obje zgrade građene su tijekom 1912. godine. Kuća u Ilici 100, tipična je najamna donjogradska zgrada sa stanovima na katovima te poslovnim prostorijama u prizemlju. Kuća na uglu Ilice i Medulićeve, projektirana je tako, da se u prizemlju nalazio prostor kavane a u prvom katu, koji je komunikacijski povezan s kavanom, kockarnica. U gornjim katovima, nalazila su se, na svakom katu, tri stana. Osobito je zanimljivo pročelje ove uglovnice. Naime, usporedbom s nekoliko godina starijom palačom Hrvatsko-slavonske zemaljske štedionice, na uglu Ilice 25 i Gundulićeve ulice 2, gdje dijelovi zida između prozora u prizemlju imaju funkciju masivnih nosača, Ehrlichova je uglovnica u zoni prizemlja u potpunosti otvorena široko ostakljenim prozorima. Ovo je omogućila armiramo betonska konstrukcija, kojom su građene zone prizemlja i prvog kata. U tom kontekstu Ehrlich stvara odličan efekt „dematerijaliziranog“ (ostakljenog) donjeg i masivnog gornjeg dijela zgrade s naglašenom horizontalom razdjelnog vijenca.


Ilica/Medulićeva 2

Kao što je rečeno, osnovna je funkcija zgrade bila komercijalna djelatnost s kavanom u prizemlju a kockarnicom na katu. Uz kavanu Corso, ova je kavana, ubrzo, postala jedno od kultnih gradskih okupljališta. Prvotno se zvala Pariz ali je, zbog političkih razloga, početkom Prvog svjetskog rata, promijenila naziv u Medulić. Godine 1927., zgrada je promijenila vlasnika a njena je unutrašnjost adaptirana prema projektu arhitekta Stjepana Gomboša. Tada je prvi kat preuređen u prostor za biljar. Na jednom od zidova preuređenog prostora, bila je postavljena keramoskulprura „Djevojka i harmonikaš“, kiparice Stelle Skopal. Nakon Drugog svjetskog rata, prostor kavane prenamijenjen je u duhu vremena, u radničku menzu. Godine 1955., prizemlje je preuređeno prema projektu arhitekta Ugrenovića u kavanu Bled. U razdoblju od 1964. do 1970. godine u kavani su se održavale predstave kazališta Jazavac. Nakon preseljenja kazališta Jazavac u nekadašnje kino Apollo u Ilici 31, kavana je preuređena i vraćen joj je naziv Medulić.


Ilica 100


Kavana Medulić, je bila jedno od kultnih gradskih okupljališta. Vrlo slikovite opise kavane, dao je u dnevničkim zapisima Miroslav Krleža. Evo nekoliko crtica:
„Sjedim u kavani 'Pariz', što su je godine 1914. u prvom frankofonskom naletu prekrstili imenom Andrije Schiavonea (jer je na uglu Medulićeve ulice, a dalje nisu mislili, bila im je pod nosom), čitam 'Zürcher Zeitung' i 'Journal de Genève', vidim ogromnu količinu stvari i odnosa, a zapravo ne vidim ništa. Jasne su mi samo moje vlastite relacije, potpuno lične, a istodobno i nisu.“ (Dnevnik, 3. IV. 1916.)


Unutrašnjost kavane Medulić s keramoskulpturom Stelle Skopal


„Kasnoga proljeća godine 1914, kada se na mletačkom Bijenalu pojavio Ivan Meštrović u ulozi Proroka sa Vidovdanskim hramom, u izlogu kavane 'Pariz', prisutni: dr Lujo Thaller, Đuro Szabo, Juraj Demetrović i Zofka Kveder-Jelovšekova. Tema razgovora: Mesijanstvo Ivana Meštrovića. Da li je Ivan Meštrović prorok dinarske rase, vidovdanski žrec, neka vrsta našeg rasnog natčovjeka, pred kojim je pokleknula čitava Evropa? Misli, način i teme Koste Strajnića, Mitra Mitrinovića, Ive Vojnovića, Milana Marjanovića, Andrije Milčinovića, Račkoga, Dragana Prohaske itd. Svi su unisono protiv Čerine, protiv 'Vihora' kao suviše glasne, revolveržurnalističke galame. Moje teze u razgovoru s tim adeptima čudne estetske sekte traju već nekoliko mjeseci, a glase kao negacija ove zbrkane retorike. Negacija ne posve mehanička, ali dosljedna i postojana: da tu nema rasne ideologije ni ideja, ni vidovdanskog misterija; u ovoj skulpturi radi se u prvom redu o bečkoj Secesiji, i to, nažalost, sasvim običnoj i sasvim banalnoj bečkoj Secesiji, a zatim o Metzneru u prvom redu i o Bourdelleu više nego o Rodinu. Diskusije traju gotovo svakog dana kod crne kave. Dosadila mi je ta provincijalna fetišistička brbljarija i tako sam jednoga dana donio svoj mefistofelski đavolski stroj i postavio ga na stol kavane 'Pariz'. Iz jednog broja njemačkih nekakvih ilustracija i nekih kataloga montirao sam u jednoj mapi na kartone detalje Metznerovih heroja, udovica, junaka, u gestama patetičnim onog monstruoznog spomenika, podignutog u slavu bitke kod Leipzida godine 1813. Demonstrirajući na kartonima, pitam gospodu: 'Šta je u ovim stvarima rasno', jer sam taj svoj preparat bio montirao kao snimke velikog proročkog vidovdanskog hrama Meštrovićevog u detaljima. Stvar je bila dobro kaširana. Domobranski natporučnik Branko Knežević, pjesnik i moj prijatelj iz djetinjstva, ne znajući o čemu se radi, montirao je Metznerove figure u neku vrstu albuma savršeno. Lujo i Zofka, Đuro i Juro unisono: patos, melankolija, emfaza bola, grčeviti zamah, volja za rasnom pobjedom, arhaizirani ilirski, praslavenski tipovi, rasna dinamika, duboka bol nad vjekovnim porazima, vjera u nacionalno uskrsnuće, rasna genijalna inspiracija, prkos potlačene južnoslovjenske rase obasjane lazarskim nimbusom, kosovsko mlijeko (a to je upravo ono mlijeko koje mi Zagorci nismo sisali), misterij ove tragedije koja zanemaruje naše političko i kulturno Uskrsnuće itd. itd.n Pustio sam gospodu, da me pljuskom svojih poetskih dokaza, ad oculos, dobro zavitlavaju. Sve nas, za tim kavanskim stolom, ponio je iskreni zanos ovog dokaznog postupka, jer tu nije bilo nikakve mogućnosti uzmaka. Čitav repertoar kobnih zabluda duha i ukusa, in statu nascendi, a nažalost i političkih programa. I kad se sve svršilo po principu, po starom ralskom austrijskom principu: 'Die Herren, bitte, ausprechen lassen', došlo do obrata. Onda sam ja otvorio svoj špil sa vlastitih šesnaest asova. Tablo! – Naime, sve bi to, što su gospoda tako lijepo 'odkrasnoslovila', kagbirekli, štimalo, priznajem, samo jedna stvar ne štima, a ta je, nažalost, elementarna: ne radi se o Ivana Meštrovića Vidovdanskom Hramu, nego nažalost, o Spomeniku Leipziške Pobjede od Metznera. Nije to, nažalost, Vidovdanski hram, nego Völkerschlachtdenkmal'! Alles also pinktümgekehrt! Pitšen… Gospoda mi nijesu povjerovala, dakako, a onda su se, ne znam što, svi korporativno uvrijedili i, što je najžalosnije: ostali su da dalje dosljedno deru svoju kozu.“ (Dnevnik, 16. IV. 1916)



Ignjat Fischer, Projekt kina Apollo u dvorištu Ilice 31, 1913.

Do Prvog svjetskog rata, Ilica je u potpunosti definirana i izgrađena. Ulica je uska. Ima blago krivuljastu nepravilnu liniju, koja prati najjužnije obronke Medvednice. Uglavnom prevladavaju jednokatnice i dvokatnice a javljaju se i trokatnice. Ilica je glavna trgovačko–poslovna ulica. Portali trgovina i poslovnih objekata su pomno uređeni a zbog korištenja novih čeličnih konstrukcija, njihovi se ostakljeni izlozi povećavaju. Uvedena je kanalizacija. Cesta i pločnik su asfaltirani i taracirani.




Ilica 38, reklama iz Agramer Zeitunga 1900.




Najvažnije iličke gradnje do početka Drugog svjetskog rata:

Ilica 4, Robna kuća Kastner i Öhler (Alfred Keller, 1926./8.)
Ilica 8, Stambene zgrada/rekonstrukcija (1936., Stanko Hribar i Ivan Velikonja)
Ilica 9/Preobraženska 2, Zgrada Srpske pravoslavne općine (1928./30., Juraj Denzler, Stanko Kliska i Mladen Kauzlarić)
Ilica 13, Kuća Ströger, (1926./8., Otto Prister)
Ilica 15, Kuća Ebenspanger (1929/30., Vladimir Šterk)
Ilica 17, Stambeno-trgovačka kuća Job (1930/2., Stjepan Hribar i Ivan Velikonja,)
Ilica 38, Zgrada Prve hrvatske obrtne banke (1924/5., Hugo Ehrlich)
Ilica 49, Zgrada Matice hrvatskih obrtnika (1937., Aleksandar Freudenreich i Zvonimir Požgaj, 1937.)
Ilica 84/Britanski trg, Stambeno-poslovna kuća Gross (1928, Vladimir Šterk)
Ilica 142/Bosanska ul., Stambeno-trgovačka kuća (1939., Ivo Marčelja)
Ilica 168a, Stambeno-trgovačka kuća Rittig (1929/30., Drago Ibler)
Ilica 215/Cankareva ul. 1, Stambeno-trgovačka kuća Armuth (1930./1., Zlatko Neumann)




Ilica 4, Robna kuća Kastner i Öhler oko 1930.


Između dva svjetska rata Ilica se neznatno mijenjala. Do 1928. godine, asfaltirana je u potpunoj dužini do Črnomerca. Budući da je ulica u potpunosti izgrađena, uglavnom se ili nadograđuju raniji objekti, kao što je primjerice, nadogradnja robne kuće Kastner i Öhler (Alfred Keller, 1926./8.) ili se pak ruše a na njihovo se mjesto interpoliraju nove kuće. Do glavne promjene dolazi u visinskim gabaritima. Od prvotnih jednokatnica i dvokatnica te nešto kasnijih trokatnica s prijelaza stoljeća, između dva rata grade se objekti od četiri do osam katova. 



Alfred Keller, Projekt robne kuće Kastner i Öhler, Ilica 4



Uz promjene visinskih gabarita, tijekom tridesetih godina, jedna od karakteristika svih tadašnjih gradnji je, uvlačenje prizemlja za trgovine, kako bi se s jedne strane oslobodili pločnici za brže kretanje ljudi a s druge strane, kako bi se povećali izložbeni prostori trgovina a prolaznicima i kupcima omogućilo da ih u miru razgledaju.


Ilica 38, Prva hrvatska obrtna banka oko 1925.


Među najranijim primjerima promjene iličkih gabarita je, poslovno stambena zgrada Prve hrvatske obrtne banke, arhitekta Huge Ehrlicha u Ilici 38 (1924/5.). Zgrada, ne samo što je povećala visinski gabarit na četiri kata, već je uvlačenjem pročelja unutar parcele, promijenila i liniju građevnog gabarita. Projektirajući banku, arhitekt Hugo Ehrlich, imao je na umu mogućnost proširivanja Ilice na tom djelu do Trga bana Jelačića a što će tijekom tridesetih postati jedna od aktualnih urbanističkih tema. 




                                                      Hugo Ehrlich, Natječajni projekt palače Prve hrvatske
                                         obrtne banke na uglu Ilice i Mesničke, 1919.



Već je tijekom 1919. godine Prva hrvatska obrtna banka, raspisala arhitektonski natječaj za gradnju monumentalne uglovne palače na uglu Ilice i Mesničke ulice a koja bi svojom veličinom, znatno narušila postojeće prostorne gabarite. Na natječaj za gradnju ove uglovnice, među inim, prijavili su se arhitekti: Aleksandar Freudenreich, Viktor Kovačić, Hugo Ehrlich i Ivan Velikonja. No, do gradnje nije nikad došlo a umjesto nje, nešto kasnije, izgrađena je na obližnjoj parceli, prema Ehrlichovom projektu, zgrada Prve hrvatske obrtne banke. U isto je vrijeme bio raspisan i natječaj za gradnju hotela s kupalištem na prostoru bloka Ilica-Gundulićeva-Varšavska ulice. No, niti taj natječaj nije bio nikada realiziran, kao niti natječaj za izradu osnove Dijaninog kupališta na početku Ilice.



Ilica 9/Preobraženska 2, Zgrada Srpske pravoslavne općine 1930. 

Stambeno-trgovačka najamna kuća Srpske pravoslavne općine u Ilici 9, jedno je od najznačajnijih ostvarenja hrvatske međuratne arhitekture. Građena je prema projektu arhitekata: Juraja Denzlera, Stanka Kliske i Mladena Kauzlarića. Kuća pripada iličkom nizu najamnih trgovačko-stambenih zgrada, koji čine trgovačko-stambena kuće: Vasić u Ilici 11 (1912./13.), Stöger i Kolmar u Ilici 13 (1926./8), Ebenspanger u Ilici 15 (1929./30.)  i Job u Ilici 17 (1930./2.).




