Pretraži ovaj blog

Učitava se...

subota, 14. veljače 2015.

VIKTOR KOVAČIĆ SAN O KRISTALNIM ARHITEKTURAMA I NOVIM LJEPOTAMA



Piše: Krešimir Galović ©











V. Kovačić na obali mora

Već za života arhitekt Viktor Kovačić postat će karizmatičnom osobom, no svojim ostvarenjima, a još više istupima u javnosti, steći će više neprijatelja no prijatelja, postavši jednim od najvećih tragičara hrvatske moderne. Njegov poznanik, slikar Ljubo Babić vrlo slikovito ga je opisao: »Rijetki su ga voljeli. Dosta je bilo onih koji su ga tolerirali, a najviše je bilo onih, koji su ga antipatijom susretali. A s njime je bilo doista teško: osjetljiv, tvrdoglav, prepotentan: prema slabijima grub i osoran, a prema jačima laskav, umiljat; indolentan, nelagodan. Kretao se među ljudima kao kakav veliki gospodin... Izoliran postao je čudak; bohem, koji je predstavljao aristokrata. Takav je ostao u uspomeni većine. Oni, pak koji su ga voljeli, upamtili su ga kao dosjetljivog i duhovitog šaljivdžiju, čiji je sarkazam pogađao duboko i točno... Oni malobrojni koji su ga uistinu voljeli, znali su, da se u njemu krije čovjek umjetnik, čovjek od vrijednosti, skeptik spram svega, a najviše spram sebe, čovjek patnik, izranjen i izmrcvaren okolinom. Znali su da je u njemu negdje duboko skrita težnja za drugim, ljepšim skladnijim svijetom... Znali su da u svojoj mansardi crtka na svoje papire zanose i sanje o izlazu iz svega ružnoga, kaotičnog i prljavog, da se zanosi maštom za dalekim nekim imaginarnim New Yorkom, iluziji o dalekoj nedohvatnoj slobodi, u sjeni koje počiva ljepota, i da sanja o dalekim perspektivama... kristalnim arhitekturama, o novim ljepotama...« 

No tko je uistinu bio Viktor Kovačić?

Viktor Kovačić rodio se 28. VII. 1874. godine u Ločen Dolu kod Rogaške Slatine na granici između Štajerske i Hrvatskog Zagorja. Obitelj mu je bila skromnoga porijekla. Otac Antun bio je postolarski majstor, dok se majka Marija, rođena Žolger, brinula o domaćinstvu. Iako se u Kovačićevom krsnom listu i još nekoliko dokumenata spominje ime oca Antuna, prema istraživanjima on mu nije bio i biološki otac. Naime dugo vremena kružila su razna nagađanja u vezi Kovačićeva stvarnog oca, dovodeći ga u vezu s visokim klerikalnim krugovima, među inim čak i s nadbiskupom Josipom Stadlerom. Tijekom vremena krug osumljičenjika se suzio, a zahvaljujući istraživanjima djelatnika Muzeja grada Zagreba, glavni je „osumlječenik“ postao ugledni teolog i rektor zagrebačkog Sveučilišta Anton Križan, koji će nešto kasnije postati i Kovačićevim skrbnikom. Sam Kovačić za života vrlo je pomno skrivao ovu malu obiteljsku tajnu.







Potpis V. Kovačića na jednoj ranoj skici iz 1901. (izvor: MK-UZKB-OVK)


Već zarana Kovačić je osjetio svu težinu života, koji ga tijekom godina nije nimalo štedio. Bez oba roditelja ostao je u šestoj godini, kada skrb o njemu preuzima spomenuti Anton Križan. On ga je 1880. godine upisao u Gracu u pučku školu, koju je završio početkom ljeta 1884. s vrlo dobrim uspjehom. No 1888. godine Kovačićev skrbnik iznenada umire. Ostavši bez ikakvih sredstava za život, četrnaestogodišnji Kovačić, sigurnost je potražio kod Josepha F. Flohra, poznatog građevnog poduzetnika i arhitekta iz Graca, koji ga kod sebe zapošljava kao zidarskog naučnika. On je kod Flohra stekao solidno znanje iz građevinarstva. To mu je omogućilo da se tijekom jeseni 1889. godine u Grazu upiše u Obrtnu školu u graditeljsko obrtnički odjel. No tada mladi Kovačić donosi krajnje smionu i riskantnu životnu odluku, koja je bitno utjecala, ne samo na njegov život, već i na povijest hrvatske arhitekture. Krajem 1890. odlučio je napustiti Flohra, a početkom 1891. odlazi iz Graca trbuhom za kruhom u Zagreb.




