Urednički prikaz trećeg dopunjenog izdanja kultne knjige Tomislava Premerla
Piše: Krešimir Galović ©
 |
| T. Premerl, Hrvatska moderna arhitektura između dva rata- nova tradicija, EPH Media, Zagreb 2015. |
U
mojoj povjesničarsko-umjetničkoj biblioteci nalazi se nekoliko knjiga koje
zauzimaju posebno mjesto i uvijek mi moraju biti na dohvat ruke, odnosno uz
radni stol. Jedna od njih je knjiga Tomislava Premerla: Hrvatska moderna
arhitektura između dva rata. Riječ je o knjizi koja je svojim značajem vremenom
postala svojevrsnim kulturološkim fenomenom- budući da se u njoj po prvi put
problematizira hrvatska moderna. Dugi niz godina upravo je ova Premerlova
knjiga bila prvi i jedini sustavni pregled hrvatske moderne arhitekture. S
druge strane, ona je tih kasnih osamdesetih godina, kada se pojavila iz tiska, pobudila
veliki interes u javnosti za ovu problematiku, a što je još važnije pokrenula
je prva sustavna istraživanja domaće moderne. Jednako tako Premerlova je knjiga
sudbinski trajno odredila područje mog interesa- usmjerivši me k proučavanju moderne
ali postavši i mojim svojevrsnim životnim suputnikom. Naime, 1989. kada je
objavljeno prvo izdanje ove knjige, na nju me je uputio naš istaknuti
povjesničar umjetnosti Radovan Ivančević za koga sam tada radio na fakultetu
kao demonstrator. A upravo je Ivančević uz Premerla bio prvi koji je u nas
govorio o modernoj arhitekturi kao nepriznatoj umjetnosti. Kako sam bio vrlo
nadobudan student i krajnje općaran Ivančevićevom osebujnom pojavnušću, bez
pogovora sam ga poslušao i otišao kupiti Premerlovu knjigu u legendarnoj
knjižari Matice hrvatske na Filozofskom fakultetu. I od tada počinje moja
povezanost s ovom knjigom- prvo kao čitatelja, desetak godina poslije
istraživača, pa pisca te naposljetku i urednika njenog trećeg i proširenog
izdanja. A izazov rada na knjizi od ovolikog značaja za hrvatsku kulturu je
golem. Čak bi se moglo reći, da je u jednom trenutku praktički došlo i do
svojevrsnog misaonog sukreiranja ove knjige kroz duga, višesatna raspravljanja
s Premerlom, ponekad i žučnih, o pojedinim poglavljima, temama, tezama,
detaljnim analizama svake ilustracije a sve s ciljem što slojevitijeg
predstavljanja hrvatske moderne arhitekture.
 |
| Zlatko Neumann tijekom boravka u Parizu u društvu slikara Pieta Mondriana i Michela Seuphora, izvor: Arhitektura 1969., br. 101. |
U
tom kontekstu osobito je bilo važno problematiziranuje domaće moderne kroz
prizmu onodobnih svjetskih gibanja, te povezanosti sa svjetskim centrima poput
Beča, Praga, Pariza i Berlina ili pak tijesnim vezama s glavnim nositeljima
međunarodne moderne poput: Adolfa Loosa, Petera Behrensa, Hansa Poelziga ili Le
Corbusiera. A što je sve vodilo senzacionalnom zaključku, hrvatska moderna kao
fenomen, ne samo da u korak prati tadašnja gibanja, već je kroz pojedine
protagoniste poput arhitekata Zdenka Strižića, Zlatka Neumanna ili Ernesta
Weissmanna njihov aktivan sukreator. Tako je primjera radi krajem dvadesetih
godina prošlog stoljeća Zdenko Strižić suradnik glasovitog arhitekta Hansa
Poelziga s kojim projektira nekoliko berlinskih kinematografa a 1930.
