VIKTOR KOVAČIĆ I HRVATSKA MODERNA

Piše: Krešimir Galović ©

Panoramski pogled na uže zagrebačko središte (prostor današnje Bogovićeve ulice) s vrtovima i dvorištima na fotografiji iz 1897.

ŠTO JE TO MODERNA?

Moderna je društveni proces koji je trajno obilježio čitavo 20. stoljeće. Bitan preduvjet tom procesu je početak industrijalizacije, a zahvaljujući kojoj dolazi do modernizacije i razvoja gradova, odnosno građanskog sloja kao glavnog nositelja ali i konzumenta modernizacije. Zahvaljujući industrijalizaciji i modernizaciji dolazi do pokretanja opširnog društvenog procesa objedinjenog pod nazivom moderne. Riječ je o procesu koji se kumulativno širio s područja na područje: od filozofije,  književnosti, glazbe, do likovnosti i arhitekture i drugih područja a koje nazivamo modernom. 

Moderna kritički preispituje stare vrijednosti, i postavlja si nove ciljeve, ne samo u promjeni pogleda na svijet, ili estetskih kriterija, već i s fundamentalnom težnjom, da promjeni cjelokupno društvo. Riječju, glavni je cilj moderne promijeniti svijet. Glavni predvodnik tih promjena je umjetnik, koji pronalazi i predlaže nove forme postojanja.

RAZVOJ MODERNE I NJEN UTJECAJ NA HRVATSKO DRUŠTVO

Moderna kao društveni proces trajno je obilježila hrvatsko društvo 20. stoljeća. U povijesnom kontekstu njen razvoj možemo pratiti tijekom nekoliko faza. Prvo je razdoblje tzv. „Prve hrvatske moderne“, a trajalo je okvirno od 1895. do 1914. godine. Osnovno obilježje tog vremena je početak modernizacije hrvatskog društva. Do tog vremena Hrvatska je bila zaostala agrarna provincija na periferiji golemog Austro-Ugarskog imperija s duboko uvriježenim feudalnim ceremonijalima i kostimografijom, s kojima će se nerijetko vrlo ironično razračunavati i jedan od glavnih burevjesnika hrvatske moderne Miroslav Krleža. Grad Zagreb u to je vrijeme bio tek mali provincijski gradić s pedesetak tisuća stanovnika, koji će početi poprimati obrise modernog srednjoeuropskog središta tek nakon katastrofalnog potresa u lipnju 1880. godine. „Živimo u malom gradu“, piše Krleža u svojim dnevničkim zapisima, „zvona, mentalitet, horizonti: provincija.“

Panoramski pogled na zagrebački Donji grad s kraja 19. st. U prvom se planu vide trgovi tzv. "istočnog perivoja" s palačom JAZU (danas HAZU), Umjetničkim paviljonom i zgradom Glavnog kolodvora. Južna granica grada je željeznička pruga s Glavnim kolodvorom a u pozadini se vide industrijski kompleksi paromlina i željezničarskih radionica, foto: Antun Stiasny

Bitan preduvjet modernizaciji bio je početak industrijalizacije i pojava željeznice tijekom druge polovice 19. stoljeća. Upravo zahvaljujući njima dolazi do razvoja većih urbanih središta- Zagreba, Osijeka, Rijeke i Karlovca te građanskog sloja kao glavnog nosioca modernog društva. Razvojem gradova i građanskog sloja stvorena je mogućnost provođenja dubljih društvenih promjena, a time i provođenja promjena na području kulture. Riječju šireći se s područja na područje, proces modernizacije obuhvatit će sve segmente društva uključujući arhitekturu, slikarstvo, kiparstvo, književnost, filozofiju i glazbu, a označujemo ga terminom moderne.