Ilica 9, 11, 13, 15, 17, Stambeno-trgovački niz


Ovaj stambeno-trgovački niz predstavlja vrhunski spomenik moderne arhitekture i urbanizma u nas. Njegovom je izgradnjom, najuže gradsko središte poprimilo moderan izgled srednjoeuropskog središta. U izvornoj prostornoj organizaciji, stambeno trgovačka najamnica pravoslavne općine, imala je po tri trosobna stana na svakoj etaži. U prizemlju i mezaninu su bili trgovački i poslovni prostori. Važno je istaknuti, da je poslovni mezanin, uz uvlačenje prostora izloga, jedna od karakteristika iličkog niza. U susjednoj, postsecesijskoj stambeno-trgovačkoj kući Vasić, na kućnom broju u 11, arhitekta Otta Goldscheidera (za atelijer Hönigsberg & Deutsch) u prostor mezanina, svojedobno se nalazio poznati zagrebački Klub-Palais de dance. 


Ilica 11

Ilica 13


Slijedeća kuća u ovom nizu je, najamna stambeno-trgovačka kuća Stöger i Kolmarna kučnom broju 13. Kuća je građena između 1926. i 1928. godine prema projektu Otta Pristera. Kuća Stöger i Kolmar tipična je ilička  stambeno- trgovačka kuća. Trokatnica je s mansardom s po jednim sanom na svakom katu. U prizemlju i mezaninu nalaze se poslovno- trgovački prostori. Nakad se u njenom prizemlju nalazio poznati automatski buffer Quisisana. Glavno je pročelje oblikovano u duhu neohistoricističke eklektike i u tom je kontekstu, u ovom nizu, jedno od slabijih arhitektonskih ostvarenja.Tijekom 1928. godine, prema projektu Franje Kollibaša (za atelijer Pollak i Bornstein) u njenom je dvorištu izgrađena najamna dvokatnica.



Ilica 15


Uz kuću Stöger i Kolmar, na kućnom broju 15, nalazi se najamna stambeno-trgovačka trokatnica Ebenspanger. Kuća je građena tijekom 1929. i 1930. godine prema projektu Vladimira Šterka. Zanimljivo je, da su za istu kuću, idejni projekt radili i Freudenreich i Deutsch. Kao i ostale kuće u nizu, tipična je stambeno-trgovačka najamna zgrada s duboko, uvučenim izlogom trgovine u prizemlju, mezaninom i stanovima u gornjim etažama.



Ilica 17


Uz kuću Srpske pravoslavne općine, arhitektonski najkvalitetnija u ovom je nizu stambeno-trgovačka kuća Job. Ova četverokatnica građena je tijekom 1929. i 1930. godine prema projektu Stjepana Hribara i Ivana Velikonje. Projektirana je pod izravnim utjecajem češke moderne (komparacija: Bohuslav Fuch, Hotel Avion, Brno 1927./8., op.a.). Naime, 1928. godine u Zagrebu je, u organizaciji arhitekta Marka Vidakovića, održana izložba „Savremena čehoslovačka arhitektura“, koja je imala veliki utjecaj na razvoj hrvatske moderne arhitekture. Kuća Job, izrazito je izduženog tlocrta, koji zalazi duboko u parcelu s dugim hodnikom i središnjim stubištem, koji povezuje njeno ulično i dvorišno krilo. Osim velike arhitektonske vrijednosti, ova kuća ima ima nesagledivu kulturološku vrijednost. U njenom je prizemlju nekad bio, glasoviti prvi zagrebački Automatski buffet, a u gornjima etažama fotoatelijeri Mosinger i Dabac. U istoj je zgradi imao atelijer arhitekt Josip Pićman, a nakon njega i Ivan Vitić te Kazimir Ostrogović i Marijan Haberle. Zanimljivo je, da je u Ilici čitav niz arhitekata imao svoje poslovne prostore. Nabrojimo najpoznatije: Hönigsberg & Deutsch, Freudenreich i Deutsch, Kalda & Štefa, Josip Pičman, Ivan Vitić, te Marijan Haberle i Kazimir Ostrogović.
                                         


Automatski buffet u prizemlju Ilice 17 snimljen početkom tridesetih


Jedan od najradikalnijih idejnih projekata uređenja/regulacije Ilice je projekt arhitekta Zdenka Strižića. On je, 1931. godine, predložio rušenje kompletnog poteza sjeverne strane Ilice, od Mesničke ulice do Jelačićevog trga. Umjesto postojećih kuća, Strižić je predložio gradnju niza od osam stambeno-poslovnih objekata (oko 8-10 katova), međusobno povezanih horizontalnom četverokatnog objekta, koji prati, novi, prošireni, građevni pravac Ilice. Na ovaj će se projekt, nakon Drugog svjetskog rata, referirati i nekoliko prijedloga regulacije, nastalih krajem pedesetih godina 20. stoljeća (Vladimir Turina, Ivan Vitić, Božidar Rašica, op.a.).



    Zdenko Strižić, Projekt izgradnje stambeno-poslovnog bloka u Ilici, 1931.


Radikalne promjene u Iličkoj vizuri tijekom tridesetih godina, uzrokovala su dva zahvata- gradnja Zakladnog bloka i gradnja zgrade Matice hrvatskih obrtnika. Zakladni je blok izgrađen na prostoru nekadašnje Zakladne bolnice, srušene 1930. godine. Obuhvaća sklop najamnih stambeno-poslovnih objekata između Ilice te Gajeve, Petrićeve i Bogovićeve ulice. Smatramo ga, jedim od najznačajnijih dosega hrvatske arhitekture i urbanizma između dva svjetska rata. Najvećim je dijelom izgrađen između 1932 i 1937. godine.





Rušenje Zakladne bolnice 1931.





Zakladni blok obuhvaća slijedeće objekte:

Gajeva 2, Zgrada mirovinskog fonda Gradske štedionice (1934/5., Hugo Ehrlich, Stjepan Gomboš i Mladen Kauzlarić)
Gajeva 2a, Stambeno-poslovna zgrada (1935/6., Stanko Kliska i Antun Ulrich)
Gajeva 2b, Stambeno-poslovna zgrada (1932./3., Freudenreich & Deutsch)
Petrićeva 1/Ilica, Kapela Ranjenog Isusa (1932./3., Franjo Bahovec i Antun Ulrich)
Petrićeva 3, Stambeno-poslovna zgrada (1936., Franjo Gabrić)
Petrićeva 5, Stambeno-poslovna zgrada (1936./8., Stjepan Planić)
Petrićeva 7/Bogovićeva, Stambeno-poslovna zgrada (1933., Slavko Löevy)
Bogovićeva 2Gajeca 2c, Stambeno-poslovna zgrada (1932., Otto Goldscheider)
Bogovićeva 4, Stambeno-poslovna zgrada (1932./3., Slavko Löevy)
Ilica 1, "Ilički neboder" (1956./9., Hitil-Jovičić-Žuljević, prolaz 1970. S. Jovičić)


Dionis Sunko, Natječajni projekt Zakladnog bloka, 1929.

 
Drago Ibler, Natječajni projekt Zakladnog bloka, 1929.


Milovan Kovačević, Natječajni projekt Zakladnog bloka, 1929.

 
Juraj Neidhardt, Natječajni projekt Zakladnog bloka, 1929.


Izgradnji Zakladnog bloka prethodile su opsežne predradnje, među inim 1929. godine natječaj za parcelizaciju i mogućnosti izgradnje na tom prostoru te 1930. „regulatorna osnova za predjel zemljišta Zakladne bolnice na Jelačićevom trgu.“ Regulatornom su osnovom određeni gabariti i oblikovanje ukupno osam stambeno-poslovnih objekata i nebodera. Svi objekti su građeni prema projektima arhitekata: Antuna Uhrlicha, Franje Bahovca, Stanka Kliske, Franje Gabrića, Stjepana Planića, Slavka Löewyja, Otta Goldscheidera, Freudenreicha & Deutscha,  Huge Ehrlicha te Hitil-Jovičić-Žuljevića



 Hugo Ehrlich, projekt zgrade Mirovinskog fonda Gradske štedionice, 1931.



Drugi zahvat koji je radikalno utjecao na iličku vizuru je izgradnja palače Matice hrvatskih obrtnika u Ilici 49 arhitekata Aleksandra Freudenreicha i Zvonimira Požgaja. Palača je građena od od 1937. do 1939. godine. Riječ je o jednoj od tada najsmionijih interpolacija, kojom autori u horizontalnoj strukturi Ilice 19. stoljeća, interpoliraju soliteran objekt. Sa svojih sedam katova ulične zgrade i osam katova druge, dvorišne zgrade, Matica hrvatskih obrtnika je drugi realizirani zagrebački neboder. Prvi zagrebački neboder je stambeno-poslovna osmerokatnica "Radovan" na uglu Masarykove i Gundulićeve ulice, rad arhitekta Slavka Löwyja (1933./4.).





A. Freudenreich i Zvonimir Požgaj, Projekt Matice hrvatskih obrtnika, Ilica 49





Na mjestu matičinog nebodera nalazila se jednokatnica s kraja 19. stoljeća u čijem je dvorištu arhitekt Aleksandar Freudenreich, godine 1921. nadogradio jedan dvorišni objekt. Matica hrvatskih obrtnika ovo je zemljište otkupila 1936. godine, nakon čega su srušeni svi zatečeni objekti, kako bi se oslobodio prostor za novu gradnju. U početku je Matica hrvatskih obrtnika željela krenuti u izgradnju palače bez raspisivanja natječaja a što je pokrenulo žestoku diskusiju s Društvom inženjera i arhitekta. Naime, naručitelji su se opravdavali time što među njihovim članovima ima ovlaštenih graditelja, inženjera i građevinskih poduzetnika koje su namjeravali pozvati na suradnju, da zajedničkim radom sudjeluju u izgradnji svog doma. Na kraju je raspisan natječaj na koji se prijavio 21 autor. Natječajna se porota nije mogla odlučiti koji je rad najbolji te su podijeljene tri jednakovrijedne nagrade. Nagrade su podijeljene: arhitektu Zvonimiru Požgaju, arhitektu Slavka Löwyju te ovlaštenom graditelju Hinku Gottwaldu. U konačnici projekt palače zajednički su izradili arhitekti Aleksandar Freudenreich i Zvonimir Požgaj. Radovi na palači službeno su počeli tijekom mjeseca rujna 1937. godine. 



   Ilica 49, Palača Matice hrvatskih obrtnika tijekom gradnje 1938.



Tijekom mjeseca lipnja 1938. zgrada je bila pod krovom. Službeni je završetak i svečani blagoslov Matice hrvatskih obrtnika održan 28. svibnja 1939. godine. Riječju, cijela izgradnja palače Matice hrvatskih obrtnika trajala je 1 godinu, 3 mjeseca i 10 dana. No, iako je palača izgrađena u rekordnom vremenu, gradnju su pratili mnogobrojni problemi. Jedno od neriješenih pitanja bilo je oblikovno rješenje glavnog pročelja a u srpnju 1938. urušila se drvena skela, pri čemu su teško stradala nekoliko radnika. Problem pročelja bio je uspješno riješen. Ulično pročelje ima sedam katova u glavnoj, središnjoj osi, dok su rubne vertikale za dva kata niže. Prizemni dio pročelja je uvučen i uvodi nas u dugački pasagge, koji povezuje cjelokupni kompleks. Glavno je pročelje likovno vrlo kvalitetno riješeno.  Ima sve ukupno 98, a na svakom katu 14 kvadratnih reljefnih ploča, koje predstavljaju simbole pojedinih obrtničkih djelatnosti. Reljefi su izrađeni prema modelima troje kipara. Na prvom karu nalaze se terakotni reljefi kipara Emila Bohutynskog, na drugom su katu keramičke ploče kiparice Blanke Dužanec a na ostalim katovima bakreni i željezni reljefni motivi kipara Ernesta Tomaševića.


Ilica 49, Matica hrvatskih obrtnika 1939.


Arhitekt Aleksandar Freudenreich ispisao je značajno poglavlje u povijesti iličke arhitekture. Do 1933. godine imao je atelijer u dvorištu Ilice 35. Na prostoru Ilice kontinuirano je radio od 1919. do 1974. godine. Najraniji podaci o njegovu djelovanju u Ilici, vezani su uz već spomenuti natječaj za Obrtnu banku, na križanju Ilice i Mesničke ulice (1919.) te uz natječaj za hotel i kupalište u bloku Ilica, Gundulićeva i Varšavska ulica (1919.). U tom je dugom razdoblju Freudenreich radio na čak četrdesetak iličkih objekata. Možemo ih tematski grupirati u nekoliko skupina: realizacije vlastitih projekata, realizacije, odnosno izvedbe objekata drugih autora te na razne adaptacije i uređenja zatečenih objekata. U posebnu bi skupinu mogli izdvojiti i brojne neizvedene iličke projekte, primjerice u Ilici 15 i 18 (Ebenspanger i Arnstein, 1928.).



Freudenreich i Deutsch, Projekt kuće Ebenspanger u Ilici 15, 1928.

Vladimir Šterk, Projekt kuće Gross, Ilica 83/Britanski trg, 1927.


Kao što je rečeno, njegova najznačajnije samostalna ostvarenja na tom su prostoru Matica hrvatskih obrtnika (u suradnji s Zvonimirom Požgajem, op.a.) te uglovnica u Zakladnom bloku (u suradnji s Pavlom Deutschem). Uz njih, Freudenreich je u Ilici samostalno realizirao i nekoliko dvorišnih objekata, mahom radionica (Ilica 36, 48, 53, 235). Kao izvođač, Freudenreich je u suradnji s Deutschom u Ilici vodio i nekoliko gradnji drugih arhitekata. Godine 1926. u Ilici 13 prema projektu Otta Pristera izvodi trgovačko-stambenu Kuću Ströger a 1927. na uglu Ilice 83 i Britanskog trga izvodi stambeno-poslovnu zgradu Gross, čiju je osnovu izradio Vladimir Šterk.