samostalno pobjeđuje u jakoj međunarodnoj konkurenciji na velikom natječaju za
operno kazalište u ukrajinskom gradu Harkovu- što je ujedno prvo veliko
međunarodno priznanje nekom hrvatsko arhitektu uopće. S druge pak strane Zlatko
Neumann je nekako u isto vrijeme jedan od glavnih suradnika Adolfa Loosa- prvo
u njegovom bečkom a potom i pariškom atelijeru. S njim je tijekom 20' godina
radio na čitavom nizu projekata, među kojima je najglasovitija vila umjetnika
Tristiana Tzare u Parizu te neostvarena vila egzotične crne plesačice Josephine
Baker. Umjetničko ukružje u kome se tih godina Neumann kreće u Parizu je odista
impozantno. Uz već spomenutog Loosa i Tzare na jednoj ga požutjeloj novinskoj
fotografiji vidimo i u društvu glasovitih slikara Pieta Mondriana i Michela
Seuphora.
 |
| Ernest Weissmann (u drugom redu, treći zdesna u profilu) u društvu Le Corbusiera i Oscara Niemeyera (šesti slijeva) tijekom odlučivanja o izgledu sjedišta UN-a u New Yorku, 1. 4. 1947., izvor: Globus, 6. 12. 2013. |
Posebno
mjesto i internacionalizaciji hrvatske moderne zauzima Ernest Weissman. Dugogodišnji
je suradnik glasovitog Le Corbusiera, zahvaljujući čemu je vrlo rano postao
član CIAM-a (Congrès internationaux d'architecture moderne). Probivši se u sam
vrh ove organizacije Weissmann je sudjelovao pri donošenju nekih od
najznačajnijih urbanističkih dokumenata 20. stoljeća, međi inim i tzv. „Atenske
povelje“. Weissmann odlazi 1939. godine u SAD, gdje se početkom rata zapošljava
u Washingtonu u Odboru za ekonomsko ratovanje, a nakon rata istaknuti je
djelatnik UN-a, prvo kao referent za stanovanje i planiranje a potom i kao
direktor Odjela za industrijsku obnovu.
 |
| Antun Ulrich, Projekt tipske kuće, maketa, školski rad, Beč, 1926. |
Upravo
promatrajući problematiku hrvatske moderne kroz prizmu onodobnih svjetskih
gibanja, dovodi nas do spoznaje da je riječ o fenomenu koji je kulturološki
uvelike nadilazio mogućnosti ostalih jugoslavenskih krajeva. I u tom kontekstu
mi danas ne možemo govoriti nrp. o jugoslavenskoj moderni, koja kao jedinstveni
korpus nije nikada zaživjela, a što je u razgovorima s Enesom Čengićem u
nekoliko navrata s dozom rezignacije isticao i Miroslav Krleža. Jednako kao što
ne možemo govoriti o poslijeratnoj hrvatskoj arhitekturi kao o arhitekturi
socijalizma ili komunizma, a što se u određenim trendističkim krugovima nastoji
u posljednje vrijeme nametnuti.
 |
| Branko Bon i Milan Grakalić, Zgrada Hipotekarne banke Trgovačkog fonda, tzv. palača Albanija u Beogradu, 1938.-1940. |
Riječju,
hrvatska moderna arhitektura u okviru jugoslavenskog korpusa razvijala se
autonomno, no šireći područje utjecaja na ostale jugoslavenske krajeve.
Primjera radi arhitekt Juraj Neidhardt po povratku iz Pariza, gdje je radio kao
suradnik Le Corbusiera, 1938. odlazi u Bosnu i Hercegovinu gdje je realizirao
čitav niz značajnih modernističkih ostvarenja koja kvalitetom nadilaze lokalne
okvire. Jedan od glavnih predstavnika tzv. „zagrebačke škole“ Drago Ibler 1930.