No do ovih promjena u Hrvatskoj ne dolazi nimalo lako. Čak štoviše postojao je vrlo jak otpor konzervativnih krugova stožerno okupljenih oko tada neprikosnovena autoriteta na društveno- kulturnom planu dr. Izidora Kršnjavija. Vrlo brzo stvorila su se dva sukobljena tabora. U jednom su se našli tzv. „mladi“ ili „secesionisti“, odnosno intelektualci, umjetnici i književnici koji su s velikim oduševljenjem i zanosom prihvatili promjene, te tzv. „stari“, odnosno konzervativnu krugovi koji će im se vrlo žestoko suprotstaviti. Borbeni kredo „mladih“ artikulirao je 1898. Milivoj Dežman Ivanov u uvodniku umjetničkog časopisa Mladost:” zbacimo staro, jer nam nije donijelo iščekivanu sreću, tražimo nove vidike, ne bi li zagledali žuđeni raj”. 

Prijelomni događaj u razvoju hrvatske moderne je osnivanje Društva hrvatskih umjetnika 1897. godine. Društvo je osnovala skupina umjetnika predvođena slikarom Vlahom Bukovcem, nakon što su se zbog brojnih neslaganja odvojili od Društva umjetnosti vođenim čvrstom rukom Izidora Kršnjavija. Uz Bukovca među istaknutim članovima ovog društva našli su kipari Robert Frangeš Mihanović, i Rudolf Valdec, slikari Robert Auer, Bala Čikoš Sessia, Menci Clement Crnčić i Oton Iveković, te tada student bečke Akademie der Bildenden Künste mladi Viktor Kovačić.

Osnivanje Društva hrvatskih umjetnika, kao opreke Društvu umjetnosti, bio je čin buntovnog odcjepljenja- secesije mladih hrvatskih umjetnika, koji je tijekom 1898. godine rezultirao vrlo žestokom polemikom između tzv. „starih“ i „mladih“. Polemiku protiv „mladih“ osobno je predvodio Kršnjavi. „Taj pokret“, ustvrdio je on, „neće i ne može ostaviti trag u kulturnoj poviesti našeg naroda, ako bude sliedio senzualističke pobude, nesolidna pohlepna načela i prolazne mode...“, budući da odcjepljeni umjetnici „svoja umjetnička načela udešavaju po zahtjevima prolazne mode... lakoumno, brzo, da što brže do novca dođu.“ U obranu “načela kršćansko-moralnih” stao je i muzikolog Franjo Kuhač koji je te godine “u ime svjesnih hrvatskih patriota, svećenika, pedagoga, književnika i umjetnika“ objavio „poslanicu umjetničkim secesionistima i književnim dekadentima“ naslovljenu “Anarkija u hrvatskoj književnosti i umjetnosti”. U njoj Kuhač poziva hrvatske čitaoce i sve mjerodavne faktore “da budu na oprezu i da ne dozvole da ova družba terorizira hrvatski narod i da skroz pokvari našu mladež”. Polemika je doživjela vrhunac studijom Ive Pilara „Secesija“, koju je objavio iste godine u časopisu „Vijenac“, a zbog velikog je interesa u javnosti ubrzo tiskana i kao posebna publikacija. U svojoj studiji Pilar posve jasno zaključuje, da je secesija „oznaka zastupnika modernih, naprednih ideja, nasprama zastupnicima starih, konzervativnih ideja“. Osnovni zahtjevi secesije prema njemu jesu: „prvo umjetnik mora imati apsolutnu individualnu slobodu stvaranja, drugo: treba ujednostaviti spoljašnje forme; treće: valja sadržaj umjetnosti obogatiti, i četvrto: umjetnost valja raširiti u sve slojeve pučanstva.“

