Pretraži ovaj blog

Učitava se...

ponedjeljak, 6. siječnja 2014.

ROKOV PERIVOJ



PARNAS HRVATSKE MODERNE

Piše: Krešimir Galović ©





Rokov perivoj, prosinac 2013., foto.: K. Galović




U samom središtu Zagreba, tik do Ilice, smjestio se na jednom od pitomih medvedničkih obronaka Rokov perivoj. Tih i poetičan, arkadijski melankoličan, u svojoj sjenovitoj sjeti ponad užurbane Ilice u sjećanje priziva Goetheove riječi: “Tu, gdje je nekad bio stan smrti, danas je mjesto živih, kojim se užurbano kreću ljudi i bezbrižno se igraju djeca; a gdje je danas život, bit će opet smrt“. I doista, ovaj miran gradski zakutak, kojim se danas, ne baš tako užurbano, šeću ljudi i bezbrižno igraju djeca nekad je bio stan smrti- posljednje počivalište stanovnika Gradeca i Ilice. A prije toga ti isti grečani i iličani imali su ovdje svoje vinograde i gmajne, poput Šenoina zlatara Petra Krupića. A živjela je tu nešto kasnije i neka vještica zvana Šepava Jelenka „vdovica iz Vilice pod sz. Rokom, kmetica plebanuševa“ kojoj je suđeno s još desetak žena, da su na Medvednici „mraz pak iz deždja napravile govoreći: »Mraz budi ter naškodi žitku i ljudem i to v jutro pred sunčenem izhodom«“. I na kraju, nakon svih tih trsova zaboravljenih oporih sorti, ubogih kmetica i njihovih plebanuša i grobnih humaka nad kojima su se pjevala pogrebna opijela i tugaljivi kadeši, Rokov su brijeg zaposjeli umjetnici: čak nekoliko generacija Auera, pa Frangeši, a nakon njih Nasta Rojc i Branko Šenoa, pa Ljubo Babić, Joza Kljaković i još čitav niz znanih i neznanih parnasovskih parampiona. 




Rokov perivoj, položajni nacrt, izvor: ZG GeoPortal


Rokov perivoj jedinstvena je povijesna gradska cjelina visoke urbanističke, arhitektonske i parkovne vrijednosti. Smješten je na uzvisini ponad Ilice koja čini njegovu južnu granicu. Sa zapadne strane Rokov perivoj graniči s Britanskim trgom a s istoka Dežmanovom ulicom. S njegove sjeverne strane nalazi se Josipovac- prostor koji je sa sjeverozapadne strane obuhvaćen Ulicom Vladimira Nazora, a sa sjeveroistočne Ulicom Ivana Gorana Kovačića.



Rokov perivoj, pogled iz zraka, izvor: ZG GeoPortal


Tijekom srednjeg vijeka te kroz 17. i 18. stoljeće prostor Rokova perivoja teritorijalno je pripadao Gradecu (Teritorij liberae et regiarcivitatis Zagrebiensis). U povijesnim izvorima za njega se spominje nekoliko naziva. Najpoznatiji je Penezna gorica (in monticulo penezna Goriza dicto,). Također se javlja i naziv Gradečka gmajna (gmayna dicto prope crucem Penezne goriche posssesione; gmajna- zajednički pašnjak od njem. gemeine, op.a.) a prema potoku koji je ovdje izvirao i naziv Vilica (fluvios Ilicza, 1431.). Nakon izgradnje kapele sv. Roka (capella s. Rochi) ovaj se prostor naziva Rokovcem, odnosno Rokovim grobljem (coemeterium s. Rochi, MCZ XXI., str. 384) a prema kasnijim izvorima (katastarski list iz 1862, op. a.) i Kralečiv breg, prema potoku Kraljevcu koji je tekao podno njegova zapadnog obronka. Tijekom 1918. godine ovaj je prostor službeno imenovan Rokovim perivojem. (izvori: Monumenta historica civitatis Zagrebiae, sv. 16, 17, 18, 19, 20, 21, Zagreb, 1939.-1975.) 



Ludovik Bužan, Slobodni i kraljevski grad na brdu Grečkom, 1792., izvor: MGZ


Tijekom srednjeg vijeka na prostoru Rokova perivoja, odnosno tadašnje Penezne gorice, nalazili su se vinogradi, voćnjaci, vrtovi i pašnjaci stanovnika obližnjeg Gradeca. Godine 1579. na tom se prostoru u pisanim izvorima prvi put spominje jedan građevni objekt. Riječ je o drvenoj kleti u vinogradu koju je kupio zlatar Petar Krupić poznatiji po romanu „Zlatarevo zlato“ Augusta Šenoe. Pretpostavlja se, da se je tijekom 16. i 17. stoljeća u neposrednoj blizini Penezne gorice, negdje kod Britanskog trga (vallis Illycky dol vocata, 1473.), nalazilo i omanje naselje Ilica (in colle Villicza dicto). (Franjo Buntak, Povijest Zagreba, NZMH, Zagreb, 1996., str. 387)



Cehovski list, početak 19. st., izvor: MK-UZKB-GZ


Zanimljiv opis ovog prostora nalazimo u knjizi „Zagreb u srednjem vijeku“ povjesničarke Nade Klaić. „Po svoj prilici, piše ona, „brdo se zvalo »Mons vigilarum«, dakle »Brdo straža«. Uz potok je išla »velika cesta« na zapad, prema gradu Susjedu. Dolina kojom je Ilica protjecala zvala se također Ilički dol. Prvotno su uz potok i na brdima oko njega bile samo šume i poneki vinograd, a od kraja XV. st. počinje se i taj kraj pomalo naseljavati.“ (N. Klaić, Zagreb u srednjem vijeku, SNL, Zagreb, 1982., str. 215)



Ilički trg oko 1905., u pozadini se vidi kapela sv. Roka, izvor: MGZ



Do 18. stoljeća ovdje su uglavnom bili naseljeni kmetovi (kmetow Illichanczew), čija se imena često pojavljuju u raznim gradskim dokumentima. Tako se primjera radi, 1702. godine, pri suđenju skupini žena da su vještice, spominje stanovita Helena (Item fassa est, unam Helenam »Šepava Jelenka« dictam) „vdovica iz Vilice pod sz. Rokom, kmetica plebanuševa“ (I. Tkalčić, Isprave o progonu vješticah u Hrvatskoj, Starine, XXV., Zagreb, 1892., str. 26-27) 



Rokov perivoj, prosinac 2013., foto.: K. Galović


Do prenamjene Penezne gorice u groblje došlo je nakon kuge koja je krajem 1647. i početkom 1648. godine poharala većinu tadašnjih zagrebačkih naselja. Zbog poduzetih strogih mjera zaštite od pošati jedino je bio pošteđen Gradec. „Čim je zaprijetila pogibelj i samom Zagrebu“, piše Rudolf Horvat, „poduzelo je gradsko poglavarstvo i zastupstvo potrebne mjere opreznosti. Da se kuga ne uvuče u gornji grad, odredilo je zastupstvo 5. studenoga 1647., da od sada moraju biti zatvorena troja gradska vrata..., te će se u gornji grad ulaziti jedino kroz kamenita vrata... Kod kamenitih vrata stajat će čitavoga dana po dva  člana gradskoga vijeća, da paze, da u gornji grad ne uđe kakav čovjek, koji boluje od bolesti.“ (R. Horvat, Prošlost grada Zagreba, Zagreb, 1942., str. 28-30) 




Kapela sv. Roka, prosinac 2013., foto.: K. Galović



Mjere opreza spasile su od pošasti Gradec, no ne i njegovo podgrađe, te područje Kaptola i Nove Vesi. Kako piše Horvat, „građani gornjeg grada danomice su slušali jauk bijednih stanovnika izvan bedema, gdje je kuga nemilosrdno morila stari i mlado, muško i žensko.“ (R. Horvat, Prošlost grada Zagreba, str. 29) Iz straha pred kugom stanovnici Gradeca i Kaptola zavjetovali su se da će u čast sv. Roka, sveca zaštitnika od kuge, izgraditi zavjetne kapele. Stanovnici Kaptola odlučili su svoju kapelu izgraditi na brežuljku istočno od Kaptola na prostoru Šalate, gdje je kasnije izgrađeno biskupsko sjemenište i gimnazija. Stanovnici Gradeca odlučili su svoju zavjetnu kapelu podići zapadno od Gradeca, na prostoru Penezne gorice. Pretpostavlja se da je gradnja kapele započela tijekom 1648. godine. „Svatko je morao nešto raditi“, piše Horvat, „i muškarci i žene, gospoda senatori i građani obrtnici. Svojim su rukama Zagrepčani lomili građevno kamenje, što ga dovažahu iz Vrapča ili Gračana, te bi to kamenje slagali i crkvu dizali.“ (R. Horvat, Prošlost grada Zagreba, str. 29)  




Kapela sv. Roka, srpanj 2013., foto. K. Galović



Ne zna se točno kada je kapela dovršena, najvjerojatnije 1655. godine. Tom u prilog ide i nekoliko računa iz 1656. (srpanj i rujan) vezanih uz nabavku velike količine cigli za potrebe kapele: „18 nouembris... prieliszmo od kneza Mihalya Poniquara i Mattheas Fabra za czigel szuteom Roku 3000... Die 10 juny na zapued gozp. magistra tu sadanije na szueti Rok czigla za nekoi dugo varaski za koga mi percetori neznamo 2000...“. (Monumenta historica civitatis Zagrebiae, sv. 19, Zagreb, 1953, str. 194-195) Među prvim kuratorima kapele spominju se stanoviti Michael Ponikuar i Matthias Fabri. (Monumenta  historica civitatis Zagrebiae, sv. 18, str. 123)  Iako je kapela izgrađena oko 1655., posvećena je mnogo godina kasnije, tek 1682. godine. Posvetio ju je 26. srpnja 1682. godine biskup Martin Borković a čemu svjedoči i natpis na kamenoj ploči u njenome koru:

MDCLXXXII. die XXVI. Julii
Illustrissimus et Reverendissimus in Christo Pater
Et Dominus, Dominus
Martinus Borkovich,
Episcopus Zagrabiensis etc. etc.
Hanc Ecclesiam in Honorem
S. Rochi Confessoris
consecravit.



Kapela sv. Roka, srpanj 2013., foto.: K. Galović


Prema opisu historiografa zagrebačke nadbiskupije Janka Barléa, kapela je „bila zidana, a imala je mali, drveni zvonik i dosta prostrano predvorje. Žrtvenik bio je u crkvici samo jedan, a taj bio je posvećen sv. Roku, čiji se kip nalazio u sredini žrtvenika.“ (J. Barlé, Povijest župa i crkava zagrebačkih I., župa sv. Marka, Zagreb, 1896., str. 90-93)




Kapela sv. Roka, srpanj 2013., foto.: K. Galović



Vrlo detaljno kapelu opisuju kanoničke vizitacije iz 18. stoljeća. Iz njih doznajemo da je kapela bila već 1729. godine „u vrlo slabom stanju, pa se bilo bojati da se ne sruši.“ (J. Barlé, Povijest župa i crkava zagrebačkih, str. 93)  Zbog toga je kapela u 18. stoljeću bila nekoliko puta obnavljana. Godine 1839. dvije su pobožne zagrebačke udovice u kapeli dale podići oltare sv. Antunu i sv. Rozaliji. Kapela je teško oštećena tijekom potresa 1880. godine. Tim je povodom tijekom 1883. i 1884. godine kapela temeljito obnovljena. 



