IZIDOR KRŠNJAVI I PRVA HRVATSKA MODERNA

KRITIČKA RAZMIŠLJANJA 

Piše: Krešimir Galović ©

Ključne riječi:

modernizacija

moderna

„stari“ i „mladi“

polemika

kritička razmatranja

I. Kršnjavi (izvor: MK-UZKB-OGS)

Rad na studiji o Izidoru Kršnjaviju (Našice, 22. 4. 1845. - Zagreb, 3. 2. 1927.) trajao je od 2011. do 2013. godine povodom znanstvenog skupa: Iso Kršnjavi- Veliki utemeljitelj, u organizaciji Instituta za povijest umjetnosti i HAZU. Skup se održavao u Zagrebu od 21. do 23. studenoga 2012. u „Zlatnoj dvorani“ Hrvatskog instituta za povijest u Opatičkoj ulici 10. 

Studija govori o formativnom razdoblju hrvatske moderne, od 1895. do 1918., kroz prizmu kritičkih razmatranja, polemika i osvrta Izidora Kršnjavija, kao glavnog pokretača društveno-kulturnih promjena u hrvatskom društvu krajem 19. stoljeća. U relativno kratkom razdoblju Kršnjavi je u potpunosti reformirao i modernizirao društveno-kulturni život u Hrvatskoj, odredivši mu osnovne smjernice razvoja tijekom 20. stoljeća. Tri su temeljne točke njegova društveno-kulturnog programa: institucionalizacija, strukovno udruživanje umjetnika te pronalaženje i školovanje mladih talenata. Riječju Kršnjavi utemeljuje hrvatsku umjetničku scenu. Utemeljivši je, on je otvorio vrata umjetničkoj kritici, a time i teoretskoj misli. Prvi je u Hrvatskoj redovito objavljivao osvrte o izložbama i umjetnicima, a također je i autor prvih sinteza o hrvatskoj umjetnosti. Osobita su vrijednost njegovih članaka rasprave o estetici u kojima, među inima, kroz kritiku nominalističkog subjektivizma prvi u nas raspravlja o problematici moderne umjetnosti.

Autoportret I. Kršnjavija kao sv. Jeronima. Ranije atribucije sliku su naslovljavale Faust (vlasništvo MUO) 

UVOD

Vrijeme od 1895.  do 1915. godine ključno je za razvitak hrvatskog modernog društva. Iako se za njega tijekom vremena koristilo nekoliko naziva: „secesija“, „dekadenstvo“, „fin- de siècle“-  terminološki ga pobliže možemo nazvati i razdobljem „Prve hrvatske moderne“. U očima javnosti te se godine jednoznačno tumače kroz prizmu edipovskog sukoba „starih“ i „mladih“. U tom se kontekstu postavlja čitav niz pitanja. Jedno od ključnih je, koja je uloga ovog, uvjetno rečeno, generacijskog sukoba u razvoju hrvatskog društva tijekom dvadesetog stoljeća? Ništa manje važno je i pitanje, što uopće znači sukob generacija gledano kroz prizmu prijelaza stoljeća, kako se generirao i gdje su mu korijeni? Već na početku važno je istaknuti, da ovaj sukob ima mnogo dublje značenje i da zahtjeva slojevitost iščitavanja, tim više jer su njegove konačne konzekvence bile od fundamentalnog značaja, ne samo na području umjetnosti- književnosti, likovnosti i arhitekture, već za razvoj cjelokupnog društva. Prema Carlu Emilu Schorskeu, iako su „mladi“ opetovano sami sebe određivali u smislu svojevrsnog edipovskog revolta, „oni se nisu bunili toliko protiv svojih očeva koliko protiv autoriteta očinske kulture koja im je bila namrijeta“, odnosno njihovih vrijednosnih sistema. Sličan obrazac preuzimaju i „mladi“ buntovnici u Hrvatskoj.

Značajan odmak od „edipovskog“ tumačenja u promišljanjima prijelaza 19. u 20. stoljeće učinio je francuski filozof Alain Badiou u knjizi „Stoljeće“. Već na samom početku knjige Badiou postavlja jedno od metodološki fundamentalnih pitanja- „kako je stoljeće mislilo samo sebe?“ Riječju, ne što se u stoljeću događalo, već što se u njemu mislilo. Stoljeće je sebe, smatra Badiou, mislilo „kao kraj, iscrpljenje, dekadenciju, i kao apsolutni početak“, odnosno kao nihilizam i težnju za radikalnim početkom- voljom za nadilaženjem „starog čovjeka“ i dolaskom „novog čovjeka“. No, sintagma „novi čovjek“ za Badioua ima dva suprotna značenja- jednim dijelom ona znači obnovu starog, iščeznulog čovjeka- odnosno povratak „izgubljenom izvoru“. Novo je prema njemu „proizvodnja autentičnosti“. U tom kontekstu, zaključuje Badiou „zadaća je stoljeća obnova (izvora) putem razaranja (neautentičnog).“ Polazeći od ovih razmišljanja antagonistički rascjep između „mladih“ i „starih“ poprima novu, mnogo složeniju dimenziju koja se bitno udaljava od površnosti „edipovskog“ tumačenja. 

Bela Csikos Sesia, Ilustracija za pjesmu Jovana Hranilovića "Proljeće", Vijenac 9.4. 1898.

POČECI MODERNIZIRANJA HRVATSKOG DRUŠTVA

Kada govorimo o razvoju hrvatskog društva tijekom 19. stoljeća moramo razlučiti dva različita no međusobno povezana procesa. Temeljni je proces moderniziranja Hrvatske, a koji je uvjetovan  početkom industrijalizacije. Proces modernizacije pokrenuo je čitav niz društvenih procesa objedinjenih nazivom moderne. Prema njemačkom sociologu i filozofu Jürgenu Habermasu: "Pojam moderniziranja odonosi se na svežanj kumulativnih i uzajamno se jačajućih procesa: na stvaranje kapitala i mobiliziranjem resursa; na afirmiranje centralnih političkih sila i na oblikovanje nacionalnih identiteta; na proširenje političkih prava sudjelovanja, urbanih formi života, formalne školske izobrazbe; na sekulariziranje vrijednosti i normi."

Proces industrijalizacije i moderniziranja hrvatskog društva započeo je u odnosu na ostale europske zemlje vrlo kasno- tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina 19. stoljeća. Čitav je niz negativnih razloga tome. Na prvom je mjestu vrlo nepovoljan politički položaj Hrvatske u okviru tadašnje Austro - Ugarske, a s čime je usko povezano ekonomsko zaostajanje, sporost društvenih promjena, a sukladno tome i razvitka kulturnog života. Situaciju u Hrvatskoj tog vremena najbolje oslikava članak nepoznatog autora objavljen 1874. godine u Obzoru: „Bezbrižna naša zemlja“, piše on, „nije se učvrstila kao ››Ackerbaustadt‹‹, a na drugoj strani nije ju nitko vodio putem industrije iz početka njezinih, te tako sad nije kod nas ni jedno ni drugo, zemlja naša spada u treću vrst, u vrst pasivnih i neproduktivnih zemalja…“

Glavni zagrebački kolodvor na razglednici s početka 20. stoljeća

Značajnu ulogu u modernizaciji imala je pojava željeznice. Zahvaljujući industrijalizaciji i željeznici dolazi do razvoja većih urbanih središta- Zagreba, Osijeka, Rijeke i Karlovca te građanskog sloja kao nosioca modernog društva. Razvojem gradova i građanskog sloja stvorena je mogućnost provođenja dubljih društvenih promjena, a time i provođenja promjena na području kulture. Iz tog razloga to razdoblje možemo nazvati i utemeljiteljskim. Vodeću je ulogu u tom procesu odigralo utemeljenje nekoliko institucija od nacionalnog značaja, na prvom mjestu Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (1861.) te Hrvatskog narodnog sveučilišta (1867.) u Zagrebu. Uz njih tada je s radom započelo i čitav niz drugih važnih ustanova poput gradskih kazališta, galerija, muzeja te brojnih čitaonica i kulturnih društava. Ova je institucionalizacija kulturno-društvenog života bila obilježena jakom, univerzalističkom individualnošću nekoliko protagonista poput: biskupa Josipa Juraja Strossmayera, Franje Račkog i Ise Kršnjavija, te u djelovanju na pojedinim područjima, primjerice u filozofiji Franje Markovića, u književnosti Ksavera Šandora Gjalskog, u glazbi Ivana Zajca, u slikarstvu Vlahe Bukovca, odnosno na području arhitekture Hermanna Bolléa. 

I. Kršnjavi 1876.

STRATEŠKI CILJEVI RAZVOJA HRVATSKE KULTURE

Jednim od glavnih generatora kulturno-društvenih zbivanja posljednjih desetljeća 19. stoljeća u Hrvatskoj je Isidor Kršnjavi. Prema svjedočenju Ljube Babića: Kršnjavi gotovo kroz dobra tri decenija pokreće, vodi i, recimo iskreno, skreće prema svojoj volji cijeli naš likovni razvoj. I nema tamo od 70- tih godina prošlog vijeka pa blizu pred rat nijednoga značajnijeg ili sasvim neznačajnog likovnog pitanja ili događaja, u komu ne bi sudjelovao... .“ No njegov uspon nije bio slučajan. Za svoju se ulogu pripremao dugo i temeljito. Do 1870. godine Kršnjavi je u Beču i Münchenu stekao odličnu naobrazbu na području povijesti umjetnosti i filozofije i već je na samom početku karijere vrlo jasno odredio glavne ciljeve svoga djelovanja. Jedna od ključnih ideja vodilja bila je ideja stvaranja hrvatske nacionalne umjetnosti, a kojom je bio blizak tezi filozofa Franje Markovićevoj o nacionalnim estetikama, odnosno mišljenju kako različiti narodi imaju „svoja utvrđena estetička pravila“ i „svoj estetički ukus“. U tom su kontekstu Kršnjaviju bliska i razmišljanja Markovićeva nasljednika Alberta Bazale, prema kome: „Zahtjev narodne kulture, a u tom je sadržan i zahtjev filozofije narodne, nije samo stvar časti i ugleda, nego stvar narodnog karaktera.“

Palača HAZU, Trg Josipa Jurja Strossmayera (tada Akademički trg) na razglednici iz 1895.

Na određivanju temeljnih ciljeva razvoja hrvatske kulture Kršnjavi je intenzivno radio između 1873. i 1875. godine tijekom studijskog boravka u Rimu. Naime, 1873. godine, nakon školovanja u Beču i Münchenu, Kršnjavi odlazi u Rim, gdje mu se pridružuju: Ferdo Quiqueretz, Ladislav Mrazović, Dušan Kotur i Rikard Jorgovanić. Njihov boravak u Rimu obilježili su međusobni razgovori u kojima je u osnovnim crtama razrađena strategija razvoja hrvatske kulture, a koja se temeljila na njenoj  institucionalizaciji. Tri su osnovne točke razgovora: osnivanje katedre za povijest umjetnosti na Zagrebačkom sveučilištu, osnivanje škole za umjetnost i obrt te djelovanje Društva umjetnosti. Upravo će se na ove tri točke bazirati cjelokupna Kršnjavijeva kulturna politika nakon povratka u Zagreb.

Ključnu ulogu pri afirmaciji ovih ideja imao je biskup Josip Juraj Strossmayer koji je 1875. godine također boravio u Rimu i danomice se družio s Kršnjavijem. Biskup Strossmayer prepoznao je u njemu podesnu osobu za temeljitu preobrazbu hrvatskog kulturnog života, tim više jer su se mnoga programatska promišljanja Strossmayera i Kršnjavija podudarala. U tom kontekstu već tijekom veljače 1875. godine Strossmayer u pismu Franji Račkom predlaže da se Kršnjaviju dodijeli katedra povijesti umjetnosti na Zagrebačkom sveučilištu. „On je vrlo marljiv, raden i izobražen čovjek“, piše on Račkom, „ja mislim da je on po nutarnjem i po vanjskom svom položaju kano stvoren za katedru povijesti umjetničke. On svojom radinošću probudio bi živo bolji ukus u našem svijetu. Molim Vas recite ovo zgodnom prilikom banu i molite ga da ga na svaki način za buduću godinu u Zagreb pozove.“ Strossmayer je u Kršnjaviju također vidio i osobu koja je svojim znanjem i djelovanjem sposobna voditi njegovu galeriju umjetnina.