I. Pilar, Secesija, Vijenac, Zagreb, 27. 8. 1898. 

VIKTOR KOVAČIĆ I HRVATSKA MODERNA

V. Kovačić (izvor: MGZ)

Središnji događaj prve hrvatske moderne izložba je prvog Hrvatskog salona. Izložba je otvorena 15. prosinca 1898. u zagrebačkom Umjetničkom paviljonu. Važno je istaknuti da su sva ova događanja bila istovremena s identičnim događanjima u europskim središtima poput Beča, Praga, Drezdena ili Münchena. Događaji u Hrvatskoj osobito su bliski onima u Beču, gdje je također došlo do istupa mlađeg naraštaja umjetnika i intelektualaca pod okriljem Udruženja likovnih umjetnika Austrije – Secesija. Borbeno geslo bečkih secesionista: „Vremenu njegova umjetnost, umjetnosti njezina sloboda“ ostavilo je osobito dubokog traga na arhitekta Viktora Kovačića. I dok ga se većina njegovih vršnjaka pridržavala tek deklarativno, on je pod tim geslom tvrdoglavo istupao do kraja života. Nažalost, držeći se tog gesla, Kovačić je došao u otvoreni konflikt s malogradskom zagrebačkom sredinom, a što ga je u neku ruku učinilo i jednim od najvećih tragičara hrvatske moderne. Kako svjedoči njegov dugogodišnji bliski suradnik arhitekt Edo Schön: „Našao se u borbi sa svima. Protiv starih jer ih je pobijao. Protiv mladih jer su ga smatrali opasnim takmacem.“

Za Kovačića bi mogli reći, da je bio tipičan predstavnik generacije intelektualaca stasalih u sumrak Austro-Ugarske monarhije. Govoreći musilovskim rječnikom, bio je savršena hrvatska inačica „Čovjeka bez svojstava“, koji se u sumrak monarhije zatekao usred jedne loše režirane provincijalne predstave. U tom kontekstu, može se zaključiti, i kako je Kovačić, našavši se nasuprot sustavu, u neku ruku i tragična ličnost. Baš kao i većina glavnih protagonista prve hrvatske moderne. Svi su oni duboko u sebi nosili jednu notu tragičnosti, koja nije posljedica tek dokone fin de siècleovske melankolije, već fatalan odraz provincijalnog okružja u kome su djelovali.

Ključan utjecaj na Kovačićev intelektualni razvoj imalo je njegovo školovanje na bečkoj Akademie der bildenden Künste od 1896. do 1899. godine. Ondje je Kovačić pohađao arhitektonsku školu kod tada jednog od vodećih europskih arhitekata i protagonista bečke secesije Otta Wagneta. Već tada je njegov natprosječaan telent zamjetio i arhitekt Adolf Loos, koji će o njemu napisati i jednu kraću novinsku zabilješku u bečkom Neue Freie Presse. Po povratku sa školovanja Kovačić je 1900. u časopisu Život, pod Wagnerovim utjecajem objavio u Hrvatskoj prvi programatski člank o modernoj arhitekturi. “Arhitektura je umjetnost“ piše tada Kovačić, “i kao takova mora da bude individualna i savremena- to nije ništa novo, ali u doba epigona se i te kako na to zaboravilo. Život, pa tako i arhitektura svakim časom juri naprijed.”

Bečki radovi V. Kovačića na Akademie der bildenden Künste koju je pohađao od 1896. - 1899.

Ovim se proglasom Kovačić početkom 20. stoljeća postavio za predvodnika hrvatske moderne. Riječju, ako je glavni zadatak moderne promijeniti svijet, onda je Kovačić bio njen istinski junak. I dok je većina njegovih generacijskih kolega težila k tek izvanjskim promjenama, Kovačić se čitavog života grčevito zalagao za temeljite promjene, ne samo na području arhitekture, već čitavog društva. Uvijek je bio korak ispred, a nerijetko i sam protiv sviju. Već je glasovita anegdota, kada je Kovačić, nakon povratka u Zagreb oko 1900. u potrazi za poslom, pokucao na vrata jednog uglednog vladinog službenika, doslovce mu sasuvši u lice: „Došao sam da bih arhitekturu u Hrvatskoj postavio na nove osnove- ja sam sunčev zrak novog umjetničkog stremljenja.“ Zbunjeni službenik dobrohotno mu je savjetovao, da se pridruži svom nekadašnjem učitelju arhitektu Hermannu Bolléu, usput ga pristojno zapitavši za mišljenje o novim tornjevima zagrebačke katedrale, na što mu je ovaj u svom stilu odbrusio: „Ma kakav Bollé! Topove bi trebalo dovući i napucati oba tornja stolne crkve.“ Zajednjivo mu je tada znao uzvratiti autoritarni Kršnjavi, koji je na samom početku Kovačićeve karijere ustvrdio: „Talentiran čovjek, ima dobrih ideja i ukusa, ali je ljenčina, koja ne uči niti radi ustrajno, nego po kavanama pripovijeda, koliko je vrijedan. Bohèma. Šteta za njega.“

