Pretraži ovaj blog

ponedjeljak, 30. lipnja 2014.

TAJNOVITA KUĆA NA UGLU LANGOVA TRGA I NOVAKOVE ULICE


Piše : Krešimir Galović ©





Trg Josipa Langa 4 - Novakova ulica 1, foto.: K. Galović, lipanj 2014.




Prebiranje po brižno uvezanim snopovima starih prašnjavih dokumenata natopljenim davno zametnutim sjećanjima i nekoliko požutjelih fotografija koje je uz njih netko pričvrstio, sada već zahrđalim pribadačama, sasvim su me neočekivano u mojim istraživanjima dovela do jedne nove priče u čijem se središtu nalazi danas naoko neugledna kuća na uglu Langova trga i Novakove ulice te njen nekadašnji vlasnik, posljednji sudac vlaškouličke općine Blaž Šoštarić. Priča je to ne samo o ovoj zagonetnoj kući, već i o nekoliko naraštaja njenih vlasnika čije su se sudbine nerijetko tragično ispreplitale s povijesnim događajima još od Napoleonovih dana, stvarajući zamršenu slagalicu koju nazivamo poviješću jednog grada.




Trg Josipa Langa 4 - Novakova ulica 1 krajem 1950-tih god. 20. st., izvor: MK-UZKB-OAF



Na uglu Langova trga i Novakove ulice nalazi se jedna od najstarijih kuća u ovom dijelu grada. Ova jednokatnica s mansardom prema šturim izvorima izgrađena je krajem 18. stoljeća. No usprkos današnjem pomalo zapuštenom i oronulom izgledu, ova kuća skriva mnoge tajne vezane uz povijest grada Zagreba. Izvorno kuća je bila izgrađena na početku starog puta što je vodio prema Šalati, odnosno uz sjeveroistočni rub nekadašnjih kaptolskih ribnjaka.Vremenom put prema Šalati formirao se u Listnu ulicu (kasnije Novakova ulica, op.a.), a kaptolski ribnjaci tridesetih su godina 19. stoljeća za biskupa Aleksandra Alagovića, uređeni u perivoj. Tijekom druge polovice 19. stoljeća na ovom se prostoru temeljem prve regulatorne osnove grada iz 1864. godine formirao Nadbiskupski trg (danas Langov trg, op.a.).




Trg Josipa Langa 4 - Novakova ulica 1 krajem 1950-tih god. 20. st., izvor: MK-UZKB-OAF



Kao što je rečeno, kuća na uglu Langova trga i Novakove ulice izgrađena je krajem 18. stoljeća. U vrijeme njene izgradnje, prema staroj gradskoj podjeli, ovaj je dio grada pripadao vlaškoluičkoj gradskoj općini, točnije tadašnjoj Gornjoj Vlaškoj ulici (zapadni dio Vlaške ulice), a koja je obuhvaćala širok prostor od Harmice, preko buduće Jurišićeve ulice, do biskupskih ribnjaka. Prvi put ovu kuću nalazimo ucrtanu na nekoliko gradskih planova iz sredine 19. stoljeća, među inim i na topografskoj rukopisnoj karti Zagreba i okolice (Agram sammt Umgebung) iz 1853. godine, a također je vidljiva i na gradskim planovima iz 1862., odnosno 1864. godine.



Detalj rukopisne karte Zagreba i okolice, Agram sammt Umgebung, 1853/4., izvor: Zagreb na geodetsko-katastarskim zemljovidima i u zemljišnim knjigama, Zagreb,1994., str. 80-81



Tijekom tridesetih godina 19. stoljeća ova se kuća u povijesnim izvorima nazivala „kuća spravišća“, budući da je bila sjedište suca „vlaškouličke općine“, a koji je ujedno bio i predsjednik njene uprave. Naime, u njoj je od 1836. godine živio i zasjedao posljednji „vlaškoulički sudac“ Blaž Šoštarić. Kada je 1850. godine došlo do teritorijalnog ujedinjenja samostalnih gradskih općina u jedinstvenu općinu- Grad Zagreb, gubi se njena mješovita namjena i ona služi samo za stanovanje. U njoj je Šoštarić živio s obitelji sve do smrti 1870. godine. Iste se godine Šoštarićeva kći Barbara (Betika) udala za Đuru Deželića, koji je u ovoj kući živio do smrti 1907. godine.