Zgrada nekadašnje Kraljevske zemaljske obrtne škole, danas Muzej za umjetnost i obrt krajem 19. st. (izvor: MK-UZKB)

INSTITUCIONALIZACIJA HRVATSKE KULTURE

Kršnjavi se vratio u Zagreb krajem 1877. godine. Odmah po povratku započeo je s ostvarivanjem strateških ciljeva „rimskih razgovora“: tijekom mjeseca studenog te godine imenovan je izvanrednim profesorom povijesti umjetnosti i klasične umjetničke arheologije na Zagrebačkom sveučilištu, 1879.  aktivirao je Društvo umjetnika, 1880. osnovan je Muzej za umjetnost i obrt, a 1882. i Obrtna škola. Vrhunac karijere Kršnjavija njegovo je imenovanje predstojnikom Odjela za bogoštovje i nastavu Zemaljske vlade 1891. godine. Na tom je položaju Kršnjavi bio do 1896. godine. U tom relativno kratkom razdoblju on je u potpunosti reformirao i modernizirao društveno-kulturni život u Hrvatskoj, odredivši mu osnovne smjernice razvoja tijekom 20. stoljeća.

Prizor iz obrtne škole, Obrtnik, 1887.

Ključni preduvjeti tome bili su: institucionaliziranje hrvatske kulture, strukovno udruživanje umjetnika te pronalaženje i školovanje mladih talenata. U tom je kontekstu od prijelomne važnosti bilo upravo osnivanje spomenutih triju institucija: Društva umjetnosti, Muzeja za umjetnost i obrt i Obrtne škole. Programatski Kršnjavi je vrlo jasno definirao ulogu tih institucija. „Ako smo zbilja voljni velikom svietu pokazati se kao narod za prosvjetu zauzet“, pisao je Kršnjavi u časopisu Dragoljub, „onda nam je neukloniva potreba njegovati uza znanost i liepu umjetnost i zato napeti sve sile da dobijemo društvo umjetnosti koje će složnim silama nastojati da dobijemo umjetnika i umjetnina.“ Osobitu je važnost Kršnjavi pridavao osnivanju Umjetničko- obrtničkog muzeja „kao centralnog zavoda, u kome se stječu sve životne žice domaćega obrta“ („srce i mozak njegov“) i Obrtne škole „koja nije drugo, do desna ruka muzeja“, a s ciljem dizanja „iz mrtvila umjetnosti i umjetnog obrta“. Teorijsku osnovu Kršnjavi pronalazi u djelima njemačkog arhitekta i teoretičara Gottfrieda Sempera, posebice po pitanju stila i umjetničkog obrta, odnosno njihova usklađivanja s industrijskom proizvodnjom. Kako piše Olga Maruševski, komentirajući Semperov spis naslovljen „Wissenschaft, Industrie und Kunst“, temeljna pitanja koja se tada postavljaju su: „kako sa sve brojnijim zahtjevima tipizirane industrijske proizvodnje uskladiti umjetničku produkciju koja bi sačuvala ljepotu starih oblika“, „kako pomoći industriji koja nužno mora isključiti umjetnost“, te „kako u materijalu otjeloviti ideju koja mora postojati u svakom umjetničkom djelu?“ Kršnjavi je kao i Semper smatrao da je to moguće postići pomoću nauke o stilovima i pronalaženjem pramotiva iz kojega su u tijeku povijesnog razdoblja izvedeni svi daljnji motivi. U tom je kontekstu od fundamentalnog značaja za razvoj teoretske misli u Hrvatskoj Kršnjavijeva knjiga „Oblici graditeljstva u starom vijeku i Građevna načela gradjevne ljepote“. Osobito je važan njen drugi dio, u kome Kršnjavi kroz teme: skladnih oblika, mjera, umjetničkog stila (umjetnički typi, op.a.), te neljepote u ljepoti sistematički analizira „najznamenitija estetska načela“. „Estetika nije drugo“, piše Kršnjavi, „ no umjetnička gramatika. Kao što ova uči oblike jezika, tako estetika ima učiti oblike umjetnosti... Po ovom načelu valja raztumačiti umjetničke oblike svih naroda i svih doba, pa iz njih valja sastaviti pravila za svaku umjetnost posebice.“ Mjera je za Kršnjavog „duša svake umjetnine“. Osobitu važnost Kršnjavi pridaje umjetničkom stilu. „Ponajglavniji zakon historičkog stila jest“, piše on, „da umjetnina bude na temelju tradicije izradjena, t. j. da se nesmije nikada smetnuti s uma temeljna misao, koja je umjetnini podlogom. Kršćanska crkva stvorila si je u praktičnoj umjetnosti oblik basilike za crkvu... Zaborave li umjetnici na temeljnu misao, kao što je to bilo prošloga stojeća i prvim početkom ovoga, nestat će duha sgradi, prekinutom tradicijom postat  će oblici nerazumljeni, te s toga i nerazumljivi.“

Upravo je na tim teoretskim načelima bila postavljena Kršnjavijeva reforma umjetničkog obrta ali i ideja o uspostavi u arhitekturi jedinstvenog nacionalnog umjetničkog stila. Ključno ulogu širenju njegovih reformatorskih ideja imala je Obrtna škola, koja je u skromnim uvjetima započela s radom 17. studenoga 1882. godine. Glavnog saveznika u provođenju svojih vizija Kršnjavi je pronašao u arhitektu Hermannu Bolléu, koji je kao ravnatelj pune trideset i dvije godine nepokolebljivo provodio sve njegove zamisli. Usprkos skromnom početku Obrtna je škola do kraja 19. stoljeća postala glavnim rasadištem mladih talenata, budućih nositelja hrvatske moderne.

Nekadašnja palača Vladina odjela za bogoštovje i nastavu (danas Hrvatski institut za povijest) u Opatičkoj ulici 10 na fotografiji iz 1926.

Sukus Kršnjavijeva društveno- kulturnog programa, bilo je uređenje Vladina odjela za bogoštovje i nastavu tada smještenog u staroj gradskoj palači u Opatičkoj ulici 10. „Pregradnja i umjetničko urešenje ove zgrade“, piše Kršnjavi, „bila je jedna točka moga privatnoga programa... Dao sam Bolléu izraditi osnove... Pregradismo dakle palaču prema postojećim njezinim oblicima, pa joj dadosmo današnji umjetnički lijepi oblik... Temeljna ideja, koja me je vodila bila je, da zgrada, u kojoj se obavljaju najodlučniji poslovi na polju nastave, u kojoj se utječe i na upravna pitanja bogoštovlja, vanjskim svojim oblikom bude primjerena toj zadaći vlade. Želio sam, da se tu na umjetnički način izraze svi kulturni temelji, na kojima stoji naša nastava: klasična prošlost i kršćanstvo; idealizam i realizam. S toga sam gledišta polazio, kad sam odredio, kako se imadu dekorirati dvorane, imenice glavna svečana dvorana... Htio sam, da u toj zgradi mladi naši umjetnički početnici nadju prvu priliku, gdje će se usposobiti za velike monumentalne zadaće isto kao što su se umjetnici u srednjem vijeku i u doba renesance učili na velikim monumentima, gdje su kasnije i kao gotovi umjetnici radili.“

Ivan Tišov, Klesarska radionica u Kraljevskoj zemaljskoj obrtnoj školi, 1899. (vlasništvo Hrvatskog školskog muzeja)

STVARANJE HRVATSKE UMJETNIČKE SCENE

Nošen svojom vizijom, Kršnjavi je u vrlo kratkom vremenskom roku iz temelja izmijenio kulturni život u Hrvatskoj: on oko sebe okuplja, školuje i novčano potpomaže mlade talente, staleški ujedinjuje hrvatske umjetnike, pronalazi im prve poslove te organizira izložbe. Riječju, Kršnjavi utemeljuje hrvatsku umjetničku scenu. Utemeljivši je, on je ujedno širom otvorio vrata umjetničkoj kritici, a time i teoretskoj misli. U dnevnom je tisku Kršnjavi prvi u nas redovito objavljivao osvrte o izložbama i umjetnicima, a do kraja stoljeća pojavilo se još nekoliko autora o čijim je radovima bio vrlo kritičan. „Tko prati razvoj naše umjetnosti, pa tim prispodobi razvoj naše kritike“, piše Kršnjavi, „mora primijetiti, da se je kvantitativno doduše razvila, ali da je kvalitativno još na vrlo niskom stepenu. Kod svake izložbe udaram na te stilističke pokuse ozbiljno i sarkastično, ali ne vidim, da što hasni. Estetika ima previše prijatelja, ali ta prijateljstva nisu ozbiljna i trajna.“ 

Naslovnica Kola hrvatskih umjetnika u izdanju Matice hrvatske, Zagreb, 1906.

Kršnjavi je također i autor prvih sinteza o hrvatskoj umjetnosti. Između 1899. i 1916. godine nastaju njegova četiri ključna rada: „Kritička razmatranja“, „Pogled na razvoj hrvatske umjetnosti u moje doba“, „Kolo hrvatskih umjetnika- popratno slovo“ i „O modernoj umjetnosti“. „Kritička razmatranja“ Kršnjavi piše početkom 1899. godine povodom „Izložbe 1. hrvatskog salona“. Tekst je nastao je u vrijeme njegovih polemika s mladim umjetnicima i njihovim istomišljenicima. U prvom djelu koncipiran je kao rasprava o općim načelima umjetnosti, koja u drugom dijelu polemički propituje kroz analizu djela slikara Vlahe Bukovca, Bele Csikosa Sesie, Otona Ivekovića, Klementa Crnčića i Ferde Kovačevića, te kipara  Roberta Frangeša Mihanovića i Rudolfa Valdeca. 

Najznačajniji Kršnjavijev sintetski članak o hrvatsko umjetnosti je „Pogled na razvoj hrvatske umjetnosti u moje doba“. Riječ je o prvom sustavnom pregledu razvoja hrvatske umjetnosti i kulture u vremenu od sredine 19. stoljeća do 1905. godine. U tekstu, pisanom kao autobiografski „zapisak“, obuhvaćeni su svi važni događaji i protagonisti iz tog vremena. No, u uvodu Kršnjavi jasno ističe, kako još „nije došlo vrijeme, gdje se o razvoju naše umjetnosti može pisati objektivna povijesna študija.“ „Mi smo tek sred razvoja“, veli on, opisujući svoje „zapiske“ kao „subjektivne utiske i doživljaje“, odnosno „materijal“ „koji će tkogod kasnije obraditi“. Na kraju Kršnjavi zaključuje: „Kada gledam, u kakovim prilikama dan danas naša djeca rastu, kakovo mnoštvo umjetnina u reprodukcijama na njih utječe, kako se usavršavaju metode risanja, koliko originalnih umjetnina mogu vidjeti, čini mi se, da je vrijedno ubilježiti, kako je sve to izgledalo prije pedeset godina.“

Robert Frangeš Mihanović, Bijeg u Egipat, 1906. Reprodukcija Frangešove kompozicije publicirana 1906. u Kolu hrvatskih umjetnika 