 Zlatko Neumann, projekt kuće Armuth 1930.
 



Projekt za ovu kuću izradio je arhitekt Zlatko Neumann. Riječ je o jednom od antologijskih ostvarenja hrvatske arhitekture tridesetih godina. Ova vrhunski oblikovana kuća, referira se na Adolfa Loosa i njegovu parišku kuću Tristiana Tzare. Naime, Zlatko Neumann bio je Loosov đak, a potom i dugogodišnji prijatelj i suradnik. Zahvaljujući njihovom odnosu, Neumann je u zagrebačku arhitekturu s kraja dvadesetih i početka tridesetih godina dvadesetog stoljeća, unio inovantan duh Loosove arhitekture te oblikovanja i opremanja interijera. Neumannovi su interijeri u to vrijeme bili najprestižniji i opremljeni luksuzno dizajniranim pokućstvom.


 
Ilica215/Cankareva ul 1, Trgovačko-stambena kuća Armuth



Na kući Armuth osobito je zanimljiv tretman pročelja. Dok je glavno pročelje oblikovano vrlo jednostavno i reducirano od dekorativne profilacije- sa šest prozorskih otvora između kojih su tri uvučene lođe, bočno, zapadno pročelje stepenasto se lomi, stvarajući optički dojam rasta kuće prema Ilici.



Aleksandar Freudenreich, Projekt nadogradnje u Ilici 49, 1921.



Najveći opus u Ilici, Freudenreich je ostvario raznim intervencijama na već zatečenim objektima. Možemo ih podijeliti tematski na nekoliko skupina. Prva su skupina nadogradnje i dogradnje objekata (npr. Ilica 49/kasnije srušeno i Ilica 70). No najbrojnija su preoblikovanja pročelja i adaptacije unutrašnjosti, najčešće trgovina. Pri tom je Freudenreich za čitav niz objekata projektirao i ulične izloge.



Aleksandar Freudenreich, Projekt uređenja banke, Ilica 25



Aleksandar Freudenreich, Projekt uređenja pročelja s izlogom, Ilica 32



Aleksandar Freudenreich, Projekt izloga, Ilica 35


Među najznačajnijim Freudereichovim adaptacijama prostora i preoblikovanja pročelja su: adaptacija unutrašnjosti banke u Ilici 25 (1923.), adaptacije trgovina i gradnja izloga u Ilici 26, 28, 29 (1924.-1966.), adaptacija kavane „Croatia“ na uglu Ilice i Frankopanske ulice (1931.), preuređenje hotela Pruckner (Royal, op.a.) u Domaćinsku školu u Ilici 44 (1934.), adaptacija knjižare Kugli (Ilica 30), adaptacije trgovine i gradnja izloga na uglu Ilice 20 i Tomićeve ulice (1937.), adaptaciju salona Ulrich u Ilici 40 (1931.), adaptacije trgovina i gradnja izloga u Ilici 53-53a (1925./1938.), adaptacija trgovine i gradnja izloga na uglu Ilici 205 i Selske ceste (1965./6.).



Aleksandar Freudenreich, Studija pročelja zgrade, Ilica 205


Aleksandar Freudenreich, Projekt uređenja unutrašnjosti trgovine, Ilica 13



Dok je glavna karakteristika Freudenreichovih adaptacije i preoblikovanja pročelja između tridesetih i šezdesetih godina purističko čišćenje od nakupina prošlosti i dekoracija, od sredine šezdesetih godina, kod njega je sve više prevladavao konzervatorski pristup i nakana rekonstrukcije izvornosti objekata. Jedna od uspjelijih Freudenreichovih obnova iz te je faze, adaptacija trgovine i rekonstrukcija izvornog pročelja s drvenim izlogom kuće Keglević na uglu Ilice 39 i Frankopanske ulice 1. (1966.). Čitav niz godina, od 1954. do smrti, Freudenreich je radio na brojnim adaptacijama i preinakama iličke NAMA-e.

Aleksandar Freudenreich, Projekt rekonstrukcije izloga, Ilica 39


Nakon Drugog svjetskog rata, prostor Ilice u potpunosti je definiran. Na zapadu, Ilici se administrativno pridružuje ulični potez od okretišta na Črnomercu (nekadašnje mitnice) do početka Avenije Bologne, odnosno Vrapča. Jedan od najradikalnijih zahvata je izgradnja poslovnog tornja tzv. „Iličkog nebodera“ uz Zakladni blok arhitekata: Josipa Hitila, Slobodana Jovičića i Ive Žuljevića (1955.-1958.).



Josip Pičman i Josip Seissel, Projekt nebodera u Zakladnom bloku, 1929./30.


Kao što je rečeno pri analizi nastanka Zakladnog bloka, nakana gradnje nebodera na ovoj je lokaciji postojala je već u vrijeme natječajnih promišljanja ovog prostora tijekom tridesetih godina. Među inim, nebodere su tada planirali arhitekti Josip Pičman i Josip Seissel te Drago Ibler. Pred sam Drugi svjetski rat Ibler je na tom prostoru projektirao poslovni toranj „Bata“. Riječju, gradnja „Iličkog neboder“ značila je cjelovito ostvarenje prvotne zamisli oblikovanja Zakladnog bloka.




Drago Ibler, Projekt nebodera "Bata", 1940.


Prije početka gradnje nebodera, raspisan je natječaj, kojim je određeno, da se na „zadanom terenu ima projektirati uredsko-poslovni objekt koji treba sadržavati:
a) u prizemlju, prvom i eventualno drugom katu trgovačke lokale,
b) u jednoj ili dvije najgornje etaže kavanski, ili kombinirani kavansko-restoranski-barski pogon s pomoćnim prostorijama,
c)  svi ostali katovi određeni su za smještaj ureda time, da se karakteristični katovi imaju prikazati kao potpuno fleksibilno rješenje… .“  
Rezultati natječaja, odmah su po njegovom zaključenju, 1955. izazvali žestoku polemiku među arhitektima. Tadašnji je tisak pisao, da natječaj „nije dao zadovoljavajuće rezultate, koji su se s pravom očekivali u ovom kompleksnom pitanju.“ Od sudionika natječaja, osobito je nezadovoljan bio arhitekt Vladimir Turina, kako natječajnim programom a tako i radom natječajne porote, koja pri prosudbi radova niti jednom radu nije dodijelila prvu nagradu. Usprkos brojnih kontroverzi, uslijedila je gradnja nebodera prema projektu Josipa Hitila, Slobodana Jovičića i Ive Žuljevića.


Gradnja Iličkog nebodera

Kao što su rezultati natječaja pokrenuli polemiku o kvaliteti natječajnih rješenja, tako je i završetak gradnje pokrenuo žestoku polemiku i vrlo negativne reakcije javnosti. „Izgrađen je bastard", pisat će 1959. arhitekt Andrija Mutnjaković u časopisu Čovjek i prostor, što je izgubivši dobre osobine... ostao nespretan, nediferenciran i beskarakteran. A to nisu osobine jedne uspjele arhitekture.“ No, i usprkos negativnom odjeku, Ilički neboder ima važnost za dalju povijest hrvatske arhitekture. Naime, na njegovoj vanjskoj opni prvi put je u nas primijenjeno moderno shvaćanje pročelja, kao napete opne načinjene, kako će tada pisati Mutnjaković, „od materijala budućnosti“—aluminija i stakla sa suvremenom montažnom ugradbom. U tehničkom se opisu nebodera navodi, da je njegova visina 64 metara, da mu je konstrukcija armirano betonska te da je obložen aluminijskim prozorskim elementima: element od 1,50 x 3,35, svaki s okvirom koji se montira na stropnu konstrukciju. 

  
Ilički neboder neposredno nakon izgradnje

Zanimljivo je, da su interijere nebodera rješavali drugi autori u suradnji s likovnim umjetnicima. Prostorije nekadašnjeg „Centroturista“ u prizemlju nebodera s naslonjačima po uzoru na Mies van der Rohea, oblikovao je arhitekt Neven Šegvić. Prijemni ulaz  u neboder s recepcijom, oblikovali su Neven Šegvić i Bernardo Bernardi a metalne reljefe na zidu, izradio je kipar Vojin Bakić. Oni su također oblikovali i interijere kavane i bara u neboderu. Metalnu skulpturu u kavani „Razlistali oblici“ izradio je Vojin Bakić. Slikarske intervencije na zidovima izveli su Edo Murtić i Raul Goldoni. Murtić je izveo zidnu kompoziciju te kolorističke intervencije u „Centroturistu“  i u prijemnom ulazu u neboder a zidnu, sgrafito kompoziciju u baru, izradio je Raul Goldoni.


Kavana Iličkog nebodera sa skulpturom Vojina Bakića



Godine 1971., prema zamisli arhitekta Slobodana Jovičića, Ilički neboder dobiva kroz svoju jezgru pješački prolaz. Osnovna je ideja bila, stvoriti prolaz za pješake s malim prodajnim centrom. Prema autorovoj zamisli, prolaz je trebalo izvesti na način koji omogućava i stimulira okupljanje i ugodno boravljenje u zaštićenom, javnom a ipak intimnom prostoru. Komunikacijski, prolaz povezuje Ilicu te Bogovićevi, Gajevu i Petrićevu ulicu. Srednji se dio, prema izvornom projektu, osvjetljava  pomoću kupola a pod je prekriven gumenim rebrenim pločama, što je jedna od njegovih specifičnosti. Od dekorativnih detalja, valja istaknuti veliki metalni reljef Aleksandra Srneca. 



Slobodan Jovičić, Projekt prolaza ispod Iličkog nebodera



Prolaz ispod Iličkog nebodera nakon otvaranja 1971.



Tijekom jedne od obnova interijera u iličkom je neboderu uništena zidna slika Ede Murtića a slična je sudbina zatekla i djela Vojina Bakića. Naime, njegove su skulpture i reljefi bili bačeni na krupni otpad. Igrom slučaja, slikar Ivan Picelj, uspio je spasiti od uništenja Bakićeve „Razlistale oblike“, dok su reljefi trajno uništeni. Godine 1987., tijekom uređenja Trga bana Jelačića i okolnih ulica, Bakićeva je skulptura postavljene u Gajevoj ulici. Od 2006. do 2008. godine ilički je neboder temeljito obnovljen.


Obnova Iličkog nebodera 2006.


Glavna je značajka, tijekom poslijeratnog razdoblja, degradacija i destrukcija Ilice i Donjeg grada. Degradacija je nastupila kao izravna posljedica izgradnje novih dijelova grada. Kvalitetnih arhitektonskih zahvata gotovo da i nema a zatečeni se objekti zapuštaju i prepuštaju laganom propadanju. Sam ulični potez biva zagušen automobilskim prometom, koji tijekom vremena stvara sve veće opterećenje i nerješiv problem do kraja stoljeća. Loši urbanistički planovi „uređenja“ grada nizali su se od 1949. godine jedan za drugim. Dakako, kada govorimo o "lošim planovima", potrebno je istaknuti, da su loši bili u kontekstu odnosa prema donjogradskoj povijesnoj jezgri a dobri, pa čak vizionarski, u kontekstu širenja grada prema novim područjima. Odraz je to prijeratnih gradskih planova, koji su ovaj prostor sagledavali kroz prizmu stambene zone s mogućnošću nove izgradnje, tamo gdje je to dopištao prostor, odnosno gradske uredbe.




Paul Bonnatz, Natječajni rad za Generalnu regulatornu osnovu Zagreba 1931.



Prijeratni regulacioni planovi „pojasu između željeznice i ogranaka Zagrebačke gore, gdje se steru većim dijelom već izgrađeni dijelovi Donjega grada“, u podjeli gradskog područja prema namjeni, odredili su stambenu svrhu (Uredba o izvođenju Generalnog regulacionog plana za grad Zagreb, 1937.). Na tom je prostoru bilo dozvoljeno građenje, „gdje to dozvoljava veličina gradilišta.“ Iz ekonomskih je razloga predviđeno „podizanje dvorišnih višekatnih zgrada prema propisima kojima se po mogućnosti išlo za tim da se osigura suvislost prostora u unutrašnjosti blokova. Za proširenje uličnih lokala, kao i za samostalne poslovne prostorije predviđa se podizanje dvorišnih prizemnih zgrada.“ Riječju, prostor Donjeg grada i Ilice nije se još analizirao kao povijesna cjelina, kao primjerice Gornji grad i Kaptol, za koje je izrađen poseban „Regulacioni i konzervatorski plan za historijske dijelove grada“. Kao što je rečeno, odnos prema donjogradskoj cjelini nije se značajnije promijenio niti u prvim regulacionim planovima nakon Drugog svjetskog rata.




Vlado Antolić i suradnici, Direktivna regulacijska osnova Zagreba 1949.


Godine 1953. Zavod za urbanizam grada Zagreba predviđa za „stari postojeći dio grada, koji je i do sada iskorištavan za stanovanje“, djelomično zadržavanje stanovanja, dok bi se ostali dio užeg centra „pretvorio u poslovno-stambeni centar, odnosno u isključivo poslovni dio grada (cyty).“




Vlado Antolić i suradnici, Direktivna regulacijska osnova Zagreba 1949.