Kapela sv. Roka, zidna slika na zapadnom pročelju, foto. K. Galović, prosinac 2013.



Pretpostavlja se da je pokapanje na Peneznoj gorici započelo u vrijeme izgradnje kapele sv. Roka. Ukopi su se odvijali na platou istočno od kapele. Prema Barléu ovdje su se u početku pokapali najviše gradečki siromasi, a kasnije, „kad je bilo na drugih mjestih premalo prostora pokapali su ovdje i gradjane.“ (J. Barlé, Povijest župa i crkava zagrebačkih, str. 93) Uz siromašnije stanovnike Gradeca, ovdje su se u najvećoj mjeri, kao i na groblju oko crkve sv. Margarete, pokapali stanovnici njegova podgrađa. 



Rokov perivoj, prosinac 2013., foto.: K. Galović



U kontekstu socijalnog presjeka pokojnika pokapanih na Rokovu groblju zanimljiva je studija Lelje Dobronić naslovljena: „Zagrebački graditelji i građevinski ceh u XVIII. stoljeću“ (Iz starog i novog Zagreba V., MGZ, Zagreb,1974., str. 51-71). Naime na temelju analize starih zapisnika gradskih sjednica i knjiga zagrebačkih građana objavljivanih u „Monumenta historica civitatis Zagabriae“, te matice umrlih župe sv. Marka, autorica je uspjela rekonstruirati građevinsku djelatnost u Zagrebu tijekom 18. stoljeća, otkrivajući nam mnoga imena zidara i graditelja koji su tada ovdje djelovali. Iz navedenih se podataka vidi da je većina tadašnjih zidara (murarius, murator, maurer) živjela u gradskome podgrađu i da su pokapani uz nekadašnju crkvu sv. Margarete te na Rokovu i Jurjevskom groblju. Za razliku od njih, zidarski su majstori, odnosno graditelji (magister murariorum), a koji su bili na višoj društvenoj ljestvici, prema strogoj cehovskoj hijerarhiji, imali povlasticu pokopa unutar župne crkve sv. Marka. Na temelju ove analize doznajemo da je tijekom posljednjih desetljeća 18. stoljeća na Rokovu groblju bilo pokopano 13 zidara, a samo 3 graditelja:

3.11.1782. Flotijan Kaupčić, zidarski naučnik
8. 11. 1782. Bartol Gornik, zidarski palir
17. 11. 1782. Josip Lampić, zidar
25. 4. 1784. Ivan Poök, zidatski majstor
3. 2. 1786. Josip Kokl, zidar
14. 9. 1786. Juraj, zidar
6. 11. 1786. Matej Stergar, zidar
2. 8. 1788. Ivan N., zidar
15. 3. 1789. Juraj Doliner, zidar
22. 7. 1896. Josip, graditelj (architectus)
20. 2. 1797. Josip Ivačić, graditelj
31. 3. 1797. Franjo Goszar, sin zidara Franje
13. 4. 1797. Antun Glozar, graditeljski pomoćnik
11. 8. 1897. Josipa, supruga zidara Bartola Furlana
15. 11. 1798. Matija, zidar
23. 9. 1799. Valentin Malagin, zidar  



Jedini sačuvani nadgrobni spomenik Rokova groblja, izvor: MGZ



Do promjene socijalne strukture pokojnika na Rokovu groblju dolazi tijekom prvih desetljeća 19. stoljeća. Ova je promjena uvjetovana početkom urbanizacije nekadašnjeg podgrađa, odnosno izgradnjom Donjega grada i povećanjem broja stanovnika. Do sredine 19. stoljeća Rokovo groblje više nije mjesto pokopa siromašnijih stanovnika, već ono postaje mjesto pokapanja građana svih slojeva a među kojima nalazimo i gradske uglednike. Među inim na Rokovu su groblju bili pokopani: Vatroslav Lisinski (1854.), Mijat Sabljar (1865.), te Dragojlo barun Kušlan (1867.). Ceremoniju sprovoda kompozitora Vatroslava Lisinskog opisao je Franjo K. Kuhać u knjizi „Vatroslav Lisinski i njegovo doba“. „Sprovod mu bijaše vrlo jednostavan“, piše Kuhać, „Osam pjevača pjevalo je prije spomenuto opielo (»Jeder Mensch muss sterben«, posljednja kompozicija Lisinskog, op.a.), a tadašnji učenik normalke, sadašnji vriedni naš glazbotvorac Gjuro Eisenhut, nosio je pri sprovodu mali križ. Bez ikakve svečanosti i bez žalobnoga govora bijaše sahranjen na groblju sv. Roka, gdje mu počivaju takodjer i roditelji, brat i sestra.“ (F. K. Kuhać, Vatroslav Lisinski i njegovo doba, Zagreb, Matica hrvatska 1904., str. 129)



Zavod za sjajne pogrebe, izvor: Agramer Zeitung, 11. 8. 1900.



Zbog strmog prilaza groblju Rokovom ulicom, osobito tijekom kišnih i zimskih dana, sprovodi su se odvijali vrlo otežano. Konji su tih dana, prema opisu svjedoka, „još nekako svladali prvu strminu (do gostionice), ali bi na drugoj posustali, osobito ako je tlo bilo promočeno kišom. Tada bi pokojnika na rukama prenosili dalje otirući debeli znoj modrim platnenim rubcima.“




Rokova ulica, prosinac 2013., foto.: K. Galović


Rokovo se groblje zbog sve većeg broja ukopa od početka 19. stoljeća počelo širiti čitavom plohom platoa. Do značajne promjene dolazi tijekom 1811. godine, kada je na Rokovu groblju započeo pokop građana židovske vjeroispovijesti. Za tu je potrebu zagrebačka Izraelitska općina otkupila privatnu parcelu uz sjeverozapadni rub groblja. Riječ je o prvom uređenom zagrebačkom židovskom groblju. Do sredine stoljeća Rokovo groblje je proširivano u nekoliko navrata. Židovsko 1835. i 1844. godine a  katoličko 1855. godine. Do sredine 19. stoljeća groblje je obuhvatilo cjelokupan plato koji se protezao u osi zapad-istok, odnosno od kapele sv. Roka do početka Josipovca (Ulica Ivana Gorana Kovačića). U ovim je gabaritima groblje bilo sve do službenog zatvaranja 1876. godine a većim se djelom njegov obuhvat zadržao i pri uređenju groblja u perivoj. 



Zapadni dio Zagreba od Rokova groblja do kapele sv. Duha, 1769., izvor: MGZ

Detalj crteža iz 1769. s prikazom kapele sv. Roka


Prostorni razvoj Rokova groblja i okolice djelomično se može pratiti putem starih zemljovida i grafičkih zapisa. Godine 1769. izrađen je panoramski crtež zapadnog gradskog područja s prikazom posjeda zagrebačkih isusovaca. Sačuvane su dvije verzije a koje se neznatno razlikuju u detaljima. Ovaj naivno izrađen crtež obuhvaća okolni prostor zapadnog dijela današnje Ilice (tada via Regia) od kapele sv. Roka (S. Rochus) na istoku do kapele sv. Duha (1. Capella S. Spir.) na zapadu .



Druga verzija crteža zapadnog dijela grada iz 1769., izvor: I. Kampuš, Tisućljetni Zagreb, str. 127

Detalj druge verzije crteža iz 1769. s prikazom gradskog stratišta (označeno brojem 4)



Uz ucrtane kapele (Capela S. Spir., Sacellum B. V. M.,S. Rochus) i druge objekte, smještene u okolici Ilice, na prikazu su vrlo detaljno ucrtani i položaji polja, vinograda i voćnjaka s oznakama pojedinih vlasnika (Ager Civicus, ager Hospitalis Civici, ager Coleg., Vinea Colleg.). Pri analizi ovog zanimljivog crteža otkriven je jedan zanimljiv detalj- naime, između objekta označenog brojem 2 (Sacellum B. V. M.) i objekta označenog brojem 6 (Domus Viricola), na omanjoj uzvisini označenoj brojem 4 grafički je ucrtan položaj gubilišta s vješalima, označen u legendi pri dnu crteža s „Patibul. Civit.“ (patibulum, i, n.- križ, vješala za vješanje kažnjenika, op.a.).



Detalj Kneidingerova zemljovida teritorija slob. Kr. grada Zagreba, 1766., izvor: Zagreb na geodet. kartama i zemljovidima, str. 66



Najraniji prikaz Rokova groblja nalazimo na tzv. Kneidingerovu zemljovidu teritorija slobodnog Kraljevskog grada Zagreba iz 1766. godine. (Zagreb na geodetsko-katastarskim zemljovidima i u zemljišnim knjigama, katalog izložbe, Umjetničko paviljon, ur. P. Lovrić, Zagreb, 1994., str. 66-67) Na ovom, među najranijim poznatim nacrtima grada Zagreba, geometra Kraljevske dvorske komore, Leopolda Kneidingera, vrlo je detaljno kartografski obrađeno područje Rokova groblja i njegove okolice. Sjeverna strana Ilice, između Mesničke ulice i Britanskog trga uglavnom je izgrađena, dva su objekta ucrtana na prostoru budućeg Britanskog trga, odnosno u predjelu Rokove ulice. U jugozapadnom uglu platoa ucrtana je kapela sv. Roka a oko nje je vidljiva manja čistina (najvjerojatnije izvorni položaj groblja, op.a.), koja je od ostatka platoa odijeljena isprekidanim crticama. Veći dio platoa obojan je zeleno s ucrtanim oznakama za vinograde. Uz sjeverozapadni obod groblja, uz glavni put koji je vodio prema Josipovcu (Ul. I. G. Kovačića), ucrtane su oznake za drvored. U krajnjem sjeveroistočnom uglu vidljiva je svjetla prazna površina koja se ljevkasto ulijeva u Josipovac sred kojeg ide put obrubljen drvoredom i vinogradima.




Detalj plana Zagreba Prve zem. jozefinske izmjere, 1783./4., izvor: Zagreb na geod. kartama i zemljovidima, str.: 58



Položaj Rokova groblja sumarno je upisan na planu grada Zagreba s najbližom okolicom Prve zemaljske jozefinske izmjere te na isječku vojne topografske karte s Zagrebom, izrađenoj za osobnu uporabu cara Josipa II. iz 1783. godine. (Zagreb na geodetsko-katastarskim zemljovidima i u zemljišnim knjigama, str. 58/9, 62/63) Na poznatom Haillerovom planu grada Zagreba iz 1825. godine Rokovo je groblje tek sumarno obilježeno znakom za kapelu.