Tijekom 1906. godine u izdanju Matice hrvatske objavljeno je „Kolo hrvatskih umjetnika“ gdje Kršnjavi u „popratnom slovu“ kritički analizira djela Frangeša Mihanovića, Valdeca, Mašića, Kovačevića, Ivekovića, Crnčića, Medovića, Bužana, Sesie i Šenoe. Kršnjavijevo „popratno slovo“ važan je tekst u kontekstu razvoja hrvatske teoretske misli. Nastao je kao rezultat njegova studijskog boravka na Sveučilištu u Leipzigu tijekom 1902. godine, gdje je slušao predavanja Karla Lamprechta, Johannesa Volkelta i Wilhelma Wundta. Najviše su ga se tada dojmila Wundtova predavanja o estetici i psihologiji. No, Kršnjavi je u pogledu estetike vrlo kritičan prema Wundtu  i njegovim sljedbenicima, o kojima u „popratnom slovu“ piše: „Moje stanovište u estetskim je pitanjima protivno svakoj vrsti formalne estetike. Protivnik sam metode, po kojoj se pred umjetninom traži ključ u kakvom pravilu.“ Osobito je zanimljivo Kršnjavijevo prisjećanje na susret i razgovor s Wundtom tijekom 12. prosinca 1902. godine. „U razgovoru s Wundtom, rekao sam mu otvoreno“, piše Kršnjavi, „da s tim doktriniranim predivom nisam ni malo zadovoljan. Wundt se je nasmiješio pa mi pravo dao. Ni njemu se nije svidjelo. On mi reče: ››Die Philosophie ist schädlich in der Aestethik- Psychologie hätte sie nöthiger‹‹. Filozofija je štetna estetici, nužnija bi joj bila psychologija. Dopustite, rekoh velikom filozofu, da si odmah ubilježim ovu izreku, jer upravo klasično izražava ono što sam davno tamno osjećao.“ Nasuprot kritici njemačkih estetičara, Kršnjavi hvali talijanske estetičare. „Moram reći“ piše Kršnjavi, „da su Talijani u novije doba napisali najbolje knjige o estetici. Benedeto Croce: (Estetica, 1902.) daje dobar prijegled povijesti problema estetike i razvija svoju teoriju o psihologiji milote, a još je dosljedniji na tom planu G. Franciulli (Laconscienza estetica, 1906.).“ 

Predavanje I. Kršnjavog "O modernoj umjetnosti" objavljeno u Hrvatskoj prosvjeti 1916. s kritičkim osvrtom na slikarstvo Vasilija Kandinskog i reprodukcijom njegove "Kompozicije No. 6" iz 1913. (slika je okrenuta u krivom smjeru, op.a.). Ovo je prvi put da se u hrvatskoj literaturi analizira neko apstraktno djelo.

Posljednje u nizu Kršnjavijevo je predavanje „O modernoj umjetnosti“, publicirano 1916. u časopisu „Hrvatska prosvjeta“. Ovo je predavanje iz teoretskog kuta zanimljivo, budući da Kršnjavi kritički raspravlja o fenomenu „moderne umjetnosti“, te iz kulturološkog kuta, budući da za komparativne primjere za potvrdu svojih teza koristi djela slikara Vasilija Kandindkog nastala u vrijeme „Der Blaue Reitera“. Predavanje „O modernoj umjetnosti“, Kršnjavi započinje fundamentalnim pitanjem: „“Gdje počinje umjetnost biti moderna?“ „Tvrdilo se“, piše Kršnjavi, „da je sve moderno što nije iz klasične prošlosti. Prema tome bi moderna umjetnost počinjala već polovicom VI. stoljeća, jer je tu velika cezura izmedju razorene rimske kulture i nove, recimo, moderne... Daleka je to medja za pojam modernosti, ali je ipak moram tako daleko postaviti, jer XIX. vijek kao u ogledalu pokazuje sve umjetničke struje prošlosti.“ Polazeći od ove teze Kršnjavi tijekom predavanja, dovodeći u neposrednu povezanost razvoj arhitekture, slikarstva i kiparstva, nastoji dokazati, da je umjetnost došla do svoje samosvrhovitosti, odnosno svoga kraja. „Umjetnost hoće“, piše Kršnjavi, „da sama sebi služi a dospjela je do toga da nikomu a niti sebi više ne služi“. Za potvrdu ovog razmišljanja Kršnjavi kratko analizira i dva rada Vasilija Kandinskog- „Kompoziciju br. 6“ i jedan drvorez iz vremena „Der Blaue Reitera“, komparirajući ih s jednim crtežom luđaka iz ludnice. 

V. Kandinsky, Kompozicija No. 6, 1913. (vlasništvo moskovske galerije Tretyakov)

Sažimljući razvoj slikarstva od početka 19. do prvih desetljeća 20. stoljeća, Kršnjavi zaključuje, kako je umjetnost: „napokon dospjela do toga da se crtež i sadržaj i istinitost boja žrtvuje pa da slike nalik muzici hoće da djeluju neposredno na gledaoca. U tom stadiju još se sluti što slikar hoće da prikaže, ali napokon im slike više nisu ničemu na svijetu nalik, one postaju puki ornament ali bez oblika i bez rhytma. Slike umobolnih u ludnici usporedjene sa radnjama ››Modrih Vitezova‹‹ svojom su analogijom i sličnosti upravo strahovite.“ Predavanje „O modernoj umjetnosti“ Kršnjavi završava u kataklizmičkom duhu ratnih događanja. Upravo u ratu on vidi katarzu umjetnost. „Kada umjetnost nema više nikakove druge svrhe“, piše Kršnjavi, „no da se bavi atelijerskim senzacijama za atelijere i snobove, koji o tim slikama pišu da navedu na kupovanje druge snobove... onda je u istini nadošlo vrijeme da ju što spasi. Taj spas će biti ovaj svjetski rat. Tu u streljačkom jarku pada pusti nominalizam, tu se ljudi žrtvuju jedan za drugoga, umiru generacije, koje se još nisu rodile. Tu jedna volja vodje živi u milijunima kao jedna volja, tu je jedna zajednička velika ideja. Iz takovoga upoznavanja prave biti ljudstva mora opet niknuti i filozofija, koja razumije realitet pojmova i umjetnost, koja će biti izražajem velikih ideja.“

Tzv. "Zlatna dvorana" u nekadašnjoj palači Vladina odjela za bogoštovje i nastavu u Opatičkoj ulici 10

STARI I MLADI

Nastupom prve hrvatske moderne Kršnjavi se našao u vrlo nezahvalnoj situaciji, koja se s jedne strane politički negativno odrazila na njegov položaj predstojnika Odjela za bogoštovlje i nastavu, a s druge je strane rezultirala žestokom polemikom s brojnim neistomišljenicima i mladim umjetnicima. Kršnjavi je u početku bio zatečen nastalom situacijom i vidno razočaran postupcima umjetnika „kojih je školovao, pa onda uhljebio i kao svoju vlastitu djecu ljubio“. No Kršnjavi vrlo brzo preuzima inicijativu i polemiku između „starih“ i „mladih“ vješto okreće u svoju korist. Naime, on je odlično poznavao svoje protivnike, pa tako i njihove mane- na prvome mjestu nekoherentnost i razjedinjenost, a što se pokazalo i kao glavnom boljkom prve hrvatske moderne uopće. U tom je kontekstu ključno pitanje: možemo li o hrvatskoj moderni govoriti kao o jedinstveno organiziranom i ideološki definiranom pokretu? Već je tijekom 1930. godine Josip Bogner u časopisu „Književnik“, konstatirao, da hrvatska moderna: „daje više dojam refleksnoga, iniciranoga gibanja nego li svjesnog pokreta... .“ Jedan od razloga tome je vrlo šaroliko društvo koje je bilo zahvaćeno ovim gibanjima. S jedne strane činile su ga buntovne grupacije đaka i sveučilištaraca te s druge strane književnici i publicisti, kojima su se vrlo brzo pridružili likovni umjetnici, a potom i arhitekti. Nezadovoljstvo „mladih“ generiralo se u dva glavna smjera. Prvi je nezadovoljstvo društveno političkim stanjem, dok se drugi odnosio na pitanja umjetničke prirode u književnosti, likovnoj umjetnosti, arhitekturi te odnosu prema „historičkim spomenicima“, odnosno kulturnoj baštini.

Svečani doček cara Franje Josipa ispred novoizgrađene zgrade Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu 14. 10. 1895.

Na društveno političkom planu više je uzroka nezadovoljstva „mladih“. Na prvom je mjestu vladalo veliko nezadovoljstvo položajem Hrvatske u Austo-Ugarskoj monarhiji. Za ovu su situaciju „mladi“ optuživali generaciju „starih“ koji su, prema njihovom mišljenju, svojim oportunim „nagodbenjaštvom“ i neodlučnošću Hrvatsku doveli do neizdržive situacije i gubitka nacionalne samostalnosti ali i ekonomske zaostalosti i socijalne bijede. Riječju, za mladu su generaciju stare forme dotrajale, nisu donijele ništa novog niti dobrog i trebalo ih je mijenjati. „Slobode nam se hoće“ uzviknuo je Milivoj Dežman, „hoćemo da živimo u sadašnjosti, da prisluškujemo duh vremena i da sami gradimo, a ne da čuvamo samo stražu pred starim tvrgjavama.“ Nezadovoljstvo je kulminiralo 16. listopada 1895. godine, kada je tijekom posjeta Zagrebu cara i kralja Franje Josipa I. skupina studenata predvođena pjesnikom Vladimirom Vidrićem na glavnom zagrebačkom trgu, podno spomenika banu Jelačiću, spalila iz protesta mađarsku zastavu, odnosno prema tadašnjim izvještajima „krpe sašivene u mađarsku trobojnicu“. 

Rózsa György, Panoramski pogled na Milenijsku izložbu u Budimpešti 1896.

Ovaj je buntovan čin ujedno simbolički označio početak prve hrvatske moderne. No, s druge strane politički je izuzetno bio štetan za Kršnjavija, koji pada u nemilost bana Khuena-Héderváryja, uslijed čega je bio prisiljen ponuditi ostavku na dužnost predstojnika Odjela za bogoštovlje i nastavu. Njegova je ostavka je odobrena carskim rješenjem 5. travnja 1896. godine, a godinu dana poslije imenovan je javnim i redovitim profesorom povijesti umjetnosti i kulture na Sveučilištu u Zagrebu. No, glavna je reakcija uslijedila 1896. godine uoči velike Milenijske izložbe u Budimpešti, povodom obilježavanja tisućugodišnjice ugarske državnosti. Predvodila ju je frakcija članova Društva umjetnosti okupljenih oko slikara Vlahe Bukovca. Naime, zbog državno pravnih odnosa kraljevine Hrvatska i Slavonija na izložbi su morale sudjelovati u sklopu s Mađarskom. Ovo je inzistiranje naišlo na otpor među hrvatskim umjetnicima. Kako piše Bukovac u autobiografskim zapisima: „Ne htjelo nam se s početka da se s Madžarima družimo, ali nakon dugih, živih debata odlučismo aut-aut: ili ni makac, ili da nam skupo plate naše izložbe, bljesnu mi misao, da nam se eto nudja najbolja prilika, da se dočepamo umjetničkog paviljona. Ovu namisao još u klici prišapnuh mojim drugovima i malo po malo sve ih oduševih za nju. Lozinka je bila: ili paviljon ili ne izlažemo!“ Uspjeh hrvatskih umjetnika na Milenijskoj izložbi bio je izuzetan. O njihovim je djelima nekoliko redaka posvetio i poznati kroničar bečke secesije Ludwig Hevesi, čiji zapis prenosi u „Izvješću o Milenijskoj izložbi“ Milan Krešić. Kako piše Hevesi: „Hrvatska enklava na milenijskoj izložbi jest jedna od najprivlačnijih epizoda u tom Orbis Pictusu krune sv. Stjepana.“ On osobito ističe djela Celestina Medovića, Vlahe Bukovca, Nikole Mašića, Roberta Frangeša Mihanovića i Ivana Rendića. Riječju, bila je to prva pobjeda hrvatskih umjetnika u borbi za autonomiju hrvatskog umjetničkog stvaralaštva ali i značajan podstrek u daljnjoj borbi za nacionalnu samostalnost. 

Slikar Vlaho Bukovac u svom atelijeru na Trgu kralja Tomislava 17 na fotografiji iz 1898.