Snažan poticaj proučavanju zagrebačke urbanističke problematike dao je akademik Andre Mohorovičić. Godine 1952., tadašnja je „Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti“, objavila kapitalnu Mohorovičićevu studiju naslovljenu: „Analiza historijsko-urbanističkog razvoja grada Zagreba“ (JAZU, Rad, knjiga 287, 1952.). Riječ je o prvoj studiji o povijesti zagrebačkog urbanizma. Iako je ova studija pisana s jasnim ideološkim predznakom, u njoj se vrlo temeljito, gotovo vizionarski, analiziraju svi problemi zagrebačkog urbanizma, od najranije povijesti, suvremenosti, do vrlo jasnih pogleda prema razvoju grada u budućnosti. Mohorovičić se bezrezervno zalaže za zaštitu najstarijih gradskih dijelova-Griča i Kaptola, „koji predstavljaju naročito kulturno-historijsku i umjetničku vrijednost“. „Ove fragmente valja“, pisat će Mohorovičić, „do krajnjih mogućnosti konzervirati i kulturno ih akcentuirati to više, što se oni nalaze u okviru Griča i Kaptola, dakle područja, koja ni po kome kriteriju ne mogu ući u životni kompleks razvoja novoga Zagreba, te prema tome ni u jednom slučaju ne predstavljaju zapreke u njegovom daljnjem razvoju“. 



Plan grada Zagreba iz 1892.

  

Kada vrijednosno analizira prostore Donjega grada, Mohorovičić ne dvoji u prostorne vrijednosti poteza između Zrinjevca i Glavnog kolodvora, te od Botaničkog vrta do Sveučilišta. „U Donjem gradu“, pisat će Mohorovičić, „sam sistem tada nastalih ulica predstavlja pravilno nanizan stereotipni urbani raster, koji svojim sastavom, a naročito prilično reprezentativnim zelenim potezima od kolodvora do Zrinjevca, te Botaničkog vrta do Sveučilišta, u pojedinačnim svojim elementima donosi i prilično interesantne detalje.“ Mnogo kritičniji, Mohorovičić je prema donjogradskim blokovima. „Urbanistički se ovo doba“, piše on, „prezentiralo punom beznačajnošću geometrijskog rastera stvorenog na do tada pustome tlu od raznih Gundulićevih, Trenkovih, Hatzovih, Palmotićevih, Draškovićevih i sličnih ulica.“ Oni prema njemu „ne predstavljaju u svojoj koncepciji veću urbanističku vrijednost, osim u nekim potezima, koje smo već spomenuli, kao što su potez Glavni kolodvor-palača Akademije i Sveučilišna knjižnica-Kazalište.“ Ostali dijelovi grada, prema Mohorovičiću, su uglavnom „urbanistički potpuno bezlični, te se ne mogu niti naročito narušiti nekim urbanističkim ili arhitektonskim zahvatom, kao što se ne može u tim dijelovima grada izvesti niti neki naročito uspješan i radikalan zahvat interpolacijom nekog objekta u ovakovu urbanističku cjelinu.“ Iz tog je razloga Mohorovičić, u propitivanju mogućnosti donjogradskih blokova i Ilice vrlo oprezan i suzdržan. S jedne strane ističe potrebu provođenja „radikalnog urbanističkog zahvata“, no s druge strane svjestan je nemogućnosti njegove potpune provedbe. „Za snažniju oblikovnu korekturu ovoga kompleksa“, mišljenja je Mohorovičić, „trebalo bi izvesti radikalni urbanistički zahvat, što bi izazvalo velika rušenja, koja je teško provesti, a uz to je i sumnjiva vrijednost takvog zahvata, koji bi uvijek trpio od nekih ostataka postojećeg stanja. U ovaj kompleks ulazi i pitanje teške urbanističke situacije glavne osi ovoga dijela grada, a to je pitanje Ilice kao njegove glavne arterije.“ „Prema tome jasno proizlazi“, zaključit će Mohorovičić, „da nove velike urbanističke i arhitektonske zadatke valja kreirati u novim dijelovima grada, a ne rješavati ih u već izgrađenim čestima, gdje njihova postava ne će nikada potpuno zadovoljiti.“ 


 
Ivan Vitić, Natječajni projekt za potez Ilica-Mihanovićeva ulica 1957.



Dijametralno suprotno zaključku Andre Mohorovičića, postupio je tadašnji „Savjet za komunalne poslove NOGZ-a“, raspisavši 1957. godine „Natječaj za potez Ilica-Mihanovićeva ulica“, s ciljem izrade perspektivnog i prometnog plana grada Zagreba. Među inim na natječaj su se prijavili Vladimir Turina, Ivan Vitić i Božidar Rašica. Riječ je o jednom od, nakon Strižićeva projekta iz 1931. godine, najdestruktivnijih promišljanja mogućnosti uređenja donjogradskih blokova, koji je u duhu funkcionalizma, predlagao rušenja kompletnih donjogradskih poteza i gradnju novih blokova. 



Vladimir Turina, Natječajni projekt za potez Ilica-Mihanovićeva ulica 1957.



Osnovna je ideja natječaja, bila: „idejno povlačenje prostornog kompleksa Mihanovićeva ulica-Trg maršala Tita-Ilica-Tuškanac u jednu zamišljenu cjelinu, čije bi se definitivno pretapanje moglo u daljnjoj budućnosti eventualno očekivati.“ Polazeći od natječajnog programa, Vladimir Turina, predložio je rušenje obje strane kuća iličkog poteza između Mesničke i Frankopanske ulice te rušenje istočne fronte Frankopanske ulice. Na istočnom uglu Mesničke i Ilice planirao je izgradnju robne kuće i nebodera. Od ovog Turinina koncepta nisu se mnogo razlikovali niti projekti ostalih sudionika.


Vladimir Turina, Natječajni projekt za potez Ilica-Mihanovićeva ulica 1957.

U obrazloženju svog idejnog projekta Turina piše: Jedan od elemenata toga zahvata čini i otvaranje desne strane Mesničke ulice u smjeru istoka, što ukazuje na teoretsku mogućnost otvaranja čitave sjeverne strane Ilice udalekoj perspektivi. Kako je postojeće stanje bloka između Mesničke ulice, Dežmanovog prolaza i Streljačke ulice takvo da u sadašnjem času nije moguće aktivno pomišljati na njegovu eliminaciju- iako bi za takvu sugestiju stvarno postojali svi uvjeti. Budući jači urbani zahvati na ovom sektoru mogu se pozabaviti njegovom eliminacijom uz uvjet konzekventnog propuštanja zelenog pojasa sa obronaka Tuškanca do same Ilice. Projektant je svjestan širine ovakvog zahvata i njegove danas samo teorijske vrijednosti, pa je zadatak ograničio samo na istočnu stranu Mesničke ulice, čije otvaranje prema padinama Gornjeg grada ne bi iziskivalo jače gubitke stambenog prostora. Nekoliko dotrajalih objekata u ovom dijelu u dogledno vrijeme mogu biti predmet korekture. Nadalje, sjeverna izgradnja upravnog objekta u sklopu objekta 'Vjesnika', ugao Gundulićeve ulice i ulice A. Kovačića- objekt upravnog karaktera do visine 5 katova s lokalima, te formiranje projektiranih slobodnih površina za parkiranje automobila, postavljanje zelenila i tome slično. Pored toga, druga etapa objekata Rektorata s novim Pravnim fakultetom sjeverno od Rektorata. U drugu etapu mogla bi se postaviti i izgradnja terena današnjeg 'Kola'. III. Etapa- probijanje ulice dalje do križanja sa Ilicom i vezom na Mesničku ulicu. Nadalje, izgradnja objekta robne kuće sa sanacijom terena istočno od nje. Izgradnja objekata paviljona turizma, velikog parkirališta za automobile nad i pod zemljom, rušenje objekata na tom kompleksu, rušenje objekata na kompleksu Mesničke ulice s desne strane, izgradnja bančine zgrade na uglu i definitivno predavanje prometnih jedinica prometu.“ (V. Turina, časopis Zagreb, MGZ, 1958.). Turinina rasprava o ovom prijedlogu nastavljena je i tijekom 1959. godine.



Viktor Kovačić, Regulacija Jurjevskog groblja 1909.



U tom je duhu tijekom 1957. i 1958. godine i arhitekt Ivan Zemljak izradio dvije idejne regulatorne studije Ilice: prijedlog regulacije Ilice od Frankopanske do Slovenske ulice, te prijedlog regulacije Ilice od Frankopanske ulice do Jelačićevog trga. Zanimljivo je da tom prilikom Zemljak reciklira jednu zanimljivu urbanističku ideju koju je već početkom 20. stoljeća inicirao arhitekt Viktor Kovačić. Riječ je o probijanju tzv. „paralelne Ilice“- poteza sjeverno od Ilice, između gornjogradskih obronaka i iličkih dvorišta i vrtova. Kao što je rečeno, među prvim je ovu temu aktualizirao Kovačić. Naime, 1909. godine, tijekom izrade projekta regulacije nekadašnjeg Rokovog groblja u perivoj i stambeno naselje, on je predložio u podnožju brijega, paralelno s Ilicom, radi što lakšeg pristupa perivoju, probijanje tzv. „Nove ceste“ a koja se trebala protezati od početka Rokove do Frankopanske ulice, odnosno njena sjevernog odvojka, današnjeg Dežmanova prolaza. Ova je zanimljiva Kovačićeva zamisao tijekom 20. stoljeća neuspješno „reciklirana“ u više navrata (Ehrlich, Lenuci, Zemljak). Zanimljivo je istaknuti, da je od odvojka tzv. "paralelne Ilice" realiziran njen početak- današnja Arnoldova ulica s tek dvije kuće.



Arnoldova ulica


Do značajnijeg pomaka u valoriziranju Ilice ali i šireg Donjogradskog poteza došlo je tek tijekom šezdesetih godina 20. stoljeća. Naime, prvo je tijekom 1962. godine tadašnji Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture u Zagrebu donio rješenje kojim je području Donjeg grada i Vlaške ulice do Kvaternikovog trga utvrđeno svojstvo spomenika kulture. Nakon što je utvrđeno svojstvo kulturnog dobra, Regionalni je zavod 1968. godine u predmetu: „Urbanistička cjelina Stari grad-Zagreb“ temeljem Zakona o zaštiti spomenika kulture, donio rješenje kojim se određuje upis u registar spomenika nepokretnih spomenika kulture područje urbanističke cjeline Stari grad-Zagreb. Ovaj se prostor okvirno protezao od Vinogradske ulice na zapadu, Gupčeve zvijezde na sjeveru do Kvaternikovog trga i Šubićeve ulice na istoku te s južne strane otprilike do Branimirove i Mihanovićeve ulice, odnosno od Studentskog centra do spojne Vodovodne ulice na jugozapadu. Riječju, po prvi se put prostor zagrebačkog Donjeg grada i Ilice počeo gledati kroz prizmu kulturnog dobra. No, i usprkos upisu u registar spomenika kulture, degradacija Ilice i donjogradskog se prostora nastavila i tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina. 




Ilica krajem šezdesetih godina



Veliku štetu Donjem gradu donio je Generalni urbanistički plan grada 1971. godine, koji je u gradsko središte najagresivnije uveo promet i novu izgradnju, narušavajući urbanu strukturu Donjeg grada, čije se štetne posljedice osjećaju i u 21. stoljeću. Plan je izradio tadašnji Urbanistički zavod grada Zagreba pod vodstvom Josipa Uhlika. Temeljem ovog GUP-a, 1973. donesen je jednako štetan Detaljni urbanistički plan Donjeg grada, kojim se predviđala u zoni Donjeg grada izgradnja 787.000 m² novog građevinskog fonda, uz rušenje 381.000 m² „dotrajalih i nefunkcionalnih objekata“ Nova se izgradnja planirala djelom na preostalim slobodnim lokacijama, djelom pak kao zamjena dotrajalih objekata ili kao nadogradnja tavanskih prostora. S obzirom na atraktivnost slobodnih lokacija, one su planom bile predviđene za izgradnju javnih i poslovnih objekata a tavanske bi prostore, kao što je rečeno, trebalo iskoristiti za stambenu namjenu.


Generalni urbanistički plan grada Zagreba 1971.



U okviru Detaljnog plana, izrađena je i prostorna studija, kojom se planirao razvoj prometa grada do 2000. godine. U studiji se predlagalo „takvo rješenje prostornog sustava, koji će osigurati skladan razvoj svih oblika prometa, pružati visok stupanj sigurnosti i imati potreban kapacitet.“ No iako se u studiji spominjao „skladan razvoj“, nove pješačke zone (Ilica od Trga bana Jelačića do Frankopanske, Jurišićeva i Praška), te biciklistički promet (predviđao se njegov rast, op.a.), ovaj je plan u svojoj konačnici imao namjeru razaranja dijelova urbane jezgre Gornjeg i Donjeg grada uključujući i Ilicu. Naime,u prvoj etapi njegove provedbe, bila je predviđena izgradnja prometnice, „tangente“, koja se trebala protezati od Degenove ulice, preko Tkalčićeve- tunelom ispod Griča- preko Tuškanca i sjeverne Ilice do Britanskog trga.  



Detaljni plan- individualni promet 2000., 1973.



Ovaj je krajnje agresivan i destruktivan plan izazvao veliko nezadovoljstvo, kako stručne javnosti a tako i građana. Godine 1975. pokrenuta je akcija „SOS za baštinu za stari Zagreb“.  Akciju su pokrenuli Institut za povijest umjetnosti, Centar za kulturu i informacije, 3. Program tadašnjeg Radio Zagreba, te časopis „Arhitektura“. Vrlo brzo akciji se pridružio Muzej grada Zagreba a potom i brojni intelektualci predvođeni stručnjacima Instituta za povijest umjetnosti, među inim: Antoaneta Pasinović, Željka Čorak, Snješka Knežević, Eugen Franković, Radovan Ivančević, Tomislav Premerl.



Naslovniva časopisa Čovjek i prostor, kolovoz 1977.