Prikaz vlaškouličke općine na veduti grada Zagreba na zemljovidu Zagrebačke biskupije Josepha Szemana, 1822., izvor: MK-UZKB



O izvornom izgledu kuće najbolje nam svjedoči pisani opis iz 1858. godine, koji donosi Velimir Deželić st. u članku naslovljenom „Zagrebačka vlaškoulička općina“, objavljenom u Narodnoj Starini 1923. godine (knjiga II., str. 101–119). Iz njega doznajemo da je kuća: „bila posve iz solidnoga građevnog materijala jedan kat visoka i na uglu ulice. Pročelje gledano joj prema jugu i produljivalo se je s frontom u dvorištu naprama sjeveru te je 11°3'0" duga sa krovnim predziđem od 5 stopa 5°5'6" široka“, te da je imala jednu prizemnu gospodarsku zgradu. Kolni ulaz s glavnim vratima nalazio se s južne strane uz glavnu ulicu prema Nadbiskupskom trgu. Prema opisu što ga donosi Deželić, kuća je u prizemlju imala: predsoblje, jednu veliku grijanu sobu i jedan kabinet s pogledom na glavnu ulicu. Od pomoćnih prostorija u prizemlju su se nalazila i kuhinja te dvije velike pivnice i zahodi. Stropovi svih ovih prostorija bili su presvođeni. Za podove sobe, kabineta i predsoblja navodi se, da su „pođeni drvom izblanjanim“. Pod kuhinje i hodnika koji je vodio do zahoda bili su popločeni opekama. Na kat se dolazilo vanjskim stubištem koje je bilo izrađeno od hrastova drveta.




Trg Josipa Langa 4 - Novakova ulica 1, foto.: K. Galović, lipanj 2014.


Na prvom katu kuće nalazio se dugi otvoreni hodnik, predsoblje te čak pet soba: jedna velika koja se, kako navodi Deželić, zvala „palača“, dvije manje sobe s pećima, kabinet i jedna soba za služničad. Osim ovih prostorija na prvom se katu također nalazila i jedna kuhinja. U dvorištu kuće nalazio se zdenac u donjem dijelu obzidan kamenom, a u gornjem „s drvenom napravom i bravarskim poslom, cijevima udešen“. Prema Deželićevom svjedočenju u vrijeme dok je Blaž Šoštarić obavljao dužnosti „vlaškoopćinskog“ suca u kuhinji prizemlju i jednoj podrumskoj prostoriji nalazio se zatvor. Nakon ukinuća vlaškouličke općine, Šoštarić je u njoj imao svoj odvjetnički ured, a gradsko mu je poglavarstvo kasnije dozvolilo da ovdje prodaje i vino. Kako piše Deželić, Šoštarićeva je kuća za njegova života bila „jedna od najljepših i najotmjenijih u gradu“ i mogla se mjeriti „ne samo s kurijama zagrebačkih kanonika, već i s kućama vlastele.“




Ex libris Đure Deželića s izvornim prikazom kuće na tadašnjem Nadbiskupskom trgu 4, 1903., izvor: V. Deželić st., Zagrebačka vlaškoulička općina, Narodna Starina, knj. II., Zagreb, 1923., str. 110 



Osim pisanog opisa iz 1858. o izvornom izgledu kuće svjedoči nam i grafika na ex-librisu Đure Deželića iz 1903. godine. Na grafici se jasno vidi izvoran izgled južnog pročelja s po tri prozorske osi u prizemlju i prvom katu, te s dva prozora na mansardi. Svi su prozori bili kvadratni i uokvireni s kamenim okvirima. Uz zapadni zid vidi se vanjski otvoreni hodnik prvog kata s drvenom ogradom, te dvorište s drvenom ogradom i kolnim ulazom.




Trg Josipa Langa 4 - Novakova ulica 1, foto.: K. Galović, lipanj 2014.



Tijekom vremena kuće je u više je navrata dograđivana i pregrađivana. Godine 1922. prema projektu arhitekta Lava Kalde dograđen joj je u nekadašnjem vrtu zapadni dio s erkerom iznad glavnog ulaza, a izmijenjen je unutrašnji raspored prostorija. Tada je kuća izgubila vanjski hodnik sa stepeništem, a sa svih su prozora uklonjeni kameni okviri, budući da je izmijenjena njihova veličina i oblik. Na mansardi je umjesto prijašnjih dvaju prozora ostavljen samo jedan u sredini. Osim stambenih prostorija, u kući su tada, u njenom donjem dijelu uređeni i skladišni prostori. Vlasnici kuće prije drugog svjetskog rata bili su Štafanija i Vladimir Moguš.




Trg Josipa Langa 4 - Novakova ulica 1, foto.: K. Galović, lipanj 2014.



Nakon Drugog svjetskog rata Nadbiskupski je trg bio preimenovan u Trg Marka Oreškovića, a kuća je bila nacionalizirana i dodijeljena pod upravu tadašnje „stambene zajednice Medveščak-Sjever“., Njeni dotadašnji vlasnici- Štafanija i Vladimir Moguš postaju suvlasnici s pravo raspolaganja četverosobnim stanom na katu. Prema pisanim izvorima doznajemo da je kuća nacionalizacijom podijeljena na više stanova. Zanimljivo je da je obitelj Moguš 1954. godine podnijela zahtjev, da se njihova kuća ne uključuje u stambenu zajednicu, odnosno da se dodijeli njima na upravljanje. No, ta im je zamolba odbijena. Našavši se pod upravom stambene zajednice kuća je zbog nebrige i zuba vremena počela propadati. Iz tog su razloga tijekom 1957. i 1958. godine Štafanija i Vladimir Moguš u suradnji s arhitektom Aleksandrom Freudenreichom pokrenuli inicijativu za njenom obnovom. Prema potpisanim ugovorima radovi na obnovi kuće započeli su tijekom mjeseca rujna 1958. godine, a obuhvaćali su uređenje pročelja, podnožja, dijelova profilacija i obnovu krovišta.



