Pretraži ovaj blog

srijeda, 23. studenoga 2016.

Muzej karikature


Zašto Muzej karikature?



Piše:
Krešimir Galović







Karikatura je sveprisutna u društvu. Gotovo svakodnevno je susrećemo u dnevnom tisku, raznim časopisima i sve više na internet portalima. Nema dana da nas ne nasmije sa svojim duhovitim i britkim komentarima. No s druge strane iako je sve prisutna, karikatura u sebi nosi nekoliko paradoksa. Prvi je da vrlo brzo pada u zaborav- već za dan ili dva, njeno mjesto zauzima neka nova. Upravo u toj prolaznosti, iz dana u dan, iz godine u godinu promiču nam mnoga autorska imena koja polako padaju u zaborav. I već za koju godinu o njima ne znamo ništa. Tek tu i tamo prelistavajući neke stare novine slučajno nabasamo na nekog od njih- i to je uglavnom sve. No i opet će nas nasmijati sa svojom britkom duhovitošću. Ali ovaj put se ne smijemo trenutnoj aktualnosti karikature, već pomalo zabrinjavajućoj činjenici a to je da se neki obrasci ljudskog ponašanja ne mijenjaju otkada je čovjeka, odnosno njegove iskonske majmunske pranaravi. Ili kako piše Miroslav Krleža u Magistra Vitae: „Dešava se, kao što vidimo, da majmun usred atomističkog perioda puca još uvijek prahom i olovom iz svojih staromodnih topova, a ovi su topovi majmunski klasičan dokaz kako se s izmjenom načina proizvodnje mijenjaju možda društveni odnosi, ali majmunski mentalitet jedva.“ I u tom je kontekstu za svijet karikature, krležijanski rečeno „ansambl historije“ zapravo neizmjeran. „Na njenoj pozornici“ piše Krleža, „igraju ulogu sve ljudske mane, sve predrasude, sve zablude, sve laži i sva krvološtva.“ A jedna od uloga karikature upravo je njihovo razobličavanje. Odnosno kako je napisao karikaturist Angjelo Uvodić l936. godine u uvodu svoje monografije karikatura: „Karikatura iznosi razgoljene istine o životu, dok je svijet zbilje u njoj bez konvencionalnog okolišanja uvjerljivo predočen. Zato se u karikaturi najvjernije odražava pravo lice naše stvarnosti i ono što se u njoj događa.“



  Angjelo Uvodić, Autoportret, 1937.




Drugi paradoks vezan uz karikaturu je da i usprkos njene sveprisutnosti, danas u svijetu jedva da i možemo na prste jedne ruke nabrojati specijalizirane muzeje za karikaturu, poput primjerice: Njemačkog muzeja za karikaturu i kritičku grafiku u Hannoveru, Zille Museuma u Berlinu, Muzeja karikature i animirane umjetnosti u Varšavi, Izraelskog muzeja karikature i stripa te Muzeja karikature i humorističkih umjetnosti u Istambulu. Iz tog je razloga osnivanje Muzeja karikature u Zagrebu pravi pionirski poduhvat. Muzej karikature ili skraćeno MUKA privatni je projekt karikaturista Stiva Cinika i povjesničara umjetnosti Krešimira Galovića. Cilj muzeja u osnivanju je: pratiti, prikupljati i izlagati recentnu domaću i stranu produkciju, prikupljati, stručno obrađivati i izlagati djela vezana uz povijest domaće i strane karikature te organiziranje raznih događanja. U tom je kontekstu jedan od glavnih naglasaka, već i prije njegova službenog utemeljenja, na stvaranju dokumentacijskih zbirki koje čine izvorni radovi pojedinih autora te razna tiskana izdanja i publikacije iz vremena (dnevni tisak, časopisi, katalozi i knjige). U skorije vrijeme očekuje se useljenje muzeja u stalni prostor u kome će se uz stalni postav iz povijesti domaće i strane karikature održavati autorske i razne tematske izložbe. Najavno predstavljanje Muzeja karikature u virtualnom izdanju a ne tiskanom odraz je vremena u kome je digitalno i brzina protoka informacija u potpunosti oduzelo primat klasičnim formama komuniciranja. U tom je kontekstu pojava novih digitalnih medija za karikaturu danas jednako važna kao i nekada pojava tiskarskog stroja, no s još uvijek istim ciljem, odnosno kako je to lijepo rekao neposredno pred smrt veliki hrvatski karikaturist Oto Reisinger: „Ja sam se uvijek u mojim karikaturama pokušavao boriti protiv onoga što je protiv čovjeka. A to je glupost.“




 Oto Reisinger, Pokazatelji za 1970., Vjesnik 1970.



  Koprive, Muke rodoljuba, 23. 7. 1937.




  Andrija Maurović, Utjeha, Koprive




  Pjer Križanić, Iz srpsko - hrvatske parazitologije, 11. 3. 1937.




  Vlado Kristl, Partija biljara u pansionatu "Apstinencija", 10. 11.1945.




  Ico Voljevica, Poskupljenje - objašnjenje, Večernji list, 1979.




  Stiv Cinik, Mafijaši, pokajte se! 2014. 












James Gillray



Neodoljiva draž političke nekorektnosti engleskog ilustratora i karikaturiste Jamesa Gillraya (1757. - 1815.)