realizira u Mostaru a potom i u Skopju zgrade okružnih ureda za osiguranje
radnika. Osobita je povezanost hrvatskih arhitekata s Beogradom gdje tijekom
30' godina sudjeluju na velikom broju arhitektonskih natječaja ali gdje
ostvaruju i čitav niz značajnih realizacija. Tako primjerice Lavoslav Horvat
izvodi u Beogradu Okružni ured za osiguranje radnika, Hugo Ehrlich zgradu
Jugoslavenske udružene banke, Ernest Weissmann Dom novinara a Branko Bon i
Milan Grakalić zgradu Hipotekarne banke, odnosno poznatu palaču Albanija.
 |
| Josip Pičman, Natječajna studija za narodni dom na Sušaku (1. nagrada), 1934., izvor: HAZU-MA |
Kada
govorimo o problematici moderne arhitekture u lokalnim okvirima, osobito je
zanimljivo promatranje urastanja u moderne tokove većih hrvatskih gradova poput
Splita, Rijeke (Sušaka), Osijeka i Dubrovnika. Važno je istaknuti- u ovim se
središtima moderna razvija s lokalnim specifičnostima koje imaju svaka svoje
povijesne i društvene uzročnosti. Osobito je zanimljiva situacija u Rijeci i na
Sušaku, gdje nakon talijanske okupacije Rijeke pratimo dvije različite i
stvaralački suprotstavljene etičke koncepcije društveno-političkog htijenja. U
Rijeci su prisutna ostvarenja novog ideološki programiranog građenja s
ishodištem u talijanskom fašizmu, a s druge strane granice, dakle svega
nekoliko metara dalje, na Sušaku hrvatska se moderna manifestira u svom
najboljem izdanju- amblematskim natječajnim projektom i realizacijom Narodnog
doma, koji dominira nad okupiranom Rijekom.
 |
| Gustav Pulitzer Finali, Rudarsko naselje Raša (tal. Arsia), središte s hotelom i crkvom sv. Barbare. Naselje je građeno od 1936.-1937. |
Do specifične situacije dolazi u
Istri koja je cijelo to razdoblje bila dio Italije i sa zbivanjima u hrvatskoj
arhitekturi nije imala nikakvu vezu. Međutim, u Istri je moderna arhitektura
ostavila više zapaženih djela, od kojih neka, poput u cijelosti izgrađenog
rudarskog grada Raše (tada Arsia) prema projektu talijanskog arhitekta Gustava
Pulitzera- Finalija, danas ubrajamo među najznačajnija ostvarenja europske
moderne. U tom kontekstu treba spomenuti i industrijski satelitski grad Bata,
odnosno Borovo Naselje kraj Vukovara koji je građen od 1931. do 1938. prema
projektima jednog od najznačajnijih predstavnika češkog funkcionalizma,
arhitekta Františeka Lydie Gahure i njegova projektantskog tima.
 |
| Industrijski grad Bata ville (danas Borovo Naselje) pokraj Vukovara. Naselje je građeno od 1931. do 1938. prema projektu Františeka Lydie Gahure i suradnika Antona Viteka, Jirija Voženileka i Vladimira Krafika. |
Govoreći
danas, odnosno u kontekstu 21. stoljeća, logično nam se nameće pitanje memorije
moderne arhitekture. Tražeći odgovor na to pitanje knjiga Tomislava Premerla od
fundamentalnog je značaja. Cijelo je prošlo stoljeće, piše Premerl, obilježeno
modernom, koja se duboko ukorijenila u svijest o građenju usprkos mnogobrojnim
promjenama, pojedinačnim težnjama i gotovo rušilačkim napadima na njen misaoni
sustav, zaključujući da moderna nije završeno razdoblje, epizoda u razvoju već
suprotno, ona se danas pokazuje kao živa klasična tradicija. Tradicija je,
tvrdi Premerl, potrebna svakom građenju, a naša međuratna graditeljska
tradicija najizvornija je vrijednost vremena koje je oblikovalo novu sliku
svijeta bez koje je danas nezamisliv daljnji put.
 |
| Ivan Vitić, Paviljon 40 na zagrebačkom velesajmu, 1957, foto. Tošo Dabac |
Opaska autora:
Članak je objavljen 31. 10. 2015. u Jutarnjem listu.