Detalj rukopisne topografske karte Zagreba i okolice, 1853./4., izvor: Zagreb na geod. kartama i zemljovidima, str.: 80-81



Po prvi je put Rokovo groblje precizno ucrtano u gradski plan u topografskoj rukopisnoj karti Zagreba i okolice iz 1853./4. godine (Agram Umbegung). (Zagreb na geodetsko-katastarskim zemljovidima i u zemljišnim knjigama, str. 80/81) U usporedbi s Kneidingerovim zemljovidom, na ovom su planu po prvi put jasno vidljive promjene na prostoru rokovačkog platoa. Groblje zauzima cjelokupan plato od kapele sv. Roka do početka Josipovca. Položaj kapele je točno ucrtan, a groblje je označeno s križevima. Položaj židovskog groblja nije označen. Na padinama groblja s istočne, južne i zapadne strane ucrtani su vrtovi, voćnjaci i vinogradi. Najveći je vinograd ucrtan na iličkom obronku između Mesničke i Medulićeve ulice. Ispod njega ucrtani su vrtovi koji se spuštaju do kuća uz ulicu. Sjeverni dio, odnosno Josipovac prema grafičkim je oznakama uz groblje dijelom zasađen s vinogradima, a ostatak zauzimaju oranice. Na planu je ucrtano i nekoliko izgrađenih objekata na prostoru Rokove ulice a također je vidljiva gradnja na prostoru budućeg Britanskog trga. Zapadno od Britanskog trga, uz cestu za Pantovčak, ucrtan je i položaj pravoslavnog groblja. Na sličan je način prikazano Rokovo groblje na tiskanom zemljovidu Zagreba i okolice (Agram sammt Umbegung), također izrađenom 1853. godine. (Zagreb na geodetsko-katastarskim zemljovidima i u zemljišnim knjigama, str. 82/83)




Detalj tiskane topografske karte Zagreba i okolice, 1853./4., izvor: Zagreb na geod. kartama i zemljovidima, str.: 82-83



Izgradnja kuća na prostoru Rokove ulice, označenih na planovima od 1777. do 1853. godine, poklapa se s arhivskim istraživanjima Lelje Dobronić objavljenim u knjizi „Stare numeracije kuća u Zagrebu“ (MGZ, Zagreb, 1959.). Od kraja 18. do sredine 19. stoljeća na tom je potezu na temelju gradskih katastara utvrđeno postojanje četiri kuće, među njima i kuća grobara Rokova groblja. Najstarije kuće 8 i 10 izgrađene su prije 1809. godine, odnosno krajem 18. stoljeća, kuća na broju 11 (izvorno 9) izgrađena je prije 1848., a grobareva kuća na broju 15 (izvorno 13), prije 1857. godine. (L. Dobronić, Stare numeracije kuća u Zagrebu MGZ, Zagreb, 1959., str. 128-130)



Katastarski plan Zagreba, 1862./4.



Prostor Rokova groblja najkvalitetnije je prikazan na katastarskom zemljovidu grada Zagreba iz 1862./4., te na „Nacrtu Zagreba“ u izdanju Dragutina Albrechta iz 1864. godine. (Zagreb na geodetsko-katastarskim zemljovidima i u zemljišnim knjigama, str. 88-89) Na katastarskom zemljovidu iz 1862. godine po prvi se put jasno vidi položaj židovskog groblja u odnosu na katoličko. Smješteno je na izduženom sjeverozapadnom platou uz glavni put koji vodi prema Josipovcu. Još detaljnije Rokovo je groblje označeno na Albrechtovom planu grada iz 1864. godine. Na njemu je i znakovno odvojeno katoličko od židovskog groblja. Katoličko je označeno s križevima a židovsko pravokutnicima.



Detalj karte Zagreba D. Albrechta, 1864., izvor: Zagreb na geod. kartama i zemljovidima, str.: 88-89



Temeljem ove dvije karte možemo vrlo dobro rekonstruirati tadašnji izgled groblja i njegove granice. Na groblje se ulazilo sa zapadne strane, kroz Rokovu ulicu, gdje se je, kao što je rečeno, na nekadašnjem broju 15 nalazila grobareva kuća. Kuća u Rokovoj ulici 10 izvorno je bila u funkciji grobljanske mrtvačnice, kasnije ju je kupio kipar Vojin Bakić za svoj atelijer. Sjeverozapadna granica groblja protezala se uz glavni put prema Josipovcu, od današnje kuće Rokova ulica 15 do kuće Rokov perivoj 6a. Sa suprotne strane glavnog puta, na izduženom platou iznad današnje Nazorove ulice, otprilike između kuća Rokov perivoj 1 i 5, protezalo se židovsko groblje. Najsjevernija točka groblja nalazila se pred ulazom u Josipovac, gdje je na oba plana ucrtan jedan objekt. Ovaj položaj otprilike odgovara kući Rokov perivoj 6a. Sjeveroistočna i istočna granica groblja prolazile su čitavom dubinom parcela kuća na brojevima Rokov perivoj 7 i 8, negdje do Aleksanedrovih stuba. Od ove se točke do kapele sv. Roka, lučno uz sam rub platoa, protezala južna granica groblja. Osim glavnog puta prema Josipovcu, grobljem je od kapele kroz katoličko groblje lučno prolazio i jedan manji put, koji se s glavnim putem spajao na početku Josipovca.



Detalj karte Zagreba D. Albrechta s označenim položajima katoličkog (križevi) i židovskog groblja (zvijezde), te vrtova (zeleno) i vinograda (smeđe)


Uz pomoć Albrechtovia plana moguće je vrlo detaljno rekonstruirati i neposrednu okolicu Rokova groblja. Ilica je od Mesničke ulice do budućeg Britanskog trga (Iličkog placa, kasnije Pejačevićeva trga) izgrađena u potpunosti. Vidljivo je i nekoliko gradnji na platou Britanskog trga, te kuće u Rokovoj ulici. Na padini između kuća sjeverne strane Ilice i platoa Rokova groblja čitavom su se dužinom u osi istok-zapad nalazili u prvom nizu do kuća gradski vrtovi, a iza njih voćnjaci i vinogradi. Na toj su padini označena četiri vinograda- tri manja i jedan veći. Prvi manji vinograd nalazio se negdje iznad vrta Ilice 50. Najveći se vinograd protezao gornjom padinom rokovačkog platoa, negdje od Ilice 54 do Ilice 68. 



Ilički trg, kraj 19. st., pogled prema kapeli sv. Roka (desno se vidi vinograd), izvor: S. Knežević, Britanski trg u Zagrebu, GZSH, br. 17., str. 22



Jedan manji vinograd nalazio se na padini jugozapadno od svetišta kapele sv. Roka, otprilike u smjeru prema Ilici 80. Zapadno od kapele, na obronku prema platou Britanskog trga, nalazio se još jedan manji vinograd koji je djelomično vidljiv i na razglednici „Iličkog trga“ s kraja 19. stoljeća. (S. Knežević, Britanski trg u Zagrebu, Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske, br.17, Zagreb, 1991., str. 22) Uz sjevernu granicu groblja nalazila su se dva vinograda. Prvi, manji, nalazio se sjeverozapadno od Rokove kapele, odnosno uz zapadnu granicu židovskog groblja, otprilike između Rokove ulice 15 i Rokova perivoja 1. Drugi, veći vinograd nalazio se istočno od židovskog groblja, otprilike od Rokova perivoja 5 do Rokova perivoja 6a, odnosno početka Josipovca. Na istočnoj i sjeveroistočnoj padini rokovačkog platoa, prema Albrechtovom planu, nalazili su se pašnjaci i livade. 




Detalj plana Zagreba, 1878., izvor: Zagreb na geod. kartama i zemljovidima, str.: 91



Na kasnijim planovima grada Zagreba od 1878. do 1900. godine groblje je tek sumarno naznačeno graničnim linijama i standardnim kartografskim oznakama. No u to je vrijeme groblje već duže vrijeme bilo van upotrebe. Ideja o zatvaranju Rokova groblja rodila se tijekom 1865. godine, u prvoj regulatornoj osnovi grada. Naime tada je bilo predloženo, da se Jurjevsko, Rokovo i pravoslavno groblje na početku Pantovčaka zatvore a da se novo zajedničko gradsko groblje uredi na Vinogradskoj cesti, na mjestu gdje je kasnije smještena bolnica Sestara milosrdnica. Od ove se ideje odustalo 1873. godine kada je gradska općina nakon smrti Ljudevita Gaja na dražbi otkupila njegovo imanje na Mirogoju. Nakon toga započele su pripreme za uređenje središnjeg gradskog groblja. Otvorenjem groblja Mirogoja 1876. godine započelo je službeno zatvaranje svih starih gradskih groblja. Rokovo groblje zatvoreno je 6. 3. 1877. godine.



Ilički trg, 1898., u pozadini se vidi kapela sv. Roka, izvor: MGZ



Nakon zatvaranja Rokovo groblje je dugi niz godina bilo zapušteno i služilo je uglavnom za napasanje stoke. Slikovit opis groblja s kraja 19. stoljeća iznosi Gjuro Ehrlich. „Taj je trošni nekoć cinktor“, piše on prisjećajući se groblja, „služio pred jedno 40 godina kao potajno sastajalište srednjoškolskih fakinčića koji su ondje učili paliti prvu svoju cigaretu, a priča se da ih je, sada već pokojni profesor H. znao sa gričkog realskog opservatorija na durbin promatrati a često i prepoznati, što je onda imalo kobnih posljedica po hlače dotičnika. Jednako je taj brežuljak služio u svojoj osamljenoj divljoj romantici kao slavno razbojište između dvaju za onda jedinih srednjih škola, t. zv. »gimpla« i »nudla«, kako su gimnazijalci pogrdno nazivali realce, po njihovim crtaćim daskama... “. (G. Ehrlich, Zagrebački perivoji i parkovi, Zagreb, br. 1, Zagreb, 1934., str. 213)




Detalj regulatorne osnove Zagreba, 1889., izvor: Zagreb na geod. kartama i zemljovidima, str.: 92



O uređenju prostora Rokova groblja i njegova okoliša ozbiljno se počelo promišljati osamdesetih godina 19. stoljeća. Potreba uređenja ovog prostora neposredno je bila povezana s urbanizacijom prostora Britanskog trga te sjevernih gradskih predjela Josipovca, Tuškanca i Pantovčaka. Konačno je drugom regulatornom gradskom osnovom, 1887. godine odlučeno, da se „groblje sv. Roka pretvori u javni perivoj“. Uz to odlučeno je da se od Rokove ulice „preko groblja sv. Roka izvede nova cesta br. 93. uz šumu u Tuškancu do tamo nalazećeg se perivoja, pa da se spoji s cestom br. 90.“ (Obrazloženje regulatorne osnove grada Zagreba, Zagreb, 1888., str. 6,7, 14) Cesta br. 90, koja se spominje u „Obrazloženju regulatorne osnove“, odnosi se na današnju ulicu Vladimira Nazora, koja se planirala otvoriti „kroz dvorište kuće br. 14 u Radničkom dolu“, te provesti na Josipovac i spojiti s cestom na Tuškancu. Upravo je utvrđivanje ova dva cestovna pravca bilo ključno za urbaniziranje Josipovca, na kome će nakon parcelacije zemljišta od 1887. godine prema projektima najuglednijih zagrebačkih arhitekata započeti izgradnja luksuznih gradskih vila.




