Pretraži ovaj blog

Učitava se...

četvrtak, 5. studenoga 2015.

HRVATSKA MODERNA ARHITEKTURA IZMEĐU DVA RATA- NOVA TRADICIJA

Urednički prikaz trećeg dopunjenog izdanja kultne knjige Tomislava Premerla



Piše: Krešimir Galović ©



T. Premerl, Hrvatska moderna arhitektura između dva rata- nova tradicija, EPH Media, Zagreb 2015.



U mojoj povjesničarsko-umjetničkoj biblioteci nalazi se nekoliko knjiga koje zauzimaju posebno mjesto i uvijek mi moraju biti na dohvat ruke, odnosno uz radni stol. Jedna od njih je knjiga Tomislava Premerla: Hrvatska moderna arhitektura između dva rata. Riječ je o knjizi koja je svojim značajem vremenom postala svojevrsnim kulturološkim fenomenom- budući da se u njoj po prvi put problematizira hrvatska moderna. Dugi niz godina upravo je ova Premerlova knjiga bila prvi i jedini sustavni pregled hrvatske moderne arhitekture. S druge strane, ona je tih kasnih osamdesetih godina, kada se pojavila iz tiska, pobudila veliki interes u javnosti za ovu problematiku, a što je još važnije pokrenula je prva sustavna istraživanja domaće moderne. Jednako tako Premerlova je knjiga sudbinski trajno odredila područje mog interesa- usmjerivši me k proučavanju moderne ali postavši i mojim svojevrsnim životnim suputnikom. Naime, 1989. kada je objavljeno prvo izdanje ove knjige, na nju me je uputio naš istaknuti povjesničar umjetnosti Radovan Ivančević za koga sam tada radio na fakultetu kao demonstrator. A upravo je Ivančević uz Premerla bio prvi koji je u nas govorio o modernoj arhitekturi kao nepriznatoj umjetnosti. Kako sam bio vrlo nadobudan student i krajnje općaran Ivančevićevom osebujnom pojavnušću, bez pogovora sam ga poslušao i otišao kupiti Premerlovu knjigu u legendarnoj knjižari Matice hrvatske na Filozofskom fakultetu. I od tada počinje moja povezanost s ovom knjigom- prvo kao čitatelja, desetak godina poslije istraživača, pa pisca te naposljetku i urednika njenog trećeg i proširenog izdanja. A izazov rada na knjizi od ovolikog značaja za hrvatsku kulturu je golem. Čak bi se moglo reći, da je u jednom trenutku praktički došlo i do svojevrsnog misaonog sukreiranja ove knjige kroz duga, višesatna raspravljanja s Premerlom, ponekad i žučnih, o pojedinim poglavljima, temama, tezama, detaljnim analizama svake ilustracije a sve s ciljem što slojevitijeg predstavljanja hrvatske moderne arhitekture. 



Zlatko Neumann tijekom boravka u Parizu u društvu slikara Pieta Mondriana i Michela Seuphora, izvor: Arhitektura 1969., br. 101.