Naslovnica okultističkog mjesečnika "Novo sunce" ponajbolje ilustrira Kovačićeve riječi: "Ja sam sunčev zrak novog umjetničkog stremljenja."

Kovačićeva uloga u razvoju hrvatske moderne ima dalekosežne posljedice, osobito pri njenoj međunarodnoj afirmaciji. U tom kontekstu važnu je ulogu imalo Kovačićevo prijateljstvo s arhitektom Adolfom Loosom, koji ga je početkom 20. stoljeća uveo u svoj umjetničko-intelektualni kružok kome su pripadali: slikar Oskar Kokoschka, pisac Karl Kraus, pjesnik Peter Altenberg te kompozitor Arnold Schönberg. Uglavnom su se sastajali i vodili rasprave u bečkim kavanama: „Café Griensteidl“, „Café Central“, „Lowenbrau“, a kasnije i u „Imperijalu“. Kako duhovito svjedoči arhitekt Hugo Ehrlich: „U kavani »Lowenbrau-u«, gdje su Altenberg, Loos i neki drugi bečki književnici imali svoj prvi »štamtiš« visi deset zapovjedi za ponašanje kod stola, od kojih jedna na pr. glasi, da kad sebi kod stola režeš nokte, — reži ih nožićem a ne škarama, da odrezano ne skače drugome u tanjur.“ No ove su kavane, za onodobni Beč, bile mnogo više osim dokonih umjetničkih okupljališta, one su središta kulturnog i umjetničkog života. Osim zadimljenih bačkih kavana, članovi ovog kružoga posječivali su i raskošnu palaču industrijalca Leopolda Wittgensteina, tada glavnog mecene mnogih umjetnika. U to se vrijeme na njegovu platnom spisku nalazio i mladi hrvatski kipar Ivan Meštrović, koji će ubrzo svojim radovima pokoriti čitavu Europu. 

Adolf Loos u društvu pjesnika Petera Altenberga

Kao vodeći hrvatski arhitekt Kovačić se afirmirao u vremenu između 1905. i 1910. godine. Osobito značajnije pomake Kovačić je učinio na području individualnog i kolektivnog stanovanja. Živjeti u Kovačićevim stanovima i kućama tada postaje stvar društvenog prestiža. Upravo je zahvaljujući Kovačiću status arhitekta u hrvatskom društvu uzdignut na jedan novi nivo, na kome se na rad arhitekta više nije gledalo isključivo iz kuta pukog inženjerstva, već kao na umjetničko i društveno angažiranu djelatnost. U tom kontekstu arhitekt postaje jednako slavan, poput primjerice poznatog pisca, glumca ili pjevača popularnih šlagera.

Kovačićev modernizam temelji se na tri osnovna načela: obradi pročelja, unutrašnjoj organizaciji prostora, te promicanju visokih standarda kulture stanovanja. Ukratko govoreći, pri obradi pročelja Kovačić teži pročišćavanju od suvišnog dekora. No, on ga se u potpunosti niti ne odriče, već ga koristi s mjerom i nužnošću, na samo onim mjestima gdje je to opravdano arhitekturom i značenjem što ga neki arhitektonski detalj nosi u odnosu prema funkciji. 