Vila Ehrlich na nekadašnjem Josipovcu, danas Ulica I. G. Kovačića, kraj 19. st., izvor: MGZ



Do početka 20. stoljeća Josipovac je postao prva prava zagrebačka „cottage četvrt“. Prema pisanju Izidora Kršnjavija: Ville na Josipovcu prvi su pojav nove potrebe, a tim i dokaz, da se je Zagreb podigao opet za stepen više civilizaciji... “. (I. Kršnjavi, Ville na Josipovcu i Tuškancu u Zagrebu, Glasnik društva za umjetnost i obrt u Zagrebu, Zagreb, 1888., str. 60) Izgradnja Josipovca potakla je potrebu uređenja tada zapuštenog Rokova groblja. Već je u to vrijeme s istočne strane groblja bila planirana izgradnja stuba do Tuškanca, odnosno današnje Dežmanove ulice. Ovim je, piše povjesničarka umjetnosti Snješka Knežević, Rokovcu „namijenjena funkcija spone, ali i lijepog prizora, što se neprestano isticalo zahtjevima za uređenje perivoja. (S. Knežević, Zagreb grad memorija, poglavlje: Rok u Zagrebu, Meandar, Zagreb, 2011., str. 134-135) Usprkos ambicioznim planovima do uređenja groblja nije došlo. Kako piše 1896. godine Barlé: „Sada je groblje opet zapušteno, a poštivanje prema pokojnikom bi tražilo, da bi se ono barem za silu ogradilo, dok se posvema ne napusti.“ (J. Barlé, Povijest župa i crkava zagrebačkih, str. 93) Iako je groblje zapušteno, zbog potreba stanovnika Josipovca izvode se neki minimalni, no nužni zahvati- u prilaznoj i strmoj Rokovoj ulici postavlja se rukohvat radi sigurnijeg i lakšeg hoda tijekom kišnih i zimskih dana, a 1897. godine u ulici je postavljena i rasvjeta.



Detalj "Nacrta grada Zagreba" svjetlotiskarskog zavoda R. Mosingera, 1911., izvor: MK-UZKB



Odluka da se na prostoru Rokova groblja uredi perivoj donesena je tijekom mjeseca listopada 1903. godine a kao rok izvršenja određena je 1906. godina. (S. Knežević, Zagreb u središtu, poglavlje: Britanski trg, Barbat, Zagreb, 2003., str. 62) Ova je odluka potvrđena 1904. godine kad je gradsko poglavarstvo zaključilo da će se bivše groblje “pretvoriti u perivoj nakon što se dovrši prekapanje”. No 1906. godine Zemaljska je vlada gradskom poglavarstvu podnijela zahtjev, da se na Rokovom groblju uredi rasadnik za šumarsku akademiju. Povodom tog zahtjeva izrađena je osnova uređenja bivšeg groblja, koje je tijekom 1907. godine ekshumirano. U međuvremenu  i od ove se zamisli odustalo a 1908. godine predloženo je da se ovdje izgradi meteorološki opservatorij. 




Viktor Kovačić, projekt Vile Auer, tlocrt, 1903., danas Nazorova ulica 10, izvor: MK-UZKB-OVK

Viktor Kovačić, projekt Vile Auer, presjek, 1903., danas Nazorova ulica 10, izvor: MK-UZKB-OVK



I dok su gradske vlasti promišljale kako urediti prostor nekadašnjeg Rokova groblja, na njegovim se obodima početkom 20. stoljeća započelo s izgradnjom obiteljskih kuća. Najintenzivnija je izgradnja na zemljištu uz sjeverozapadnu granicu groblja koje je tada bilo u vlasništvu obitelji Auer. Prva je uz nekadašnje groblje (danas Nazorova ulica 10) 1903. godine izgrađena obiteljska kuća Ferdinanda i Amalije Auer. Projekt za ovu jednokatnicu sa suterenom, smještenu na padini iznad Nazorove ulice, izradio je arhitekt Viktor Kovačić. Nedugo potom, na susjednoj parceli, u Rokovoj ulici 9 izgrađena je i druga kuća obitelji Auer. I ova je kuća izgrađena prema Kovačićevom projektu. Kuća je izgrađena 1904. godine, prvotno kao vrtni paviljon pokraj obiteljske kuće u Nazorovoj 10, za slikarski atelijer Roberta Auera. No već je tijekom 1905. i 1906. godine prema Kovačićevu projektu dograđena i adaptirana u obiteljsku vilu.




Viktor Kovačić, projekt atelijera i vile Auer, 1904., Rokova ulica 9, izvor: DAZ/GPZ

Viktor Kovačić, Vila Auer, Rokova ulica 9, snimljena dvadesetih godina 20. st., izvor: MK-UZKB-OVK

Vila Auer, reljefni ukras na pročelju, foto.: K. Galović



Uslijed atraktivnosti lokacije i početka gradnje prvih vila sve je veći interes i pritisak na gradsku upravu da se konačno krene s uređenjem nekadašnjeg groblja. Do konačnog je preokreta došlo tijekom 1909. godine. Naime te je godine otklonjena ranija ideja da se na tom prostoru izgradi opservatorij. S groblja je uklonjeno još nekoliko preostalih nadgrobnih spomenika, uređeni su nasadi a grad promišlja ideju da se s južne strane uz kapelu uredi i vidikovac prema savskoj dolini. No prijelomni je događaj osnivanje tijekom proljeća 1909. godine građevnog konzorcija za izgradnju ljetnikovaca na južnom obodu rokovačkog platoa. Na njegovom je čelu bio ugledni zagrebački dentist dr. Eugen Rado. Gradska je skupština prihvatila prijedlog konzorcija uz zaključak da Gradsko poglavarstvo ne treba snositi trošak izrade projekta, a da se dr. Radu ostavlja na volju da odabere stručnjaka koji će izraditi projekti i da ga sam financira. (S. Knežević, Zagreb u središtu, poglavlje: Britanski trg, str. 63) 



Viktor Kovačić, Uređenje Rokovog groblja, 15. XI. 1909., izvor: MK-UZKB-OVK



Za izradu projekta uređenja nekadašnjeg groblja dr. Rado je angažirao tijekom mjeseca lipnja arhitekta Viktora Kovačića. Kovačićev projekt naslovljen „Uređenje Rokovog groblja“ datiran je 15. studenoga 1909. godine. Njegova je  zamisao bila uspostava rezidencionalnog područja na prostoru nekadašnjeg groblja s nizovima vila, uređenim nasadima i vidikovcima te cestovnim prilazima i stubištima. Projekt uređenja čine tri glavne cjeline: izgradnja komunikacija, izgradnja vila te uređenje perivoja. 



Viktor Kovačić, studija visinskih razlika Rokove ulice i Rokova perivoja, 1909., izvor: MK-UZKB-OVK



Zbog velikih visinskih razlika terena regulacija ovog prostora bila je izuzetno zahtjevna. Primjera radi polazna visinska kota na uglu Iličkog placa i Rokove ulice iznosila je 128,80, na kraju prvog uspona, odnosno kod zavoja ulice prema rokovačkom platou 135,20, na platou pred kapelom 150,00 a pred ulazom u Josipovac (Ul. I. G. Kovačića) 157,30 m. No Kovačiću ovaj problem nije bio stran budući da je u isto vrijeme radio i na projektu regulatornog plana uređenja Kaptola, Bakačeve ulice, Ulice pod zidom i Dolca, gdje se također morao svladavati velike visinske razlike. Iz tog je razloga Kovačić prije izrade projekta pristupio detaljnoj analizi samoga terena, a za što je kao podlogu koristio položajne nacrte sa slojnicama gradskog građevnog ureda. 



Viktor Kovačić, detalj projekta uređenja nekadašnjeg groblja



Podloga građevnog ureda bila je ključna za Kovačićev projekt prilaznih komunikacija budućem perivoju. Kovačić je planirao dvije prilazne ceste perivoju. Prva je išla trasom starog puta od Pejačevićeva trga kroz Rokovu ulicu i groblje do Josipovca. Drugu je cestu, tzv. „nova cesta“, Kovačić planirao od križanja Pejačevićeva trga i Rokove ulice, kroz iličke vrtove prema istoku. U vrtovima iznad kuće u Ilici br. 54 ova je cesta, prateći konfiguraciju terena, u velikom zavoju skretala k rokovačkom platou. Na tom se mjestu račvala u dva pravca. Prvi je zavojito vodio k perivoju, na koji je izbijao između kapele sv. Roka i današnje Vile Auer (Rokov perivoj 1), ulijevajući se u stari put koji je nadalje vodio prema Josipovcu. Izbijanjem kraka „nove ceste“ s istočne strane kapele, njen se prostor našao odvojenim od ostatka platoa. 




Viktor Kovačić, detalj projekta uređenja nekadašnjeg groblja



Drugi krak „nove ceste“ nastavlja se u smjeru istoka do Dežmanove ulice kroz koju Kovačić ucrtava također novu, spojnu cestu koja se u osi sjever-jug proteže od Ilice do Streljačke ulice. Na ovaj je način Kovačić uspio komunikacijski povezati Pejačevićev trg s Tuškancem. Uz cestovno povezivanje, Kovačić je planirao povezivanje Rokovca i s tri pješačka stubišta. Glavno je stube planirao s istočne strane platoa prema Dežmanovoj ulici na mjestu gdje su kasnije izgrađene Aleksanderove stube. Druge je stube planirao s južne strane kao poveznicu između odvojka „nove ceste“ i rokovačkog platoa, odnosno mjesta gdje je planirao uređenje atraktivnog vidikovca prema gradu i savskoj dolini. Treće je stube Kovačić planirao na početku odvojka „nove ceste“ prema Dežmanovoj ulici, a trebale su pješački povezivati tu cestu kroz dvorište kuće u Ilici 52 s Donjim gradom.




Viktor Kovačić, detalj projekta uređenja nekadašnjeg groblja



No glavni je Kovačićev zadatak bila uspostava rezidencionalnog područja na prostoru nekadašnjeg groblja s nizovima vila. Najgušću je koncentraciju vila planirao uz jugoistočni i južni obod rokovačkog platoa. Uz jugoistočni je obod planirao gradnju četiri objekta a uz južni tri. Gradnju nekoliko vila planirao je i na sjevernoj strani platoa. Uz sjeverozapadni je obod ucrtao dva objekta signirana s „Auer ml.“ i „Frangeš“. Ovi objekti odgovaraju položajima Vile Auer i Vile Frangeš, koje su na tom mjestu izgrađene tijekom 1910. i 1911. godine. Gradnju jedne vile Kovačić je planirao i u najsjevernijoj točki platoa pred ulazom u Josipovac.