Tim je povodom u Zagrebu održano nekoliko zapaženih manifestacija. U galeriji "Nova“, Antoaneta Pasinović postavila je autorsku izložbu- diskusiju, markirajući mnoge vrijedne punktove u gradu i kritički ih analizirala s jasnom tendencijom zaštite najvrjednijih gradskih ambijenata. Vrlo je bila zapažena i izložba fotografija i fotomontaža, fotografa Krešimira Tadića u „Studiju galerije Forum“. Na svojim je fotografijama i montažama Tadić, kako piše Tomislav Premerl: fiksirao grad u njegovoj agoniji. Propale žbuke s pročelja i nezasitna najezda uništavajućeg prometa, iako naglašeni, nisu jedini niti najbitniji dokazi agonije gušećeg grada. Oni su samo prateće posljedice jednog društvenog stanja i odnosa prema onoj neposrednoj okolini na koju smo iz mnogo razloga posebno osjetljivi.“


Krešimir Tadić, fotomonzaža "sjeverne tangente"


Osobito su šokantne bile Tadićeve fotomontaže, na kojima je zorno bilo analizirano, ono što bi se moglo dogoditi velikim i ključnim urbanističkim i prometnim zahvatima oko najužeg centra grada. Među najšokantnijim, bila je montažama predviđene prometnice detaljnim planom, koja započinje petljom kod parka Ribnjaka, nadvožnjakom prelazi Tkalčićevu ulicu, ulazi u tunel pod Gornjim gradom, izlazi na Sofijin put i dijelom Tuškanca i Rokovim perivojem dospijeva do Britanskog trga. Uz ove montaža bio je napisan vrlo kratak komentar: „Ta bi se cesta u stvarnosti ponijela daleko okrutnije nego na ovim slikama.“


Krešimir Tadić, fotomonzaža "sjeverne tangente", tunel ispod Griča

Krešimir Tadić, fotomonzaža "sjeverne tangente" nad Tuškancem, 1975.


Osim ove dvije izložbe, prigodna je izložba postavljena i u Muzeju grada Zagreba, te dvije manje u galeriji „Izlog“ u Oktogonu i u izlogu Name u Ilici a Treći program Radio Zagreba emitirao je na tu temu tri otvorene rasprave. Godine 1977., akciji „SOS za baštinu za stari Zagreb“ dodijeljena je Nagrada grada Zagreba.




Krešimir Tadić, fotomonzaža "sjeverne tangente", Rokov perivoj 



Do stanovite promjene percepcije odnosa prema zagrebačkoj povijesnoj jezgri u okviru planiranja grada, dolazi 1979. godine, kada je izrađen „Provedbeni urbanistički plan uređenja i revitalizacije Gornjega grada i Kaptola“ (skraćeno PUP, op.a.). Iako se ovaj PUP nije odnosio na zonu Donjeg grada, problematika koju je zahvaćao i aktualizirao, jednako se ticala i njega. Bitan je pomak, da se od usredotočenosti na pojedinačne objekte, po prvi put počelo govoriti o revitalizaciji, kao glavnom cilju ovoga PUP-a, što znači „osposobljavanje postojećih struktura (objekata i javnih prostora) da nastave svojim životom, da traju u onim oblicima, kojima je priznata vrijednost kulturnih dobara, a ti su oblici nastali kao rezultat dugotrajnih i složenih procesa njihovog povijesnog razvoja“, (Slavko Dakić, Urbanistički plan Gornjega grada i Kaptola, ČIP, 3, 1979.). Pri tome se po prvi put analizirala i degradacija ovih gradskih dijelova a koja se prema analizi očitovala u: „zapuštanju i propadanju pretežnog dijela zgrada, kao i komunalnih standarda; smanjenju jednog dijela gradskih sadržaja;te pritisku automobilskog prometa i prometa za šire potreba grada na ovaj prostor“, (S. Dakić, ČIP 3, 1979.). Pri tom se zaključuje, kako je „određena degradacija 'trećeg' povijesnog središta- 'Donjeg grada', nastupila kao izravna posljedica izgradnje novih dijelova grada, tako je svojedobno izgradnja novog donjogradskog središta dovela do zapuštanja i degradacije starijih povijesnih jezgri, izuzev neke reprezentativne, 'velike' profane i sakralne sadržaje.“ No i usprkos načelne promjene retorike i metodologije odnosa prema povijesnom prostoru, ovaj PUP nije nikada zaživio, a degradacija ovih prostora početkom 21. stoljeća doživjela je svoj vrhunac, upravo zahvaljujući istim onim „planerima“ koji su radili na njegovoj izradi. Da apsurd bude veći, na neke nelogičnosti, nepotpune analize i dileme revitalizacije u ovom PUP-u upozoravali su i stručnjaci (Ivo Maroević, Pupanje Gornjeg grada u Zagrebu, ČIP, 3, 1979.).







Kao što je rečeno, Generalni urbanistički plan grada Zagreba, izrazito je bio štetan za donjogradsku jezgru i Ilicu. Godine 1978. započinju opsežne pripreme za njegovu izmjenu. Sa izmjenama se krenulo 1981. a trajale su do 1983. godine. Osnovu novog GUP-a (GUP 2000) činilo je nekoliko teza a po prvi put se analizira povijesna slojevitost grada: „U valorizaciji prostora pošlo se od prostorno proširene definicije zagrebačkog područja kao povijesnog prostora, u kojem postoje mnoge kulturno-povijesne vrijednosti i svjedočanstva razvoja. Uobičajene valorizacije težile su nedodirljivosti prostora sa zaštićenim kulturno-povijesnim i prirodnim vrijednostima, ali su ujedno sve druge prostore prepuštale neusmjeravanim intervencijama. Novim se planom ne namjerava oblikovanju prostora nametnuti nove zabrane već se u iduće etape planiranja i projektiranja žele unijeti rezultati i obaveze valorizacije zatečene sredine: pejzaža, objekata, tradicijskih orijentacija prostora, kako bi se osiguralo suptilnije ponašanje u oblikovanju prostora. Prema tome, riječ je o afirmaciji zagrebačkih, gradskih ili lokalnih ambijentalnih specifičnosti, o afirmaciji lokalnih mjesnosti, nužnoj za posvajanje okoline u brzim mijenama prostora“, (Slavko Dakić, Ususret gradu, Arhitektura 189-195, 1984./5.). Kao najveće vrijednosti Zagreba, navode se povijesne jezgre Gornjeg i Donjeg grada, „kojih vitalitet najbolje potvrđuje činjenica da uz manje intervencije i danas služe kao najurbaniji prostori.“ Iz tog razloga, zaključuje se, ove prostore bi „trebalo urediti i održavati uz neke mogućnosti interpolacije. Bez stanovanja u tim prostorima iščezle bi i njegove važne kvalitete, a poslovni sadržaju imaju dovoljno mjesta i u drugim dijelovima grada“ (S. Dakić, Ususret gradu, Arhitektura 189-195, 1984./5.).




GUP 2000, Shema prostorne organizacije Zagreba, 1983.


GUP 2000, Namjena površina, 1983.



Iako se novi GUP načelno zalagao za valorizaciju kulturno-povijesnog prostora, u svojoj je suštini pružao široke mogućnosti manipulacije prostorom, na što je otvoreno upozoravao i urbanist Radovan Delalle. „Globalno planerska razina planiranja (GUP 2000. Ili GUP 2015.) postaje kruta zakonska dokumentacija, koja u većini slučajeva ne odgovara stvarnoj urbanoj praksi i procesima koji se odvijaju u urbanom prostoru. Grad se kao socijalni i prostorno-organski fenomen najviše civilizacijske vrijednosti pretvorio u jednodimenzionalni prikaz namjene površina s apstraktnim kvalifikacijama urbanističkih normi i standarda za idealne uvjete 2000. ili 2015. godine.“ (Radovan Delalle, Traganje za Identitetom grada, 1988.).


Radovan Delalle, Prostorni okvir organske gradogradnje na području Zagreba


Pišući o problematici „organske gradogradnje“, Delalle je istaknuo: „Prostorno-vremenski kontinuitet izgradnje jedan je od temeljnih principa gradogradnje. Postaje sve očitija jednostranost urbanista koji na planovima dugoročnog prostornog razvoja 'tipa GUP-2000' pokušavaju riješiti kompleksne i promjenjive probleme gradogradnje. Samo u procesu aktivnog življenja i sudjelovanja u izgradnji stanovitog urbanog prostora, prateći promjene kroz četvrtu dimenziju transformacije oblika u vremenu, možemo pokušati usmjeravati izgradnju grada“. Za Delallea, organska gradogradnja pretpostavlja aktivno udruživanje i neposredno sudjelovanje stanovnika. U tom kontekstu prema njemu „Statut  stanogradnje“ (misleći na GUP, op.a.) trebao bi sadržavati upute za prostorni razvoj određenoga grada (ne bilo kojega) prema specifičnom povijesnom, urbanom i kulturnom naslijeđu.


Radovan Delalle, Tipomorfološka analiza Zagreba, 1975.


„Statut gradogradnje“, piše Delalle, „trebao bi biti jednostavan, lako razumljiv svim stanovnicima (to nisu upute samo za stručnjake i administraciju) i što je najvažnije, trebao bi biti izvediv i prihvaćen na razini urbane prakse. Statut gradogradnje koji se ne poštuje, odnosno koji zaista nisu prihvatili korisnici, može izazvati samo nove represivne mjere i nove porazne rezultate u izgradnji (povećanje 'divlje' gradnje, jačanje privatnog interesa nad društvenim, nezainteresiranost stanovnika za uređenje i izgled svog grada, zapuštanje ekoloških i sanitarno-higijenskih uvjeta, napuštene javne površine itd.).“ Riječju, Delalle je dvadesetak godina ranije, vrlo precizno prepoznao i upozorio na sve negativne procese, koji su zadesili donjogradski prostor početkom 21. stoljeća. Analiza komunikacijskih matrica naslijeđenog gradskog tkiva Zagreba, piše Delalle: „pokazuje organski kontinuitet raznovrsnog ritma mikroambijenata, pješačkih tokova, javnih zgrada i crkava, koji su u prostoru gradogradnje i postupnog dograđivanja na postojeće vrijednosti ostvarili jedinstveno urbano tkivo.“


Andrija Mutnjaković, Morfološka analiza Zagreba, 1982.


Do sličnih je rezultata došao i arhitekt Andrija Mutnjaković, tijekom urbanističkog natječaja „Središnji prostor grada Zagreba“ iz 1969. godine. Već tada u svojoj analizi središnje gradske jezgre grada Zagreba, uspješno podcrtava njene osnovne karakteristike. Na prvom mjestu Mutnjaković ističe „središnju jezgru grada Zagreba, koja se stvarala „u tisućugodišnjem kontinuiranom rastu noseći sve do današnjih dana čvrstu urbanističku ideju zatvorenih blokova: blokova sa likovno sređenim uličnim pročeljem i nesređenim dvorišnim pročeljima.“ (Andrija Mutnjaković, Tercijarni grad, 1988.). Uloga središnje gradske jezgre kao kullturnog centra, prema Mutnjakoviću je, vrlo dominantna. Glavni su problemi prema njenu: nesređenost prostora unutar gradskih blokova i dvorišta, „kompliciranost novih građevinskih zahvata uslijed teško rješivih imovinskih i projektantskih problema, pomanjkanje logičnih shvaćanja koja bi naslijeđenu strukturu malih privatnih trgovačkih radnji preobrazila u stvarne robne kuće ili poslovne objekte.“ Pri tome, Mutnjaković osobito istiće promet središnje jezgre, koji je „opterećen dvostrukom funkcijom: prometom koji je sastavni dio jezgre uslijed njenih stambenih i poslovnih potreba i prometom koji ima tranzitni karakter uslijed postojeće saobraćajne mreže koja povezuje sjeverne dijelove grada sa južnim i zapadne sa istočnim preko središnje jezgre.“ Daljnji je problem, ističe Mutnjaković, promet u mirovanju, odnosno zone parkiranja. Problem revitalizacije Mutnjaković pristupa kroz dvije različite pretpostavke. „Prva pretpostavka sastoji se u tome da se postojeća izgradnja jezgre promatra kao jedna od faza razvitka grada, koja traje određeno vrijeme, i nakon toga vremena postepeno se transformira u novu fazu.“ Druga se pretpostavka sastoji u tome, piše Mutnjaković, „da se postojeća jezgra promatra kao završna faza razvitka ovog gradskog područja, te da se u postojećem stanju zadržimo do granice materijalne mogućnosti njenog postojanja a svu potrebnu novu izgradnju usmjerimo na daljnje gradske terene.“ Obje su ove pretpostavke, ističe Mutnjaković ispravne, „opće ljudski-opravdane, estetski i etički primjenjive. Odluku o izboru moramo prepustiti generacijama ljudskog medija i svjesnoj disciplini generacija da poštuju datu odluku.“ Rekapitulirajući Mutnjaković ističe nužnost zadržavanja i nadopunjavanja postojeće izgradnje, ali u zaokruženoj strukturalnoj vrijednosti stare gradske jezgre, pod uvjetima stvaranja optimalnih uvjeta života i razvoja te stvaranja „optimalne prometne mreže za područje Zagreba, a posebno za područje Starog grada putem prometnih prstenova i isključenja tranzita.“ Te konačno, zadržavajući „urbanističke karakteristike Starog grada Zagreba u individualnosti historijskog postojanja, s time da se dosljedno nova, pa i krajnje eksperimentalna arhitektura, formira na svim terenima (uključujući i sjever) oko Starog grada.“


Andrija Mutnjaković, Analiza revitalizacije donjogradskog bloka, 1969.
 

