Pretraži ovaj blog

Učitava se...

četvrtak, 16. veljače 2012.

ŠTO JE RIJEKA SAVA GRADU ZAGREBU- A ŠTO JE GRAD ZAGREB RIJECI SAVI?



Piše: Krešimir Galović ©

Rijeka Sava neće nikada biti gradska rijeka niti će Zagreb biti grad na rijeci, barem ne u onom skladnom međuodnosu u kome su grad Osijek i rijeka Drava. Riječju kada kažemo grad na Dravi, već unaprijed predmnijevamo da govorimo o gradu Osijeku. Niti jedan grad u Hrvatskoj nije toliko generički povezan uz svoju rijeku koliko je to Osijek. Od najranije povijesti- od prethistorije, antike, pa sve do današnjih dana, razvoj grada i njegova sudbina bili su najtjesnije povezani uz rijeku Dravu. Život grada i njegovih građana tekao je gotovo, mogli bi smo reći, u suglasju s  ritmom kojim je tekla i njegova rijeka.


Osijek, gradsko šetalište uz rijeku Dravu

Tijekom antike prostor današnjeg Zagreba nalazio se uz savski plovni pravac Neviodunum (kod Krškog) – Andautonija – Siscia. No samo naselje koje se tijekom najranije povijesti, već od brončanog doba razvijalo na prostoru današnjeg Zagreba, na Gradecu bilo je od Save udaljeno preko dva kilometra i nije ni na koji način bilo vezano uz rijeku. Čak dapače, odvajala ih je teško prohodna močvara, koja je sudeći prema sastavu tla dosezala sve do današnje Ilice. Slična situacija bila je i tijekom srednjeg vijeka, praktično od osnutka Zagrebačke biskupije 1094. godine, kada i službeno započinje povijest grada Zagreba. Od tada pa sve do kraja 19. stoljeća pitanje rijeke Save za grad Zagreb bilo je tek od sekundarnog značaja. Jednako tako, aktualiziranje tog problema na prijelazu 19. u 20. stoljeće neće rezultirati značajnijim pomacima, kao niti brojni projekti tijekom 20. stoljeća. Iz tog razloga, mogli bi smo odmah izreći jednu naoko heretičku tezu, da Zagreb već devet stotina godina ne zna što će sa svojom rijekom. Sve do početka 20. stoljeća prikladnih mjesta za nastanjivanje uz zavojitu i hirovitu Savu koja je tijekom svake veće bujice plavila okolna područja bilo je vrlo malo.

Skela na Savi između Trnja i Bundeka, 1931. god.

Također dugo vremena u blizini Zagreba nije bilo niti mostova preko Save, osim tek nekoliko prijelaza sa skelama i brodovima, među kojima su prema srednjovjekovnim pisanim izvorima najznačajniji bili Portus Regis (kod Susedgrada) i Portus Sancti Jacobi (u blizini današnje Savske Opatovine). Ovi prijelazi bili su pod nadzorom kaptolske biskupije, nekih od crkvenih redova ili lokalnog plemstva. Tako je primjera radi savski otok Portus Sancti Jakobi bio u vlasništvu cistercita, koji su tu imali samostan sa crkvom sv. Jakova. Nerijetko su se za nadzor nad tim prijelazima vodile i žestoke borbe. 


Karta zagrebačkog područja od J. Szemana, 1822. god.

Zagreb će prvi most preko rijeke Save dobiti vrlo kasno. Prvi pisani podatak o gradnji mosta preko rijeke potječe tek iz 1764. godine, kada je Hrvatski sabor dozvolio Gornjem gradu i Kaptolu da zajedničkim sredstvima podignu na Savi kod Trnja pontonski most od lađa. Tom prilikom je odobreno i uređenje prilazne ceste, današnje Petrinjske ulice. Prvi drveni kolni most na Savi izgrađen je tek  nakon 1783. godine, nakon što je kralj Franjo Josip II izdao nalog za njegovu gradnju. Suvremeni kolni most preko Save sa željeznom konstrukcijom izgrađen je 1892. godine. S južne strane savske obale tijekom srednjega vijeka bilo je poznato također nekoliko naselja kao što su Lučko, Blato, Otok, Siget, Buzin, Čehi i Pobrežje.


