Pretraži ovaj blog

ponedjeljak, 16. siječnja 2017.

Iz povijesti hrvatske karikature: Klema Švarc - Požgaj

Zaboravljena karikaturistica

Piše: Krešimir Galović ©





   15 dana, kronika naše kulture, Zagreb, 15. 2. 1932. (MUKA)



Dvije su najpoznatije hrvatske karikaturistice Klema Švarc – Požgaj i Anka Krizmanić. Slučaj je htio da su obje rođene 1896. godine. I dok Anku Krizmanić pamtimo kao briljantnu slikaricu, ilustratoricu i grafičarku, njena vršnjakinja Klema Švarc ostala je pomalo na margini likovnih događanja s tek šturim biografskim zabilješkama i vrlo općenitom konstatacijom, kako je bila solidno školovana slikarica. Tek s knjigom Frane Dulibića „Povijest karikature u Hrvatskoj do 1940. godine“ (Leykam international, Zagreb 2009.) dolazi do valorizacije opusa ove značajne autorice u kontekstu povijesti domaće karikature.




   Autoportret, Svijet, 1937.



Klema Švarc Požgaj (Klementina Schwarz), rođena je 4. 10. 1886. godine u uglednoj zagrebačkoj židovskoj obitelji. Otac Albert Švarc bio je „nadinžinir“ pri Kraljevskom građevnom odsjeku te profesor na Graditeljskoj stručnoj školi. Godine 1916. Klema Švarc upisuje Kraljevsku privremenu višu školu za umjetnost i obrt, kod Bele Csikosa Sesie i Mencija Clementa Crnčića, koja 1918. prerasta u Kraljevsku višu školu za umjetnost i umjetni obrt (od 1941. Akademija likovnih umjetnosti, op. a.). U isto vrijeme kada Klema Švarc započinje sa školovanjem, dekretom Zemaljske vlade, postavljen je na školi za pomoćnog učitelja slikar Ljubo Babić (1918. imenovan je strukovnim a zatim i pravim učiteljem, op. a.), koji će je kao profesor pratiti tijekom čitavog školovanja.




  15 dana, kronika naše kulture, Zagreb, 15. 2. 1932. (MUKA)




Klema Švarc započela se bavit karikaturom već tijekom školovanja. Fascinira Babićevim cinizmom „prema svemu što je sladunjavo i dopadljivo“, već u školi počinje crtati kolege i profesore „s dodatkom ljute paprike“. Prvu izložbu karikatura imala je netom prije završetka studija, 1919. godine na poznatom savskom kupalištu Franje Gospodarića (prvi savski spasilac, op. a.). Izložbu je organiziralo „Društvo savskih spasavalaca“ povodom Gospodarićeva spašavanja od utapanja stotog plivača. Tom prilikom su izložene karikature spasilaca, spašenih osoba te poznatih posjetioca Gospodarićeva kupališta. Izložba je postigla veliki uspjeh a Klema Švarc stiće među zagrebačkom publikom veliki renome. Izložba se svidjela i Ljubi Babiću, na čiji je prijedlog organizirana izložba u Salonu Ulrich. Izložba je otvorena početkom 1932. godine. Iako je trajala vrlo kratko vremena, od 1. do 8. veljače, polučila je uspjehom- zbog velikog odaziva posjetitelja postala je društvenom senzacijom. No usprkos tome, reakcije na izložbu bile su i više no oprečne. I dok se s jedne strane o izložbi „priča u cijelom gradu“ kao o „najmodernijem muzičkom šlageru“ i „najinteresantnijem događaju zagrebačkoga društva“, kritika joj nije bila nimalo sklona. Napose ju je u Obzoru oštro kritizirao Ljubo Babić. Prema njemu, i usprkos velikog odaziva javnosti, izložba nije bila na visokoj umjetničkoj razini (Obzor, br. 53, Zagreb, 1932., str. 2.). Osim Babića o izložbi je također pisao i Franjo Deak (Agramer tagblatt i Jutarnji list) zamjerajući joj velike oscilacije u kvaliteti, no ističući i nekoliko uspjelih karikatura. 15. veljače 1932. godine poznati zagrebački kritičar Vladimir Ciprin objavio je u časopisu „15 dana, kronika naše kulture“, prikaz izložbe i kratak razgovor s autoricom. Tom je prilikom objavljeno i nekoliko Kleminih karikatura, od kojih je jedna reproducirana i na naslovnici časopisa. Zanimljivo je da je časopis „15 dana“ objavio na naslovnici Kleminu karikaturu i u svom siječanjskom broju s četiri muška portreta (1.1.1932., god. II. br. 1). U oba broja također su objavljene i karikature drugih autora: Marijana Šimunića, karikatura Borisa Papandopula, te Karela Čapeka, karikatura Ivana Meštrovića. Nakon Zagreba, Klema Švarc izlagala je u Beogradu 1933. godine. Poslije Drugog svjetskog rata izlagala je u Zadru 1946., te Zagrebu 1975. (retrospektiva), 1978. i 1980. godine (F. Dulibić, Povijest karikature u Hrvatskoj do 1940. godine, Zagreb, 2009., str. 239).