U tom kontekstu osobito je bilo važno problematiziranuje domaće moderne kroz prizmu onodobnih svjetskih gibanja, te povezanosti sa svjetskim centrima poput Beča, Praga, Pariza i Berlina ili pak tijesnim vezama s glavnim nositeljima međunarodne moderne poput: Adolfa Loosa, Petera Behrensa, Hansa Poelziga ili Le Corbusiera. A što je sve vodilo senzacionalnom zaključku, hrvatska moderna kao fenomen, ne samo da u korak prati tadašnja gibanja, već je kroz pojedine protagoniste poput arhitekata Zdenka Strižića, Zlatka Neumanna ili Ernesta Weissmanna njihov aktivan sukreator. Tako je primjera radi krajem dvadesetih godina prošlog stoljeća Zdenko Strižić suradnik glasovitog arhitekta Hansa Poelziga s kojim projektira nekoliko berlinskih kinematografa a 1930. samostalno pobjeđuje u jakoj međunarodnoj konkurenciji na velikom natječaju za operno kazalište u ukrajinskom gradu Harkovu- što je ujedno prvo veliko međunarodno priznanje nekom hrvatsko arhitektu uopće. S druge pak strane Zlatko Neumann je nekako u isto vrijeme jedan od glavnih suradnika Adolfa Loosa- prvo u njegovom bečkom a potom i pariškom atelijeru. S njim je tijekom 20' godina radio na čitavom nizu projekata, među kojima je najglasovitija vila umjetnika Tristiana Tzare u Parizu te neostvarena vila egzotične crne plesačice Josephine Baker. Umjetničko ukružje u kome se tih godina Neumann kreće u Parizu je odista impozantno. Uz već spomenutog Loosa i Tzare na jednoj ga požutjeloj novinskoj fotografiji vidimo i u društvu glasovitih slikara Pieta Mondriana i Michela Seuphora. 



Ernest Weissmann (u drugom redu, treći zdesna u profilu) u društvu Le Corbusiera i Oscara Niemeyera (šesti slijeva) tijekom odlučivanja o izgledu sjedišta UN-a u New Yorku, 1. 4. 1947., izvor: Globus, 6. 12. 2013.


Posebno mjesto i internacionalizaciji hrvatske moderne zauzima Ernest Weissman. Dugogodišnji je suradnik glasovitog Le Corbusiera, zahvaljujući čemu je vrlo rano postao član CIAM-a (Congrès internationaux d'architecture moderne). Probivši se u sam vrh ove organizacije Weissmann je sudjelovao pri donošenju nekih od najznačajnijih urbanističkih dokumenata 20. stoljeća, međi inim i tzv. „Atenske povelje“. Weissmann odlazi 1939. godine u SAD, gdje se početkom rata zapošljava u Washingtonu u Odboru za ekonomsko ratovanje, a nakon rata istaknuti je djelatnik UN-a, prvo kao referent za stanovanje i planiranje a potom i kao direktor Odjela za industrijsku obnovu.



Antun Ulrich, Projekt tipske kuće, maketa, školski rad, Beč, 1926.



Upravo promatrajući problematiku hrvatske moderne kroz prizmu onodobnih svjetskih gibanja, dovodi nas do spoznaje da je riječ o fenomenu koji je kulturološki uvelike nadilazio mogućnosti ostalih jugoslavenskih krajeva. I u tom kontekstu mi danas ne možemo govoriti nrp. o jugoslavenskoj moderni, koja kao jedinstveni korpus nije nikada zaživjela, a što je u razgovorima s Enesom Čengićem u nekoliko navrata s dozom rezignacije isticao i Miroslav Krleža. Jednako kao što ne možemo govoriti o poslijeratnoj hrvatskoj arhitekturi kao o arhitekturi socijalizma ili komunizma, a što se u određenim trendističkim krugovima nastoji u posljednje vrijeme nametnuti.




Branko Bon i Milan Grakalić, Zgrada Hipotekarne banke Trgovačkog fonda, tzv. palača Albanija u Beogradu, 1938.-1940.



Riječju, hrvatska moderna arhitektura u okviru jugoslavenskog korpusa razvijala se autonomno, no šireći područje utjecaja na ostale jugoslavenske krajeve. Primjera radi arhitekt Juraj Neidhardt po povratku iz Pariza, gdje je radio kao suradnik Le Corbusiera, 1938. odlazi u Bosnu i Hercegovinu gdje je realizirao čitav niz značajnih modernističkih ostvarenja koja kvalitetom nadilaze lokalne okvire. Jedan od glavnih predstavnika tzv. „zagrebačke škole“ Drago Ibler 1930. realizira u Mostaru a potom i u Skopju zgrade okružnih ureda za osiguranje radnika. Osobita je povezanost hrvatskih arhitekata s Beogradom gdje tijekom 30' godina sudjeluju na velikom broju arhitektonskih natječaja ali gdje ostvaruju i čitav niz značajnih realizacija. Tako primjerice Lavoslav Horvat izvodi u Beogradu Okružni ured za osiguranje radnika, Hugo Ehrlich zgradu Jugoslavenske udružene banke, Ernest Weissmann Dom novinara a Branko Bon i Milan Grakalić zgradu Hipotekarne banke, odnosno poznatu palaču Albanija.