Nikola Angelini, prikaz grada Zagreba, oko 1566. god.

No vratimo se glavnoj temi a to je odnos grada Zagreba prema rijeci Savi i „heretičkoj“ tezi da Zagreb već devet stotina godina ne zna što će sa svojom rijekom. Grad Zagreb definitivno nije grad na rijeci. No tijekom povijest grad Zagreb bio je grad brojnih potoka što su se slijevali kroz njega sa obronaka Medvedgradske gore prema savskoj dolini. Jedan od najpoznatijih bio je potok Medvešćak (izvorni mu naziv je bio Medvednica op.a.) koji je sve do kraja 19. stoljeća prolazio prostorom između Kaptola i Gornjeg grada današnjim ulicama: Kožarskom, Tkalčićevom (nekadašnja ulica Potok), Pod zidom i Starom Vlaškom. Sve do administrativnog ujedinjenja grada Zagreba godine 1850. taj je potok razdvajao Gornji grad od Kaptola, a premošćivali su ga i brojni drveni mostovi, od kojih je najpoznatiji Krvavi most. Moglo bi se reći da je tijekom povijesti grada Zagreba upravo Medvešćak, iako je bio tek malo veći brdski potok, imao veći značaj za život njegovih građana no rijeka Sava. Riječju, život građana Gornjeg grada i Kaptola neraskidivo je bio vezan uz ovaj potok. Medveščak je osobito bio važan čimbenik u privrednom životu tadašnjih stanovnika. 


Potok Medvešćak u Tkalčićevoj ulici, 19. st.

Mlinovi na potoku Medvešćak, 19. st.
                
U gornjem toku Medvešćaka, nalazili su se mlinovi, a na prostoru Kožarske ulice obrađivala se koža. Tijekom 19. stoljeća upravo će u toj ulici uz potok niknuti i jedna od prvih gradskih tvornica za obradu kože. Dakako, postojanje jednog takvog potoka u gradskom središtu uzrokovalo je i čitav niz nevolja. Ozbiljnu su prijetnju predstavljale bujice. Tako će primjera radi jedna ljetna bujica 1651. godine uz velike ljudske žrtve u potpunosti uništiti sve kuće u Tkalčićevoj ulici. No kako su se u potok slijevale i otpadne vode iz obližnjih kuća, obrtnih radnji a tijekom 19. stoljeća i iz tvornice za obradu kože, on je postao potencijalnim izvorom zaraze. Iz tog razloga krajem 19. stoljeća prvo dolazi do njegova skretanja ka Medvešćaku, a potom i do potpunog zatvaranja. Sličnu sudbinu doživjeli su i ostali gradski potoci poput  primjerice potoka Pantovčaka koji je na svom putu prema rijeci Savi prolazio preko današnjeg Britanskog trga te između Meduličeve i Kačićeve ulice. Tijekom 19. stoljeće dolazi do organizirane urbanizacije grada Zagreba. Jedan od bitnih preduvjeta bilo je 1850. godine administrativno ujedinjenje grada. Administrativno ujedinjenje omogućiti će provođenje planske urbanizacije grada na temelju planskih dokumenata, odnosno regulatornih osnova. U tom kontekstu treba izdvojiti najranije regulatorne osnove iz 1865., 1878. i 1887. godine. Upravo su one glavni temelj na osnovu koga će se grad Zagreb razvijati sve do sredine 20. stoljeća. Drugi važan element u urbanizaciji grada je izgradnja željeznice 1862. godine, a treći industrijalizacija, koja se razvijala usporedno s željeznicom.


Savski most, pruga Zagreb – Sisak iz 1862. god.


Savski most, pruga Zagreb- Sisak, 1931. god.