Tijekom priprema za Milenijsku izložbu idila između mladih umjetnika okupljenih oko Bukovca i Kršnjavija počela je polagano nestajati. Na posljetku ova se grupacija umjetnika odlučila odvojiti od Društva umjetnosti, te je tijekom 1897. godine osnovala Društvo hrvatskih umjetnika. Nakon zagrebačkih nemira tijekom 1895. godine, ovo je od strane „mladih“ bio drugi ozbiljan udarac Kršnjavijevom autoritetu. Ovim potezom oni gube njegovo povjerenje, nakon čega započinju vrlo žestoke polemike, koje će s više ili manje intenziteta trajati do 1918. godine. Sam Kršnjavi vidno je razočaran nastalom situacijom. „Mojim padom 1896.“, veli on, „nastala je reakcija na moju jaku akciju. Umjetnici osjetili su taj dogadjaj poglaviti kao oslobodjenje od strogoga tutorstva, koje su jače osjećali, nego sve koristi, što su od njega imali. Njihova reakcija protiv mene zaodjenula se je bila neko vrijeme u odijelo umišljene načelne protivštine. U istinu izmedju mene i umjetnika nije bilo druge oprjeke... Nastojao sam uporno oko toga, da ne dodje do preloma u Društvu umjetnosti. Vidjelo mi se, da bi to štetno bilo za razvoj naše umjetnosti... „

Ivo Pilar, Prva poglavlja problematskog članka "Secesija" objavljenog u časopisu Vijenac 27. 8. 1898.

POČETAK POLEMIKE

Milivoj Dežman Ivanov

Programatske ciljeve „mladih“, oko kojih će se voditi glavna polemika sa „starima“, odredili su Ivo Pilar i Milivoj Dežman Ivanov. Dežmanov poklič: “Zbacimo staro, jer nam nije donijelo žuđenu sreću tražimo nove vidike, ne bi li sagledali žuđeni raj”, snažno je odjeknuo u javnosti. Polemičkim člancima i istupima u javnosti, Dežman je postao središnjom ličnošću prve hrvatske moderne. Svojim je generacijskim kolegama i istomišljenicima organizirao javne nastupe, sudjelovao pri organizaciji izložbi, pokretao je i uređivao časopise i javno polemizirao s neistomišljenicima. 

Polemika između „starih“ i „mladih“ zahuktala 1898. godine, nakon što je Kršnjavi 10. srpnja tijekom glavne skupštine Društva umjetnosti održao govor u kome se žestoko obrušio na težnje mladih umjetnika. „Na polju umjetnosti i književnosti“, istaknuo je tada Kršnjavi “miče se mladost, sastavlja se u družtva, izdaje novine, hoće da radi, da ide novimi putevi. Valja da istražimo je li to zdrav, opravdan pokret.“ „Taj pokret“, ustvrdio je Kršnjavi, „neće i ne može ostaviti trag u kulturnoj poviesti našeg naroda, ako bude sliedio senzualističke pobude, nesolidne pohlepna načela i prolazne mode...“, budući da odcjepljeni umjetnici „apeliraju na ono u našoj duši, čim se od životinja ne razlikujemo“ a da „svoja umjetnička načela udešavaju po zahtjevima prolazne mode... lakoumno, brzo, da što brže do novca dođu.“ S druge strane Kršnjavi pomirljivim tonom konstatira da društvo umjetnosti nije dalo povoda odcjepljenju umjetnika. „Mi smo na trošak društva“, ističe on, „priređivali izložbe radnja naših umjetnika sasvim po njihovoj volji, mi smo njihove radnje publicirali uz njihovo sudjelovanje... nismo nikad ni jedne njihove želje odbili... .“ Usprkos povrijeđenoj taštini Kršnjavijev polemički nastup nije impulzivan i temeljito je pripremljen. “Pošao sam bio u Pariz“, veli on, „da proučim Caillebottovu zbirku, pa da tako na izvoru upoznam nov moderni svijet. Pošao sam u Beč, da vidim prvu izložbu ››Secesije‹‹.“ Riječju, upoznao se s modernim kretanjima na njihovom izvorištu.

Franjo Ksaver Kuhač, Anarkija u hrvatskoj književnosti i umjetnosti, Zagreb, 1898.

Franjo Ksaver Kuhač

Na težnje „mladih“ vrlo se brutalno obrušio Franjo Ksaver Kuhač. On, je 15. srpnja 1898. objavio u vlastitoj naknadi brošuru naslovljenu „Anarkija u hrvatskoj književnosti i umjetnosti- Poslanica umjetničkim secesionistima i književnim dekadentima“. U svom je pamfletu izravno optužio mlade umjetnike da pripadaju struji „koja teži za tim da našu mladež posvema pokvari, da joj isčupa iz srca smisao za moral, religiju, domoljublje i ina plemenita čuvstva i svojstva.“ „To su ponajviše ljudi“, ističe Kuhač, „koji nemaju ni kakve umjetničke stručne naobrazbe ili samo veoma manjkavu, no imadu drzovitosti zastupati književnost i umjetnost, koju nisu nikada ulili ni teoretički ni praktički... Takva čeljad nije vam nikada napisala valjan roman, spjevala valjanu pjesmu, niti imala kist u rukama; ali da sviet nekako zavara svojim tobožnjim oštroumljem, proglašuje sve ono, što se dosele u nas proizvelo, kukavnim... To gramzenje za originalnošću uneseno je u Hrvatsku od tudjih agitatora, koji idu za tim, da sprieče Hrvate u njihovom naravnom razvitku, da im otruju krv i mozak... .“ Među prvima je na Kuhačev pamflet odgovorio Janko Ibler, napominjući kako se o njemu „ne može bez ironije govoriti.“, dok je Lunaček ustvrdio „da ju je Kršnjavi autoru u pero diktirao“. No, pravu je podršku mladim umjetnicima i njihovim težnjama dao dr. Josip Frank u seriji novinskih članaka naslovljenih: „U obranu hrvatskih umjetnika- odgovor na poslanicu Fr. Š. Kuhača“, objavljivanih u Hrvatskom pravu od 19. srpnja do 17. rujna 1898. godine. Pravničkom vještinom Frank je u devet točaka u potpunosti pobio sve Kuhačeve teze ukazavši na svu njihovu netočnost i proturječje. 

Ivo Pilar

Vrhunac polemike predstavljala je studija Ive Pilara „Secesija“, koju je objavio tijekom mjeseca kolovoza i rujna 1898. godine u časopisu Vijenac. Iste je godine Pilarova studija zbog velikog interesa javnosti tiskana kao posebna publikacija naslovljena: „Secesija, studija o modernoj umjetnosti“. „Svrha je ovom članku“, piše on, „bar nešto doprinijeti da se općinstvo upozna sa ciljevima i principima toga ››novoga smjera‹‹, što ga zovemo ››secesijom‹‹.“ „Secesija je“, ističe Pilar „oznaka zastupnika modernih, naprednih ideja, nasprama zastupnicima starih, konzervativnih ideja. Ta pojava koju danas zovemo ››secesijom‹‹, baš je tako stara kao što i umjetnost sama.“  No, Pilar odlučno pobija da je, prema rasprostranjenom mnijenju secesija „nekakva nova škola“. To je, piše on „strašna zabluda, koja je ››secesiji‹‹ mnogo škodila. Pod umjetničkom školom razumijevamo skup slikara, kipara ili arhitekta, koji su se obično sabrali oko jednog učitelja, velikog majstora, te nastoje svi svoju umjetnost usavršiti u stanovitom smjeru, a imadu pred očima svoj teoretski cilj, koji nastoje opet postići teoretski odredjenim sredstvima i načinima.“ Secesija, veli Pilar „nije nikada bila takova škola, niti će biti... ››Secesija‹‹ ne samo da nije škola, nego je upravo borba protiv škola i to 1. borba protiv škola u opće, a 2. borba protiv škola dosadanje umjetnosti.“ Secesija za Pilara također „nije niti jedan jedinstveni smjer, naprotiv ona je skupina najraznoličnijih smjerova, koji imaju tek cilj zajednički, cilj da stvore novu umjetnost. Kojim će se putovima to postići, prepušta ››secesija‹‹ sasvim pojedincu umjetniku.“ Osnovni zahtjevi secesije prema Pilaru jesu: „prvo umjetnik mora imati apsolutnu individualnu slobodu stvaranja, drugo: treba ujednostaviti spoljašnje forme; treće: valja sadržaj umjetnosti obogatiti, i četvrto: umjetnost valja raširiti u sve slojeve pučanstva.“ Na Pilarovu se raspravu nadovezuje Dežmanov članak „Naše težnje“ u kome također ističe, da moderna nije škola niti stil u umjetnosti- ona je za njega „borba individua za slobodu.“ Moderna hoće, piše Dežman, „da ljudi živu u sadašnjosti, da se oslone na svoju dušu, da svojim djelima dadu pečat svoje osobe... Otvorila nam je sav svijet, otkrila nove vidike. Moderna nastoji obuhvatiti cijelog čovjeka, ona teži za sintezom idealizma i realizma, ona hoće da nagje sredstvo, kojim bi čovjek najbolje i najljepše mogao izraziti svoje biće i zadovoljiti svojem pozivu. Ona ne otklanja nijedan osjećaj, nijednu misao, jer se bori za prava pojedinca, kao što i zahtjeva od pojedinca: da bude svoj. To je glavno načelo moderne!“

Arh. Korb i Kalman Giergl, Studija pročelja Umjetničkog paviljona (izvor: Viesti družtva inžinira i arhitekta u Hrvatskoj i Slavoniji, br. 5,, Zagreb, 1895.)

1. HRVATSKI SALON 1898.

Središnji događaj tijekom previranja 1898. godine bila je izložba 1. Hrvatskog salona. Izložba je otvorena u organizaciji Društva hrvatskih umjetnika 15. prosinca 1898. u Umjetničkom paviljonu. Već tijekom otvorenja pobudila je veliki interes javnosti. „Svijet je upravo navalio u izložbu“, piše Zdenka Marković, „uzbudili ga talambasi, u koje je udario Kuhač sa svojim drugovima, pa je sve došlo, da vidi taj egzotični cvijet izrastao na našem tlu.“ Događanje je popratila i publikacija „Hrvatski Salon 1898.“. Njen proslov napisao je Ksaver Šandor Gjalski. On se u njemu neposredno obrušio na Kršnjavija ističući, kako su: „Prestala vremena i za naš narod i za našu umjetnost kad je već dobro bilo, da se što stvorilo prema zahtjevima škole, potvrdjenim po propisima kakvog ministarstva za nastavu, i kad se je moglo držati, da je umjetno djelo izvrsno, ako koristi izravnim utjecajem i direktnom rieči narodnom našem nastojanju za očuvanje naše narodnosti. Ta vremena su prošla i sve više prolaze. “ Izložbu u Umjetničkom paviljonu oštro je osudio Stjepan Korenić u nizu članaka objavljenih između siječnja i ožujka 1899. godine u „Katoličkom listu“. 