Stambena zgrada Hermanna Eisera, Trg Nikole Šubića Zrinskoga 14. Kuća je izgrađena 1891. prema projektu Ivana Schnupareka. Adaptacija kuće i dograDnja uličnog erkera prvo je poznato Kovačićevo ostvarenje u Zagrebu. (izvor: DAZ-GPZ)



Jedan od prvih poslova, kojih se prihvatio došavši u Zagreb, bio je rad na gradnji Glavnog kolodvora. No, tada mu je u pomoć priskočio dobar prijatelj njegova skrbnika Križana arhitekt Kuno Waidmann. Upravo zahvaljujući njemu Kovačić je ubrzo u Zagrebu ostvario svoju prvu realizaciju- adaptaciju zgrade Hermanna Eisnera na Trgu Nikole Šubića Zrinskoga 14. Njegov je talent tada zamijetio poznati zagrebački arhitekt Gjuro Carnelutti, koji ga je primio u svoj atelijer. No šest mjeseci kasnije Kovačić se s Carneluttijevom preporukom zaposlio u atelijeru arhitekta Hermanna Bolléa. Odlazak Bolléu za mladog je Kovačića bio najbolji mogući izbor. Upravo je Bolléov atelijer bio mjesto na kome je Kovačić stekao sva ona potrebna znanja i vještine koja su ga učinile vrsnim arhitektom. U Bolléovom je atelijeru Kovačić kao građevni tehničar radio punih pet godina. Bollé je kao vrstan pedagog zamijetio njegov golemi talent, počevši mu povjeravati sve složenije i odgovornije zadatke. Kao i većina Bolléovih suradnika, Kovačić je bio angažiran na jednom od tada najambicioznijih graditeljskih zahvata, na izgradnji tornjeva zagrebačke katedrale. Tijekom 1893. godine Bollé mu je povjerio nadzor nad obnovom i proširenjem pravoslavne episkopalne crkve sv. Trojice u Pakracu. Prema nekim izvorima, Kovačiću je tada bilo povjereno i snimanje samostana i crkve u Lepoglavi, a potom i projektiranje i izgradnju nekoliko manjih crkvi i izložbenih paviljona.




Beč, Akademie der Bildenden Künste, 1910.



Kovačićeva mladenačka ambicija i talent uvelike su nadrastali mogućnosti koje mu je pružao Bolléov atelijer. Jedini logički izbor bio je nastavak školovanja negdje van Zagreba. Izbor je pao na Beč i glasovitu Akademie der Bildenden Künste, u čemu su ga bez sustezanja podržali Bollé i Izidor Kršnjavi. Bollé ga je preporučio svome poznaniku i predavaču na Akademiji, arhitektu Viktoru Lunzu. No umjesto da s preporukama na Akademiji ode Bolléovom školskom kolegi Lunzu, Kovačić je samoinicijativno otišao glasovitom arhitektu Ottu Wagneru. Iako se ovaj njegov potez možda naoko činio ishitrenim, za Kovačića je to bio posve logičan potez. Naime znanje koje mu je mogao pružiti Lunz, on je već temeljito apsolvirao kod Bolléa, a s Wagnerovom školom pred njegovim su se očima otvarali potpuno novi i mnogo širi vidici. Riječju, otvorio mu se jedan posve drugi svijet, potpuno drugačiji od skučenog provincijalnog okruženja koje je do tada poznavao. Wagner je u Kovačića uspio u potpunosti rasplamsati talent i kreativnu strast. Tijekom 1898. Kovačićev je talent na godišnjoj izložbi radova najboljih Wagnerovih đaka izapazio i arhitekt Adolf Loos, posvetivši mu i nekoliko kritičkih redaka u bečkom dnevniku „Neue Freie Presse“.