Kvalitetnu promjenu u skrbi o Donjem gradu i Ilici nije donio niti Generalni urbanistički plan Zagreba 2003. godine. Novi je GUP pogodovao još većim manipulativnim mogućnostima prostorom, napose unutar povijesno urbane cjeline grada, za koju se službenim rješenjem Ministarstva kulture iz 2004. godine, a na temelju rješenja iz 1986., potvrđuje da ima svojstvo kulturnog dobra. Pri tom je određen i sustav zaštite, kojim je povijesno urbana cjelina grada podijeljena na:

Sustav zaštite A- zona izuzetno dobro očuvane i osobito vrijedne povijesne strukture
Sustav zaštite B- zona različitog stupnja očuvanosti povijesne strukture
Sustav zaštite C- zona ambijentalne zaštite i sačuvanih pojedinačnih elemenata povijesne strukture

Ilica i Donji grad obuhvaćeni su sustavom zaštite A, koji se primjenjuje na prostorne i građevne strukture izraženih urbanističko-arhitektonskih, kulturno-povijesnih, pejsažnih ili ambijentalnih vrijednosti, naglašenog značenja za sliku grada, te s građevnom supstancom visoke spomeničke vrijednosti, koja kao graditeljsko naslijeđe Zagreba definira njegovu povijesnu urbanu matricu.

 
GUP 2003, Urbana pravila


Novim su GUP-om prostori: Donji grad- zapad, Donji grad- istok, Ilica- Britanski trg, Vlaška- Petrova, Maksimirska- Petrova proglašeni visokokonsolidiranim gradskim područjima za koja su određena opća pravila, kojima se među inim određuje: „Zaštita, održavanje, uređenje i dogradnja povijesnih cjelina; zadržavanje postojeće urbane matrice i tipologije gradnje bez dijeljenja blokova novim ulicama; zadržavanje postojeće raznolikosti visina uličnih građevina, posebno imajući u vidu vrijednost i oblikovnu dovršenost građevina; onemogućavanje gradnje u parkovima i na drugim javnim zelenim površinama i ispod njih; uređenje dvorišta tako da je u unutrašnjosti bloka moguća rekonstrukcija, dogradnja, nadogradnja i zamjena postojećih građevina uz prenamjenu, a nova gradnja, samo iznimno, za građevine javne i društvene namjene;gradnja novih ili zamjenskih dvorišnih građevina, uz cjelovito rješenje čitave građevne čestice ... .“ Jednako tako, novim je GUP-om određeno, da se, „ne mogu graditi javne garaže, osim iznimno, javne garaže na lokaciji Srednjoškolskog igrališta.“


GUP 2003., Zaštita kulturne baštine


Na nedostatke i interpretacijsku manipulativnost ovog GUP-a nastojali su ukazati brojni stručnjaci tijekom rasprave koja je pokrenuta 2000. godine, u završnoj fazi njegove izrade (Zagreb 2000+ Nova urbana strategija, op.a.). Svi nedostaci GUP-a došli su do punog izražaja odmah nakon njegovog donošenja a brojne naknadne ispravke i amandmani, od ključnog gradskog razvojnog dokumenta, stvorili su svojevrsni bastard, koji je upravo išao na štetu, kako povijesne urbane cjeline a tako i interesa građana, uz maksimalno pogodovanje privatnom, pojedinačnom interesu, koji je svoje pravo lice pokazao 2007. godine, omogućivši brojnom nezakonitim pogodovanjima i prepravcima planova, nasilnu i divlju izgradnju na Trgu Petra Preradovića.Zanimljivo je, da je na moguće negativne posljedice, ovakvog pristupa planiranju grada, dvadesetak godina ranije, kao što je rečeno, upozoravao urbanist Radovan Delalle: „Statut gradogradnje koji se ne poštuje, odnosno koji zaista nisu prihvatili korisnici, može izazvati samo nove represivne mjere i nove porazne rezultate u izgradnji (povećanje 'divlje' gradnje, jačanje privatnog interesa nad društvenim, nezainteresiranost stanovnika za uređenje i izgled svog grada, zapuštanje ekoloških i sanitarno-higijenskih uvjeta, napuštene javne površine itd.).“ (Radovan Delalle, Traganje za Identitetom grada, 1988.)



GUP 2003., Prostori za izgradnju



Degradacija se Ilice djelomično zaustavlja tek sredinom osamdesetih godina. Dva su razloga tome, pripreme grada za održavanje Međunarodnih sportskih igara (Univerzijada 1987.) i zaštita povijesne urbane cjeline Grad Zagreb, kao spomenika kulture. Tek se tada počinje postupno mijenjati odnos prema donjogradskoj cjelini, a zbog Univerzijade započinje proces komunalnog obnavljanja Ilice i „kozmetičkog“ uređenja gradskih pročelja. Najcjelovitiji zahvat komunalnog uređenja Ilice od Trga bana Josipa Jelačića do Frankopnske ulice, izveden je tijekom 1992. godine.



Ilica 5/Margaretska ul.1, Trgovina obuće Astra, 1952.


Najdinamičnije promjene u Ilici odvijale su se na uređenjima i adaptacijama interijera njezinih trgovina i izloga. Riječ je o kontinuiranom i dinamičnom procesu, koji iz dana u dan mijenja njen izgled. Koliko je taj proces dinamičan, najbolje je pokazao primjer arhitekta Aleksandra Freudenreicha, koji je radio na raznim izmjenama iličkih objekata pedeset i pet godina. Upravo preko njegova opusa, vrlo jasno možemo pratiti nekoliko različitih pristupa zahvatima na iličkim objektima, koji su se mijenjali tijekom vremena- od preoblikovanja pročelja između tridesetih i šezdesetih godina, koje karakterizira purističko čišćenje od nakupina prošlosti, do konzervatorskog pristupa iz sredine šezdesetih godina i težnje k rekonstrukciji slojevitosti i izvornosti objekata.


 Bernardo Bernardi, Projekt uređenja restauracije Lovački rog u Ilici 14, 1969.
 
  
Ilica 14, Lovački rog nakon uređenja


Uz ova dva pristupa, osobitu vrijednost u Ilici, predstavljali su i brojni autorski zahvati. Jedan od najkvalitetnijih prostora iz tridesetih godina 20. stoljeća, bilo je Automatski buffer u Ilici 17 Ivana Velikonje i Stjepana Hribara. Čitav niz kvalitetnih autorskih uređenja prostora u Ilici  dogodio se tijekom pedesetih, šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina. Izdvojimo kronološki neke od najznačajnijih. Među ranijim je uređenje iličke knjižare "Mladost" u Ilici 7 prema projektu Nevena Šegvića, a u suradnji s slikarom Raulom Goldonijem i kiparom Mirkom Ostojom iz 1949. godine. Godine 1952. prema projektu Stjepana Kralja u palači Prve hrvatske štedionice na uglu Ilice i Margaretske ulice uređena je prodavaonica cipela "Astra".  Značajnu ulogu tijekom pedesetih godina u uređenju iličkih trgovina imali su među inim: Zdravko Bregovac, Vjenceslav Richter, Bernardo Bernardi te Ivan Picelj i Edo Murtić.




   Marjan Turkulin i Petar Vovk, Projekt uređenja knjižare Mladost u Ilici 30, 1974.


Ilica 30 nakon uređenja knjižare Mladost 1975.



Godine 1969., prema projektu Bernarda Bernardija uređena je unutrašnjost restauracije „Lovački rog“. Jedan od najznačajnijih zahvata, uređenje je knjižare „Mladost“ u Ilici 30. Unutrašnjost knjižare uređena je tijekom 1974. godine prema projektu Marjana Turkulina i Petra Vovka. Čitav je niz desetljeća ovaj prostor bio jedan od najprepoznatljivijih gradskih interijera, koji je nažalost tijekom 2011. godine temeljito uništen neprimjerenom adaptacijom. Od 1975. do 1978. godine izvedena je i poznata adaptacija interijera kavane „Corso“ na uglu Ilice 25 i Gundulićeve ulice. Kavana je uređena prema zamisli Vjenceslava Richtera. Nažalost, i ovaj je prostor zadesila loša sudbina. Od 2000. godine kavana je zatvorena a njena unutrašnjost zapuštena i devastirana. Iste godine, kada je kavana zatvorena arhitekt Robert Somek u suradnji s bečkim arhitektom Hermannom Czechom izradio je projekt njenog uređenja koji nikada nije realiziran.



Ilica 17, nekadašnja trgovina Varteks 1983.


Branko Silađin, Projekt obnove trgovačke kuće NA-MA 1983.


Vrlo je uspjelo bilo i uređenje interijera nekadašnje trgovine „Varteks“ u Ilici 17. Ovaj je zahvat izveden 1983. godine prema projektu Miroslava Begovića. Nekako u isto vrijeme, započelo je temeljito uređenje iličke NA-MA-e prema projektu arhitekta Branka Silađina (suradnici: Mihajlo Kranjc i Boris Šerbetić). Ovaj se prostor, od svih iličkih, mijenjao najdinamičnije. Od prvotnog hotela „K Caru Austrijanskom“ iz 1867. godine do robne kuće, čak je pet puta radikalno mijenjao izgled (1892., 1913, 1928, 1954.-1970. i 1981.). Početkom osamdesetih, na prostoru Ilice nastupa i nekoliko, tada mlađih arhitekata, koji čine inovantne pomake u oblikovanju interijera. U tom kontekstu treba istaknuti Željka Kovačića i njegovo uređenje slastičarnice „Hora“ u Ilici 160 iz 1982. godine, te uređenje slastičarnice „Rukavina“ Andrije Rusana iz 1989. godine u Ilici 92. 


Ilica 37, Konzervatorski projekt obnove, 1979.

Krajem sedamdesetih godina dolazi i do metodološkog pomaka u konzervatorskoj obnovi iličkih povijesnih objekata. Jedna od kvalitetnijih, bila je rekonstrukcija kuće u Ilici 37. Umjesto, standardnog uređenja stare fasade, namjera je ove rekonstrukcije bila, omogućiti prezentaciju objekta kao arhitektonsko-tipološkog primjera najranije izgradnje Ilice, postići homogenost cjeline objekta, odnosno njegovog glavnog pročelja, oblikovati usklađenost materijala i oblika, te konačno, udovoljiti zahtjevima tadašnje namjene prostora. Realizacija ovog zahvata uslijedila je 1979. godine. Prema obrazloženju konzervatora, metodologija obnove ove kuće, nije trebala „biti 'recept', već poziv arhitektima da objedine svoje kreativne sposobnosti sa spoznajom o povijesnom gradu i nastave svojom aktivnošću koju su mnogi pokazivali sudjelujući u urbanističko-arhitektonskim studijama i natječajima za uređenje i revitalizaciju dijelova zagrebačke povijesne jezgre.“


Radovan Tajder, Projekt stambenog objekta u Ilici 81


Najkvalitetniji zahvati u iličkoj vizuri sredinom osamdesetih godina su interpolacije stambenih zgrada autora Radovana Tajdera te Krešimira Kasanića i Ivana Crnkovića. Stambena zgrada za potrebe hrvatske Vlade arhitekta Radovana Tajdera u Ilici 81 (1984./6.) ubraja se u antologijska ostvarenja hrvatske arhitekture osamdesetih godina 20. stoljeća. Ova izvrsno artikulirana kuća s naglašenim vertikalnim detaljima uličnog pročelja u savršenom je dijalogu i s zakrivljenom linijom Ilice ali i sa secesijskom uglovnicom, kućom Gayer arhitekta Stjepana Podhorskog u Ilici 79 (1908.). Upravo ovaj primjer dokazuje kako dobro artikulirana arhitektura može pozitivno utjecati na kvalitetu okolnog ambijenta.



Ilica 79/Kačićeva 2 i Ilica 81

 
Ilica 81


Interpolacija stambenih zgrada arhitekata i Krešimira Kasanića u Ilici 219 i Ivana Crnković u Ilici 219a (1985./8), uz Tajderovu kuću, jedna je od najznačajnijih izvedbi tijekom osamdesetih godina. „Crvena kuća“, među prvima, svojim postavom u prostoru, otvara široku mogućnost ambijentalnih zahvata u ilička dvorišta, koja tako postaju ravnopravni dio gradskog prostora. Ovom će se temom temom, nekoliko godina poslije, na osobito inovantan način u Ilici baviti i arhitekt Boris Duplančić. Polazeći od postava „Crvene kuće“ u prostoru, njeni su autori pridali jednaku važnost uličnoj fronti kuće, te njenom zapadnom- bočnom pročelju, kao i njenom naličju. U kontekstu iličnog niza, „Crvena se kuća“ kvalitativno nadovezuje na susjednu kuću Armuth, arhitekta Zlatka Neumanna (1931.).



Ilica 219/291a


Ilica 219/291a


Kraj osamdesetih i prva polovica devedesetih godina u Ilici je u znaku pojačane izgradnje njenog zapadnog dijela. No, kvaliteta većine izgrađenih objekata, znatno je ispod prosjeka. U tom je kontekstu osobito problematičan potez od okretišta na Črnomercu do Avenije Bologne. Ovaj naknadno pridružen potez Ilici zagušen je neuglednom i neprimjerenom gradnjom dajući zapadnom prilazu gradskom središtu provincijski karakter.



Boris Duplančić, Projekt stambene kuće, Ilica 147



Značajan pomak u promišljanju prostora Ilice tijekom devedesetih godina učinio je arhitekt Boris Duplančić. U vremenu od 1992. do 1995. godine Duplančić je na prostoru Ilice realizirao čak pet zapaženih ostvarenja: stambene zgrade u Ilici 147 i 158 (1992./3.), trgovački centar na terminalu ZET-a Črnomerec (1993.), stambenu zgradu u Ilici 246a (1994.) te stambenu zgradu u Ilici 109-111 (1995.). 