Na prijelazu 19. u 20. stoljeće u urbanizaciji Zagreba presudnu će ulogu imati Gradski gradjevni ured i njegov tehnički savjetnik Milan Lenuci. Upravo će Lenuci na prijelazu stoljeća izraditi neke od ključnih razvojnih gradskih planova. No, u tom kontekstu, važno je istaknuti da je pitanje rijeke Save bilo tek sekundarni problem koji se rješavao u sklopu rješenja željezničke pruge koja je tada bila južna gradska granica. S druge strane, važno je istaknuti, da je željeznička pruga, ma koliko utjecala na ekonomski razvoj grada, priječila dugo vremena njegovo širenje prema jugu, a time i urbanizaciju sjeverne savske obale. U tom kontekstu zanimljivi su između 1896. i 1907. godine prijedlozi rješenja regulacije rijeke Save od Podsuseda do Rugvice te prijedlozi rješenja željezničkog pitanja. Tadašnji planovi najviše se bave prostorom Trnja i Vrbika. U njima taj se prostor nazivao „budući nutarnji donji grad“. Kroz njega je trebao prolaziti „brodoplovni rugvički kanal“ a dugo vremena se na tom je prostoru razmatrana i mogućnost izgradnje gradske luke. Zanimljivo je da izgradnja područja uz Savu zapadno od Trnja nije planirana, budući da se na tom prostoru, u blizini nekadašnjeg sela Ljubljanica, od 1878. godine nalazilo vodocrpilište za potrebe gradskog vodovoda. Sam Lenuci je prostor između Save i željezničke pruge zbog nepovoljnih topografskih obilježja smatrao neprikladnim za rezidencijalno područje. Zbog toga se početkom 20. stoljeća neprestano odlagalo s njegovom urbanizacijom. Konačno 1907. godine Lenuci je izradio novu regulatornu osnovu. Tom su regulacijom na prostoru današnjeg Vrbika i Trnja do novog regulatornog korita Save planirani ulični potezi nalik onim donjogradskim. Istočno od Trnja planirana je uz rijeku Savu industrijska zona sa kompleksom sajmišta, klaonicom, spalionicom smeća, te kemijskom tvornicom i gradskom lukom. Analizom ovih planova očito je da Lenucija rješenje prostora uz Savu isključivo interesira na utilitarnoj razini- ona je za njega potencijalna industrijska zona i južna granica grada. Riječju za planiranje grada Sava mu nije bila izazov.
                      
Milan Lenuci, regulacija grada Zagreba, 1907. god.
                                 
Tijekom 20. stoljeća gradska će uprava u nekoliko navrata pokušati riješiti problem urbanizacije prostora uz rijeku Savu. No svi će ti pokušaji ostati tek neostvareni planovi. Urbanizacijom prostora uz rijeku Savu dijelom će se baviti tijekom tridesetih godina i međunarodni natječaj za regulacioni plan grada Zagreba. Tako primjerice u svom natječajnom radu arhitekt Zdenko Strižić prostor uz Savu vidi kao zeleni pojas. „Sava sa svojim zelenilom“ pisati će Strižić, „nova je slobodna ploha Zagreba“. Strižić glavnu prepreku u približavanju grada rijeci Savi isključivo vidi u željeznici, koju prema njemu treba izdignuti iznad nivoa ulica. Izdizanjem željezničke pruge, prema njegovom natječajnom projektu, Zrinjevac i Tomislavov trg produžuju se kao glavna os sve do rijeke Save. Strižićeva promišljanja naići će na značajniji odjek tek početkom osamdesetih godina 20. stoljeća u nekoliko postmodernističkih studija u kojima se promišljala mogućnosti inkorporiranja novih dijelova grada južno od željezničke pruge s povijesnim donjogradskim središtem. 

 
Gradski građevni ured, regulacija grada Zagreba, 1932. god.