Viktor Kovačić, detalj projekta uređenja nekadašnjeg groblja



Središtem platoa Kovačić je planirao uređenje perivoja, koji dijeli na nekoliko manjih cjelina. Prvu kompozicijski cjelinu čini prostor kapele koji je odvojkom „nove ceste“, poput otoka, odvojen od ostatka platoa. Platou s kapelom prilazi se stubištem s glavnog puta sa sjeverne strane. Uz istočni stranu kapele planirani su razni nasadi. Drugu cjelinu čini zelena površina u osi istok-zapad, ispred vila Auer i Frangeš, a koju Kovačić, negdje oko Rokova perivoja 3, zaključuje zdencem uz koji je na projektu dopisao „Frangešov zdenac“. Najveća je zelena zona planirana središnjim dijelom platoa koji se ljevkasto ulijeva u Josipovac. 




Viktor Kovačić, detalj projekta uređenja nekadašnjeg groblja



Osobita su vrijednost oblikovanja Rokova perivoja Kovačićevi vidikovci. On ih planira na četiri mjesta. Prvi se nalazi uz južni obod pred nasadima ispred vila Auer i Frangeš a u projektu je opisno označen kao „Izgled prama gradu i savskoj dolini“. Od ovog „izgleda“ Kovačić prema jugu, planira stube kojima povezuje perivoj s „novom cestom“. Drugi je pogled planirao sa zapadne strane kapele prema gradu, a Kovačić ga označava samo s riječju „izgled“. Osobito je zanimljivo oblikovan pogled uz sjeverni obod naslovljen „izgled prama Sljemenu“, a koji se trebao nalaziti većim dijelom na platou koji je nekad zauzimalo židovsko groblje, odnosno na prostoru između Vile Frangeš (Rokov perivoj 2) i Vile Babić (Rokov perivoj 5). 



Viktor Kovačić, detalj projekta uređenja nekadašnjeg groblja


Četvrti, manji vidikovac pretpostavlja se da se trebao nalaziti uz krajnji jugoistočni rub platoa s pogledom prema Frankopanskoj ulici. Ova lokacija nije u potpunosti sigurna zbog nekih nejasnoća u projektu, odnosno pomanjkanja Kovačićevih obrazloženja pojedinih detalja. Tako primjera radi u jugoistočnom uglu platoa (u katastarskoj izmjeri označen brojem 933, op.a.) ucrtava, bez pisanog objašnjenja, jedan kružni objekt sa stupovima (tholos), koji bi mogao biti jedan intimni skroviti vidikovac prema gradu (o tom sam detalju u nekoliko navrata razgovarao i sa Snješkom Knežević koja je također u dilemi u vezi njegove funkcije, op.a.).




Viktor Kovačić, projekt Vile Frangeš, pročelja i presjek, 1910., izvor: MK-UZKB-OVK
Viktor Kovačić, projekt Vile Frangeš, tlocrt prizemlja, 1910., izvor: MK-UZKB-OVK

Vila Frangeš dvadesetih godina, Rokov perivoj 2, izvor: MK-UZKB-OVK



Godine 1910. osnovan je posebni gradski odbor za uređenje groblja. Tada započinju intenzivni radovi na uređenju perivoja- uređuju se nasadi i počinje izgradnja vila. No Kovačić zbog preopterećenosti poslovima (projekt crkve sv. Blaža, regulacija Kaptola i okolice, etc.) odustaje od daljnje razrade projekta uređenja perivoja, prepuštajući ga svom suradniku arhitektu Hugi Ehrlichu. Usprkos odustajanju od projekta Kovačić je i dalje prisutan na tom prostoru. Te je godine prema njegovom projektu započela izgradnja vile kipara Roberta Frangeša Mihanovića (Rokov perivoj 2). Naime gradska je uprava kiparu Frangešu odlučila ustupiti na prostoru bivšeg groblja jedan dio gradskog zemljišta, pod uvjetom da on za uređenje budućeg perivoja, o svome trošku postavi fontanu. Tim je povodom Frangeš izradio čitav niz skica s prijedlozima, među kojima se odbor za uređenje perivoja tijekom proljeća 1910. godine opredijelio za kompoziciju naslovljenu „Elegija-Čeznuće“ Ova je kompozicija privukla veliku pozornost javnosti i stručnjaka a nešto se kasnije našla i u žarištu polemike o mjestu na koje će biti postava.



Vila Auer, Rokov perivoj 1, kolovoz 2013., foto: K. Galović

Vila Auer, detalj pročelja, foto.: K. Galović


U isto vrijeme kad i Vila Frangeš, započela je gradnja vile slikara Roberta Auera na Rokovom perivoju 1. Riječ je o trećoj vili obitelji Auer na tom prostoru. No nije posve sigurno tko je njen autor. Dugo vremena projekt je pripisivan Kovačiću. Neka kasnija istraživanja autorstvo su pripisivala Aladaru Baranyaiu i Slavku Benediktu (Aleksander Laslo, Jasna Galjer), a pojavilo se i mišljenje da je njen autor Vladimir Auer (Aleksander Laslo). U svakom slučaju do konačne potvrde na temelju arhivskih istraživanja pitanje autorstva ove vile ostaje otvorenim. 




Vila Rado, Rokov perivoj 7, kolovoz 2013., foto.: K. Galović

Vila Rado, Rokov perivoj 7, prosinac 2013., foto.: K. Galović



Do početka Prvog svjetskog rata na Rokovu perivoju izgrađena je još samo jedna vila. Na samom početku Josipovca (Rokov perivoj 7) prema projektu arhitekta Huge Ehrlicha 1913. godine izgrađena je vila dr. Eugena Rada. Zanimljivo je, da je ovu vilu već tijekom 1922. godine za potrebe novog vlasnika Švrljuge temeljito preuredio Viktor Kovačić.




Hugo Ehrlich, projekt uređenja nekadašnjeg Rokova groblja, 1910., izvor: MK-UZKB-OVK


Kao što je rečeno nakon Viktora Kovačića projekt uređenja nekadašnjeg Rokova groblja povjeren je njegovom suradniku Hugi Ehrlichu. Na izradi novog projekta Erlich je radio u suradnji s Milanom Lenucijem. Dovršio ga je  do 1. prosinca 1910. godine. Razlike između njegova i Kovačićeva projekta znatne su. Dok je Kovačić projektom nastojao naći sredinu između poduzetničke potrebe izgradnje vila i želje za uređenjem romantičnog perivoja s atraktivnim vidikovcima, Ehrlich je svoj projekt u potpunosti podredio upravo iskorištenju prostora za izgradnju vila. Zona izgradnje širi se na obronak platoa prema Ilici a slobodne se zelene površine reduciraju.




Hugo Ehrlich, detalj projekta uređenja nekadašnjeg groblja



I Ehrlichov projekt čine tri cjeline: izgradnja komunikacija, izgradnja vila te uređenje perivoja. Kao i Kovačić i Ehrlich uz stanovite korekcije zadržava stari put od Pejačevićeva trga, preko Rokove ulice i nekadašnjeg groblja do Josipovca. Ehrlich također zadržava i Kovačićevu ideju otvaranja „nove ceste“ od Pejačevićeva trga, kroz vrtove iličkih kuća. No Ehrlich prvotnu Kovačićevu zamisao spajanja Pejačevićeva trga i buduće Dežmanove ulice radikalno mijenja. Naime on odustaje spojne ceste Pejačevićev trg- Dežmanova ulica, te od odvojka te ceste prema Rokovoj kapeli. Umjesto toga on povlači pravac „nove ceste“ nešto niže, kroz iličke vrtove sve do vrtova kuća u Ilici 44-48 gdje cesta, prateći konfiguraciju terena, zavijajući skreće prema istočnom obodu platoa i direktno se spaja s Josipovcem (Ul. I. G. Kovačića). 




Hugo Ehrlich, detalj projekta uređenja nekadašnjeg groblja



Od stuba Ehrlich zadržava samo istočne prema Dežmanovoj ulici, a predlaže izgradnju i manjih južnih, koje bi povezivale perivoj s „novom cestom“. Kao što je rečeno, glavna je Ehrlichova ideja, zbog sve veće vrijednosti zemljišta, izgradnja što većeg broja vila na prostoru nekadašnjeg groblja. Iz tog razloga on zonu izgradnje proširuje prema jugu, odnosno na strme padine rokovačkog platoa i iličke vrtove. Glavna je koncentracija vila na padini uz „novu cestu“, s čije sjeverne strane, između Peječevićeva trga i iličkih vrtova (otprilike do Ilice 50) planira 8 vila, te u nastavku s južne strane ceste do Dežmanove ulice još 5 vila. Druga velika koncentracija vila nalazi se na sjeveroistočnom obodu platoa do početka Josipovca, gdje je planirao gradnju 7 vila. Na planu su ucrtane Vile Auer i Vila Frangeš.




Hugo Ehrlich, detalj projekta uređenja nekadašnjeg groblja



Glavnu zonu perivoja Ehrlich planira sjevernom stranom platoa od Rokove kapele do početka Josipovca. Položaj Frangešova zdenca ucrtava nešto jugoistočnije od vile Frangeš. Ovaj zdenac Ehrlich smješta na lijevom rubu središnje zone perivoja ispred kojeg zadržava Kovačićev sjeverni vidikovac prema Sljemenu. Ostale je vidikovce, zbog gustoće gradnje, Ehrlich eliminirao iz projekta. No dok je Ehrlich s jedne strane znatno reducirao Kovačićevu zonu perivoja, s druge je strane kompromisno sav slobodan prostor između vila predvidio za vrtove s nasadima.