Umjetnički paviljon na razglednici s početka 20. stoljeća

Stjepan Korenić

Korenić je u "Katoličkom listu" napao „umjetnike secesioniste“ zbog „lažnog liberalizma“ koji je „rastočio sav društveni život, privatni i javni“, te osuđujući njihova djela da grubo vrijeđaju „u nuditetu zakone kršćanske etike i estetike“. Na posljetku se povodom izložbe u „Narodnom novinama“ javio i Kršnjavi serijom članaka naslovljenih „Kritična razmatranja“. Pomalo ironizirajući Kršnjavi „razmatranja“ započinje pitanjem- što je secesija? „Već od nekog vremena raspravlja se javno i dosta živahno“, piše Kršnjavi, „o modernom pokretu u književnosti i umjetnosti, dapače prepirka se zaoštrila do strastvenosti, premda u istinu nije imala pravog povoda. Niti se je u književnosti niti u umjetnosti itko znamenitim kakovim djelom iztaknuo bio, koje bi bilo u opreci sa dosadašnjim pojavama duševnoga našega razvitka, niti je s toga itko pravom mogao te nove prevratne proizvode napadati, niti je usljed toga opet itko imao bio uzroka, braniti se. Cieli pokret bio je samo jeka velikom bukom inscenirane t. zv. ››Secesije‹‹ u Beču. Mladi ljudi počeli su izdavati novi list: ››Mladost‹‹, kojega se šesti i posljednji broj ima smatrati nekim navještajem rata neprijateljima kojih nema, niti ih je bilo. Počeli mladenci u Beču pisati, kako nam je svim strašno zlo, došli u Zagreb, pa nam stali pisati ››da se je današnje zlo razvilo postepeno, te se može samo postepeno umanjivati‹‹... Gledali smo jedan drugog, pitali se: Je li ti zlo? Nije!- Jesu li oslabile sile? - Nisu! Koji smo blažene ćudi, nasmijali smo se malo, ali koleričniji od nas starijih počeli se ljutiti, pa kad su apoštoli nove nauke po kavanama i ulicama počimali soliti nam pamet i kad su neki mladići stali pripoviedati u nas baš nihilistična načela, planu naš zaslužni Franjo Žaver Kuhač, te zamahne svojim prokušanim perom, kao kakvim buzdovanom, pa udri na sve strane i kud treba i kud ne treba. Bilo je svakojakih odgovora, koji nisu dovoljno uvažavali poštenu namjeru našega čestitoga stručnjaka u glazbenoj umjetnosti, a nisu bili napisani ni s dovoljno stručnom spremom. Uznemirilo je prijatelje umjetnosti i našega kulturnog razvoja ovo bučno udaranje u bubanj reklame, grozničavo trzanje i započet rat bez uzroka baš na sve strane, dapače medjusobni rat medju samim umjetnicima. Vojna svih proti svima bez potrebe i bez smisla, secesija od nikuda i nikamo.“ „Secesija je“ zaključuje Kršnjavi, „jedno pusto ime“.

Celestin Medović, Bakanal, 1893. (vlasništvo Moderne galerije)

„SECESIJA UZ SECESIJE“ I PRVI NASTUP HRVATSKIH ARHITEKATA

Završetkom Salona tijekom ožujka 1899. godine polako se počela smirivati i polemika između „starih“ i „mladih“. No, s druge je strane sve očitiji postajao razdor među „umjetnicima secesionistima“ okupljenim oko Društva hrvatskih umjetnika. Osobito je nezadovoljan stanjem u društvu bio Oton Iveković, ponajviše zbog nejasnog poslovanja s društvenom blagajnom te nezdravih odnosa među njegovim članovima. Na posljetku Iveković je tijekom 1901. godine napustio društvo, a što ujedno označilo i početak njegova kraja. Nakon duge agonije, Društvo hrvatskih umjetnika prestalo je s radom tijekom 1903. godine. Većina članova vratila se matičnom Društvu umjetnosti. Ovaj je događaj samo potvrdilo Kršnjavijeva ranija predviđanja. „Secesija iz secesije bila je gotova“, piše Kršnjavi, „Nova secesija nazvala se staru secesiju ››Maffijom‹‹... Zlorad čovjek mogao bi bio razdor još povećati, ali medju nama nije bilo takova čovjeka. Mi smo dosljedno išli za izmirenjem oprjeka i za sjedinjenjem svih umjetnika u jedno kolo.“ Nakon što je Iveković napustio Društvo hrvatskih umjetnika, početkom 1901. godine u zajednici s Celestinom Medovićem organizirao je u Umjetničkom paviljonu tzv. „Proljetnu izložbu umjetnina“. Izložba je otvorena 5. ožujka 1901. godine. Na izložbi su bili predstavljeni radovi Ivekovića i Medovića, te ostvarenja njihovih đaka. No tada su po prvi put uz likovne umjetnike na izložbi organizirano nastupili i hrvatski arhitekti: Ćiril Metod Iveković, Hönigsberg i Deutsch, Ferdinand Kondrat, Vjekoslav Bastl, Josip Marković i Stjepan Podhorsky. Ovim se istupom interesna sfera moderne s književnih i likovnih tema proširila i na područje arhitekture. 

Celestin Medović, Dolazak Hrvata, 1903. (nalazi se u tzv. "Zlatnoj dvorani" nekadašnjeg "Vladina odjela za bogoštovje i nastavu" u Opatičkoj ulici 10)

„Proljetna izložba umjetnina“ pobudila je velik interes u javnosti. Kritički prikaz izložbe Kršnjavi je objavio u nekoliko je nastavaka u Narodnim novinama. Pomalo likujući nad razdorom među umjetnicima, Kršnjavi se  u uvodu osvrnuo na događaje tijekom nekoliko prethodnih godina. „Medović i Iveković“ piše Kršnjavi, „priredili su posebnu izložbu sa nekolicinom drugih umjetnika i sa svojim učenicima i učenicama. Oni su se odciepili od ostalih umjetnika. Nema za to nikakvoga umjetničkoga razloga. Umjetnici, što su sad izložili, ne predstavljaju nikakav smjer, nikakvu secesiju od kakove konservativne struje, već je ovo odciepljenje niklo iz osobnih motiva: jer se umjetnici nisu znali složiti s drugima na zajednički rad. Badava bi bilo žaliti ovakovu pojavu; umjetnost je slika kulture svoga vremena, i kad je individualizam prevladao svuda, vladat će i medju umjetnicima... Veliki umjetnici stvore sljedbu time, što ih nesamostalni umjetnici sliede; ali jači talenti uviek će nastojati, da se opet osove na vlastite noge, da budu individualni. Ta umjetnička samostalnost lahko se prenaša i na umjetničku družtvenu organizaciju, pa se za to umjetnici cjepkaju u posebne skupine ne samo kod nas već i drugdje. Umjetnici oko Bukovca i ovi umjetnici, što su sada izložili, mogli bi iz toga razkola imati koristi, kad bi se takmili u tom, tko će ljepše i bolje izložiti; ali razkoljene skupine naših umjetnika evo takme se više množinom svojih slika nego vrsnoćom. Već u... takozvanom prvom ››salonu‹‹ družtva hrvatskih umjetnika... bilo je izloženo svašta, što nije spadalo u izložbu, kojekakve nezrele, površne, pače ružne skice i študije, a sad i ovi umjetnici... čine jednako zlo, pa su pred obćinstvo iznieli mnoižnu nedotjerasnih, pače i nevaljalih radova, kojih nipošto ne bi izložiti smijeli.“ U nastavku prikaza Kršnjavi analizira Medovićeve i Ivekovićeve slike. Osobito pomno secira, uz ironične upadice, Medovićeve historijske prikaze „Bakanal“ („Rimljani nisu kanibali“), „Splitski sabor“ („Pokus sjedinjenja iztočne i zapadne crkve u XIX. stoljeću“), „Četiri srijemska mučenika“ i „Dolazak Hrvata“ („Rekao bih: predstavlja Indijance, kako na obali velikog oceana sunce obožavaju“), zaključujući, „da se Medović za svoje historijske slike ne pripravlja dovoljno, već da se odmah laća slikanja.“ 

Arh. Vjekoslav Bastl, Idejni projekt za crkvu sv. Blaža (izvor: Arhitektonische Monatshefte, br. 7, Beč, 1901.)

Zadnji dio prikaza „Proljetne izložbe“, Kršnjavi je u potpunosti posvetio arhitektima. Važno je istaknuti, da je riječ o prvom sustavnom kritičkom prikazu radova hrvatskih arhitekata u domaćem tisku.  No, kao i kod slikara, Kršnjavi je i kad piše o arhitekturi vrlo kritičan i nerijetko ironičan. „Vidi se da je i tu“, piše Kršnjavi, „naglo probrano što se je baš našlo. Niti su izložili svi arhitekti, niti su pojedini izložitelji pokazali podpunu sliku svoga zrelog rada.“ Ćirila Metoda Ivekovića i arhitekte Hönigsberga & Deutscha, naziva „zanimljivim graditeljskim talentima“, a osobito se polemički okomio na projekt crkve sv. Blaža arhitekta Vjekoslava Bastla. „Mladi arhitekti“, piše Kršnjavi, „upotriebili su ovu sgodu, da se uz ››stare‹‹ postave, pa da nam navieste svoje novo evangjelje. Dvije facade crkve sv. Blaža i jedna bečka kuća od Bastla u stilu secesije vrlo su čudnovate, jedna osnova crkve sv. Blaža naliči kakovoj peći, krematoriju za spaljivanje mrtvaca, a druga je nalik staklenoj kakovoj posudi... Privatna kuća bečka meni se ne mili, jer mi je odurna ta moda olizanih secesionističkih pročelja. Wagner, prorok nove graditeljske škole, proglasio je načelo, da se crkve moraju drugačije graditi, nego li do sada... Sve te reforme opravdane su, ali ipak ne treba da se plaća ružnom vanjštinom. Crkva mora da ostane u svemu što je bitno vierna tradiciji i konservativnim načelima... Ako mladi ljudi hoće, da sbilja grade kada crkvu, pa ne će da nam samo fantastične slike predočuju, onda će morati manje radikalno postupati.“ I dok kritizira Bastla, Kršnjavi ne skriva oduševljenje sa Stjepanom Podhorskim. „Podhorsky me je upravo obradovao“, piše Kršnjavi, „svojom osnovom za toranj crkve sv. Marka u Zagrebu. Mladjahna svježost i bujna fantazija govori iz te osnove... Podhorsky bi trebao poći u sviet, da još nekoliko godina sprovede u velikim gradjevnim atelijerima... .“ „Mladja generacija graditelja“, zaključuje Kršnjavi, „budi u meni dobre nade za budući razvoj Zagreba.“

Pogled na zagrebački katedralu i nadbiskupski dvor prije potresa 1880. (izvor: MK-UZKB-OGS)

POLEMIKE S ARHITEKTIMA

Nakon što je 1903. godine prestalo s radom Društvo hrvatskih umjetnika, glavna je oštrica rasprava preusmjerena na područje arhitekture i zaštite kulturne baštine. I na ovom se području Kršnjavi iskazao kao elokventan sugovornik. Od 1880. aktivno je pisao o urbanističko- arhitektonskoj problematici grada Zagreba, a od 1891. godine član je njegova građevno - gospodarskog odbora. Predlagao je regulacije pojedinih dijelova grada, ulica i trgova. S osobitim se zanimanjem posvetio regulaciji Kaptola i okolice. Tim je povodom u „Glasniku Društva umjetnosti“ 1886. godine napisao: „Nadbiskupska palača jest najveličanstvenija profana zgrada u Zagrebu, koja sa stolnom crkvom tvori arhitektonsku cjelinu osobite ljepote. Baš ta najkrasnija zgrada nema pred sobom toliko prostora, da bi se pregledati mogla, da bi mogla postati uresom grada! Što će biti, ako se pred nju posagrade s vremenom trokatnice? Kuće pod nadbiskupskim zidom moraju pasti sad ili poslije... Petrinjska ulica mogla bi postati jedna od najljepših ulica Zagreba, da se smjerom, koji teče, ravno pruži. Ona vodi upravo na sredinu nadbiskupske palače.“ 

Idejna skica Školskog foruma (izvor: Viesti družtva inžinira i arhitekta u Hrvatskoj i Slavoniji, br. 1,,Zagreb, 1896.)

Kršnjavi je poznavao mnoge poznate europske arhitekte, među inima Hermanna Helmera, koga je pozvao u Zagreb, da sa njim vijeća o gradnji novoga glazbenog zavoda“. Najambicioznija  Kršnjavijeva urbanističko- arhitektonska zamisao je gradnja tzv. „Školskog foruma“- reprezentativnog kompleksa palača prosvjetnih i kulturnih institucija na prostoru između Savske ceste i nekadašnje Ciglane. Povodom te zamisli 1893. godine raspisan je međunarodni pozivni natječaj na koji su pozvani: Helmer & Fellner, Ludwig & Hülssner, Hermann Bollé, Kuno Waidmann i Josip pl. Vancaš. No, niti jedna natječajna osnova nije bila prihvaćena, zbog čega je sastavljen novi građevni program, a gradnja je povjerena Ludwigu & Hülssneru. Naposljetku je od čitavog Kršnjavijeva programa izvedena samo Palača srednjih škola. 