Nova regulatorna osnova grada prihvaćena je 1938. godine. Ona iznosi viziju novog gradskog središta „za blisku budućnost“ na prostoru između željezničke pruge i rijeke Save za 8000 stanovnika. No i ona je poput ranijih studija ostala nerealizirana. Jedan od najkvalitetnijih urbanističko – arhitektonskih zahvata iz tog vremena u neposrednoj blizini rijeke Save je izgradnja Cvjetnog naselja. Naselje je s tipskim stambenim objektima projektirao prema narudžbi Gradske štedionice arhitekt Vlado Antolić. Izgradnja naselja započela je 1939. godine i danas predstavlja jedno od najznačajnijih urbanističko – arhitektonskih ostvarenja hrvatske moderne.

Vlado Antolić, projekt Cvjetnog naselja u Zagrebu, 1938. god.

Direktivnom regulacionom osnovom grada Zagreba iz 1948. godine prostor uz sjevernu obalu rijeke Save podijeljen je na nekoliko zona: nova stambena naselja, novi centri, fakulteti i zelenilo. Temeljem te osnove tijekom pedesetih godina grade se prvi planirani ulični potezi južno od željezničke pruge. Dakako, najvažniji je potez današnje Ulice grada Vukovara. No glavnina prostora uz rijeku Savu i dalje ostaje neurbanizirana. Žiteljima okolnih naselja rijeka i dalje predstavlja kontinuiranu prijetnju zbog čestih poplava. Ovom osnovom planira se po prvi put planska izgradnja stambenih objekata s južne strane rijeke Save. Na sličnom je tragu i Direktivna regulatorna osnova iz 1953., te Urbanistički program iz 1963. godine. Značajan zahvat u urbanističkoj koncepciji grada Zagreba učinjen je prelaskom grada preko rijeke Save 1957. godine, isprva izgradnjom stambenog naselja Savski Gaj i sklopa Zagrebačkog velesajma a vrlo brzo i novozagrebačkih naselja Trnsko, Zapruđe i Siget. Iako su ovi stambeni mikrorajoni urbanistički bili vrlo kvalitetno organizirani i međusobno odjeljivani  zelenim zonama s objektima za rekreaciju, prostor uz rijeku Savu i dalje je ostao nedefiniran sve do početka 21. stoljeća.




Početkom šezdesetih godina 20. stoljeća jedan od najznačajnijih prodora prema sjevernoj obali rijeke Save bila izgradnje zgrade političkih organizacija u Prisavlju tzv. „Kockica“ prema projektu arhitekta Ivana Vitića (1961.). No praktički do 1970. godine nema cjelovitog rješavanja problema urbanizacije savskog prostora. Isključivo se urbaniziraju i popunjavaju novim objektima prostori uz Ulicu grada Vukovara. Tek je Srednjoročni plan 1976. -1980. opet pokrenuo pitanje urbanizacije prostora uz rijeku Savu i revitalizacije starog trnjanskog naselja, za koje se u svim dotadašnjim planovima bilo predviđeno rušenje i gradnja novih gradskih blokova. U okviru ovog plana tim stručnjaka Majstorske radionice Drage Galića, predvođena arhitektom Boškom Budisavljevićem 1978. godine izraditi će studiju koja se po prvi put temeljito bavi urbanizacijom ovoga prostora u realnim okvirima. Zanimljivost ove studije je u tome što je obuhvaćala iscrpne arhitektonske, urbanističke, sociološke i ekonomske studije čitavog prostora dajući joj životne okvire, dijametralno različite utopističkom urbanističkom planiranju iz vremena moderne. Nažalost danas je ova studija pala u potpuni zaborav a prostor je Trnja prepušten stihijskoj neplanskoj izgradnji.