Hugo Ehrlich i Milan Lenuci, idejna studija ceste od Trga Ladislava Pejačevićeva do Josipovca, 1910., izvor: MK-UZKB-OVK


Značajan je doprinos u razradi Kovačićevih i Ehrlchovih ideja imao Milan Lenuci. On je 1911. godine, temeljem njihova prijedloga, izradio novu osnovu ceste od Pejačevićeva trga do Josipovca. Njena trasa djelomično odgovara Ehrlichovoj zamisli, a s Dežmanovom je ulicom povezana sa stubama. Osnovna mu je bila namjera postići, zbog velikih visinskih razlika u terenu, što lakši uspon od Pejačevićeva trga k Josipovcu. U isto je vrijeme provedena i parcelacija okolnog zemljišta, kojom se predviđa izgradnja vila samo s južne strane „nove ceste“ i to kuća u nizu, ne viših od rokovačkog platoa kako bi se u što većoj mjeri zaštitio pogled iz visine. (S. Knežević, Zagreb u središtu, poglavlje: Britanski trg, str. 65)



Milan Lenuci, studija ceste od Trga Ladislava Pejačevića do Josipovca, 1911., izvor: DAZ/GPZ



Gradski građevni ured izradio je do mjeseca lipnja 1912. godine novu osnovu za „uredjenje ceste, nasada, i puteva na sadanjem Rokovom perivoju“. Njom je određeno da se Frangešov zdenac postavi na jugozapadnom dijelu groblja, uz kapelicu sv. Roka. No Frangešova je kompozicija- erotično izvijena naga mlada žena iznad okruglog zdenca s reljefnim prizorima iz Danteova pakla, čistilišta i raja, u javnosti izazvala oprečne reakcije a što je na koncu rezultiralo njenim ne postavljanjem na perivoju. Kako svjedoči Zdenka Marković. „Figura je odmah od početka, čim se čulo da je u sadri izrađena- a bilo je to na svršetku ožujka 1912.- privukla pažnju i umjetnika i javnosti, naročito našega novinstva... No premda je u travnju god. 1912. gradska komisija postavljala već i šablonu na napuštenom Rokovu groblju tražeći najprikladnije mjesto za figuru, ona ipak nije bila postavljena ni onda, ni ikada poslije. Možda se vodila kakva kampanja protiv nuditeta na javnom šetalištu, a možda je razlog ne postavljanja figure bio strah pred općinstvom, koje bi iz nerazumijevanja, šale ili obijesti moglo da je išara i premaže, kako se to gdjekad dešava i u zatvorenim našim muzejskom prostorima?!“ (Z. Marković, Frangeš Mihanović, biografija kao kulturno-historijska slika jedne epohe, Zagreb, 1954., str. 202-203)



Viktor Kovačić, skice kapele sv. Roka, izvor: MK-UZKB-OVK



Tijekom Prvog svjetskog rata radovi na uređenju Rokova perivoja privremeno su obustavljeni. Jedino je 1916. godine župni ured crkve sv. Blaža naručio od Viktora Kovačića projekt preuređenja i obnove kapele sv. Roka. Tim povodom Kovačić je 7. studenog 1916. izradio „Expose za preudešenje i popravak kapelice sv. Roka“ uz koji je priložio i nekoliko skica. Analizirajući zatečeno stanje Kovačić detaljno opisuje izgled crkve. „U srednjem prostoru na desnoj i lijevoj strani“, piše Kovačić, “ postavljen je izmedju prozora ne simetrično po jedan oltar. Ova dva oltara nisu u porabu. Gornji dio oltara je iz drveta izrezan a potiče iz XVIII. stoljeća, te je kroz kasnije prevlake sa raznim lakom i firnisom jako izkvaren i oštećen. Supedaneum i stipens potrebuju obilnog popravka. Klupe, ispovjedaonica i stolovi pokraj oltara su vrlo primitivni. Rezervirani /privatni/ stolci tri na broju, su gradjeni bez ikakvog stila. Križni put je načinjen iz papirnatih reprodukcija. Ograda od pričestnika je uporabiva, ali mora ponovno naličena biti. Na stijenama visi nekoliko slika bez vrijednosti a i takovih bez ukusa. Epitaphie su sasvim obične. Svjetionik za vječno svjetlo je dobar. Lustera nema nijednog. Uredjaj orgulja je posvema izrabljen... .“ 




Kapela sv. Roka tridesetih godina 20. st., izvor: MGZ



U općem utisku Kovačić ističe kako „ prostor kapelice čini kraj sve svoje čednosti povoljan utisak. Osim glavnog žrtvenika, svjetionika i ormara orgulja, ne može nijedan od postojećih predmeta u stylističkom pogledu osobitu koju pozornost na se svrnuti.“ Kovačić predlaže temeljitu sanaciju i uređenje kapele, ali i predlaže oslikavanje njenih zidova a za što župnom uredu sugerira da angažira slikara Ljubu Babića. „Imale bi se, „piše Kovačić, „kao što je u osnovi vidljivo, 4 slike umjetničke vrijednosti od akademičkog slikara Ljube Babića a la fresco dati sa slijedećim slijedom:

1. Judin cjelov
2. Maslinov vrt
3. Zatajenje Petrovo
4. Krist nosi križ i obraća se ženama


U zaključku Kovačić ističe, kako bi se „ na opisani način mogao jedinstveni dojam stvoriti kao pokus jednog umjetnički izvedenog popravka ove i ako čedne, ali svojim položajem ipak karakteristične i starodrevne kapelice.“  Nažalost pisani podaci o tome da li je nešto od navedenih radnji izvedeno nisu sačuvani u Kovačićevoj ostavštini. No prema svemu sudeći nije se dalje išlo od Kovačićeva idejna prijedloga.




Pogled na Rokov perivoj tridesetih godina 20. st., izvor: MGZ


Godine 1918. raniji je plan uređenja Rokova perivoja revidiran. Njime je čitava sjeverozapadna strana platoa predviđena za izgradnju vila. Ovime je u potpunosti odbačena zamisao uređenja sjevernog vidikovca prema Sljemenu. Umjesto toga čitav se prostor ustupa umjetnicima za izgradnju vila s atelijerima. Vrlo brzo na Rokovu perivoju niknuti će prava mala umjetnička četvrt u kojoj su živjeli i stvarali: Nasta Rojc- Šenoa, Joza Kljaković i Ljubo Babić. Kao prije Frangeš, tako su se i ovi umjetnici vezali da će gradu za uzvrat darovati neke svoje umjetnine. Primjerice Nasta Rojc se vezala de će izraditi pet slika s motivima starog Zagreba, a Jozo Kljaković da će oslikati crkvu sv. Marka. 




Vila Naste Rojc- Šenoa, Rokov perivoj 6, foto.: K. Tadić

Vila Naste Rojc- Šenoa, Rokov perivoj 6, prosinac 2013., foto.: K. Galović



Prva je izgrađena vila slikarice Naste Rojc- Šenoa (Rokov perivoj 6). Vila je izgrađena prema projektu Huge Ehrlicha i Juraja Menige 1922. godine. Nakon nje prema projektu Stjepana Hribara 1926.-1927. izgrađena je vila slikara Ljube Babića (Rokov perivoj 5), a prema projektu Stjepana Planića 1927.-1928. izgrađena je vila slikara Joze Kljakovića (Rokov perivoj 4). Tijekom 1926. godine uz vilu Frangeš izgrađen je prema projektu Rudolfa Lubinskog i novi atelijer kipara Frangeša (Rokov perivoj 3). 




Atelijer Frangeš, Rokov perivoj 3, prosinac 2013., foto.: K. Galović

Vila Joze Kljakovića, Rokov perivoj 4, prosinac 2013., foto.: K. Galović



Dolaskom umjetnika Rokov perivoj postao je Parnasom hrvatske moderne. Osobito bogat društveni život odvijao se u kući kipara Frangeša, koja je postala omiljenim okupljalištem umjetničke elite. Jedna od svjedokinja tih događanja bila je Zdenka Marković. U monografiji o Frangešu ona je vrlo slikovito opisala atmosferu koja je vladala u njegovoj kući tijekom tih okupljanja. „Svi su se “, piše ona, „u tome prijatnom domu dobro i ugodno osjećali. Bilo je tu kratkih prijateljskih sastanaka poslije ručka uz crnu kavu (s takova jednog sastanka imam kratak pismeni pozdrav s potpisima Bukovca, Auera, Viktora Kovačića i domaćina), pa intimnih čajeva, koji su nam svima zauvijek ostali u sjećanju, i veselih večera uz pjesme i nazdravice, kao i stručnih sastanaka i sjednica, na kojima se štošta važno po našu kulturu poduzelo, zaključilo i ostvarilo. Bio je to ne samo jedan od društvenih kulturnih centara mirnoga, predratnog Zagreba, već pravi, mali umjetnički »salon«, pun duha i unutrašnje profinjenosti, koju su mu davali kulturni, živahni i lijepi domaćin i domaćica.“ (Z. Marković, Frangeš Mihanović, str. 199-200)



Vila Ljube Babića, Rokov perivoj 5, prosinac 2013., foto.: K. Galović



Veliki interes za gradnju vila na Rokovom perivoju potaknuo je 1925. godine reviziju plana njegova uređenja. No usprkos planovima, osim navedenih vila na perivoju su izgrađene još svega tri. Godine 1920. u jugoistočnom je dijelu perivoja prema projektu Huge Ehrlicha izgrađena vila Deutsch (Rokov perivoj 8), a 1928.-1929. na samom početku perivoja prema projektu Bele Auera četvrta vila obitelji Auer (Rokova ulica 15). Zanimljivo je, da je u njenoj blizini 1931. godine planirana gradnja još jedne vile. Njen je projekt izradio arhitekt Bogdan Petrović. No uslijed negodovanja Društva za poljepšanje Zagreba a nadasve kipara Frangeša, koji je živio u neposrednoj blizini, od ove se gradnje odustalo. 




Vila Deutsch, Rokov perivoj 8, prosinac 2013., foto.: K. Galović

Vila Auer, Rokova ulica 15, prosinac 2013., foto.: K. Galović


Od tada izgled Rokova perivoja gotovo se i nije znatnije mijenjao. Godine 1927. obnovljena je ideja uređenja ceste od Pejačevićeva trga do Josipovca. Njeno je otvaranje za gradsku upravu nužna potreba, budući da se „jedan od najljepših predjela grada,  Josipovac, nalazi bez pravog spoja sa centrumom, jer se do njega može doći samo obilaznim putem Mošinskijevom ulicom (danas Ul. Vladimira Nazora, op.a.) ili Tuškancem.“ (S. Knežević, Zagreb u središtu, poglavlje: Britanski trg, str. 66)



Arnoldova ulica, početak tzv. "paralelne Ilice", foto.: K. Galović



Godine 1931. izrađena je nova regulatorna osnova za Rokovu ulicu i okoliš. Ovom se osnovom detaljno regulira buduća izgradnja na perivoju te spojna ulica između Pejačevićeva trga do Josipovca. No do probijanja ove spojne ceste, koju je 1909. godine osmislio Viktor Kovačić, neće nikada doći. Realiziran je samo njen početak s dvije kuće u Ulici Gjure Arnolda (prije Ul. Viktora Kovačića). No usprkos tome ova je nerealizirana cesta ostala duboko upisana u gradsku memoriju urbanim mitom o tzv. „paralelnoj Ilici“. Problematikom „paralelne Ilice“ kroz čitavo 20. stoljeće bavit će se nekoliko generacija arhitekata. 




Katastarska izmjera, 1913., na mjestu budućih Aleksanderovih stuba označen je jarak, Dežmanove ulica još nema, izvor: MK-UZKB

Katastarska izmjera, nadopuna 1935., ucrtane su Aleksanderove stube i Dežmanova ulica, izvor: MK-UZKB-OAF



U projektu „uređenja Rokovog groblja“ Viktor Kovačić je planirao izgradnju stuba koje bi spajale perivoj s novom Dežmanovom ulicom. No one neće biti izgrađene još dugo vremena. Do gradnje dolazi tek tijekom 1935. godine. Izvedene su u sklopu Gradskog građevnog ureda prema projektu arhitekata Antuna Ulricha. Stube su izgrađene na najpristupačnijem dijelu terena koji je na katastarskoj izmjeri iz 1913. godine označen kao „jarak“ koji se spušta južno od Streljane prema „putu“ koji je kasnije reguliran u novu, odnosno Dežmanovu ulicu. Stube su već 1935. godine ucrtane u nadopunu izmjere ranijeg katastarskog plana. 