Kršnjavi prikazan kao Don Kihot dok juriša na vjetrenjaču (Bakačeva kula) i kaptolske zidine, Satir, 16. 9. 1901.

Polemika Kršnjavija s arhitektima započela je tijekom 1906. godine. Glavni su akteri polemike arhitekti okupljeni oko Kluba hrvatskih arhitekta: Stjepan Podhorsky, Viktor Kovačić, Vjekoslav Bastl, Edo Schön, Ćiril Metod Iveković i Hugo Ehrlich, te konzervator Gjuro Szabo i novinar i publicist Vladimir Lunaček. Središnja je tema polemike „sačuvanje starih umjetničkih i historičkih mjesta i spomenika“ Uvertira sukobu bila je Kršnjavijeva inicijativa o rušenju obrambenog renesansnog zida oko zagrebačke katedrale. Protiv ove ideje 1900. pobunila se hrvatska kulturna javnost, koja je predvođena Josipom Brunšmidom uputila nadbiskupu i Kaptolu: „Predstavku hrvatskih historičara i arheologa u poslu očuvanja srednjovječnih utvrda oko stolne crkve zagrebačke“. Izrazito je burno tada reagirao Viktor Kovačić, usprotivivši se neprikosnovenom autoritetu „obnovitelja“ zagrebačke katedrale Hermannu Bolléu. „Ma kakav Bollé!“, uzviknuo je Kovačić, „Topove bi trebalo dovući i napucati oba tornja stolne crkve.“ Sukob je kulminirao 30. rujna 1906. godine, kada su se članovi „Kluba hrvatskih arhitekta“ predstavkom banu Teodoru Pejačeviću, usprotivili njegovoj odluci o rušenju Bakačeve kule. Predstavka  je pokrenula žestoku polemiku u  javnosti i dnevnom tisku. Već drugi dan bila je objavljena u dnevnim listovima „Obzor“ i „Pokret“, a ubrzo se u polemiku uključili i „Agramer Tagblatt“, „Hrvatska“ i „Narodne Novine“. Ova je polemika vidno uznemirila ne samo Vladu i crkvene velikodostojnike već i Kršnjavija, koji je bio glavni zagovornik rušenja. Zbog nastale situacije Vlada je predsjednika kluba Podhorskog pozvala na i političku odgovornost s „izričitom napomenom, da će se protiv kluba provesti i oblastni postupak, ako klub ne prestane s protivljenjem i objavljivanjem novinskih članaka.“ U obračunu s klubom, zbog povrijeđene taštine, osobito je bio nemilosrdan Kršnjavi, koji se na gotovo posprdan način u „Agramer Tagblattu“ zapitao: „Viktor Kovačić, K. H. A. Wer ist herr Viktor Kovačić?“ Članovi Kluba hrvatskih arhitekta nisu uspjeli u svojoj nakani te su Bakačeva kula i renesansni srušeni. Ovim je ishodom osobito bio razočaran Gjuro Szabo, koji je u jednom neobjavljenom rukopisu naslovljenom: „Krivci katastrofe hrvatskih spomenika povijesti i umjetnosti“ uz ime Kršnjavija ljutito napisao: „On je pristao na sve strahote, koje je Bollé predlagao i izvodio... Po vlastitom priznanju vidio je, da je Bollé predaleko zašao, a opet mu je povjeravao radove, opet mu je sekundirao, dapače u svinjariji odstranjenja Bakačeve kule. Kako bi danas izgledali problemi Zagreba drukčiji, da je kula ostala.“

Crkva sv. Križa u Križevnima na razglednici s početka 20. stoljeća (izvor: MK-UZKB-OGS)

Nakon ovih događaja polemika između članova Kluba hrvatskih arhitekta i Kršnjavija na neko se vrijeme primirila. U nekoliko im navrata Kršnjavi čak daje i potporu, primjerice Viktoru Kovačiću uslijed problema tijekom gradnje crkve sv. Blaža. Tijekom 1908. i 1909. godine član je ocjenjivačkog suda „Natječaja za regulatornu osnovu Kaptola i okolice“ i „Natječaja za gradnju župne crkve sv. Blaža“. Novi je sukob izbio tijekom 1910. godine, i to između Kršnjavija i arhitekta Podhorskog, a povodom obnove crkve sv. Križa u Križevcima. Naime, povodom obnove crkve križevačka je gradska uprava krajem 1909. godine pozvala Kršnjavija: „da im dade upute, kako bi se imala provesti definitivna obnova crkve sv. Križa.“ Za izradu projekta Kršnjavi je predložio arhitekta Dionisa Sunka. No, ova se ideja nije svidjela križevačkom biskupu Juliju Drohobeckomu, koji nagovara gradonačelnika dr. Stjepana Pompera da se u Križevce pozove i arhitekt Stjepan Podhorsky. Tijekom 1911. godine pitanje obnove križevačke crkve rezultiralo je otvorenim sukobom Kršnjavija i Podhorskog. Sukob je kulminirao 11. kolovoza kada je Kršnjavi nasred zagrebačke Ilice sačekao Podhorskog i ljutito mu zaprijetio, da do obnove crkve prema njegovom projektu neće nikada doći. Vidno iznerviran ovim napadom Podhorsky se nekoliko dana kasnije obratio za pomoć Zemaljskom povjerenstvu sa zamolbom „da proti ovakovim nedostojnim podvalama jednog kapricioznog čovjeka energično postupa”.  Kršnjavi nije uspio u svom naumu i crkva je do 1913. godine obnovljena prema zamisli Podhorskog. .Zanimljivo je, da je na kraju Kršnjavi priznao svoju pogrešku te se čak i sprijateljio s Podhorskim. Kako piše Podhorsky: „Dr. Isidor Kršnjavi bio je bez dvojbe vrlo uman i nadaren čovjek, ali je stajao pod uplivom istih umjetničkih zabluda, imenito u mlađim danima svojega života, što je pod starost i sam priznavao, kada je konačno postao i subrat (confrater) franjevačkog reda, baveći se pisanjem i slikarstvom. Rekao je, da je često griješio, pa da mu je sada drago, da je u svojoj starini ostala netaknuta crkva sv. Križa u Križevcima. U spomen te borbe oko obnove crkve sv. Križa u Križevcima poklonio je arhitektu Podhorskom vlastoručno slikanu mrtvu prirodu s napisom: »Mome prijatelju arhitektu Podhorskomu«.“

Arh. Stjepan Podhorksy, Crkva sv. Križa u Križevcima neposredno nakon obnove 1913. (izvor: MK-UZKB-OSP)

KRŠNJAVIJEVA KRITIKA MODERNISTIČKOG SUBJEKTIVIZMA I MODERNA ARHITEKTURA

Kršnjavi nije bio nimalo naklonjen prema novim arhitektonskim tendencijama. Pisao je bez imalo susprezanja, da mu je odurna „ta moda olizanih secesijonističkih pročelja.“ A prema ostvarenjima arhitekata nerijetko je bio ironijski kritičan. Osobito je kritizirao ostvarenja Vjekoslava Bastla za arhitektonski atelijer Hönigsberg & Deutsch. „Kuća zubara Rado-a na Jelačićevom trgu“, piše Kršnjavi, „izgleda kao krletka“, a kuća Elza fluid dom za njega je „sasvim ekstravangardni eksperiment“. O arhitektu Viktoru Kovačiću ironično bilježi: „Talentiran čovjek, ima dobrih ideja i ukusa, ali je ljenčina, koja ne uči niti radi ustrajno, nego po kavanama pripovjeda, koliko je vrijedan. Bohèma. Šteta za njega.“ Kovačićevu vilu za kipara Roberta Frangeša Mihanovića na Rokovom perivoju ironično uspoređuje sa „onom starom kućicom u Ilici čelo Kačićeve ulice, gdje ima staretinar dućan a brusar pod slikovitim krovićem svoju otvorenu radionu. Ta je kućica osobito slikovita kad se nuz stari stakleni hodnik suši šareno rublje. Šteta  što i to nije (Kovačić, op.a.)“, zaključuje Kršnjavi, „oponašano na onoj vili.“  

Arh. Vjekoslav Bastl za Hönigsberg & Deutsch, Kuća zubara dr. Eugena Rada na Trgu bana Jelačića 5 nakon izgradnje 1905.

Kršnjavijeva nesklonost modernoj arhitekturi temeljila se na tezi, da je arhitektura početkom 20. stoljeća pod utjecajem nominalistički subjektivizam izgubila vodstvo u umjetnosti. Ovu je tezu Kršnjavi postavio u predavanju „O modernoj umjetnosti“. „Što je u graditeljstvu nastupilo odmah poslije velike reparacije stilova u XIX. stoljeću, to doduše izgleda kao da ima na sebi jedinu prednost da je novo“, no ističe Kršnjavi, „objektivni motrilac kulturnih pojava naći će, da se tu traži nešto novo ne samo zato što su ljudi vazda željni promjene i novotarije, nego tu nastaje nešto novo, jer nove zadaće, nov materijal, novi tehnički problemi zahtijevaju nove oblike.“ „Razumljivo je“, smatra Kršnjavi, „da se ti novi oblici tek moraju tražiti pa su zgrade što su gradjene posljednjih 20 godina često sasvim ekstravangardni eksperiment, primjerice Elsafluid- dom u Zagrebu.“ No za njega nema sumnje, „da će se napokon naći rješenje arhitektonske zadaće, o kom će se moći reći, da je lijepo.“ Kako bi to mogli postići, za Kršnjavija je nužno, da ustanovimo „kako shvaćamo pojam ljepote“.  U tom kontekstu, prema njemu, na prvom mjestu valja revidirati pojam „oblika“. „Naučili smo“, piše Kršnjavi, “smatrati oblik kao nešto izvanjsko, nešto što je na površinu predmeta vezano.“ Umjesto toga, mišljenja je on, valja da „oblik smatramo za rezultat djelovanja ideje, koja svojom energijom materiju individualizira.“ Sukladno tome zaključuje, kako „kod umjetnina, umjetnikov čin individualizira materiju, pa iz nje tvori oblik prema umjetnikovoj ideji. Ona je životni princip umjetnine.“ 

„Svagdje gdje se unutarnje djelovanje tvorne snage“, piše Kršnjavi, „najsavršenije i najjasnije izražava u vanjštini, smije se reći da je ta vanjština lijepa... Prema tome je tehnički savršeno izradjen željeznički most lijep, isto tako kao što je lijep velik trgovački velegradski dom, u komu se izražava svrha zgrade najprimjerenijom konstrukcijom iz željeza i betona.“ „Jednako je lijepa“, piše on, „katedrala gotskoga sloga, u kojoj se najsavršenije u kamenu izražava unutrašnja ideja, koja je stvorila vanjske oblike crkve.“ No, temeljnu ideju željezničkog mosta, kolodvora ili trgovačke kuće, prema njemu je mnogo lakše razumjeti, nego „unutarnju stvarajuću ideju katedrale“, koja počiva na misteriju, odnosno ideji kršćanskog (katoličkog, op. a.) vjerovanja u supstancijalnu prisutnost Kristovu u euharistiji, a prema kojoj se crkva s punim pravom naziva kućom božjom. Upravo je to za Kršnjavija ona ideja izrasla iz misterija i filozofije srednjovjekovnog skolastičkog realizma u kojoj je sadržana „djelujuća forma“ koja je „stvorila velebne one hramove, veličanstvenije od najljepših i najvećih kraljevskih dvorova.“ Stoljećima su, piše Kršnjavi arhitekti gradili te hramove „po svom najboljem znanju“ i „tehničkom  umijeću svoje dobi“, dok se nije „došlo do najsavršenije konstrukcije, koja se za kamenu gradjevinu zamisliti može, do gradjevina u gotskome stilu.“ Za njega je gotički stil primaran kao i grčki, „dok su svi ostali slogovi do XIX. stoljeća derivirani, rimski slog iz grčkoga, renesanca iz rimskoga a barok iz renesance.“ Gotičke su crkve za Kršnjavija organički „prema jedinstvenom idealnom cilju zamišljene i do posljednjega ornamenta prema toj ideji provedene.“ U tom kontekstu Kršnjavi ističe važnost 19. stoljeća, odnosno romantizma koji se nadovezao „na srednjovječne kulturne predaje“ i obnovu „srednjovječne filozofije“. Romantičarski je pokret, tvrdi Kršnjavi, smatrao svojim idealom sjedinjenje svega što je ljudsko s božanskim, a njegovi su sljedbenici „prigrlili s oduševljenjem katolicizam i temeljne nazore skolastičke filozofije o realizmu pojmova.“ Upravo je to razlog prema njemu, zbog čega su u 19. stoljeću „uskrsli oblici gotskoga stila, tako da su mnoge moderne crkve gradjene u tom stilu a stare su tečajem stoljeća dogradjene ili prema prvašnjoj osnovi pregradjene.“ 

Arh. Vjekoslav Bastl za Hönigsberg & Deutsch, Kuća Elsa fluid dom (Feller) na uglu Trga bana Jelačića 11 i Jurišićeve ulice 1 nakon izgradnje 1906.

