Pretraži ovaj blog

srijeda, 30. studenoga 2016.

Advent u Zagrebu

Dies natalis Solis Invicti



Piše: Krešimir Galović


  



 Sjedim na zadnjem katu Iličkog nebodera i s vidikovca promatram grad, tu odmah ispod mene, utonuo u imaginarij adventskog kiča. Stille nacht u histeričnoj kakofoniji crvčećih kobasica, jingle bellsa i treštećih poskočica. Kršćanske Saturnalije- Dies natalis Solis Invicti. O čujte narodi djetešce nam se rodilo, Ješua Nazaretski, bezgrešno začeti naš kralj nebeski. U toj sveopćoj kakofoniji između pretrpanih drvenih kućica i slatkastog mirisa kuhanog vina i rakije, trgom i okolnim ulicama grada kreće se adventska gomila izmilila iz svojih prigradskih domova. 

 I gazi ta gomila nesmiljeno Zrinjevcem i Francjozefovim trgom, tim nekadašnjim oranicama i kukuruzištima ne mareći nimalo za nekakve Ožegoviće, Vranyczanije i Halper - Sigetske te plemenite barune i vladine savjetnike, niti za njihove kičene donjogradske palače, za koje su još prije stoljeća i nešto njihovi kmetski pređi kriomice rađali fačuke i odlazili u krvave bojne diljem europskih klaonica od Lovosica, Görlitza, Asperna, Wagrama, Lavova, Cera, Kolubare pa sve do Staljingrada. 

 Promatram tako tu gomilu s vrha Iličkog nebodera i pitam se kamo ustvari ide masa tih vječitih sluga pokornih i nebiseštelmešača bezglavo nošena inercijom povijesnih usuda? Vesele se oni svom tom adventskom kiču, prazniku nove vjere i nade za svakog čovjeka, toplini obiteljskih okupljanja, rastapajući se u altruizmu koji započinje otprilike negdje s paljenjem prve adventske svijeće a završava u sveopćoj prežderanosti već i prije no što je utrnula ona posljednja.