Aleksanderove stube, prosinac 2013., foto.: K. Galović

Aleksanderove stube, prosinac 2013., foto.: K. Galović



Stube su nazvane po Šandoru Aleksanderu, poznatom filantropu, osnivaču „Prehrane“, kojom je, kako piše Snješka Knežević, „hranio sirotinju za Prvog svjetskog rata i poslije, čime mu je Zagreb odao priznanje za sve što je davao i predstavljao u doba kad je bio europski grad.“ (S. Knežević, Zagreb grad memorija, poglavlje: Rok u Zagrebu, str. 140)




Aleksanderove stube, prosinac 2013., foto.: K. Galović

Aleksanderove stube, prosinac 2013., foto.: K. Galović



Uklopljene u prirodnu padinu nekadašnjeg „jarka“ Aleksanderove stube ističu se svojom oblikovnom vrijednošću, kao jedno od najkvalitetnijih ostvarenja hrvatske moderne. Kako piše Tomislav Premerl: „Cijelo je stubište jedinstveno oblikovano u pejzažu, pa s ogradom, rukohvatom i osvjetljenjem, stupovima i svjetiljkama, ogradom i potpornim zidovima čini integralno djelo moderne umjetnosti. Pomno oblikovanje toga stubišta prerasta funkciju i nužne estetske zahtjeve i postaje izvanredno autorsko djelo nove arhitekture koje u sebi uključuje najširi raspon arhitektonskog mišljenja o modernom prostoru i njegovim odnosima unutar sebe i u pejzažu, slobodno i bez unaprijed zadanih granica između arhitekture i okolice, između funkcije i oblika, potrebe i doživljaja.“ (T. Premerl, Stube moderne, Život umjetnosti, br. 43/44, IPU, Zagreb, 1988., str. 27)




Južne stube od Rokova perivoja do Ilice 68, prosinac 2013., foto. K. Galović



Zanimljivo je da osim Aleksanderovih stuba do Rokova perivoja vode još jedne manje- južne stube. Ove malo poznate stube povezuju Rokov perivoj s Ilicom. Spuštaju se padinom i vrtom do dvorišta kuće u Ilici 68. Nažalost danas su ove stube u potpunosti zapuštene i zarasle u raslinje. Na starim katastarskim planovima na južnoj- iličkoj padini rokovačkog platoa, u nekadašnjim je vrtovima, voćnjacima i vinogradima ucrtano nekoliko manjih putova koji su tijekom vremena nestali.




Pogled na Rokov perivoj iz dvorišta Ilice 52, prosinac 2013., foto.: K. Galović



Nakon Drugog svjetskog rata izgled Rokova perivoja nije se znatnije mijenjao. Prostor perivoja uklopljen je u gradske razvojne i urbanističke planove. No tada dolazi do pogrešne valorizacije njegova prostora, koji je u gradske planove uklopljen kao parkovna zona a ne kao jedinstvena urbanističko-arhitektonsko i parkovna cjelina. Pogrešna valorizacija glavni je uzrok polagane degradacije prostora perivoja, čije su posljedice sagledive na početku 21. stoljeća. 




Direktivna regulacijska osnova Zagreba, 1949., izvor: Arhitektura, 1949.



Na Direktivnoj regulacijskoj osnovi grada iz 1949. godine arhitekta Vlade Antolića i suradnika prostor Rokova perivoja vrlo je šturo označen kao područje postojećeg grada i zelenila. Zanimljivo je da se je tijekom pedesetih godina od ranijih planova regulacije tog prostora jedino pokušana revitalizacija ideje tzv. „paralelne Ilice“. Ovu je ideju tijekom 1957. i 1958. godine „recilkirao“ arhitekt Ivan Zemljak u dvjema regulatornim studijama Ilice, no kao u ranijim pokušajima, završila je s neuspjehom.




Zagreb, granice zaštite utvrđene 2004., izvor: MK-UZKB



Do značajnijeg pomaka u valoriziranju gradskog središta došlo je tek tijekom šezdesetih godina 20. stoljeća. Naime prvo je tijekom 1962. godine tadašnji Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture u Zagrebu donio rješenje kojim je području Donjeg grada i Vlaške ulice do Kvaternikova trga utvrđeno svojstvo spomenika kulture. Nakon što je utvrđeno svojstvo kulturnog dobra, Regionalni je zavod 1968. godine u predmetu: „Urbanistička cjelina Stari grad-Zagreb“ temeljem Zakona o zaštiti spomenika kulture, donio rješenje kojim se određuje upis u registar spomenika nepokretnih spomenika kulture područje urbanističke cjeline Stari grad-Zagreb. Riječju, po prvi se put prostor zagrebačkog središta počeo gledati kroz prizmu kulturnog dobra. U ovom se širokom obuhvatu zaštite našao i prostor Rokova perivoja.



Generalni urbanistički plan Zagreba, 1971, izvor: UIH



Usprkos pozitivnom sustavu zaštite obuhvata gradskog središta koji je, kao što je rečeno, obuhvatio i Rokov perivoj u gradskim je planovima odnos prema ovim prostorima izrazito negativan. Prostor Rokova perivoja osobito je bio ugrožen Generalnim urbanističkim planom grada Zagreba iz 1971. godine (GUP), koji ga sagledava isključivo kao stambenu zonu i zonu parkiranja. Ovaj je plan nanio nesagledivu štetu čitavom gradskom središtu u koje agresivno uvodi promet i novu izgradnju. Temeljem ovog GUP-a, 1973. donešen je jednako štetan Detaljni urbanistički plan koji bi, da je proveden imao tragične posljedice na gradsku povijesnu urbanu cjelinu. Naime u prvoj je etapi njegove provedbe bila predviđena izgradnja prometnice- tzv. „tangente“, koja se trebala protezati od Degenove ulice, preko Tkalčićeve, tunelom ispod Griča, preko Tuškanca i Rokova perivoja do Britanskog trga. 



Fotomontaža K. Tadića tzv. "tangente" nadvožnjaka uz Rokov perivoj, izvor: ČIP br. 8.str. 5



Ovaj je krajnje agresivan i destruktivan plan izazvao veliko nezadovoljstvo, kako stručne javnosti a tako i građana. Godine 1975. pokrenuta je akcija „SOS za baštinu za stari Zagreb“. Akciju su pokrenuli Institut za povijest umjetnosti, Centar za kulturu i informacije, 3. program Radio Zagreba, te časopis „Arhitektura“. Vrlo brzo akciji se pridružio Muzej grada Zagreba a potom i brojni intelektualci predvođeni stručnjacima Instituta za povijest umjetnosti, među inim: Antoaneta Pasinović, Željka Čorak, Snješka Knežević, Eugen Franković, Radovan Ivančević i Tomislav Premerl. Osobito je tada bila zapažena izložba fotografija i šokantnih fotomontaža „tangente“, fotografa Krešimira Tadića u „Studiju galerije Forum“. Na svojim je fotografijama i montažama Tadić, kako piše Tomislav Premerl: "fiksirao grad u njegovoj agoniji. Propale žbuke s pročelja i nezasitna najezda uništavajućeg prometa, iako naglašeni, nisu jedini niti najbitniji dokazi agonije gušećeg grada. Oni su samo prateće posljedice jednog društvenog stanja i odnosa prema onoj neposrednoj okolini na koju smo iz mnogo razloga posebno osjetljivi.“ (T. Premerl, Izložbene manifestacije uz akciju S.O.S. za baštinu, za stari Zagreb ČIP, br. 8, Zagreb, 1977., str. 9)



Generalni urbanistički plan Zageba, 1986., izvor: UIH



Godine 1978. započinju opsežne pripreme za izmjenu GUP-a. Novi je GUP donesen 1986. godine. Njegovu je osnovu činilo je nekoliko teza a po prvi put se analizira povijesna slojevitost grada. Kako je povodom donošenja novog GUP-a pisao Slavko Dakić: „U valorizaciji prostora pošlo se od prostorno proširene definicije zagrebačkog područja kao povijesnog prostora, u kojem postoje mnoge kulturno-povijesne vrijednosti i svjedočanstva razvoja. Uobičajene valorizacije težile su nedodirljivosti prostora sa zaštićenim kulturno-povijesnim i prirodnim vrijednostima, ali su ujedno sve druge prostore prepuštale neusmjeravanim intervencijama. Novim se planom ne namjerava oblikovanju prostora nametnuti nove zabrane već se u iduće etape planiranja i projektiranja žele unijeti rezultati i obaveze valorizacije zatečene sredine: pejzaža, objekata, tradicijskih orijentacija prostora, kako bi se osiguralo suptilnije ponašanje u oblikovanju prostora. Prema tome, riječ je o afirmaciji zagrebačkih, gradskih ili lokalnih ambijentalnih specifičnosti, o afirmaciji lokalnih mjesnosti, nužnoj za posvajanje okoline u brzim mijenama prostora“, (S. Dakić, Ususret gradu, Arhitektura, br. 189-195, 1984./5)




Obuhvat sustava zaštite tzv.  "zone A", 2004., izvor: MK-UZKB



Iste je godine „Povijesna urbana cjelina Grad Zagreb“ zaštićena službenim rješenjem kao spomenik kulture (br. 03-UP/I-802/1, 22. 7. 1986.) i upisana u Registar nepokretnih spomenika kulture (reg. broj RZG-12). Svojstvo kulturnog dobra potvrđeno je i rješenjem Ministarstva kulture iz 2004. godine. Pri tom je određen i sustav zaštite, kojim je povijesno urbana cjelina grada podijeljena na:

Sustav zaštite A- zona izuzetno dobro očuvane i osobito vrijedne povijesne strukture
Sustav zaštite B- zona različitog stupnja očuvanosti povijesne strukture
Sustav zaštite C- zona ambijentalne zaštite i sačuvanih pojedinačnih elemenata povijesne strukture


Prostor užeg gradskog središta, uključujući i Rokov perivoj, obuhvaćeni su tada, sustavom zaštite A, koji se prema obrazloženju rješenja: „primjenjuje na prostorne i građevne strukture izraženih urbanističko-arhitektonskih, kulturno-povijesnih, pejsažnih ili ambijentalnih vrijednosti, naglašenog značenja za sliku grada, te s građevnom supstancom visoke spomeničke vrijednosti, koja kao graditeljsko naslijeđe Zagreba definira njegovu povijesnu urbanu matricu.“




Vila Frangeš, Rokov perivoj 2, prosinac 2013., foto.: K. Galović



Iako se Rokov perivoj našao u obuhvatu najviše zone zaštite uslijedila je njegova pogrešna valorizacija isključivo kao prostora parkovne arhitekture a zanemarujući njegove visoke urbanističko-arhitektonske vrijednosti. Temeljem ove prosudbe prostor perivoja upisan je u registar Zakona o zaštiti prirode (br. 43) u red zaštićenih objekata za koji se u budućnosti predlaže zaštita u kategoriji spomenika parkovne arhitekture. Od izgrađenih objekata na Rokovu perivoju zakonom zaštićeni spomenici kulture jedino su: kapela sv. Roka, Vila Frangeš s ambijentalnom zbirkom Frangeš (Rokov perivoj 2), Vila Deutsch (Rokov perivoj 8) te zdenac „Elegija“ kipara Roberta Frangeša Mihanovića.