Trg Josipa Langa 4 - Novakova ulica 1, foto.: K. Galović, lipanj 2014.



Zanimljiv je Freudenreichov izvještaj o kući, što ga je kao sudski vještak sastavio tijekom mjeseca prosinca 1961. godine, povodom zatražene revizije ranijih odluka Odsjeka za kumunalne poslove NO Medveščaka o nacionalizaciji. Izvještaj je napisan na temelju očevida, u čijem nalazu i mišljenju Freudenreich nastoji pobiti ranije odluke, kojim je kuća podijeljena na više stambenih jedinica. On osobito naglašava nehigijenske uvjeta života u podrumskim i skladišnim prostorijama koje su prenamijenjene u stambene prostore. U građevnom smislu, ističe Freudenreich, „ova je zgrada obiteljska kuća s dva stana i podrumskim skladištima. Stanarima u podrumu nisu odlukom stambene vlasti dodijeljeni stanovi, nego pojedine "prostorije" skladišta, tt Impregno, kasnije "Kemoproizvod". Useljenje pak i stanovanje u skladišnim prostorijama ne znači, da je skladište pretvoreno u stanove, postavljanje željeznog štednjaka u jednu prostoriju, ne znači, da je ta prostorija postala "kuhinja". Da bi se u gradjevnom smislu skladište pretvorilo u stanove, bilo bi potrebno, da se provede propisani gradjevni postupak, tj. da se izradi osnova za adaptaciju, da se od nadležne gradjevne oblasti zatraži lokacija i gradjevna dozvola. Gradjevna oblast će u revidiranom postupku komisijski ispitati, dali osnova odgovara propisanim higijenskim, vatrosigurnosnim, konstruktivnim i funkcionalnim propisima... Bez tog postupka ne mogu iz skladišta postati stanovi. Takav postupak medjutim nije bio ni zametnut ni proveden, pa su u objektu ostale prostorije skladišta kakova su bila 1922. godine iako u njima privremeno stanuju dvije obitelji.“



Trg Josipa Langa 4 - Novakova ulica 1, foto.: K. Galović, lipanj 2014.


Osobito je zanimljiv Freudenreichov opis podrumskih stanova. Kao stanovi, piše Freudenreich, „ne udovoljavaju te prostorije jer im manjkaju neki bitni higijenski i vatrosigurnosni uvjeti propisani za stanove. Tako prostorije dvaju stanova imaju još spoj drvenim vratima, umjesto da su vatrosigurnosno pregradjene punim zidom. Ulazi u stanove su uz drvarnicu, pa je izlaz iz stana u slučaju požara nemoguć.  Jedan se stanar služi zahodom preko dvorišta izvan svog stana. Ulaz iz ulice izravno u sobu, pomanjkanje instalacija, pa i najčednijeg komfora, svjetla zraka, uz vlažnost zidova- sve to ukazuje da se radi o "prostorijama" skladišta, a ne o stanovima... Prema tome“ ,zaključuje Freudenreich, „u ovom se slučaju radi o "starinskoj obiteljskoj kući", a ne o  "stambenoj kući" s dva stana, jedan od tri sobe, a drugi od dvije sobe, svaki s nuzprostorijama i podrumskim skladištima, te drvarnicama.“



Trg Josipa Langa 4 - Novakova ulica 1, 1967., studija arh. Aleksandra Freudenreicha interpolacije novog objekta, izvor: MK-UZKB-OAF