V. Kovačić, Diplomski rad, projekt carskog ljetnikovca Orianda na Krimu, Beč, 1899. (izvor: MK-UZKB-OVK)



U to vrijeme Kovačić i Loos nisu se još osobno poznavali. No mladi su arhitekti poput Kovačića tada bili itekako fascinirani Loosovom pojavom. Kovačić i Loos postaju prisni prijatelji nekoliko godina nakon što je napisan spomenuti članak. Od tada, on je rado viđen gost u Loosovom malom intelektualnom kružoku, koga su činili pjesnik Peter Altenberg, pisac Karl Kraus i kompozitor Arnold  Schönberg. Sastajali su se i vodili rasprave u bečkim kavanama: „Café Griensteidl“, „Café Central“, „Lowenbrau“, a kasnije i u „Imperijalu“. Kako duhovito svjedoči arhitekt Hugo Ehrlich: „U kavani »Lowenbrau-u«, gdje su Altenberg, Loos i neki drugi bečki književnici imali svoj prvi »štamtiš« (oko 1900, kasnije su se sastajali u »Imperialu«), visi deset zapovjedi za ponašanje kod stola, od kojih jedna na pr. glasi, da kad sebi kod stola režeš nokte, — reži ih nožićem a ne škarama, da odrezano ne skače drugome u tanjur.“ No, ove su kavane, za onodobni Beč, bile mnogo više osim dokonih umjetničkih okupljališta, one su središta kulturnog i umjetničkog života. Za mlade i nadobudne studente, poput Kovačića, ovo su ujedno bila i mjesta upoznavanja s novim idejama, tada prenaprednim čak i za prilično liberalnu Wagnerovu školu.




V. Kovačić, Stambena uglovnica Emila Eisnera, Trg kralja Tomislava 11/Branimirova ulica, 1901. - 1903. Kuća Eisner prvo je veliko ostvarenje Kovačića u zagrebu nakon povratka sa školovanja u Beču. 



Pod dojmom Wagnerovih i Loosovih razmišljanja Kovačić se 1899. vratio u Zagreb i već na samom početku karijere priskrbio si je mnoštvo neprijatelja. Naime, tada je u potrazi za poslom pokucao na vrata jednog uglednog vladina službenika, doslovce mu sasuvši u lice: „Došao sam da bih arhitekturu u Hrvatskoj postavio na nove osnove- ja sam sunčev zrak novog umjetničkog stremljenja.“ Zbunjeni službenik dobrohotno mu je savjetovao, da se pridruži svom nekadašnjem učitelju Bolléu, usput ga pristojno zapitavši za mišljenje o novim tornjevima zagrebačke katedrale, na što mu je ovaj u svom stilu odbrusio: „Ma kakav Bollé! Topove bi trebalo dovući i napucati oba tornja stolne crkve.“ Ove su riječi Kovačića vrlo skupo koštale. Na vrat si je navukao upravo svoje nekadašnje pokrovitelje Bolléa i Kršnjavija, s kojima će biti u sukobu do kraja života. Osobito često Kovačića je napadao Kršnjavi koji je o njemu podrugljivo napisao: „Talentiran čovjek. Ima dobrih ideja i ukusa, ali je lijenčina, koji ne uči niti radi ustrajno, nego po kavanama pripovijeda koliko je vrijedan. Bohéma. Šteta za njega.“




V. Kovačić i J. Marković za arhitektonski atelijer Gjure Carneluttija, Stambena zgrada dr. Oskara Kornitzera, Gundulićeva ulica 22, 1902. (foto: B. Vukasov, EPH)



Navukavši si za vrat vrlo močne neprijatelje Kovačić gotovo četiri do pet godina nije mogao doći do većih poslova. Nitko ga nije htio primiti u bilo kakvu javnu službu. I to samo zbog toga, što se drznuo dirnuti u taštinu tada svemoćnog Bolléa. Da bi preživio morao se snalaziti na razne načine. Tako je jedno vrijeme, poput Loosa u Beču, životario baveći se uređenjem stanova i raznih interijera. Jedan od rijetkih koji su mu tada izašli u susret bio je njegov stari poznanik i zaštitnik arhitekt Weidmann, koji ga je 1901. primio na neko vrijeme u svoj atelijer. Upravo u vrijeme suradnje s Weidmannom nastaje prvo Kovačićevo značajnije ostvarenje u Zagrebu, kuća Milana Eisnera na Trgu kralja Tomislava 11. Uz Weidmanna Kovačiću su tada u pomoć priskočili Gjuro Carnelutti i Josip Marković. Tada nastaje nekoliko njegovih zapaženih ostvarenja, među inim: stambena zgrada dr. Oskara Kornitzera u Gundulićevoj ulici 22, adaptacija stambene kuće dr. Eugena Winklera u Preradovićevoj ulici 14 i kuća Ivančan u Boškovićevoj ulici 10.



Arh. Josip Marković. Najviše je ostao poznat kao otac fotografkinje nadrealnih motiva Dore Maar (Theodore Marković), muze i ljubavi slavnog slikara Pabla Picassa. 