Piše: Krešimir Galović 



Napoleon Bonapoarte bio je omiljena i česta tema na karikaturama Jamesa Gillraya. Na karikaturi iz 1803. godine naslovljenoj: „Hand writing upon the wall“ prikazao je Napoleona usred gozbe služeći se kao ishodištem biblijskom pričom o Danijelu i Baltazaru. Na ovoj koloriranoj grafici Napoleon je prikazan s Jozephinom usred raskošne i raskalašene gozbe kada se na zidu iznenada iz oblaka pojavila ruka ispisujući mistične riječi: „Mene, Mene, Tekel, Parsin.“ Dok mu se druga ruka s vagom pojavila nad glavom, na kojoj je prevagnula strana s kraljevskom krunom s natpisom „Vive le Roi“ nasuprot one s natpisom „Despotism“ i crvenom kapom s kokardom- jednim od simbola francuske revolucije, očito aludirajući na skorašnje Napoleonovo proglašenje carem Francuske (1804.). Napoleon sa zaprepaštenjem gleda prema ruci koja ispisuje mističnu poruku dok mu čaša vine ispada iz ruke. Josephine pohlepno pije vino koje joj se slijeva niz usta a iza nje su tri oskudno odjevene dame s frizurama prema tada najnovijoj francuskoj modi. Gozba je u punom zamahu i svi su se prepustili raskalašenoj zabavi osim grenadira u Napoleonovoj pozadini koji s okrvavljenim sabljama u nevjerici pogledavaju prema ruci koja na zidu ispisuje mističnu poruku. Na stolu ispred raspojasanog društva na tanjurima su servirani razni deserti- simboli engleskog nacionalnog identiteta. Tako se na jednom tanjuru nudi desert s natpisom „Tower de Londones“, dok su ispred Napoleona posluženi deserti s natpisima „St Jamess“ i „Bank of England“. Ispred Josephine servirane su dva tanjura, prvi s dvije šljive, vrlo eksplicitne asocijativnosti s natpisom „Prune Monsieur“ te tanjur s glavom biskupa i komentarom na njemu „Roast Bees of old England“. 



  Hand writing upon the wall, 1803.


Kao što je rečeno Gillary se na ovoj britkoj ilustraciji poslužio poznatom biblijskom pričom o Baltazarovoj gozbi iz knjige o proroku Danijelu (Daniel,5). Prije Gillaryjevog prikaza istom se pričom poslužio i Rembrant na slici „Baltazarova gozba (1635.) Prema toj priči kralj Baltazar je svojim velikašima i pristalicama priredio raskošnu gozbu na kojoj se obilato pilo vino. U jednom trenutku Baltazar je naredio podanicima da mu na stolu pred njim rasprostru svo blago što ga je njegov otac Nabukodonozor oteo iz jeruzalemskog hrama. Iznenada se sred raskalašene večere pojavila ruka koja je na zidu počela pisati mistične riječi koje nitko nije mogao pročitati: „„Mene, Mene, Tekel, Parsin.“ Kralj se silno prepao i pozvao je sve čarobnjake, zvjezdoznance i gataoce da mu rastumače zagonetne riječi, obećavši, da će tko pročita ovo pismo i otkrije njegovo značenje biti odjeven u grimiz a oko vrata nositi će zlatni lanac i bit će treći po važnosti u kraljevstvu. Nitko od pozvanih nije mu mogao otkriti njihovo značenje. Kralj se silno preplašio a što mu je njegova žena savjetovala da pozove Danijela izvanrednog znanja i duha, bistrine i vještine da tumači snove i rješava zagonetke. Došavši Baltazaru Danijel mu reče: …“Podigao si se protiv Gospoda Nebeskoga, dao si da ti donesu suđe iz njegova Doma, i pili ste vino iz njega ti, tvoji velikaši,, tvoje žene i tvoje suložnice … a nisi dao slavu Bogu koji u svojoj ruci drži dah tvoj i sve tvoje putove. I zato on posla ovu ruku koja je napisala ovo pismo. A evo što je zapisano: Mene, Mene, Tekel, Parsin. A te riječi znače: Mene: izmjerio je Bog tvoje kraljevstvo i učinio mu kraj; Tekel: bio si vagnut na vagi i nađen si prelagan; Parsin: razdijeljeno je tvoje kraljevstvo i predano Medijcima i Perzijancima.„ Baltazar je odmah ispunio obećanje i obukao Danijela u grimiz davši mu zlatni lanac i proglasivši da trećim u zemlji. No sreća nije išla na ruku niti Danijelu a niti Baltazaru. Još iste noći Baltazar je ubijen a Danijel je ubrzo bačen u lavlju jamu.







James Gillray i Napoleon Bonaparte 1803. - 1806.




  Manic raving's or Little Boney in a Strong Fit, 1803.




  Evacuation of Malta, 1803.



 
  Buonaparte, 48 Hours After Landing, 1803.



  Doctor Sangrado curing John Bull of Repletion, 1803.



  Armed-Heroes, vide Military Appearances, at St Stephens & at St Cloud's, on ye day of Defiance, 1803.



  The Plumb-pudding in danger or State Epicures taking un Petit Souper, 1805.















www.eurocinik.com

www.facebook.com/Muzej-karikature