Do zanimljiva obrata dolazi tijekom 1966. godine kada je obitelj Moguš zatražila od tadašnjeg Zavoda za zaštitu spomenika kulture grada Zagreba odobrenje za rušenje kuće, kako bi se na njenom mjestu izgradio novi objekt. Ovaj je zahtjev od strane Zavoda za zaštitu spomenika odbijen, uz obrazloženje, da u analizi povijesno urbanističkog razvoja Vlaške ulice, koja je izrađena kao konzervatorska dokumentacija za izradu regulacijskog plana područja Vlaške ulice, ovaj objekt nije predviđen za rušenje. Odnosno, da na navedenoj lokaciji „ne može doći do izgradnje objekata većeg volumena, od postojećih objekata.“ Ovaj prilično neprecizan odgovor Zavoda za zaštitu spomenika u kome se sjedne strane zabranjuje rušenje, a s druge ne dozvoljava gradnja objekta većeg volumene od postojećih, rezultirati će dvogodišnjom žustrom prepiskom između Štefanije Moguš i zavoda. Tijekom ove prepiske arhitekt Freudenreich izradio je tri idejne varijante interpolacije novog višekatnog objekta. Tim povodom tijekom 1967. godine zatražena je prethodna dozvola za lokacijsku dozvolu, a koja je rješenjem Zavoda za zaštitu od mjeseca srpnja iste godine bila odbijena. Ovime se dodatno zaoštrila prepiska između obitelji Moguš i zavoda, a na kraju se u rješavanje ovog slučaja  uključio tadašnji Republički sekretarijat za prosvjetu, kulturu i fizičku kulturu. Na kraju je Republički sekretarijat tijekom mjeseca listopada 1967. godine službenim rješenjem uvažio žalbu Štefanije Moguš, a rješenje Zavoda za zaštitu spomenika poništio.






Arh. Aleksandar Freudenreich, studije interpolacije novog objekta na uglu Trga Josipa Langa i Novakove ulice, 1967.-1968., izvor: MK-UZKB-OAF



Novi postupak rušenja stare kuće i gradnju novog višekatnog objekta pokrenut je već tijekom mjeseca siječnja 1968. godine. Tim povodom arhitekt Freudenreich izradio je tzv. „varijantu b“ novog objekta, u kome prihvaća neke sugestije Zavoda za zaštitu, ponajviše vezane za visinske gabarite i poglede na zelenu zonu u Novakovoj ulici. Tim je povodom ponovno zatražena prethodna dozvola, kako bi se mogao podnijeti zahtjev za lokacijskom dozvolom. Kako nadležni zavod nije riješio ovaj predmet, Šrefanija Moguš tijekom mjeseca lipnja 1968. godine podnijela je Republičkom sekretarijatu za prosvjetu, kulturu i fizičku kulturu žalbu protiv Zavoda za zaštitu. Konačno tijekom mjeseca srpnja iste godine zavod je odbio zahtjev za prethodnu dozvolu. U međuvremenu arhitekt Freudenreich izradio je i treću, tzv. „alternativu C“ novog objekta. Na kraju se uslijed birokratskih zavrzlama odustalo od gradnje novog objekta. 



Arh. Aleksandar Freudenreich, studija interpolacije novog objekta na uglu Trga Josipa Langa i Novakove ulice, 1967., izvor: MK-UZKB-OAF


Samo spletom okolnosti kuća na uglu Langova trga i Novakove ulice izbjegla je rušenju. Iako danas derutna i zarasla u bršljan, ova nekoć „jedna od najljepših i najotmjenijih kuća u gradu“ stoji kao nijemi svjedok povijesti ovog djela grada Zagreba, još uvijek čekajući neka bolja vremena u kojima će joj biti vraćen prijašnji sjaj.






BLAŽ ŠOŠTARIĆ  (1800.-1870.)





Posljednji sudac i predsjednik vlaškouličke općine, Blaž Šoštarić rodio se je 1800. godine u Ivaniću. Odrastao je i školovao se u Zagrebu, gdje je slušao pravo na „pravoslovnoj akademiji“. Godine 1839. potpisao je ispred vlaškouličke općine ugovor između triju gradskih općina (vlaškouličke, kaptolske i novoveške), o uspostavljanju škole na hrvatskom jeziku za oba spola na Kaptolu, čime je djeci Vlaške ulice omogućio redovito školovanje. 

Dužnost vlaškouličkog suca obavljao je do 1850. godine, kada dolazi do teritorijalnog ujedinjenja zagrebačkih općina. Te je godine Šoštarić stekao odvjetničku diplomu i postavljen je na dužnost privremenog tajnika „novo ustrojene općine Sesvetske“. Nekoliko godina kasnije u Zagrebu je pokrenuo vlastiti odvjetnički ured. Godine 1856. naredbom banskog stola oduzeto mu je pravo obavljanja odvjetničke službe, dok ne položi novi odvjetnički ispit, koji je bio tražen prema novome preustroju. Našavši se u novčanim neprilikama pomagao je u odvjetničkim uredima svojih poznanika, a 1861. Gradsko mu je poglavarstvo dozvolilo da u svojoj kući prodaje vino. Pravo bavljenja odvjetničkom službom službeno mu je vraćeno 1866. godine. Blaž Šoštarić ženio se nekoliko puta. Prvi put za svoju mnogo godina stariju skrbnicu, pekaricu iz Vlaške ulice. Nakon njene smrti oženio se s Anom (Ninom) Vrbanić. S njom je imao četvero djece: kćer Barbaru (Betiku), te sinove Antuna, Josipa i Lavoslava. Ana Šoštarić umrla je 1852. godine. Nakon ženine smrti nakratko je brigu o djeci preuzela Blaževa šogorica iz Ivanića, a po tome se za odgojiteljicu ponudila njegova rođakinja Jelena Sviranić (rođ. Švear). Blaž Šoštarić umro je 21. veljače 1870. godine, a sahranjen je na nekadašnjem groblju sv. Petra u Vlaškoj ulici. Iste godine Blaževa kćer Betika udala se za književnika i gradskog senatora Đuru Deželića (1838.-1907.), s kojim je imala sina Velimira Deželića st. (1864.-1941.). 