Problemi za Kršnjavija nastupaju početkom 20. stoljeća kada „pod uplivom najmodernijeg nominalizma“, dolazi do kritike neoskolastike i neogotičkog stila 19. stoljeća. Nominalizam se tvrdi on „izvrgnuo u potpuni subjektivizam, u poricanje ne samo svake bitnosti“, već je doveo i do toga, „da subjekt gledaočev prema čuvstvu što ga on ulaže u umjetninu, odredjuje što je lijepo a ne umjetnik, koji umjetninu stvara objektivirajući iz sebe svoju ideju i ulažući svoje čuvstvo u umjetninu.“ Tim putem dolazi se do toga „da se temeljna umjetnikova ideja ni malo ne cijeni, ne uvažuje, pače smatra ništetnom... Glavno je da se zadovolji hiru gledaočevom.“ Za Kršnjavija to je potpuno krivo shvaćanje svijeta, a čija je posljedica „da se u takovom autonomnom subjektu gubi razumijevanje za pojam organičkoga jedinstva.“ Upravo je ovaj nominalistički subjektivizam prema njemu doveo do gubljenja smislenosti kako arhitekture, a tako i umjetnosti uopće. 

I. Kršnjavi na ramenima dr. Ede Franka kontroverznog vođe Čiste stranke prava kojoj je Kršnjavi pristupio tijekom 1906. Karikatura je objavljena u Koprivama 1907. 

KULA JE SRUŠENA! (GÖTTERDÄMMERUNG)

Proces detronizacije Kršnjavija je započeo tijekom 1915. godine. Konzekvence ovog procesa bile su njegovo umirovljenje s položaja redovitog profesora povijesti umjetnosti i kulture na zagrebačkom Sveučilištu i ostavka s mjesta predsjednika Društva umjetnosti. Proces je od Kršnjavijevih protivnika bio dobro pripremljen. Predvodila ga je skupina članova Društva umjetnosti, mahom mlađih umjetnika okupljenih oko „Proljetnog salona“.

Ivan Tišov, Spomen - plaketa I. Kršnjavija povodom njegova sedamdesetog rođendana, 1915.

Kao povod napadu poslužila je afera iz 1915. godine s plaketom kipara Ive Kerdića, izrađene povodom Kršnjavijevog sedamdesetog rođendana, a koja se trebala dijeliti članovima Društva umjetnosti. Na aversu plakete nalazio se Kršnjavijev portret, s kojim on nije bio nikako zadovoljan, te je odlučeno de se plaketa povuče a primjerci daju Kršnjaviju da ih uništi. Zbog ove je afere Kršnjavi u više navrata od svojih protivnika bio optuživan da je oštetio nacionalnu imovinu. 

I. Kršnjavi oko 1915.

Pritisak na Kršnjavija kulminirao je koncem 1917. godine pred Generalnu skupštinu Društva umjetnosti s ciljem njegove smjene. Kao glavne aktere Kršnjavi ističe: Roberta Frangeša Mihanovića, Rudolfa Valdeca, Viktora Kovačića, Kolomana Mixicha, Artura Schneidera i Dušana Plavšića. Njima su se pridružili i mlađi umjetnici okupljeni oko „Proljetnog salona“- Ljubo Babić i Tomislav Krizman, a spominju se i slobodni zidari. „Velika zavjera u Društvu umjetnika Hrvatske!“, piše Kršnjavi, „Robert Frangeš i Mixich s jedne strane, Kerdić s druge, dr Artur Schneider i Viktor Kovačić s treće strane urotili su se u namjeri da me sruše. Dr. Schneider je mobilizirao slobodne zidare i proveo agitaciju s njihovim najagilnijim članom, bankovnim direktorom Plavšićem... Mladi Ljubo Babić je agitirao preko svoga strica Babića Đalskog (Ksaver Šandor Gjalski, op.a.)... .“ Iako Kršnjavijevi protivnici nisu uspjeli u nakani da ga smjene na Generalnoj skupštini, Kršnjavi donosi odluku da se sam povuče. Ostavku je predao 1. studenog 1918. godine. Njegova je ostavka uslijedila samo tri dana nakon što je Hrvatski sabor raskinuo državno-pravne veze s Austro-Ugarskom i proglasio Državu Slovenaca Hrvata i Srba. Odmah po proglašenju nove državne tvorevine Kršnjavi je politički proskribiran, a jedan ilustrirani list objavljuje njegovu karikaturu s potpisom: „Sablast iz prošlosti.“

Napad na Kršnjavija na vrhuncu je tijekom 28. i 29. studenog kada mu u posjetu ispred Narodnog vijeća dolazi „jedan detektiv u pratnji vojnika s nasađenim bajunetom.“ „Stigavši u sobu“, piše Kršnjavi, „u detektivu prepoznam slikara Ljubu Babića, a u vojniku mladog Šumanovića (slikar Sava Šumanović, op.a.)... .“ Iako se kao razlog dolaska navodi prikupljanje potrebnih podataka o umjetničkim djelima i muzejskim predmetima povodom prekida državno pravnih odnosa s Mađarskom, a koji su ondje dospjeli iz Hrvatske, iz samog tijeka razgovora očita je namjera kompromitacije cjelokupna Kršnjavijeva djelovanja. Razgovaralo se o deset tema: o arhivalijama što su za vrijeme Khuena Héderváryja poslane u Budimpeštu, slikama Bukovca, Csikosa i Medovića koje je kupila mađarska vlada, proslavi tisućugodišnjice ugarskog kraljevstva, prodaji predmeta iz kaptolske riznice i raznošenju katedralnog namještaja, Kršnjavijevoj korespondenciji s Strossmayerom i umjetnicima, ostavštini slikara Mašića, te o pitanjima o kojima su se tijekom prijašnjih polemika najviše lomila koplja, napose o obnovi zagrebačke katedrale i rušenju Bakačeve kule. Bio je to posljednji čin Kršnjavijeva rušenja u kom je, duboko uvjeren u ispravnost vlastitih postupaka, odgovarajući na Babićeva pitanja, do zadnjeg trena suvereno vladao situacijom:

" ...Šesto pitanje (Babić, op. a.): Tko je onoga Švabu Bolléa doveo u Zagreb?

Ja (Kršnjavi, op. a.): Kaptolski graditelj Schmidt povjerio mu je izvedbu katedrale: uostalom Bollé je stekao velike zasluge u hrvatskom graditeljstvu.

Babić: Ali nikakve umjetničke zasluge. Viktor Kovačić je bio u pravu kazavši kako bi Katedralu valjalo topovima sravniti sa zemljom.

Ja: To je glupost! Oprostite prečuo sam da Kovačiću dajete za pravo. Uostalom, vi mlada gospoda ne možete donositi sudove o umjetničkim nazorima starijeg pokoljenja. Vaši sinovi i unuci će vjerojatno o vama rasuđivati podjednako, kao i Vi o prošloj generaciji.

Babić: Bilo bi mi drago kad biste za pedeset godina mogli vidjeti kakvi se sudovi donose o vama...

Posljednje pitanje: A što je s Bakačevom kulom?

Ja: Moja je zasluga što je kula srušena.

Babić: Unesite to u zapisnik.

Ja: Dakako, to zabilježite. Pročelje katedrale je projektirano i izvedeno uz velike troškove pod pretpostavkom da će se sadašnji toranj srušiti (Kršnjavi misli na srušenu Bakačevu kulu, op. a.) kada pročelje bude dovršeno. kad bi kula morala ostati ispred crkve, pročelje bi valjalo projektirati drugačije i ostaviti stari portal. To sam gledište zastupao i borio sam se protiv suprotnih gledišta u javnoj polemici, što je Bogu hvala, urodila dobrim uspjehom: kula je srušena!" 

Upravo su ove posljednje riječi postale metaforom Kršnjavijeva pada, koji je ujedno označio i završetak jednog dinamičnog razdoblja u razvoju hrvatskog modernog društva. Petnaest godina nakon ovog razgovora Ljubo Babić u knjizi: "Umjetnost kod Hrvata u XIX. stoljeću" o Kršnjaviju je napisao slijedeće: "Kršnjavi gotovo kroz tri decenija pokreće, vodi i, recimo, skreće prema svojoj volji cijeli naš likovni razvoj. I nema tamo 70- tih godina prošlog vijeka pa blizu pred rat nijednoga značajnijeg ili sasvim neznačajnog likovnog pitanja ili događanja, u komu ne bi sudjelovao, bilo kao glavni akter, bilo kao pokretač, bilo kao promatrač ili neumorni protivnik, napadač, bilo kao temperamentni kritičar."

PRILOZI

IZBOR IZ TEKSTOVA IZIDORA KRŠNJAVIJA

POPIS LITERATURE

Karikatura Kršnjavija objavljena u Koprivama 1907.

IZBOR IZ TEKSTOVA IZIDORA KRŠNJAVIJA

U izboru Kršnjavijevih tekstova donosimo u presliku dva njegova članka. Prvi je objavljen tijekom 1906. godine u "Kolu hrvatskih umjetnika" u izdanju Matice hrvatske. Riječ je o uvodniku- "popratnom slovu" u kome Kršnjavi kritički analizira djela Frangeša Mihanovića, Valdeca, Mašića, Kovačevića, Ivekovića, Crnčića, Medovića, Bužana, Sesie i Šenoe. Kršnjavijevo „popratno slovo“ važan je tekst u kontekstu razvoja hrvatske teoretske misli. Osobito su važna njegova teoretska i kritička razmišljanja o estetici i psihologiji,  Wilhelmu Wundtu, te osvrt na glasovitu knjigu o estetici Benedeta Crocea (Estetica, 1902.) 

Drugi Kršnjavijev tekst naslovljen je: „O modernoj umjetnosti“. Riječ je ustvari o njegovom predavanju publiciranom je 1916. u časopisu „Hrvatska prosvjeta“. Ovo je predavanje iz teoretskog kuta zanimljivo, budući da Kršnjavi kritički raspravlja o fenomenu „moderne umjetnosti“, te iz kulturološkog kuta, budući da za komparativne primjere za potvrdu svojih teza koristi djela slikara Vasilija Kandindkog nastala u vrijeme „Der Blaue Reitera“. Predavanje „O modernoj umjetnosti“, Kršnjavi započinje fundamentalnim pitanjem: „“Gdje počinje umjetnost biti moderna?“

KOLO HRVATSKIH UMJETNIKA I.

MATICA HRVATSKA, 1906.