Kovačićev strelovit uspon započinje od 1904. godine. Vrijeme je to kada dolazi do prekretnice u njegovoj karijeri, koja će ga etablirati na domaćoj arhitektonskoj sceni, kao njena vodećeg predstavnika. U samo deset godina Kovačić je uspio realizirati nekoliko karizmatskih ostvarenja hrvatske moderne poput primjerice dvojne kuće Oršić-Divković u Masarykovoj ulici, Vile Frangeš na Rokovu perivoju, Vile Vrbanić na Josipovcu ili pak stambene najamne kuće dr. Ede Franka na uglu Hebrandove ulice i Mažuranićeva trga. Od tada živjeti u Kovačićevim stanovima i kućama postaje stvar društvenog prestiža. Upravo je zahvaljujući Kovačiću status arhitekta u hrvatskom društvu uzdignut na jedan novi nivo, na kome se na rad arhitekta više nije gledalo isključivo iz kuta pukog inženjerstva, već kao na umjetničko i društveno angažiranu djelatnost. U tom kontekstu arhitekt postaje jednako slavan, poput primjerice poznatog pisca, glumca ili pjevača popularnih šlagera. 




Stan V. Kovačića, Masarykova ulica 21. Metalni ovjes na peći u Kovačićevom stanu dizajnirao je A. Loos. Isti ovjes nalazimo u više Kovačićevih zagrebačkih interijera. (foto:MGZ)



Jedno od središta društvenih zbivanja u Zagrebu od 1907. postaje Kovačićev stan koji je te godine uredio u mansardi kuće Oršić u Masarykovoj ulici 21. Njegov je stan postao jedno od istaknutih intelektualnih sastajališta, kamo su svraćali tada poznati pisci, slikari i novinari poput: Antuna Gustava Matoša, Branka Šenoe, Miroslava Kraljevića, Vladimira Lunačeka i Gjure Szabe, te ugledne zagrebačke dame. U te su stambene prostore“, piše Antun Jiroušek, „stali zalaziti svi oni, koji su mogli i željeli imati ukusno, skladno i lijepo uredjene stanove, naručujući kod Kovačića projekte za uređenje njihovo.“ Prvi je opis stana 1908. godine dao Matoš, ističući kako je Kovačićev stan „prava umjetnina, svojim mekanim, sivim tonalitetom i provedenim principom lapidarnosti; ništa u tom gnijezdu nije suvišno. Zagrebačke gospođe, imajući smisla za poeziju interieura, za najveću vještinu: da se ni sa čime- sitnicama može postići efekat velikog stila, išle su kao na hodočašće gledati inauguraciju toga stana, možda najukusnijeg u Zagrebu, na tavanu kuće u Marovskoj ulici.“ 




Crkva sv. Blaža, Pogled na svetište nakon uređenja prema projektu arh. Željka Kovačića. Uređenje svetišta trajalo je tijekom 2014. Svetište je posvećeno u nedjelju 1. veljače 2015. (foto: Ž. Kovačić, siječanj 2015.)



Na vrhuncu karijere Kovačić ostvaruje jedno od svojih najznačajnijih ostvarenja- crkvu sv. Blaža, djelo koje je ga je definitivno ustoličilo na tronu hrvatske arhitekture. No ona nije samo značajna u lokalnim okvirima, već u kontekstu povijesti svjetske arhitekture 20. stoljeća. Naime, Kovačić tijekom 1909. i 1910. godine projektira crkvu u obliku grčkog križa, nad čijim se sjecištem uzdiže elegantna armiranobetonska kupola. Riječ je o pionirskoj primjeni armiranog betona u izvedbi nosivih konstrukcija crkve ali i u izvedbi tanke opne kupole, koja je prema svemu sudeći među najranijim armiranobetonskim kupolama na svijetu. No umjesto lovorika Kovačić je 1912. tijekom gradnje što zbog zavisti a što zbog čitavog niza nesretnih okolnosti bio otjeran s gradnje crkve. No najveće je poniženje doživio te godine, kada mu je jednom birokratskom uredbom zabranjeno korištenje naslova arhitekt. Riječ je o pomo organiziranoj akciji od strane njegovih brojnih neprijatelja, koju su predvodili predstojnik vladina građevnog ureda Juraj pl. Augustin i njen odjelni savjetnik Augustin pl. Pisačić. U jednom se trenutku Kovačić našao u potpuno bezizlaznoj situaciji. Razmišljao je čak i da ode u Ameriku. U više se navrata obračao za pomoć i tadašnjem banu Slavku Cuvaju koji ga je ignorirao. U jednom od pisama Kovačić mu u krajnjem očajanju piše: „13 sam godina nesmetano se služio ovim naslovom, izvršavao bezprjekorno svoje zvanje, ispunjavao dostojno svoje mjesto kao koristan član države u svojstvu arhitekta, bio sam po financijalnim oblastima oporezovan, doprinosio dakle poput svakoga drugoga svoj obol i u radu, i u novcu i u ispunjavanju svojih državljanskih dužnosti, a sada nejednom, ovom se naredbom meni uzima mogućnost moje zvanje vršiti, ukida se moje stečeno pravo kao arhitekt djelovati... Time je bez moje krivnje sav moj životni trud, sva moja marljivost, vrijeme i energija što sam je u svoje nauke i u svoje znanje uložio uzaludan, te se uništuje moja eksistencija.“