Ulica Blaža Šoštarića, 1932., izvor: MK-UZKB



U sjećanje na posljednjeg vlaškouličkog suca kratka ulica između Trga Josipa Langa i Stare Vlaške ulice (odnosno današnjeg Trga svibanjskih žrtava 1995.) nazvana je 1928. godine Ulicom Blaža Šoštarića. Tim je povodom o njemu napisano: „On je kao općinski sudac i branio vlaškouličke »purgere« i njihova prava i sloboštine prema biskupu zagrebačkom, on je unapređivao obrt i trgovinu, uredio službu za slučaj požara, pazio na red i javnu sigurnost, opominjao roditelje da djecu upisuju u školu, bio je jednom riječi duša Vlaškouličke općine punih 14 godina.“ (V. Deželić st., Deželići, prilog povijesti jedne porodice, Zagreb, 1934., str. 9)





DR. VELIMIR DEŽELIĆ ST.: ZAGREBAČKA VLAŠKOULIČKA OPĆINA


(Nekoliko izvadaka iz Deželićeva članka s osvrtom na život Blaža Šoštarića objavljenog u Narodnoj starini, knjiga II., Zagreb, 1923., str.101-119) 



Blaž Šoštarić rodio se je 1800. u Ivaniću od oca Josipa i majke Ane, rodjene Švear. Po njoj je bio u rodu sa zaslužnim hrvazskim „ilirskim“ književnikom i istorikom Ivanom Švearom, zastupnikom u Sesvetama kraj Požege (r. 12. V. 1775. u Ivaniću + 12.IX. 1839.).




Vlaška ulica i crkva sv. Petra oko 1865., izvor: MK-UZKB-F



Iz zahvalnosti, iza svršenih nauka, oženio se djed poslije sa svojom dobrotvorkom, premda je bila mnogo starija od njega i gotovo uvijek, ako ne bolesna, a onda bolješljiva. Svršivši juridističke nauke u ono zanimljivo doba, za vrijeme biskupa Vrhovca i Alagovića u doba burnih vremena, koja su slijedila iza Napoleonove smrti i svete alijance, on je proživio sve one narodne borbe, koje su se borile prije Gajeva preporoda, a slušao zanosno prve riječi ilirskoga genija, što više, on je prijateljevao s mnogim divnim borcima za narodnu slobodu. I ako mu njegova blaga gotovo svetačka ćud nije dozvoljavala, da se rine u prve redove narodnih boraca, on je pratio sve faze narodnog preporoda i njegova je plemenita stara hrvatska, poštena duša uživala u narodnom probuđenju. Nije mi poznato, gdje je vršio praksu i u kojoj odvjetničkoj kancelariji, samo toliko znadem po pripovijedanju ljudi, koji su ga poznavali u prvoj mladosti, da su ga voljeli i mladići i starci. Sigurno ima se tome zahvaliti, da su ga Vlaškouličanci odabrali za svojega suca. 

Toj dakle prastaroj općini bio je posljednji sudac moj djed Blaž Šoštarić, jer se g. 1850. grad Zagreb obnovio, te su se naime tri općine, kaptolska, vlaško-ulička i gornjogradska spojile u jednu političku općinu. Kakovim je to posljedicama rodilo za mog djeda o tome kasnije. Kako je pomenuto, oženio se moj djed još mlad sa starijom pekaricom. 



Pogled na Vlašku i Staru Vlašku ulicu 1907. god.



Blaž Šoštarić oženio se poslije smrti svoje stare žene 1836. (i po nagovoru nje same) s jednom djevojkom i tako stupio u srodstvo s jednom, može se reći, patricijskom porodicom. Ta njegova »ljubljena tovarušica« bila je kći zagrebačkog građanina i gradskog ašešora Martina Vrbanića, koji je bio oženjen Barbarom Žinić ljepoticom na glasu (+ 21. IV. 1828.). Moj djed prodao je svoj dio kuće mineralnog kupališta, te je uz onaj dio kuće na Ribnjaku što je pripadao njegovoj Nini, kao baština Vilčekovih isplatio dug drugim baštinicima. Tako je on postao vlasnikom kuće na Ribnjaku (danas Nadbiskupski trg 4). Tu je sad nastao veseli i sretni život, u kojem je bija suncem lijepa, modrooka, crnokosa, s lijepim uvojcima kose i tankoga stasa Nina. U svom braku živio je moj djed vrlo sretno kakijeh četrnaest i više godina. Njegova Nina bila je dobra, pametna umna, za ono doba naobrazovana žena i valjana gospodarica. Njihov dom, koji je ostao vlasništvom porodice preko 70 godina, bio je jedan od najljepših i najotmjenijih u gradu i mogao se je mjeriti ne samo s kurijama zagrebačkih kanonika, već i s kućama vlastele...