Tijekom osamdesetih godina opet se postavlja pitanje urbanizacije prostora uz rijeku Savu. U tom kontekstu 1981. godine raspisan je arhitektonsko – urbanistički natječaj koji se bavio rješavanjem središnjeg prostora grada i njegova povezivanja s novim gradskim središtem uz rijeku Savu. Timovi tadašnjih urbanista i arhitekta u duhu postmoderne izrađuju čitav niz, mahom utopističkih natječajnih projekata. Kvalitetom u promišljanju bitno su odskakali projekti dva tima. Prvi tim činili su: Radovan Delalle, Borislav Doklestić, Niko Gamulin, Ivan Tepeš, Boško Budisavljević, Ratko Miličević i Hrvoje Jamnicki. Ova je skupina autora planirala izgradnju posve novog središta na sjevernoj obali rijeke Save. Ovo se središte trebalo pružati i sa južne strane savske obale, a međusobno ih povezuje otok preko koga prelazi nekoliko mostova. Nešto bliži Lenucijevoj tradiciji planiranja donjogradskih prostora projekt je skupine autora iz tadašnjeg Urbanističkog instituta SR Hrvatske, koju su činili : Marijan Hržić, Zvonimir Krznarić, Davor Mance i Velimir Neidhardt. Njihov projekt tzv. „Urbane osovine Zagreba“ logični je nastavak Lenucijeve zelene donjogradske potkove na porostor koji se proteže od željezničke pruge, preko rijeke Save do Novog Zagreba. U toj urbanoj osovini projektom je predviđena izgradnja  najreprezentativnih gradskih palača, poput primjerice Nacionalne i sveučilišne knjižnice, poslovne zgrade INE a u novije vrijeme i zgrade Muzeja suvremene umjetnosti.



R. Delalle i suradnici, studija centralnog prostora grada Zagreba, 1984. god.

V. Neidhardt i suradnici, studija centralnog prostora grada Zagreba, 1984. god.



Jedan od važnijih natječaja koji je razmatrao aspekte urbanizacije prostora uz rijeku Savu bio je i natječaj za Kliničku bolnicu Novi Zagreb (1983.). No jedini pravi pomak u inkorporiranju obala rijeke Save u gradsko tkivo dogoditi će se tek između 1984. i 1986. godine. Naime, 1952. godine urbanist Fedor Wenzler, na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu dobio je zadatak da kao svoj diplomski rad izradi urbanistički projekt rekreacijskog i sportskog centra na Jarunu, a čija je osnova bila veslačka staza stavljena u os starog savskog korita. To je pitanje nakon duže stanke aktualizirano 1961. godine, kada se rađa ideja o formiranju sustava jezera za kupanje istočno od veslačke staze. Rezultat toga je idejna studija koja je javno predstavljena i prihvaćena 1962. godine. Na temelju te studije 1963. godine izrađen je idejni projekt i investicijski program. Katastrofalna poplava 1964. godine ubrzati će proces regulacije savske obale, te će do 1967. godine prostor Jaruna obrambenim nasipima biti zaštićen od poplava. Tijekom 1970. godine Fedor Wenzler u suradnji s Mirom Halambek – Wenzler dodatno razrađuje idejni projekt uređenja Jaruna. Temeljem tog idejnog plana 1975. godine donesen je Provedbeni urbanistički plan RSC- a Jarun. Plan je razrađivan sve do 1984. godine, a u međuvremenu tom su se prostoru počela približavati obližnja stambena naselja. Konačno 1984. godine idejna skica RSC-a Jarun prezentirana je uz kandidaturu grada Zagreba za Univerzijadu. Od te godine započinju opsežni radovi na uređenju Jarunskog kompleksa koji će trajati do početka Univerzijade 1997. godine. Uređenjem rekreativne zone Jaruna grad Zagreb dobiva jedan od najvažnijih javnih gradskih prostora. Riječju, nakon čitavog niza neuspjelih pokušaja jedino će Fedoru Wenzleru poći za rukom da inkorporira prostor rijeke Save u gradsko tkivo. Bitno je napomenuti da se to dogodilo upravo na prostoru na kome to do tada u svojim vizijama nije planirao niti jedan gradski planer. I u tome je veličina tog urbaniste. Inteligentnim i minucioznim zahvatina u zatečenom krajobrazu starog savskog rukavca svojom je vizijom stvorio danas jedan od najkvalitetnijih javnih gradskih prostora. Nažalost tijekom devedesetih godina 20. stoljeća nekontrolirana i loše planirana izgradnja stambenih objekata oko rekreacionog centra, ali izgradnja neprimjerenih objekata i sadržaja unutar njega doveli su do opasne banalizacije čitavog prostora.