Ilica 147


Ilica 158



U kontekstu promišljanja iličkog uličnog niza osobito su zanimljive realizacije arhitekta Duplančića u Ilici 147 i Ilici 109-111. Stambena zgrada u Ilici 147 s ulične strane zadržava regulatornu liniju a tretman pročelja govori o nastojanju da se zadrži karakter povijesnih iličkih pročelja. I dok se s ulične strane arhitekt nastoji maksimalno prilagoditi prepoznatljivoj iličkoj uličnoj vizuri, s dvorišne se strane poigrava s tlocrtom, koji je zaobljen, odnosno konveksno isturen. Najinovantniji pomak u  promišljanju iličkog uličnog niza Duplančić je ostvario stambeno-poslovnom zgradom u Ilici 109-111. Naime, autor ovim ostvarenjem prekida s tradicijom neprekinuta, zatvorena uličnog niza uvlačenjem središnjeg dijela objekta, specifična U tlocrta, od ulične fronte. Autor je ovim potezom na zanimljiv način formirao intimno polu-javni prostor dvorišta u središtu koga se nalazi od ranije zatečeno stablo. Iako je ovaj Duplančićev zahvat u kontekstu tematike suvremenih iličkih interpolacija inovantan, s druge strane on pokazuje autorovo vrsno umijeće iščitavanja zatečenog povijesno-prostornog konteksta. Naime, upravo se u ovom dijelu Ilice uz uličnu frontu nalazi nekoliko starijih uvučenih dvorišta (Ilica 132, 154), s čime njegova interpolacija stvara izvrstan prostorno-vremenski dijalog.




Ilica 109-111

Ilica 109-111
     

Ilica 132



Duplančićeva je interpolacija u Ilici 109-111, na samom pragu 21. stoljeća, omogućila novu reinterpretaciju iličkog uličnog niza. U tom je kontekstu nastala vrlo kvalitetna interpolacija u Ilici 93 autora Andreje Ilijanić i Miodraga Dragojevića (2000.), te tzv. „Pametna kuća“ u Ilici 191 (2007., izvedba: Ingra i Vodatel). 



Ilica 93
Ilica 93


Iako je stambena zgrada u Ilici 191 često nekritički nazivana "prvom pametnom digitalnom kućom u nas" u potpunosti umreženom optićkim kablovima "koji će omogućiti stanarima nadzor i upravljanje preko interneta..." treba istaknuti, da je riječ o poprilično tradicionalnoj kući građenoj tradicionalnim materijalima 19. stoljeća u koju su ugrađivane nove tehnologije. Riječju, kuća 21. stoljeća ne može se graditi tradicionalnim, zastarjelim materijalima i tehnikama koji su ogromnom raskoraku s  vremenom. "Pametna kuća", kako istiće arhitekt Krešimir Rogina, gradi se bez lijevanja betona, bez mješalica i bagera, ona se montira odvijačima. Inteligencija pametne kuće procjenjuje se po njezinoj težini, koliko je u nju materijala ugrađeno, koliko ju je lako ukloniti, koliko materijala ostaje nakon uklanjanja i može li se reciklirati."




Ilica 191

Ilica 191


Ilica 191/Vukovićeva ul.



Među kvalitetnim iličkim zahvatima također treba izdvojiti Zagrebački plesni centar u dvorišnom objektu nekadašnjeg kina "Lika" u Ilici 10 3LHD studija (2003./9.) te interpolaciju šesterokatnog stambenog objekta u Ilici 184 (2012., Kranam“ građenje, projektiranje i nadzor d.o.o.)


Ilica 184


Projekt interpolacije, Ilica 184


Iako je Ilica jedan od najvrjednijih i povijesno najslojevitijih gradskih poteza, njena je vizura ozbiljno nagrižena neprimjerenom gradnjom. Čitav niz neprimjerenih interpolacija degradira  prepoznatljive iličke vizure, ozbiljno narušavajući njene vizualne i prostorne vrijednosti. Riječ je o stambeno-poslovnim objektima, mahom stihijski građenim između sedamdesetih i devedesetih godina 20. stoljeća. Nabrojimo samo neke od najproblematičnijih objekata: Ilica 134, Ilica 164, Ilica 167-169, Ilica 176, Ilica 190, Ilica 197, Ilica 200a i ugao Ilice i Sv. Duha.



Ilica 167-169


Ilica 190

Na ovaj je problem, koji je ozbiljno zahvatio i druge hrvatske gradove, tijekom 1984. godine, kritički ukazao časopis "Čovjek i prostor" (tzv. Crni ČIP, op.a.). U uvodniku tog broja naslovljenom "Trenutak istine", arhitekt Tomislav Odak napisao je: U krugu neznanja i snishodljivosti, koji se krste 'poslovnošću', razumijevanjem 'naše situacije', 'objektivnih okolnosti', 'viših interesa', i sličnih trica i kučina, nestala je sva talmudska mudrost koju smo čuli, ne može se reći načuli... sjetimo se samo Mohorovičića, Galića, Šegvića, Ravnikara, Neidhardta, Dobrovića... Poput zmijske kože u trnju ostavljena je košuljica kulturnog poslanstva. Svi principi, obećanja i zakletve odbačeni su kao stara krama. Ukorijenjeni podanički mentalitet sklon je prihvatiti svaku želju, preporuku i namjeru kao neprikosnoveni diktat, bez pogovora, ne podvrgavajući ih ni nevinijem kritičkom sudu. Službenička etika ne dopušta iznevjerenje očekivanja 'odozgo', ma kako to 'gore' prizemno bilo. Diplingari proždiru prostor u službi 'viših interesa', nezajažljivim apetitom i s nesagledivim posljedicama elementarne nepogode najširih razmjera. Kako uvjeriti nekoga da život uz rajšinu nije jedini način života? Kako pobuditi u arhitektima normalni ljudski poriv obrane osobnog i profesionalnog dostojanstva? Nadamo se istinom, pa makar bila i uvredljiva. Naredbodavci, superiorni, nesmiljeni su, svjesni svoje važnosti i uloge, jednovalentne pameti, usmjerene prema jednom cilju, najčešće bez i najmanjeg osjećaja odgovornosti za prošlost i budućnost." Ne treba niti posebno naglašavati, da je ovaj uvodnik, pisan 1984., izazvao nezadovoljstvo 'struke' i tadašnjih 'struktura'.



Ilica 200


Ilica/Sv. Duh



Jedan od najvećih arhitektonskih i urbanističkih iličkih promašaja, novo je krilo Klinike za tumore u Ilici 197 (2012., ZO-Invest/Ingra). Ova se građevina nabujalih dimenzija vrlo agresivno nametnula jugozapadnom iličkom uličnom potezu, bešćutno degradirajući sav prostor oko sebe. Rijetko kad se dešava da neka kuća okreće svoja leđa glavnoj ulici a taj se presedan upravo dogodio s ovom zgradom- i to praktički na samom početku starog dijela Ilice, pred ulazom u donjogradsko središte, što je, ne samo veliki urbanistički, već i estetski promašaj.
 


Ilica 197, Klinika za tumore
 

Čitav je niz nesretnih okolnosti pratio gradnje ove zgrade. Projekt za novo krilo klinike izrađen je tijekom 1986. godine ali je naknadno revidiran. Konačno, gradnja je počela 1990., no zbog rata bila je obustavljena. Nastavak gradnje uslijedio je 2007., da bi konačno uz čitav niz natezanja između izvođača i naručitelja zgrada novog bolničkog krila bila otvorena 2012. godine.

  
   
Ilica 197, Klinika za tumore

  
Uz interpolaciju, neizostavna je ilička tema revitalizacija, kako pojedinih zapuštenih poteza, derutnih i napuštenih objekata, a tako i njenih dvorišta. Nažalost tek je nekoliko pozitivnih primjera zahvata unutar iličkih dvorišta: uređenje Zagrebačkog plesnog centra u Ilici 10 (2003./9.), komunikacijsko povezivanje Gornjeg i Donjeg grada kroz dvorište Lovačkog roga u Ilici 14 (1998.), te adaptacija nekadašnjeg kina Apolo u Ilici 90 (2007.). U tom je kontekstu rad 3LHD studija od izuzetnog značaja kao smjernica budućim propitivanjima širokog spektra mogućnosti revitalizacije zapuštenih iličkih prostora.   



Ilica 10, Zagrebački plesni centar


Uspješna revitalizacija, kao i interpolacija zahtijeva na prvom mjestu kvalitetu, kako pristupa a tako i same izvedbe. I dakako, taj proces traži interdisciplinarnost, odnosno jednak angažman arhitekta, urbanista, konzervatora ali i lokalne zajednice i drugih korisnika tih prostora. Govoreći u tom kontekstu, treba istaknuti da je prostor Ilice neslućen potencijal, dakako, samo ako znamo kako se o njemu pravilno skrbiti.




Ilica 1906.


Zaključimo. U prostornom kontekstu Donjeg grada, zagrebačka je Ilica specifikum koji je aktivno proživljavao sve promjene ovoga djela grada od njegove najranije povijesti. Osnovne karakteristike Ilice su proces samoobnavljanja i slojevitost, koja obuhvaća izgradnju od kraja 18. stoljeća do početka 21. stoljeća. Iz tog razloga, Ilicu karakterizira ne samo stilska neujednačenost već i neujednačenost vertikalnih gabarita a povremeno i građevinskih linija. Iako je prostor Ilice u potpunosti definiran ona i u 21. stoljeću predstavlja velik arhitektonski i urbanistički izazov.



 
  Foto: Marija Braut, Ilica kišno jutro 1982.





PRILOZI:


ZAŠTIĆENE CJELINE I KUĆE U ILICI SA SVOJSTVOM KULTURNOG DOBRA

PREGLED GRADNJI U ILICI PO KUĆNIM BROJEVIMA:
- ZAKLADNI BLOK
-SJEVERNA STRANA ILICE
- JUŽNA STRANA ILICE
- KOMPLEKS VOJARNI

KATASTARSKE KARTE ILICE





Branka Kaminski, Perspektivni prikaz Ilice





ZAŠTIĆENE CJELINE I KUĆE U ILICI SA SVOJSTVOM KULTURNOG DOBRA (stanje do 2012.):


Povijesno urbana cjelina Grad Zagreb
Povijesna cjelina Zakladni blok (Ilica, Petrićeva, Bogovićeva, Gajeva ulica)



Ilica 2, Kuća Stanković
Ilica 5, Kompleks bivše Prve hrvatske štedionice (Ilica 5, Margaretska 1-3 i Bogovićeva 6) 
Ilica 7, Poslovno-stambena zgrada Srpske pravoslavne crkvene opštine
Ilica 9/Preobraženska 2, Stambeno-poslovna zgrada Srpske pravoslavne crkvene opštine
Ilica 11, Kuća Vasić
Ilica 12, Kuća Priester
Ilica 13, Kuća Stöeger i Kolmar
Ilica 14, Lovački rog
Ilica 15, Kuća Ebenspanger
Ilica 17, Kuća Job
Ilica 24, Stambeno poslovna kuća Trupec-kapitan s  interijerom i izlogom prodavaonice urara i zlatara Mirka Novaka
Ilica 25-27/Gundulićeva ul. 2, Palača Hrvatsko-slavonske zemaljske centralne štedionice
Ilica 39/Frankopanska ul 1, Kuća Keglević
Ilica 42, Kuća Majcen
Ilica 44, Hotel Pruckner
Ilica 55, Kuća Rath
Ilica 85, Zgrada Akademije likovnih umjetnosti
Ilica 224, Zagrebačka pivovara



Ilica u rano jutro 11.5.2012.