Silhuetta Blaža i Ane (Nine) Šoštarić, 1836., izvor: V. Deželić st. Zagrebačka vlaškoulička općina, str. 114


Sretan život Blažev upotpunio se, kad mu je žena rodila g. 1837. prvo dijete Betiku, g. 1839. prvog sina Antuna, 1841. Josipa i napokon zadnje dijete sina Lavoslava (Leopolda) g. 1843. U to doba bilo je u kući djedovoj svega izobila. Dvorište puno. Otac Ane Šoštarić Martin mogao je još nadgledati svojih unuka i unučica, dok nije 14. ožujka 1847. umro u Zagrebu i sahranjen u 65. ljetu starosti svoje u župnoj crkvi kaptolskoj sv. Marije. U to doba stali se već javljati i prvi znaci tuge u domu mojega djeda. Iza te smrti skoro je obolila i sama gospodarica kuće Ana, na neizlječivoj bolesti- raku prsiju. Uz to je i sve više dolazilo u svijet pitanje o spojenju općine vlaškouličke s ostalim dijelovima današnjega grada Zagreba. To je za moga djeda bilo sudbonosno, ali on se nije dao smesti i odlučio se je pod stare dane, da ne ostane bez mjesta da zadobije diplomu advokatsku.

Dok je još 26. travnja 1849.: Blaž Šoštarić, Predgrađa Laške ulice sudac, već g. 1850. nije se tako potpisivao. U to vrijeme podvrgao se je pred c. kr. višim zemaljskim sudom u Zagrebu potrebnim ispitima, pak je 23. septembra 1850. dobio odvjetničku diplomu. Tim su crni oblaci, koji su se nadvili nad porodicom donekle uminuli, ali samo za malo vremena...




Nadbiskupski trg, 1895., foto.: J. Dubski, izvor: MGZ


U to je već vrijeme bolest njegove žene napredovala. Veselje, što su mu djeca u školi dobro napredovala bilo je smućeno. Znao je da njegovoj supruzi ne ima spasa. Žalosni su to bili dani umiranja. Djed je svoju ženu ljubio iznad svega, a vidio je da mu je najstarije dijete moja majka 14. g. A najmlađi sin Leopold tek u devetoj godini. Kada je Ana (Nina) Šoštarić, rođ. Vrbanić umrla bilo joj je 47. g. Uzalud je pobožni Blaž molio Boga i Bogorodicu neka bi ostala na životu; što se je isčekivalo dogodilo se, ona je umrla. Ispred smrti njezine obećao joj je djed, da se više ne će nikad ženiti, a tu je riječ i održao. Drhtavom rukom i s teškom tugom napisao joj je svojom rukom na staru sliku:

»Godine 1852, dne 23- Studena u jutro ½4 sata svetim otajstvih providjenja najljubeznija tovarušica moja Anna Šoštarić, kći Barbare Verbanić- ovaj vremeniti zamenila je sa vekovitim životom- na Groblju sv. Petra, dne 25 stud. 1852 pokopana- za kojom tuguju Barica kći- Anton- Josip- Lavoslav sini- a najvećma njezin suprug Blaž Šoštarić- odvjetnik. Mir i pokoj budi joj u Grobu- Svetost vekovita neka joj sveti u Nebu«. 

Neko vrijeme ostao je Blaž Šoštarić sam bez ikakove gospodarice s djecom, ali kad mu je umro brat u Ivaniću, onda je njegova žena, bolešnjiva i priprosta zamolila svoga šogora, da je k sebu uzme. Ali ona se je mogla tek godinu dana uzdržati u kući, jer je bila prava seljanka i nije vrijedila za odgoju djeci. U to vrijeme pisala je mome djedu Blažu njegova rođaka Jelena Sviranić rođ. Švear, nećakinja glasovitoga ilirskog historika Ivana Šveara. Pisala mu je iz Mihovljana u Zagorju, da je čula tek sada, da je udovac, a kako je osamljen, njoj doduše nije u Mihovljanima ružno, ali da bi, hoće li je, voljela k njemu u Zagreb za odgojiteljicu njegove djece, pa da mu gospodari u kući... Blaž Šoštarić intervenirao je godine 1853. radi njezine baštine na Ivanićki magistrat, te dobi odgovor: J. 210. Festg. Ivaničer Magistrat Decret für den Herrn landes Advocaten Blas Šoštarić zu Agram in der Lachische Gasse. U ono je je doba još potonji Ribnjak (Nadbiskupski trg) računao u Vlašku ulicu. Mi vidimo, da je dakle Blaž djed stanovao u svojoj kući i imao advokatsku praksu.