V. Kovačić, Projekt vile Ferdinanda i Amalije Auer, Nazorova ulica 10/1, studija tlocrta, 1903. (izvor: MK-UZKB-OVK)

Drugo važno obilježje Kovačićevog modernizma je njegova krajnje racionalna i funkcionalna unutrašnja organizacija stambenih prostora, koja se temeljila na načelu da se kuće i stanovi ne planiraju u jednom određenom stilu, već za jedan određeni cilj, odnosno za potrebe vlasnika. Tako će Kovačić primjera radi projektirati kuću za slikara, kipara ili nešto kasnije drvnog magnata, a čija će osnovna zadaća upravo biti zadovoljiti njihove specifične potrebe i osobne navike.

Treće važno poglavlje Kovačićeve stambene arhitekture su standardi, odnosno sama kultura stanovanja. Kako bi zadovoljio higijenske potreba stanara, Kovačić svoje stanove oprema s tada najsuvremenijom sanitarnom opremom, koja uvelike nadilazi higijenske standarde onoga vremena. S druge strane, kako bi što više povećao udobnost života u stanovima, Kovačić ih, idući u korak s vremenom, oprema s tada najsuvremenijim tehnološkim dostignućima, poput liftova, telefona, telegrafa, hladnjaka, a nešto kasnije i električnih usisavača. 

Unutrašnjost Kovačićeva stana u Masarykovoj ulici 21 (tada Marovska ulica), soba za rad  i razgovor (izvor: MK-UZKB-OVK)

Veliki pozornost javnosti početkom 20. stoljeća Kovačić je izazvao uređenjem vlastitog stana u mansardi stambeno-najamne zgrade u Masarykovoj ulici 21. Na 80 metara kvadratnog prostora Kovačić uređuje trosoban stan, koji će funkcijom i unutrašnjom opremom biti osmišljen do najmanjeg detalja. Uređenje Kovačićevog stana ubrzo je postao glavni događaj u gradu. Njegov je stan postao jedno od istaknutih intelektualnih sastajališta, kamo su svraćali poznati pisci, slikari i novinari poput: Antuna Gustava Matoša, Branka Šenoe, Miroslava Kraljevića, Vladimira Lunačeka i Gjure Szabe. Prvi je opis stana 1908. godine dao Matoš, ističući kako je Kovačićev stan „prava umjetnina, svojim mekanim, sivim tonalitetom i provedenim principom lapidarnosti; ništa u tom gnijezdu nije suvišno. Zagrebačke gospođe, imajući smisla za poeziju interieura, za najveću vještinu: da se ni sa čime- sitnicama može postići efekat velikog stila, išle su kao na hodočašće gledati inauguraciju toga stana, možda najukusnijeg u Zagrebu, na tavanu kuće u Marovskoj ulici.“ 

V. Kovačić (treći zdesna) u društvu članova "Lade" (izvor: HAZU)

Prijeloman događaj u razvoju hrvatske moderne arhitekture je osnivanje Kluba hrvatskih arhitekta (KHA), koji je osnovan 1905. godine na inicijativu arhitekata Stjepana Podhorskog i Vjekoslava Bastla. Njihovoj se inicijativi prvi pridružio Kovačić, a nakon njega i arhitekti Edo Schön, Ćiril Metod Iveković, Hugo Ehrlich i Dioniz Sunko. Klub je odmah po osnutku postao stožerno mjesto širenja naprednih ideja s područja arhitekture, urbanizma i zaštite kulturne baštine, a zbog čega će njegovi članovi, ponajviše Podhorsky i Kovačić, nerijetko biti na meti vlasti i provincijskog birokratskog aparata. Promicanjem percepcije arhitekture u širem društvenom kontekstu KHA prekoračit će odrednice uobičajenih arhitektonskih zbivanja poprimivši šire kulturološko i sociološko značenje. Kao aktivan kreator kulturne scene klub će tijesno biti povezan s vodećim domaćim umjetničkim udruženjima: Hrvatskim društvom umjetnika, Savezom jugoslavenskih umjetnika „Lada“ i umjetničkim društvom „Medulić“. Koincidencije radi zanimljivo je istaknuti da je KHA osnovan u isto vrijeme kada je u Zagrebu bilo u punom tijeku donošenje programatskih načela Saveza jugoslavenskih umjetnika „Lada“, a u Drezdenu četvorica studenata Tehničkog fakulteta- Ernst Ludwig Kirchner, Fritz Bley, Erich Heckel i Karl Schmidt-Rottluff osnivaju glasovitu umjetničku grupu Die Brücke.