Josip Pičman, Natječajna studija za narodni dom na Sušaku (1. nagrada), 1934., izvor: HAZU-MA



Kada govorimo o problematici moderne arhitekture u lokalnim okvirima, osobito je zanimljivo promatranje urastanja u moderne tokove većih hrvatskih gradova poput Splita, Rijeke (Sušaka), Osijeka i Dubrovnika. Važno je istaknuti- u ovim se središtima moderna razvija s lokalnim specifičnostima koje imaju svaka svoje povijesne i društvene uzročnosti. Osobito je zanimljiva situacija u Rijeci i na Sušaku, gdje nakon talijanske okupacije Rijeke pratimo dvije različite i stvaralački suprotstavljene etičke koncepcije društveno-političkog htijenja. U Rijeci su prisutna ostvarenja novog ideološki programiranog građenja s ishodištem u talijanskom fašizmu, a s druge strane granice, dakle svega nekoliko metara dalje, na Sušaku hrvatska se moderna manifestira u svom najboljem izdanju- amblematskim natječajnim projektom i realizacijom Narodnog doma, koji dominira nad okupiranom Rijekom. 




Gustav Pulitzer Finali, Rudarsko naselje Raša (tal. Arsia), središte s hotelom i crkvom sv. Barbare. Naselje je građeno od 1936.-1937.



Do specifične situacije dolazi u Istri koja je cijelo to razdoblje bila dio Italije i sa zbivanjima u hrvatskoj arhitekturi nije imala nikakvu vezu. Međutim, u Istri je moderna arhitektura ostavila više zapaženih djela, od kojih neka, poput u cijelosti izgrađenog rudarskog grada Raše (tada Arsia) prema projektu talijanskog arhitekta Gustava Pulitzera- Finalija, danas ubrajamo među najznačajnija ostvarenja europske moderne. U tom kontekstu treba spomenuti i industrijski satelitski grad Bata, odnosno Borovo Naselje kraj Vukovara koji je građen od 1931. do 1938. prema projektima jednog od najznačajnijih predstavnika češkog funkcionalizma, arhitekta Františeka Lydie Gahure i njegova projektantskog tima.




Industrijski grad Bata ville (danas Borovo Naselje) pokraj Vukovara. Naselje je građeno od 1931. do 1938. prema projektu Františeka Lydie Gahure i suradnika Antona Viteka, Jirija Voženileka i Vladimira Krafika.



Govoreći danas, odnosno u kontekstu 21. stoljeća, logično nam se nameće pitanje memorije moderne arhitekture. Tražeći odgovor na to pitanje knjiga Tomislava Premerla od fundamentalnog je značaja. Cijelo je prošlo stoljeće, piše Premerl, obilježeno modernom, koja se duboko ukorijenila u svijest o građenju usprkos mnogobrojnim promjenama, pojedinačnim težnjama i gotovo rušilačkim napadima na njen misaoni sustav, zaključujući da moderna nije završeno razdoblje, epizoda u razvoju već suprotno, ona se danas pokazuje kao živa klasična tradicija. Tradicija je, tvrdi Premerl, potrebna svakom građenju, a naša međuratna graditeljska tradicija najizvornija je vrijednost vremena koje je oblikovalo novu sliku svijeta bez koje je danas nezamisliv daljnji put. 




Ivan Vitić, Paviljon 40 na zagrebačkom velesajmu, 1957, foto. Tošo Dabac




Opaska autora:

Članak je objavljen 31. 10. 2015. u Jutarnjem listu.