   15 dana, kronika naše kulture, Zagreb, 1. 1. 1932. (MUKA)



Klema Švarc Požgaj preminula je u Zagrebu 25. 5. 1982. godine. Dio njenih crteža čuva se u Zavodu za književnost i teatrologiju HAZU i u zbirci dr. Josipa Kovačića u Zagrebu.

Povodom nabavke časopisa „15 dana, kronika naše kulture„ za Muzej karikature, donosimo u cijelosti razgovor s Klemom Švarc, koji je objavljen 15. 2. 1932. godine. Razgovor je vodio Vladimir Ciprin.



   Autoportret, 15 dana, kronika naše kulture, Zagreb, 15. 2. 1932. (MUKA)




IZLOŽBA KARIKATURA KLEME ŠVARC



Kad se gđa. Klema Švarc odlučila da priredi svoju izložbu karikatura, nije ni ona sama, kao što ni publika, slutila, da će ta izložba postati u tako kratko vrijeme toliko popularna, tako reći prava društvena senzacija grada Zagreba. O njoj se priča po cijelome gradu, na ulici, kavanama, kinima i kazalištima, o njoj se govori kao o najmodernijem muzičkom šlageru, kao o nejuspijelijem i najinteresantnijem događaju zagrebačkoga društva. Ullrichov je salon pun najotmjenijeg svijeta, koji se gura i žuri, da što prije vidi lica i karikature onih, koji su mu vrlo dobro poznati iz svakodnevnog života. I tako karikatura, kao osobita slikarska grana, koju umjetnici bezrazložno zanemaruju, vrši upravo ovdje onaj kontakt između publike i umjetnika, obavlja onu propagandu za likovne umjetnike, koju u nikojem slučaju ne mogu vršiti niti najserijoznije slikarske umjetničke izložbe. Jer za umjetničko shvaćanje kompozicije crteža, boje i štimunga slika Babića, Becića i ostalih naših medernih slikara, potrebna je stanovita umjetnička predispozicija, t. j. stanovito poznavanje likovnih umjetnosti, njihove historije, njihovih strujanja i različitih škola. A toga svega za karikaturu ne treba. Čovjek gleda neku poznatu osobu, uhvaćenu u jednom životnom momentu, kako stoji pred njime onakova, kakovu on pozna, kakovu vidi svaki dan i u ono malo crta vidi svu njenu karakteristiku i zadovoljan se smiješi, jer razumije autora (a to je najglavnije!).