V. Kovačić, Projekt crkve sv. Blaža, detalj presjeka postnatječajne varijante, 1909. (izvor: MK-UZKB-OVK)

Kraj razdoblja prve hrvatske moderne započinje 1914. godine. Simbolički obilježit će ga tri događaja, jedan konstruktivan, te dva dekonstruktivna. Naime, te je godine i službeno završena gradnja glasovite Kovačićeve crkve sv. Blaža. Kovačićeva crkva zauzima značajno mjesto u povijesti svjetske arhitekture. Tanka armirano- betonska kupola kojom je Kovačić nadsvođuje, među prvim je armirano- betonskim kupolama na svijetu. Koincidencijom, u isto vrijeme s Kovačićevom crkvom, u nekadašnjem njemačkom gradu Breslau, danas poljskom Wroclavu, prema projektu arhitekta Maxa Berga trajala je gradnja tzv. „Halle stoljeća“ (1911.- 1913.) koju također natkriva monumentalna kupola.

No kao što je rečeno kraj prve hrvatske moderne obilježavaju i dva dekonstruktivna čina. Prvi je raspad Kluba hrvatskih arhitekta, a drugi atentat na nadvojvodu Franju Ferdinanda u Sarajevu 28. lipnja 1914. godine. Ovaj krvavi teroristički čin imati će dalekosežne posljedice, koje će se osjećati sve do kraja 20. stoljeća. Prve su konzekvence početak 1. svjetskog rata, te četiri godine kasnije raspad Austro-Ugarske monarhije. I dok su poljima Galicije i Soluna još tutnjali topovi u Zagrebu se začuo glas burevjesnika novog doba- književnika Miroslava Krleže: “Na Gradu sniju kule. Palače, terase, ruže. Mili su, topli obrisi Grada, pijani boja, sunca i juga.“

Miroslav Krleža, 1929.

Godine 1918. Hrvatska je postala dijelom nove državne tvorevine- Države Slovenaca, Hrvata i Srba, odnosno Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (od 1.12.1918.). Uz Sloveniju, Hrvatska je ekonomski bila najrazvijenija zemlja unutar novoosnovane kraljevine, a time i glavni nositelj njene modernizacije. U kontekstu razvoja hrvatske arhitekture, vrijeme od 1918. do 1928. prijelazna je faza u kojoj dolazi do konsolidacije arhitektonske scene uvjetovane postratovskom obnovom i društvenim promjenama. Stilski arhitektura je u to vrijeme vrlo neujednačena, uglavnom prevladavaju protomodernistički amalgami secesije i kasnog historicizma, te Art Déco koji će postat opće prihvaćen u širem građanskom sloju. Jedan od simbola ove faze je Kovačićeva neoklasicistička Palača burze (1922./7.). Nažalost Kovačić nije dočekao završetak njene gradnje budući da umire 1924. godine od nephritisa, komplikacija izazvanih upalom bubrega, koje se obično javljaju kod autoimunoloških poremećaja. Riječju, Kovačić je naprosto izgorio vođen vlastitom stvaralačkom strašću.