Zračna snimka područja Jaruna, foto. S. Hrg



Nažalost „Wenzlerov metodološki poučak“ tijekom devedesetih godina 20. stoljeća neće ostaviti važnijeg traga na zagrebačke urbaniste. Čak dapače, urbanistička metodologija tadašnjeg glavnog gradskog planera Slavka Dakića dovesti će do sustavne i neviđene destrukcije urbanog planiranja grada Zagreba. Umjesto da se inkorporiranje savskog prostora u gradsko tkivo vrši minucioznim mikro zahvatima uz maksimalno uvažavanje zatečenih krajobraznih prepoznatljivosti i njihova suglasja s potrebama stanovništva, gradski su se planeri okrenuli grandioznim vizijama. U tom kontekstu na samom kraju 20. stoljeća, opet će se potegnuti za projektima uređenja obale rijeke Save, koja neće rezultirati nikakvim značajnijim pomacima na tom području. Jedan je od većih promašaja bio natječaj što ga je 1996. godine raspisala Vlada Republike Hrvatske za izradu idejnog urbanističko– arhitektonskog rješenja Kompleksa zgrada Vlade, ministarstava i državnih upravnih organizacija Republike Hrvatske na obalama rijeke Save. U programu natječaja među inim se zahtijevalo da objekti, definirajući svoju morfološko – sadržajnu strukturu na obali Save moraju odrediti i „temeljne urbane elemente odnosa grada i rijeke sa svim parametrima demokratizacije gradskog života i bez banalizacija koje bi neadekvatna funkcija mogla na tom mjestu prouzročiti“. Čitav je natječaj nalikovao na golemo „Potemkonovo selo“ iza čije se demokratske fasade nazirao duh davno prohujalih totalitarnih vremena. Na svu sreću ovaj je grandiozni natječaj u svojoj konačnici doživio kao i većina dotadašnjih utopističkih planova potpuni fijasko. No jedno se iz tog natječajnog programa nažalost i ostvarilo- a to je krajnja  banalizacija sadržaja uz rijeku Savu. 


Idejni natječajni projekt kompleksa zgrada Vlade na obalama rijeke Save, 1996. god.

Kao dokaz ispravnosti Wenzlerova metodološkog pristupa rijeci Savi svjedoči nam na samom početku 21. stoljeća uspješna revitalizacija jezera Bundek. Jedan od glavnih autora uređenja je arhitekt Ljubomir Mišćević, s čime nas naša priča vraća na početak a to je grad Osijek i njegova rijeka Drava. Naime autor uređenja Gornjodravske obale arhitekt je Radovan Mišćević a među suradnicima se spominje i njegov sin Ljubomir Mišćević. Bitno je istaknuti da je Miščevićevo je uređenje osječke Gornjodravske obale uvršteno u antologiju ne samo hrvatskoga, nego zajedničkog europskog urbanističkog nasljeđa. Riječju želimo li danas pravilno valorizirati prostor rijeke Save nužno je posegnuti za pozitivnim iskustvima iz naše neposredne okoline, a onda ćemo slijedom okolnosti vrlo lako moći odgovoriti i na pitanje: što je rijeka Sava gradu Zagrebu – a što je grad Zagreb rijeci Savi?


Pogled na jezero Bundek iz zraka
 
Zaključimo ovaj kratak pregled riječima najznačajnijeg hrvatskog urbaniste Radovana Delallea: „Urbani se život ne može planirati jer se njegova slojevita i kompleksna cjelovitost rađa u procesu nepredviđenog, uvijek novog i raznovrsnog ljudskog života. Čovjek doživljava urbani prostor u aktivnim, dijalektičkim odnosima, u neprekidnoj promjeni, kretanju i akciji. Urbani se prostor mijenja u nama, vodi nas, zanosi ili rastužuje, prihvaća ili odbacuje, ali ostaje uvijek nedovršen i promjenjiv kao i sam život“. 


Zračna snimka područja rijeke Save, foto. S. Hrg

Nema komentara:

Objavi komentar