Stara Vlaška ulica prije rušenja kuća na južnoj strani, izvor: MGZ



On je u Zagrebu otvorio kancelariju, ali kako je bio žarki patriota, zamjerio se skoro tadašnjima apsolutističkim vlastodršcima. Odvjetovati je smio, ali zapravo je tek naredbom ministarstva pravosuđa od 28. rujna 1854. br. 14532. pripušten k advokaturi sa sjedištem u Zagrebu. U to vrijeme bio bi se lijepo smirio, jer su mu i djeca podobro uspijevala i u školi i zdravlju. Nekoliko godina sproveo je u miru, ako i u tuzi za svojom milom drugom. Tražio je i našao utjehe u vjeri katoličkoj i pobožnim vježbama. Bio je pravi uzor katolika, te je u bogobojaznosti iza smrti svoje žene, premda je već prije bio dobar katolik rasao od dana u dan. Radost bila su mu i dječica, naročito kćerka Betica, uz koju se i njezinu braću okupio lijepi zbor omladine te je rodoljubnim žarom i marom i veselim pjesmama i sviranjem razblaživao dušu dobrog oca. Istina teški dani apsolutizma nisu pravo dali disati rodoljubima, ali oni su ipak ostali neustrašivo kod svojih načela.

Tad se dogodilo nešto, što je moglo stvoriti katastrofu u životu njegove porodice. Ono isto, što se je dogodilo Eugenu Kvaterniku dogodilo se je i Blažu Šoštariću. Njemački apsolutiste tad mu po jednom apsolutističkom zakonu o preustrojstvu zemlje oteše odvjetništvo, dok ne položi s nova odvjetnički ispit, koji se je tražio po novoj organizaciji s uvedenjem austrijskih zakona. Kao Kvaterniku bude mu oduzeto pravo odvjetovanja naredbom banskoga stola 21. veljače 1856. br. 798 po čl. IV. carskoga patenta od 31. srpnja 1852. Kao Eugen Kvaternik i Blaž Šoštarić podvrgnuli se novom ispitu, ali i jedan i drugi bili su slabe sreće, jer su bili politički zazorni protivnicima hrvatstva, te su na ispitu pali. Ako se pomisli uz to, da je starac Blaž bio već 57 godina i da su ispiti bili hotimično strogi to nije čudo. Nastali su za nj teški dani Kalvarije. Punih deset godina on se bori i molbama obasiplje nadležnu vlast, da mu ne otimlju njegovo pravo, koje je stekao pravovaljanom diplomom, a da nije pravedno da se stečena prava ukinu novim zakonima i da se od starih traži nove kvalifikacije po zakonu koji djeluje natraške. Sve uzalud! Uzalud se pozivlje na svoju odvjetničku praksu iz god. 1844. i 1855...

Na ponovne molbe doživio je 65- godišnji starac, koji je od nekoliko godina bolovao na prsobolji (asthma), te imao osim toga veliku brigu zbog uzdržavanja sestre svoje od 64 godine i mnogobrojne djece svoje, da mu je obzirom na starost i vladanje njegovo pošteno, uvaživši da je iskazao vrst advokatske vježbe i uporabivost odvjetničku zakonu odgovarajući s obzirom na sve oprošten nadispit i vraćeno pravo advokature. Možemo misliti, kako je onaj dan bio veseo, kad je dobio to riješenje. Riješenje je poslijedilo u Beču 20. rujna 1866. Ali bilo je prekasno, starac je samo četiri godine mogao svoje pravo vršiti. Sve više hvatala ga je ljuta boljetica i sisala mu kosti.



Vlaška ulica i crkva sv. Petra oko 1874., foto.: Ivan Standl, izvor: MK-UZKB-F


Koliko boli, koliko strašnih ura morao je starac radi one nepravedne odluke pretrpiti! On je doduše u vrijeme raznih utoka i molbi ipak još veliki dio vremena mogao odvjetničku pisarnu voditi i u doba progona, a poslije pomagati drugima prijateljskima advokatima. Uz to je služio i zarađivao novac i inako. Tako je neko vrijeme prodavao u svojoj kući vino, kako mu je među ostalim 25. rujna 1861. dozvolilo poglavarstvo grada Zagreba. Ali kakom je on bio osjetljiv i blag i njegovo srce puno osjećaja, moramo uviditi svu gorčinu kaleža kojeg mu je Gospod poslao da ga ispije do dna. Ta njegova dobrota zanijela ga je više puta, te je učino usluge nevrijednima.