POPRATNO SLOVO

 

  

Milenko D. Gjurić, Ex Libris, dr. Iso Kršnjavi

HRVATSKA PROSVJETA

KOLO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA, GOD. III. BR. I. - III.

O MODERNOJ UMJETNOSTI

POPIS LITERATURE

BABIĆ, Ljubo, Umjetnost kod Hrvata u XIX. stoljeću, Matica hrvatska, Zagreb, 1934.

BABIĆ, Ljubo, Pregled hrvatske umjetnosti, Obzor, Spomen knjiga 1860 – 1935., Zagreb, 1935.

BARAC, Antun, Hrvatska književna kritika, JAZU, Zagreb, 1938.

BAZALA, Albert, Značenje umjetnosti u životu naroda, Predavanje na svečanoj sjednici o pedesetoj godišnjici Strossmayerove galerije 18 maja 1935., posebni otisak iz Spomenice JAZU u Zagrebu, 1935.

BAZALA, Albert, Filozofski portret Franje Markovića, Institut za filozofiju Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 1974.

BOGDANOV, Vaso, Hrvatski narodni pokret 1903/4, JAZU, Zagreb, 1964.

BOGNER, dr. Josip, Polemika oko hrvatske moderne, Polemike u hrvatskoj književnosti, priredio Ivan Krtalić, knjiga 7, Mladost,  Zagreb, 1983., str. 7-14

BRANDSTÄTTER, Christian (uredio), Vienna 1900 and the Heroes of Modernism, Thames & Hudson, Vienna, 2005.

BUKOVAC, Vlaho, Moj život, Književni Jug, Zagreb, 1918.

CONRADS, Ulrich, Programi i manifesti arhitekture XX. stoljeća, prvo hrvatsko dopunjeno i prošireno izdanje, uredio Krešimir Rogina, Biblioteka   Psefizma, UHA, Zagreb, 1997.

DEŽMAN, Milivoj- Ivanov, O hrvatskim književnim prilikama, Hrvatska moderna- Kritika u doba hrvatske moderne, priredio Miroslav Šicel, Pet stoljeća hrvatske književnosti, knjiga 71, Matica Hrvatska, Zagreb, 1975. str. 35-50

DEŽMAN, Milivoj- Ivanov, Naše težnje,  Polemike u hrvatskoj književnosti, priredio Ivan Krtalić, knjiga 7, Mladost, Zagreb, 1983., str. 435-437

FLAKER, Vida, Časopisi hrvatskog modernističkog pokreta, Sveučilišna naklada Liber, Zagreb, 1977.

FRANK, dr. Josip, U obranu hrvatskih umjetnika, Polemike u hrvatskoj književnosti, priredio Ivan Krtalić, knjiga 7, Mladost, Zagreb, 1983., str. 535-566   

GALOVIĆ, Krešimir, Počeci moderne hrvatske arhitekture, Pobjeda čiste umjetnosti,

Vijenac 129,Zagreb, 1999.

GALOVIĆ, Krešimir, Klub hrvatskih arhitekta, Hrvatska arhitektura u XX. stoljeću, Biblioteka XX. stoljeće, Matica hrvatska, Zagreb, 2009.

GALOVIĆ, Krešimir, Klub hrvatskih arhitekta u Zagrebu, Ministarstvo kulture RH, Zagreb, 2010.

GJALSKI, Ksaver, Šandor, Predgovor „Hrvatskom salonu“, Pripovijetke i članci, priredio Miroslav Šicel, Stoljeća hrvatske književnosti, Matica hrvatska, Zagreb, 1996., str. 313-315

HORVAT,Josip, Politička povijest Hrvatske, Zagreb, 1936.

HORVAT,Josip, Politička povijest Hrvatske 1918 - 1929, Zagreb, 1938.

HORVAT,Josip, Pobuna omladine 1911. - 1914., Prosvjeta, Zagreb, 2006.

HORVAT, Josip, Hrvatski panoptikum, Ex Libris,  Zagreb, 2007.

JURIĆ, Zlatko, Herojski prolog u modernu I, Od kasnog historicizma k secesiji, ČIP, broj 5/12, Zagreb, 1995.

JURIĆ, Zlatko, Herojski prolog ka moderni II, Početak direktnog sukoba arhitektonskih generacija,  ČIP, broj 1/2 Zagreb, 1996.

JURIĆ, Zlatko, Herojski prolog u modernu III, Ne rušite Bakačevu kulu!,ČIP, broj 3, Zagreb, 1996.

JURIĆ, Zlatko, Herojski prolog u modernu IV, Pirova pobjeda, ČIP, broj 6/8, Zagreb, 1996.

JURIĆ, Zlatko, Herojski prolog u modernu V, Arhitektura kao moralnoi umjetničko poslanstvo, ČIP,  broj 9/10, Zagreb, 1996.

JURIĆ, Zlatko, Herojski prolog u modernu VI, Doba kada su arhitekturomvladale individualne umjetničke geste,ČIP, broj 11/12, Zagreb, 1996.

KORENIĆ, Stjepan, Iz Hrvatskog salona umjetnosti, Polemike u hrvatskoj književnosti, priredio Ivan Krtalić, knjiga 7, Mladost, Zagreb, 1983., str. 696-747

KORENIĆ, Stjepan, Osvrt na kritiku druge hrvatske umjetničke izložbe, Polemike u hrvatskoj književnosti, priredio Ivan Krtalić knjiga 8, Mladost, Zagreb, 1983., str. 352-379

KREŠIĆ, Milan, Izvješće o Milenijskoj izložbi kraljevine Ugarske i kod te prigode sudjelujuće Bosne i Hercegovine te kraljevina Hrvatske i Slavonije god. 1896., Zagreb, 1897.

KRŠNJAVI, Isidor, Kako su postali umjetničko- obrtnički muzeji, Obzor, br. 107, Zagreb, 9. 5. 1879.

KRŠNJAVI, Isidor, Oblici graditeljstva u starom vieku i glavna načela gradjevne ljepote, Društvo umjetnosti, Zagreb 1883.

KRŠNJAVI, Iso, Iz Dalmacije, Zagreb, 1900.

KRŠNJAVI, I., Pogled na razvoj hrvatske umjetnosti u moje doba, iz mojih zapisaka, Hrvatsko kolo, Matica hrvatska, Zagreb, knjiga I., god. I., 1905., str. 215-307

KRŠNJAVI, Isidor, Zur Demolirung des Bakačthurmes, Agramer Tagblatt, Zagreb, 1906., str. 5

KRŠNJAVI, I., Kolo hrvatskih umjetnika, Matica hrvatska, Zagreb, 1906.

KRŠNJAVI, Iso, O modernoj umjetnosti, Hrvatska prosvjeta, br. I-III., god. III., Zagreb, 1916., str. 9-15

KRŠNJAVI, Iso, Osnutak srednje škole za ženske, Zagreb, 1925.

KRŠNJAVI, Iso, Zapisci iza kulisa hrvatske politike, knjiga I, II, Mladost, Zagreb, 1986.

KRŠNJAVI, Isidor, Listovi iz Slavonije, pretisak izvornika iz 1882., Privlačica, Vinkovci, 1992.

KRŠNJAVI, Isidor, Kritička razmatranja, Polemike u hrvatskoj književnosti, priredio Ivan Krtalić, knjiga7, Zagreb, 1983., str. 621-640

KRŠNJAVI, Isidor, Proljetna izložba umjetnina, Polemike u hrvatskoj književnosti, priredio Ivan Krtalić knjiga, 8, Mladost, Zagreb, 1983., str. 329-351

KRUŽIĆ- Uchytil, Vera, Vlaho Bukovac, katalog izložbe, Umjetnički paviljon, Zagreb,1988-1989.

KRUŽIĆ- Uchytil, Vera, Vlaho Bukovac, život i djelo, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 2005.

KUHAČ, Š. Franjo, Anarkija u Hrvatskoj književnosti i umjetnosti, poslanica umjetničkim 

secesionistima i književnim dekadentima, Zagreb, 1898.

MARKOVIĆ, Zdenka, Frangeš Mihanović,Biografija kao kulturno- historijska slika jedne epohe   hrvatske likovne umjetnosti, JAZU, Zagreb, 1954.

MARIJANOVIĆ, Milan, Izabrana djela, MH, Zagreb, 1998.

MARIJANOVIĆ, Stanislav, Fin de siècle hrvatske moderne (Generacije „mladih” i časopis „Mladost”), Revija, Osijek, 1990.

MARUŠEVSKI, Olga, Kršnjavi i Bollé, Nacrt za jedno naše razdoblje, Život umjetnosti, broj 26/27,

Zagreb, 1978.

MARUŠEVSKI, Olga, Suvremenost oblika u obnovi sakralnih objekata, Peristil 31, Zagreb, 1988.

MARUŠEVSKI, Olga, Iso Kršnjavi kao graditelj, DPUH, Zagreb, 1986.

MARUŠEVSKI,Olga, Društvo umjetnosti 1868. –1879.- 1914., DPUH, Zagreb, 2004.

MARUŠEVSKI, Olga, Iso Kršnjavi kao graditelj, II. nadopunjeno izdanje, IPU, Zagreb, 2009.

NN, Društvo umjetnosti, Narodne novine, god. LXIV, br. 155, Zagreb, 11. VII. 1898., str. 3

PILAR, Ivo, Secesija, Vijenac, broj 35-39, godina XXX, Zagreb, 1898., str.: 540-541 (35); 555-557 (36); 570-575 (37); 590-591 (38); 603-605 (39)

  

PODHORSKY, Stjepan, Crkva sv. Križa u Križevcima, KHD „Hrvatski rodoljub“, knjiga br. 2,

Zagreb, 1941. str. 87–95.

RACKO, Ljerka, Spaljivanje mađarske zastave 1895. god. u Zagrebu, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta, br. 23, Zagreb, 1990., str. 233- 246

SCHÖN, Edo, Bakačev toranj, Pokret, 1. 10. 1906., Zagreb

SCHORSKE, E. Carl, Beč krajem stoljeća, Anti Barbarus, Zagreb, 1997.

SEMPER, Gottfried, The Four elements of architecture and other writings, introduction by Harry Francis Mallgrave, Cambrige University Press, 1989.

SZABO, Gjuro, Krivci katastrofe hrvatskih spomenika povijesti i umjetnosti, rukopis,

MK-UZKB-OGJS, Zagreb, 1932.

ŠIROLA, Božidar; Širola, Branko; Prestini, Vladimir,Državna srednja tehnička škola u Zagrebu 1892.- 3./ 1932. -3., Spomen- izvještaj o 40- godišnjici škole, Zagreb, 1933.

TARTAGLIA-KELEMEN, Vladimira, Izložba 1874. U narodnom domu, Prilog proučavanju prvih umjetničkih izložaba u Hrvatskoj, Zbornik Historijskog instituta JAZU, vol. 5. Zagreb, 1964., str. 377-386

TARTAGLIA-KELEMEN, Vladimira, Pisma Izidora Kršnjavog 1874-1878 Radovi Arhiva JAZU, 1973, Zagreb, sv. II, str. 175-220

TARTAGLIA-KELEMEN, Vladimira, Ferdinand Quiquerez u Italiji,  Radovi Arhiva JAZU, 1979, Zagreb, sv. I, str. 128.

TATOMIR, Zrinka, 111 godina naše škole- Od Obrtne škole do Škole primjenjene umjetnosti i dizajna, Zagreb, 1995.

VID, O rušenju Bakačeve kule, Nova Hrvatska, 29. 10. 1944., Zagreb, str. 6

ZENKO, Franjo, Ideja hrvatske nacionalne filozofije u 20. stoljeću, Hrvatska filozofija u XX. stoljeću, Zbornik, Matica hrvatska, Zagreb, 2007., str. 9-25

ZLAMALIK, Vinko, Bela Csikos Sesia, JAZU-DPUH, Zagreb, 1984.

ŽMEGAČ, Viktor, Bečka moderna, MH, Zagreb, 1998.