PREGLED GRADNJI U ILICI PO KUĆNIM BROJEVIMA:


ZAKLADNI BLOK (Ilica, Petrićeva, Bogovićeva, Gajeva ulica):

Gajeva 2, Zgrada mirovinskog fonda Gradske štedionice (1934/5., Hugo Ehrlich, Stjepan Gomboš i Mladen Kauzlarić)
Gajeva 2a, Stambeno-poslovna zgrada (1935/6., Stanko Kliska i Antun Ulrich)
Gajeva 2b, Stambeno-poslovna zgrada (1932./3., Freudenreich & Deutsch)
Petrićeva 1/Ilica, Kapela Ranjenog Isusa (1932./3., Franjo Bahovec i Antun Ulrich)
Petrićeva 3, Stambeno-poslovna zgrada (1936., Franjo Gabrić)
Petrićeva 5, Stambeno-poslovna zgrada (1936./8., Stjepan Planić)
Petrićeva 7/Bogovićeva, Stambeno-poslovna zgrada (1933., Slavko Löevy)
Bogovićeva 2Gajeca 2c, Stambeno-poslovna zgrada (1932., Otto Goldscheider)
Bogovićeva 4, Stambeno-poslovna zgrada (1932./3., Slavko Löevy)
Ilica 1, "Ilički neboder" (1956./9., Hitil-Jovičić-Žuljević, prolaz 1970. S. Jovičić)



Ilica 142



ILICA/SJEVERNA STRANA:


Ilica 2, Kuća Kristofora Stankovića (oko 1760., nadogradnje: 1833., Antun Cragnolini?; 1882., Hermann Bollé; 1931./4., razne intervencije na pročelju i unutrašnjosti; 1887., konzervatorska obnova, Dubravka Kisić; 1991., izmjene pročelja i uređenje unutrašnjosti, Ante Vulin; 2003., zahvati na pročelju)
Ilica 4, Hotel „K Caru Austrijanskom (1866./7., Franjo Klein, od 1945. u sklopu NA-MA-e; pregradnje:1892., Gjuro Carnelutti; 1913., Ignjar Fischer; 1928., Alfred Keller; 1937., Stjepan Planić; 1954.-1970., Aleksandar Freudenreich; 1981., Silađin, Šerbetić, Kranjc)
Ilica 6, Hotel Grand (1890., Kuno Waidmann; 1926., dogradnja i nadogradnja, Ignjat Fischer; danas u sklopu NA–MA-e)
Ilica 8, Stambene zgrada/rekonstrukcija (1936., Stanko Hribar i Ivan Velikonja)
Ilica 10, Kuća trgovca Dömötörrya (prije 1830., Bartol Felbinger; dvorišna interpolacija: 2003./9. Zagrebački plesni centar, 3LHD)
Ilica 12, Kuća Priester (1878./9., Franjo Klein; adaptacija unutrašnjosti: 1968., Aleksandar Freudenreich)
Ilica 14, Zgrada svratišta "Lovački rog", (1796.; adaptacije: 1878.; 1899. Gradnja dvorišne verande, Amadeo Carnelutti;1958. Uređenje ljetnog vrta, Hinko Bauer; 1969., Bernardo Bernardi; 1998. uređenje hotela i restorana, dvorišta i spoj s Gornjim gradom)
Ilica 22, Kuća Terputec (oko 1819., Ivan Either ?; adaptacija: Aleksandar Freudenreich, 1961./8.)
Ilica 24, Kuća Kapitan (oko 1819., Ivan Either ?; dogradnja: 1934., Stjepan Planić)
Ilica 26, Kuća Švarc-Crnojević (1910., Aladar Baranyai)
Ilica 29, Kuća Tiszar (1859., Ivan Plochenberger; adaptacija: 1965./6., Aleksandar Freudenreich)
Ilica 30, Kuća Šviglin (Leonard Pfeiffenberger; adaptacije: Aleksandar Freudenreich; 1974./5. uređenje unutrašnjosti, Marjan Turkulin i Petar Vovk; 2011.)
Ilica 32, Kuća Gmaz (1868., Ivan Plochenberger; adaptacija uličnog pročelja: 1934., Aleksandar Freudenreich)
Ilica 34-36, Kuća Varga (1887., Kuno Waidmann; adaptacije i nadogradnje: 1891./4., Hönigsberg & Deutsch; 1933., nadogradnja vrtnog objekta)
Ilica/Mesnička ul. 1, Kuća Rosenfeld (1867., Franjo Klein)
Ilica 38, Zgrada Prve hrvatske obrtne banke (1924/5., Hugo Ehrlich; adaptacija 2012.)
Ilica/Frankopanska 2, Kuća Hönigsberg (1894., Hönigsberg & Deutsch; adaptacije: 1931., kavana Croatia; 1935./40. uređenje stana na 1. katu; 1968., trgovina: sve zahvate izveo je Aleksandar Freudenreich )
Ilica 42, Kuća Majcen (1859./60., Mihovil Stromayer)
Ilica 44, Hotel Pruckner (1844., Bartol Felbinger; nadogradnja i dogradnja 1886., Kuno Waidmann; 1934. adaptacija u Domaćinsku školu, Aleksandar Freudenreich; nakon 2. svjetskog rata preuređeno pročelje prizemlja; 1994., adaptacija unutrašnjosti, Petar Kušan)
Ilica 56, Gradnja Ivanoš-Vuković (1887., Janko Jambrišak)
Ilica 58, Kuća Vuković/nadogradnja i dogradnja  (1887., Janko Jambrišak)
Ilica 64,  Kuća Patretto (1908., Aladar Baranyai)
Ilica 68, Kuća Horvatić (1873., Janko Jambrišak)
Ilica 84/Britanski trg, Stambeno-poslovna zgrada Gross (1927./8., Vladimir Šterk)
Ilica 82, Kuća Baumgärtner (1876., Janko Jambrišak)
Ilica 90, Kino-kazalište Olimp (1913., braća Carnelutti; 2007., pregradnja u Histrionski dom, 3LHD studio)  
Ilica 100, Stambeno–poslovna trokatnica Hrvatske banka za promet nekretninama (1912./13., Hugo Ehrlich i Viktor Kovačić)
Ilica 118-120, Kuća Šantl (1909./10., Stjepan Podhorsky; adaptacija trgovine Aleksandar Freudenreich)
Ilica 122, Kuća Weiss (1898., Hönigsberg & Deutsch)
Ilica 132, Kuća Frković (1868., Franjo Klein)
Ilica 142, Stambeno-trgovačka kuća (1939., Ivo Marčelja)
Ilica 144, Stambena kuća Čobalj (1910., Srećko Florschütz)
Ilica 146-148-148a, Stambene zgrade Hipotekarne banke za promet nekretninama (1910., Rudolf Lubynski)
Ilica 152, Kuća Saulik (1895./6., Martin Pilar za Pilar & Mally & Bauda)
Ilica 158, Stambena zgrada (1992./3., Boris Duplančić)
Ilica 166, Stambeno-poslovna zgrada Goršak (1907., Vjekoslav Bastl)
Ilica 168a, Stambeno-trgovačka kuća Rittig (1929/30., Drago Ibler)
Ilica 176, Kuća Winkler (1856., Ivan Plochenberger)
Ilica 178, Kuća Stunković (1887., Janko Jambrišak)
Ilica 184, Stambeno-poslovna zgrada (2012., „Kranam“ građenje, projektiranje i nadzor d.o.o.)
Ilica 224, kompleks Zagrebačke pivovare (1892., Kuno Waidmann; proširenja i dogradnje: 1913., 1928.)




Ilica 129-131



ILICA/JUŽNA STRANA:

Ilica 3/Petrićeva ulica, Palača Hrvatske eskomptne banke (1898./9., Helmer & Fellner)
Ilica 5/ Margaretska 1-3/Bogovićeva 6, Palača Prve hrvatske štedionice (1898./9., Josip pl. Vancaš; 1952., adaptacija trgovine obućom Astra, Stjepan Kralj; obnova: 1985./6., RZH)
Ilica 7, Zgrada pravoslavne općine (1822. Bartol Felbinger; nadogradnja 1872., Janko Jambrišak; 1949., uređenje knjižare "Mladost", Neven Šegvić, Raul Goldoni i Mirko Ostoja)
Ilica 9/Preobraženska 2, Zgrada Srpske pravoslavne općine (1928./30., Juraj Denzler, Stanko Kliska i Mladen Kauzlarić)
Ilica 11, Trgovačko–stambena kuća Vasić (1912./13., Otto Goldschaider i Janko Kolarić za Hönigsberg & Deutsch)
Ilica 13, Kuća Ströger, (1926./8., Otto Prister; adaptacija:1968., Aleksandar Freudenreich)
Ilica 15, Kuća Ebenspanger (1929/30., Vladimir Šterk; adaptacija: Aleksandar Freudenreich)
Ilica 17, Stambeno-trgovačka kuća Job (1930/2., Stjepan Hribar i Ivan Velikonja; adaptacija trgovina Varteks: 1983., Miroslav Begović)
Ilica 19, Kuća Bauer (1864., Franjo Klein; adaptacija: Aleksandar Freudenreich)
Ilica 21, Kuća Pisačić (1893., Hönigsberg & Deutsch; adaptacija 1961.)
Ilica 25-27/Gundulićeva ul. 2, Hrvatsko-slavonska zemaljska štedionica (1905./6., Vjekoslav Bastl, Otto Goldscheider i Ivan Šrefan za Hönigsberg & Deutsch; adaptacija kavane Corso: 1933./4. Gomboš i Kauzlarić; 1975./8., Vjenceslav Richter; adaptacija banke: 1923., Aleksandar Freudenreich)
Ilica 29, Kuća Tiszar (1859., Ivan Plochenberger; adaptacija: 1965./6., Aleksandar Freudenreich)
Ilica 31/1, Kino Apollo (1913., Ignjat Fischer, dogradnja: 1916., I. Fischer, pregradnja: 1951., Zlatko Neumann)
Ilica 37, Kuća Andrijević/nadogradnja (1877., Janko Jambrišak; konzervatorska obnova: 1979.)
Ilica/Mesnička ul. 1, Kuća Rosenfeld (1867., Franjo Klein)
Ilica 38, Zgrada Prve hrvatske obrtne banke (1924/5., Hugo Ehrlich; adaptacija 2012.)
Ilica 39/Frankopanska 1, Kuća Tome Keglevića (oko 1830.; dogradnje: 1886., 1889., Kuno Waidmann; 1897., Gjuro Carnelutti; adaptacija u trgovinu: 1965./6. Aleksandar Freudenreich)
Ilica/Frankopanska 2, Kuća Hönigsberg (1894., Hönigsberg & Deutsch; adaptacije: 1931., kavana Croatia; 1935./40. uređenje stana na 1. katu; 1968., trgovina: sve zahvate izveo je Aleksandar Freudenreich )
Ilica 41a, Kuća Friedmann (1894., Hönigsberg & Deutsch)
Ilica 43, Ljekarna Pečić (1899., Vjekoslav Bastl za Hönigsberg & Deutsch; adaptacija i izmjena pročelja: 1933., Moses Lorber)
Ilica 45, Kuća (1882., Hermann Bollé; kasnije pregrađena)
Ilica 49, Zgrada Matice hrvatskih obrtnika (1937., Aleksandar Freudenreich i Zvonimir Požgaj; nadogradnja i adaptacija 2. i 8. kata: 1970., Aleksandar Freudenreich)
Ilica 51–53a, Kuća Hönigsberg (1887./8., Hönigsberg & Deutsch; adaptacije u trgovinu: 1925.; 1933., kb. 53a; 1938., gradnja dvorišnog objekta, sve zahvate izveo je Aleksandar Freudenreich)
Ilica 55, Kuća Rath (1863., Leonard Pfeiffenberger; 1961., gradnja dvosobnog stana na tavanu, Aleksandar Freudenreich)
Ilica/Medulićeva ul. 1, Kuća Rossipal (1898., Hönigsberg & Deutsch)
Ilica/Medulićeva 2, Stambeno–poslovna zgrada Hrvatske banka za promet nekretninama (1912./13., Hugo Ehrlich i Viktor Kovačić, adaptacije: 19276./8. Stjepan Gomboš, Stella Skopal, 1945., 1955, Ugrenović, 1970.)
Ilica 67, Kuća Rihtarić (1878. , Franjo Klein)
Ilica 71, Kuća Lobe (1900./1., Hönigsberg & Deutsch)
Ilica 73, Kuća Štokan (1898./9., Martin Pilar za Pilar & Mally & Bauda)
Ilica 79/ Kačićeva 2, Kuća Gayer/K' Crvenom križu (1908., Stjepan Podhorsky)
Ilica 81, Stambeno-poslovna zgrada (1984./6., Radovan Tajder)
Ilica 83, Zgrada nekadašnje Bolnice sestara milosrdnica (1871.; dvorišne gradnje: 1893, dvokatni paviljoni u vrtu, Kuno Waidmann, danas Centar za odgoj i obrazovanje Slava Raškaj)
Ilica 85, Dvorišni kompleks Akademije likovnih umjetnosti (1895./6., Hermann Bollé; dogradnje: 1907., Viktor Gross; 1916.; 1922., Ćiril M. Iveković; 1957., Ivo Geršić)
Ilica 93, Stambeno-poslovna zgrada (2000, Andreja Ilijanić i Miodrag Dragojević)
Ilica 103, Kuća Jenisch (1906./7., Lav Kalda za Pilar & Mally & Bauda)
Ilica 109-111, Stambeno-poslovna zgrada (1995., Boris Duplančić)
Ilica 117-119, Nadogradnja (1862, Janko Jambrišak; adaptacija: 1922, Aleksandar Freudenreich)
Ilica 147, Stambena zgrada (1992./3., Boris Duplančić)
Ilica 191a-f, Stambeno-poslovna zgrada tzv. „Pametna kuća“ (2007., izvedba: Ingra i Vodatel)
Ilica 197, Klinika za tumore, dogradnja trakta (1990./2012.,ZO Invest d.o.o./Ingra)
Ilica 215/Cankarova ul. 1, Stambeno-trgovačka kuća Armuth (1930./1., Zlatko Neumann)
Ilica 219, Stambeno-poslovna zgrada (1985./8., Krešimir Kasanić)
llica 219a, Stambeno-poslovna zgrada (1985./8., Ivan Crnković)
Ilica 223, Ljetnikovac Stjepana Kosovca, (1896./7., Kuno Weidmann)




Ilica, Topnička vojarna 1905.-1906.


KOMPLEKS VOJARNI (Ilica, Ulica Republike Austrije, Prilaz baruna Filipovića, Selska ulica):

Ilica 242, Domobranska vojarna (1898./9., Gruber & Völckner, razrada Rupert Melkius, Milan Lenuci)
Ilica 246a, Stambena zgrada (1994., Boris Duplančić)
Ilica 256, Topnička vojarna (1896./1900., Eisner & Ehrlich)
Ilica/Selska ul. 2, Vozarska vojarna (1902., Eisner & Ehrlich)
Ulica Republike Austrije, Pješačka vojarna (1889., projekt Gruber & Völckner, razrada projekta Janko Holjac)
Prilaz baruna Filipovića 81-83, Konjanička vojarna (1910./11., Eisner & Ehrlich)




Gjuro Szabo u šetnji gradom




  ILICA-KATASTARSKE KARTE























 
  







           



1 komentar:

  1. Ovaj post bi trebalo objaviti kao samostalnu knjigu - bravo, Krešimire, na ogrmonom trudu i sistematskom izlaganju svih mogućih detalja vezanih uz urbanistički i arhitektonski pogled na Ilicu!
    Bravo!

    OdgovoriIzbriši