Palača Burze snimljena u vrijeme Kovačićeve smrti 1924. (izvor: MK-UZKB-OVK)

TRIJUMF HRVATSKE MODERNE

No bura koja se stišala nakon Kovačićeve smrti bila je kratka vijeka. Već tijekom 1928. godine na poprištu hrvatske moderne pojavila se nova generacija arhitekata, mahom Kovačićevih učenika i sljedbenika. Zagreb te 1928. godine postaje jednim od središta europske moderne arhitekture. Obilježilo ju je nekoliko važnih događaja u znaku funkcionalizma. U proljeće 1928. u Zagrebu je održana „Izložba Čehoslovačke arhitekture“, na kojoj su među inim izlagali i najznačajniji predstavnici češkog funkcionalizma. Nekako u isto vrijeme, ovdje su boravili arhitekti Peter Behrens i Walter Frese. Tada je prema Behrensovom projektu na glavnom zagrebačkom Trgu bana Jelačića u funkcionalističkom duhu nadograđena i adaptirana secesijska uglovnica nekadašnjeg Elza Fluid doma, a na zagrebačkoj je periferiji prema Freseovom projektu u novom duhu izgrađena Gradska klaonica. Iste je godine prema projektu arhitekta Marka Vidakovića u Jurjevskoj ulici izgrađena prva hrvatska funkcionalistička kuća- villa Pfefferman. 

M. Vidaković, Vila Pfefferman, Zagreb, Jurjevska ulica 27a, 1928. - 1929.

Godine 1929. osnovano je Udruženje likovnih umjetnika „Zemlja“. Na njegovom čelu je arhitekt Drago Ibler koji će u katalogu prve izložbe „Zemlje“ u obliku manifesta odredit temeljna polazišta hrvatskog funkcionalizma: „Treba živjeti životom svog doba, treba stvarati u duhu svog doba, savremeni život prožet je socijalnim idejama i pitanja kolektiva su dominantna. Umjetnik se ne može oteti htijenjima novoga društva i stajati izvan kolektiva jer je umjetnost izraz naziranja svijeta jer su umjetnost i život jedno.“

Tijekom 1930. godine hrvatska je moderna stekla snažnu međunarodnu afirmaciju. Te je godine na međunarodnom natječaju za operno kazalište u ukrajinskom gradu Harkovu u jakoj konkurenciji jedna od nekoliko jednakovrijednih prvih nagrada dodijeljena arhitektu Zdrenku Strižiću, donedavnom berlinskom suradniku Hansa Poelziga. Na žalost, zgrada opernog kazališta nikada nije izvedena, budući da je žiri mimo natječaja, na intervenciju generalisimusa Josipa Visarionovića Staljina, poništio natječaj, te pozvao na suradnji čitav niz sovjetskih arhitekata. Navodno je Staljina osobito razljutila dodjela nagrade „berlinskom arhitektu“ Strižiću, kojem je u to vrijeme Berlin bila boravišna adresa. Zanimljivo je da je istovremeno s arhitektonskim natječajem, u Harkovu održan i Međunarodni kongres udruženja proleterskih i revolucionarnih pisaca (MORP), čiji će dogmatsko socijalni program o ulozi književnosti utjecati na jednu skupinu hrvatskih socijalnih pisaca, tzv. “Harkovska linija“, a kojoj se oštro suprotstavio Miroslav Krleža.

Z. Strizić, Natječajni projekt za operno kazalište u Harkovu u Ukrajini (tada SSSR), 1930. (izvor: MK-UZKB-OZS)

U isto se vrijeme i u Hrvatskoj raspisuje nekoliko međunarodnih arhitektonsko- urbanističkih natječaja. U Zagrebu su raspisani međunarodni natječaji za Židovsku bolnicu, Zakladnu i kliničku bolnicu, te za Generalnu regulatornu osnovu, a u Splitu je raspisan međunarodni natječaj za Gradsku bolnicu na Firulama, te za Regulaciju predjela Bačvice, Firule i Zenta i izgradnju kupališne zgrade na Bačvicama.