Bio je prijatelj i otac siromaka. Moreći se sam s navčanim neprilikama trgao si je od ustiju i nije dao da i jedan prosjak otiđe od njega nenadaren. Bio je bogobojazan čovjek, crkve je marljivo pohađao i svaki dan je molio brevijar, kao da je svećenik. Postio je svake subote a da nije uopće ništa jeo ili da je u čast Majci Božjoj taj dan živio samo o kruhu i vodi. Pred smrt se nije dao nagovoriti, da primi svetu popudbinu u krevetu, već je. Onako slab i nemoćan na klecalu, klečeći primio svoga Spasitelja. Bio sam uz ostalu svojtu nazočan kod tog prizora.

Umro je 21. veljače 1870. na sam moj rođendan.
Tijelo pokojnikovo sahranjeno je uz najveće saučešće 23. veljače u 10 sati prije podne na groblju sv. Petra u Laškoj ulici.



utorak, 10. lipnja 2014.

STAMBENO POSLOVNA ZGRADA ŽIDOVSKE BOGOŠTOVNE OPĆINE U ZAGREBU


Petrinjska ulica 7/Amruševa ulica 4

Arhitekti Freudenreich & Deutsch

1928.-1929.



Piše: Krešimir Galović ©



Stambeno poslovna zgrada ŽBO, foto.: Gea Weissmann, 1929. izvor: MK-UZKB-OAF


Tijekom 1925. godine Židovska bogoštovna općina u Zagrebu planirala je podići jednokatnu zgradu s prostorima za rad raznih židovskih ustanova i s  polivalentnom dvoranom za javne događaje. Gradnja je planirana na općinskom zemljištu u Amruševoj ulici (tada Sudnička ulica, op.a.). No, već se tijekom 1926. godine odustalo od ovog projekta, tim više, budući da je početkom te godine u Palmotićevoj ulici 22 otvorena dvorana „Makabija“, a s čime su nestali i razlozi gradnje nove dvorane.



Freudenreich & Deutsch, položajni nacrt palače ŽBO, 1927., izvor: MK-UZKB-OAF



Iako se odustalo od prvotnog projekta, Židovska je općina već tijekom mjeseca svibnja 1927. godine, odlučila na uglu Amruševe i Petrinjske ulice izgraditi „palaču koja će služiti kulturnim, socijalnim i karitativnim svrhama općine“ (I. Goldstein, Židovi u Zagrebu, Zagreb, 2004., str. 212). Nakon raspisana natječaja, izrada projekta palače povjerena je arhitektonskom atelijeru Freudenreich & Deutsch. 




Natječajni projekt palače ŽBO, 1927., izvor: MK-UZKB-OAF


Atelijer Freudenreich & Deutsch, jedan je od najzanimljivijih arhitektonskih atelijera u Hrvatskoj između dva svjetska rata. Pravni je sljedbenik glasovita atelijera Hönigsberg & Deutsch, koji je nastao 1889. godine udruživanjem arhitekata Lea Hönigsberga i Pavla Deutscha. Obojica su za života bili istaknuti predstavnici zagrebačke Židovske općine. Nakon smrti Lea Hönigsberga, 1911. godine, vodstvo atelijera preuzima Julio Deutsch, a od 1914. jedan od njegovih suvlasnika, arhitekt Oton Goldscheider. Nakon smrti Julija Deutscha 1922. godine atelijer nasljeđuje njegov sin Pavao Deutsch. Godine 1923. Pavao Deutsch se udružuje a arhitektom Aleksandrom Freudenreichom u atelijer Freudenreich & Deutsch („Arhitekti Freudenreich & Deutsch-graditelji“, op.a.). Njihova je suradnja trajala do 1940. godine, kada atelijer preuzima Aleksandar Freudenreich. Kontinuitet rada ovog najdugovječnijeg hrvatskog arhitektonskog atelijera prekinut je 1974. godine smrću Aleksandra Freudenreicha.




Freudenreich & Deutsch, projekt palače ŽBO, 1927., izvor: MK-UZKB-OAF



Freudenreich & Deutsch izradili su tijekom 1927. i 1928. godine nekoliko varijanti palače. Gradnja je započela 1928., a dovršena je do mjeseca listopada 1929. godine. Tim su povodom Općinsko vijeće i predstojništvo „izrazili zahvalnost predsjedniku Konu (Hugo Kon, op.a.) i cijelom građevnom odboru, jer su uložili mnogo ljubavi i truda da bi se izgradila palača dostojna zagrebačke općine“ (I. Goldstein, Židovi u Zagrebu, str. 213). 




Freudenreich & Deutsch, projekt palače ŽBO, 1927., izvor: MK-UZKB-OAF



Skladno artikuliranih pročelja stambeno poslovna zgrada Židovske bogoštovne općine
danas jedan od najkvalitetnijih primjera zagrebačke arhitekture Art Décoa i kao takva zaslužuje stručnu valorizaciju i uvrštavanje na listu zaštićenih spomenika kulturne baštine.




Freudenreich i Deutsch, projekt pročelja palače ŽBO, 1928., izvor: MK-UZKB-OAF