I tako te karikature, uzete iz naše najbliže sredine, iz našega društva djeluju nejneposrednije, i nije onda čudo, da je publika toliko radoznala, jer sve su im karikature poznate, a i sama njihova tehnika je laka i pristupačna svakome. Karikature se kupuju i ne ćemo reći neistinu, ako velimo, da će za kratko vrijeme imati svi poznatiji članovi zagrebačkog društva po koju karikaturu Švarcove u svojim elegantnim salonima. A što još povećava samu senzaciju je to, da je taj uspjeh postigla žena! Kao da je htjela čitav Zagreb trgnuti iz nekog zatišja, koje je nastalo u krugovima i umjetničkim i društvenim i barem na čas zaglušilo ona šaputanja, koja se šire o čudnim događajima na dalekom Istoku. A to joj je i potpuno uspjelo. Šta više, uz Mossa i Vilovićeva »Majstora duša« njeno se ime najviše spominje.

I ta dama, koja je svojim djelima pokazala toliko smisla za živ i neposredan humor, za dobro i precizno psihološko gledanje i s par crta donijela ne samo eksterijer, već i komadičak duše, htjela je da bude konzekventna i da nas u razgovoru s par riječi (kao u karikaturama s par crta) brzo otpravi.

- Nemojte ništa pisati, ne volim davati intervjue!

Kad smo se međutim posjeli u fotelj i pokazali namjeru, da ipak ne ćemo tako brzo otići, nastavika je gđa. Švarc:

-Dobro, ali bit ću vrlo kratka. Rodila sam se u Zagrebu, godine ću preskakati. Još u najranijoj mladosti bavila sam se slikanjem. Umjetničku sam akademiju svršila u Zagrebu, a posebne satove sam uzimala kod profesora g. Ljube Babića. Najviše volim karikature i to je u meni nastalo samo od sebe. Kako mi je za daljnji razvitak potrebno mnogo studija, otići ću po svoj prilici doskora u inozemstvo. Mislim ići u Pariz, no uvjerena sam, da tako dobrih učitelja kao ovdje sigurno ne ću tamo naći. Da su naši profesori u Parizu, imali bi sigurno isto takovu reklamu, kao što je imaju i njihovi pariški kolege!

Premda sam pristaša Darwinove teorije, ipak ću svoj daljnji rad nastaviti »antidarvinski«. Počela sam naime najprije s karikaturama ljudi, a sada ću nastaviti s karikaturama majmuna i ostalih životinja. Uzet ću na papir i naš zoološki vrt i tako iz njihovih društvenih krugova donijeti u karikaturi poznate »ličnosti i veličine«. Kod njih ću barem imati manje neugodnosti nego kod ljudi. Ono se barem ne će tužiti i uzrujavati, što im se njihove karikature iznose u javnosti.

Tu moram ponovno naglasiti, da iznošenjem tih karikatura nijesam apsolutno imala namjere, da koga povrijedim ili ozlijedim, već me je vodio čisti umjetnički užitak, da dadem ljudima prilike, da se u sadanja teška vremena ,alko nasmiju i da vide, da i ta zapostavljena vrsta slikarstva može donijeti dio naše nutrašnjosti, dio naših osjećaja i proživljavanja …

Veseli me, da me je publika razumjela i to će mi biti samo podstrek za daljnji moj razvitak i rad. Ne ću ostati samo kod karikatura, već želim i malko portretirati. No uostalom vidjet ću, što će mi daljnji studij donijeti.

I tako je gđa. Klema Švarc bila doista kratka i konzekventna svojim karikaturnim radovima. No ta njena sklonost je za sada vrlina, ali sumnjamo, da li će je dugo zadržati, jer prema uspjehu kritika i same izložbe njena je budućnost ružičasta, i prema tome će se i intervjui duljiti.

Želimo gđi. Švarc, da u najskorije vrijeme postigne onaj cilj, za kojim ide, i da nam dade dulji i opširniji prikaz o sebi nego ovaj puta! I bez skromnosti, jer često puta skromnost znači potcjenjivanje samoga sebe, a što gđi. Švarc nije potrebno.