V. Kovačić, Palača Burze na razglednici iz vremena neposredno nakon gradnje



Pravo korištenja naslova arhitekt Kovačiću bit će vraćeno tek nakon Prvog svjetskog rata 1919. godine. Odmah po tome, primljen je i u redovito članstvo „Udruženja jugoslavenskih arhitekta sekcija Zagreb“, a 1920. izabran je i za sveučilišnog predavača na Visokoj tehničkoj školi u Zagrebu. Riječju, Kovačić je napokon stekao društvenu status i egzistencijalnu sigurnost, za što se dugi niz godina borio. U tom razdoblju glavni su mu naručitelji bili bogati bankari i drvni magnati, zahvaljujući čijim će izdašnim investicijama tada ostvariti nekoliko velikih ostvarenja poput kuća Slaveks i Eksploatacije drva. No ključno je Kovačićevo ostvarenje iz tog vremena palača Burze. U vrijeme gradnje palače Kovačiću se gomilaju narudžbe i poslovi. Nekoliko natječaja, velikih realizacija i adaptacija, primorali su ga da oko sebe okupi što kvalitetnije suradnike poput Franza Viktore, Stjepana Szavits-Nossana i Alfreda Albinija. No i usprkos suradnicima većinu je poslova obavljao gotovo bez predaha sam. Ritam poslova na granici je izdrživosti. Čak i u onim rijetkim trenucima, kada je i mogao uživati u slobodnom vremenu, nije nije se odmarao. Primjera radi usred najvećih poslova oko gradnje Burze primio se adaptacije vile predsjednika Zagrebačke burze dr. Stanka Šverljuge na Rokovu perivoju. 




Terezija Arhanić. Sa sedamnaest godina mlađom Teretijom Arhanić Kovačić se oženio 19. studenog 1923. u crkvi u Remetama. (izvor: MGZ)



U jednom se čak trenutku učinilo, da se Kovačićev životu napokon počeo stabilizirati. Krajem godine, iznenada se oženio sa sedamnaest godina mlađom učiteljicom Terezijom Arhanić. Vjenčanje je održano 19. studenog 1923. u crkvi u Remetama. Kako opisuje jedan njegov poznanik: „Jednog dana uzeo je fijaker, odvezao se s budućom ženom u Remete, pozvao zvonara i jednog seljaka za kumove, crkveno se vjenčao i odmah se vratio u Zagreb.“ No onda mu se tijekom jeseni 1924. zdravstveno stanje iznenada pogoršalo. U vrijeme završnih građevinskih radova na Burzi teško bolestan odvezen je u sanatorij dr. Roka Jokovića u Klaićevoj ulici. Njegov organizam naprosto više nije mogao izdržati stalan pritisak i predanost poslu do krajnjih granica. No, čak i dok je ležao u sanatoriju nastojao je gradnju držati pod svojom kontrolom. 




Sanatorij dr. Roka Jokovića u Klaićevoj ulici. U njegovom je sanatoriju tijekom prijepodnevna 21. listopada 1924. umro V. Kovačić.



Viktor Kovačići izdahnuo je tijekom prijepodnevna 21. listopada 1924. godine. U službenom se izvješću samo kratko navodi, da je umro od nephritisa, komplikacija izazvanih upalom bubrega, koje se obično javljaju kod autoimunoloških poremećaja. Riječju, Kovačić je naprosto izgorio vođen vlastitom stvaralačkom strašću. Isto jutro kada je umro radnici na Burzi dovršavali su betoniranje njene kupole. Pokopan je 23. listopada 1924. godine u sjevernim arkadama na Mirogoju. Na posljednji počinak, od mirogojske mrtvačnice, uz zvon zvona, koja su remetila jesenju mirogojsku tišinu, Kovačićev je lijes do arkada nosilo šest njegovih đaka. Oproštajni govor nad grobom održao je arhitekt Edo Schön.


Post festum:

Godinu nakon smrti, na međunarodnoj pariškoj izložbi za umjetnost i obrt (Expositions des Arts Décoratifs), arhitektu Viktoru Kovačiću posthumno je dodijeljem Grad Prix. 





Mirogoj, Grob V. Kovačića, sjeverna arkada lijevo, IV.mali paviljon (foto: K. Galović, 2010.)




    SVIJET, 1. 2. 2015.