Rokov perivoj, prosinac 2013., foto.: K. Galović



Najkvalitetniji pomak u revitalizaciji prostora Rokova perivoja postavljanje je Frangešova zdenca 1994. godine, nakon gotovo osamdeset i dvije godine odgode, prema idejnom rješenju arhitekta Mihajla Kranjca. Naime nakon nekoliko godina rasprava s početka 20. stoljeća o postavljanju zdenca sa skulpturom „Elegija“ na perivoju, od ove se zamisli na neko vrijeme odustalo. Nakon toga je, kako piše Snješka Knežević: „Frangešova melankolična ljepotica desetljećima klečala na tjeskobnim dušama u kutu Bauerove Gipsoteke, naposljetku Akademijine Gliptoteke, kamo je početkom Drugog svjetskog rata dospjela iz Moderne galerije, da bi se na Rokovu perivoju pojavila kao osamdesetdvogodišnjakinja.“ (S. Knežević, Zagreb grad memorija, poglavlje: Rok u Zagrebu, str. 139) 



Frangešov zdenac na Rokovu perivoju, kolovoz 2013., foto.: K. Galović

Frangešov zdenac na Rokovu perivoju, prosinac 2013., foto.: K. Galović



Za povratak „Elegije“ zaslužna je Frangešova nasljednica Ivana Frangeš, koja je donaciju kiparove ostavštine gradu tijekom 1991. godine uvjetovala njenim postavljanjem na mjesto za koje je izrađena. Prema ugovoru zdenac je trebao biti postavljen do 1993. godine, no zbog vremenskih nepogoda radovi su završeni tijekom proljeća 1994. godine. Za razliku od izvorne zamisli Viktora Kovačića, zdenac je postavljen nešto istočnije, na središnjoj površini perivoja. No i usprkos odstupanju zdenac je skladno postavljen u prostor s kojim čini organičku cjelinu. 




Rokov perivoj, kolovoz 2013., foto.: K. Galović



Početak 21. stoljeća Rokov perivoj je uslijed neprimjerena održavanja dočekao u zapuštenom stanju. Jedan je od glavnih razloga degradacije, kao što je istaknuto, njegova pogrešna valorizacija kao parkovne zone, a ne kao povijesne cjeline naglašenih urbanističko-arhitektonskih i parkovnih vrijednosti. Tim više, budući da je ovaj prostor i idejno osmišljen početkom 20. stoljeća kao jedinstvena urbanističko-arhitektonska i parkovna cjelina. Zbog organičke povezanosti ova cjelina također mora obuhvatiti i prilaznu Rokovu ulicu. 




Vila Frangeš, Rokov perivoj 2, zbog neodržavanja okoliša vila je s ulice gotovo neprimjetna, srpanj 2013., foto.: K. Galović

Vila Frangeš, pogled na zapušteni vrt, prosinac 2013., foto.: K. Galović 



Zbog pogrešne valorizacije prostora na Rokovu perivoju najugroženije su upravo vile. Iako većina od osam vila predstavljaju značajna ostvarenja hrvatske arhitekture, kao kulturna dobra zaštićene su samo dvije- Vila Frangeš (Rokov perivoj 2) i Vila Deutsch (Rokov perivoj 8). No većina vila, bilo one pod zaštitom ili bez zaštite, ne održavaju se kvalitetno a prostori njihovih predvrtova i vrtova su zapušteni. Najbolji primjer tome je vila Frangeš koja je zbog zapuštenosti okoliša u vrijeme bujanja vegetacije s ulice gotovo neprimjetna. Nažalost još su veća prijetnja arhitekturi Rokova perivoja razni neprimjereni zahvati na kućama. Najdrastičniji je primjer devastacije kuće na Rokovu perivoju 6a. Ova je kuća neprimjerenom rekonstrukcijom i dogradnjom trajno devastirala sjeveroistočni završetak u Rokova perivoja i početak Ulice Ivana Gorana Kovačića.




Rokov perivoj 6a, primjer drastične devastacije prostora



Jedini sustavno obnavljan objekt na perivoju je kapela sv. Roka, koja je već tijekom 1974. godine zaštićena službenim rješenjem kao spomenik kulture (br. 02-UP-I-967/1). Kapela je od izgradnje u više je navrata obnavljana. Prvi put 1692. godine, a zatim 1774. i 1767. godine. Nakon što je znatno stradala u potresu obnovljena je 1884. godine. Za vrijeme Prvog svjetskog rata idejni prijedlog obnove izradio je Viktor Kovačić. Pročelje s tornjem obnovljeno je 1935. godine. Nakon dugog niza godina kapela je temeljito obnovljena 1974. godine. Posljednji je put obnovljena 2008. godine.




Rokov perivoj, prosinac 2013., foto. K. Galović


Rokov perivoj ima vrlo bogat i raznolik biljni fond koji se sastoji od 19 vrsta. Najzastupljeniji su javor i jasen te u nešto manjem broju brijest i bagrem. Uz zapadnu i južnu padinu perivoja, od kapele Sv. Roka do Aleksanderovih stuba prevladavaju bagrem i jasen. Istočnim dijelom perivoja dominiraju dva divlja kestena, negnjil i pačempres. U sjevernom dijelu prevladavaju jasen, pajasen i katalapa.



Rokov perivoj, prosinac 2013., foto. K. Galović
                 
      
Duž perivoja prolaze četiri duže pješačke staze, te četiri poprečna puteljka. Središnji, parkovni prostor perivoja relativno je dobro održavan. Njegov je glavni prostorni akcent Frangešov zdenac okružen travnjakom i ukrasnim grmljem. 



Rokov perivoj, južna padina prema Ilici, prosinac 2013., foto. K. Galović



Osobito su zapuštene padine Rokova perivoja. Zapadna i južna padina, na kojoj su se nekad nalazili vinogradi, voćnjaci i vrtovi, danas je u potpunosti zapuštena i zarasla u teško prohodnu šikaru. Ova se šikara uglavnom koristi za odlaganje otpada, kako od strane stanara a tako i biološkog otpada nastalog održavanjem središnje zone parka. 




Rokov perivoj, južna padina prema Ilici, prosinac 2013., foto. K. Galović


Stube koje vode do Rokova perivoja južnom padinom, kroz vrt Ilice 68, u potpunosti su zapuštene i neprimjetne od raslinja. U zapuštenom je stanju i dio sjeverne padine iznad vrtova Nazorove ulice, koja je također zarasla u neprohodnu šikaru.



Južne stube od Rokova perivoja do Ilice 68, prosinac 2013., foto. K. Galović


Rokov perivoj,  sjeverna padina prema Nazorovoj ulici, prosinac 2013., foto.: K. Galović



Osobito je zabrinjavajući izgled prilazne Rokove ulice. Čitava južna strana ulice u potpunosti je zapuštena i devastirana raznim zahvatima na kućama te neprimjerenom novogradnjom na početku ulice a koja je u potpunosti degradirala nekad slikovit prilaz k Rokovu perivoju. 



Rokova ulica, primjer drastične devastacije prostora, srpanj 2013., foto.: K. Galović

Rokova ulica, srpanj 2013., foto.: K. Galović

Rokova ulica, prosinac 2013., foto.: K. Galović


Najznačajnija kuća u Rokovoj ulici je vila Auer (Rokova ulica 9). Kuća je loše održavana a prostor predvrta sa zelenilom zapušten. Ulični zid i zapušteno raslinje u potpunosti zatvaraju prema njoj pogled s ulice.



Rokova ulica 9, prosinac 2013., foto.: K. Galović


Vrlo je zabrinjavajuće stanje kuće, nekadašnjeg atelijera kipara Vojina Bakića (Rokova ulica 10). Kuća je izvorno imala funkciju grobljanske mrtvačnice. Bakić je kuću kupio nakon što mu je tijekom 1956. godine izgorio atelijer u Ulici Ivana Gorana Kovačića. Kuća i njen okoliš u potpunosti su zapušteni, obrasli u korov iz koga viri otpad i ostaci Bakićevih radova.



Rokova ulica 10, pogled na nekadašnju kuću i atelijer kipara Vojina Bakića, prosinac 2013., foto.: K. Galović




ZAKLJUČAK

Rokov perivoj jedna je od najznačajnijih cjelina hrvatske moderne visokih urbanističkih, arhitektonskih i parkovnih vrijednosti. Iako nije u potpunosti izveden prema izvornoj zamisli arhitekta Viktora Kovačića, duh njegove vizije ovdje je trajno prisutan, kao i onih brojnih umjetnika koji su ga u jednom trenutku svoje prisutnosti učinili središtem hrvatske umjetnosti. Riječju, Rokov perivoj trajno je zadužio hrvatsku kulturu a na nama je da se o njemu skrbimo s dužnim poštovanjem.



Rokov perivoj, prosinac 2013., foto.: K. Galović





NAJZNAČAJNIJE VILE NA ROKOVU PERIVOJU



1. Vila Auer, Rokov perivoj 1, Viktor Kovačić, Aladar Baranyai ili Vladimir Auer (1904.-1906.)

2. Vila Frangeš, Rokov perivoj 2, Viktor Kovačić (1910.-1911.)

3. Atelijer Frangeš, Rokov perivoj 3, Rudolf  Lubinsky (1925.)

4. Vila Kljaković, Rokov perivoj 4, Stjepan Planić (1927.-1928.)

5. Vila Babić, Rokov perivoj 5, Stjepan Hribar (1926.-1927.)

6. Vila Rojc, Rokov perivoj 6, Hugo Ehrlich i Juraj Meniga (1922.)

7. Vila Rado (kasnije Švrljuga), Rokov perivoj 7, Hugo Ehrlich (1913.), pregradnja vile: Viktor Kovačić (1920-1923.)

8. Vila Deutsch, Rokov perivoj 8, Hugo Ehrlich (1920.)




Rokov perivoj, kolovoz 2013., foto.: K. Galović




PODLOGE




Rokov perivoj, namjena prostora prema GUP-u, izvor: ZG GeoPortal

Rokov perivoj, namjena prostora prema GUP-u- priroda, izvor: ZG GeoPortal

Rokov perivoj, zona izgradnje vila, izvor: ZG GeoPortal

Rokova ulica i Rokov perivoj, spomenici kulturne baštine, izvor: ZG GeoPortal

Rokov perivoj, katastar zelenila- stabla, izvor: ZG GeoPortal

Rokov perivoj, katastar zelenila- travnjaci, izvor: ZG GeoPortal




Rokov perivoj, kolovoz 2013., foto.: K. Galović



Zagreb, srpanj 2013.- siječanj 2014.