Internacionalizacija hrvatske moderne svoj će vrhunac dostići s Kovačićevim đakom arhitektom Ernestom Weissmannom. On 1932. sa skupinom istomišljenika osniva „Radnu grupu Zagreb“, koju uključuje u rad CIAM-a (Congrès Internationaux d' Architecture Moderne). Osnivanje ove velike međunarodne organizacije arhitekata označilo je početak druge faze arhitekture moderne. Glavni je naglasak k arhitekturi novoga industrijskog doba okrenutoj razvoju gradova. U tom kontekstu od 1928. do 1959. doneseno je nekoliko povelja koje se bave problematikom urbanizma i razvoja gradova. Među najznačajnijim je tzv. „Atenska povelja“  koja je donesena na IV. kongresu CIAM-a, održanog 1933. na brodu od Marseillea do Atene i od Atene do Marseillea. Jedan od njenih supotpisnuika je bio i arhitekt Weissmann.  No, valja istaknuti i da je Weissmann i jedan od glavnih autora prve verzije ove povelje, koja je zbog Le Corbusierovog utjecaja naknadno prepravljena. „Završni dio kongresa“, svjedoči Weissmann, „bio je dramatičan. Naša je verzija povelje privlačila sve više pristalica. U pozitivnoj klimi takvog kretanja snaga u kongresu jaz generacija premošten je i mnogi do tada neodlučni pridružili su nam se. Le Corbusier i ja- nosioci suočenja dviju verzija Atenske povelje- bili smo dobri lični prijatelji. Bili smo dobri suradnici i na stvaralačkoj i na tehnološkoj razini razvoja arhitekture i urbanizma. Naša izlaganja teza i njihova debata bili su značajni za CIAM... Ta je diskusija bila oštra, široka i obuhvatna sadržaja. Mnogi su u njoj sudjelovali. Le Corcusier ka predsjednik Redakcijskog odbora pročitao je obje verzije. Naša je verzija bila predstavljena uz potvrđivanje većine. Tako je trebala postati službeni tekst Atenske povelje. To smo bar mislili. To je otvorilo put manevriranju naših iskusnijih kolega. Uspjelo im je tako reći da preotmu inicijativu u pisanju definitivne verzije povelje.“

E. Weissmann, Vila Podvinec, Zagreb, Jabukovac 23 1936. - 1937.

Ključan dokument hrvatske moderne arhitekture iz tog vremena je knjiga „Problemi savremene arhitekture 1931/32“. Uredio ju je Stjepan Planić, a grafički opremio Ernest Tomašević. Knjiga obuhvaća projekte i teoretske priloge osamnaest vodećih hrvatskih arhitekata, a ključne riječi koje prožimaju sve priloge su: suvremenost, progres i funkcija. „Razvitak tehnike“, pisat će Planić u predgovoru knjige, „stvorio je nove materijale i nove načine konstrukcije, a život u svim svojim kompleksima nove socijalne odnose i potrebe čovjeka. Mi naglašavamo pojam savremenosti, jer se u školama uči, a u životu hoće da gradi historijski. Mi postavljamo i rješavamo problem današnje izgradnje kao životno logični progres svakog stvaranja.“

Naslovnica knjige: "Problemi savremene arhitekture". Knjigu je uredio S. Planić a grafički opremio E. Tomašević, Zagreb, 1931. - 1932.

Do sredine tridesetih godina ideja hrvatskog funkcionalizma je u potpunosti sazrela i standardizirana, i neće se bitnije mijenjati tijekom idućih desetljeća. Na njenu misao neće utjecati niti ideološka zastranjenja četrdesetih godina 20. stoljeća, a u vrijeme kasne moderne- pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih godina ona je opće prihvaćeni standard, koji će tijekom osamdesetih arhitekt Tomislav Premerl nazvati našom „Novom tradicijom“.  

Naslovnica kataloga bečke izložbe "Traum und Wirklichkeit Wien 1870 - 1930" iz 1985.

Iako je vrijeme moderne oblikovalo suvremeno hrvatsko društvo, sveobuhvatnih kritičkih osvrta koji se bave ovim društvenim procesom gotovo da i nema. Poput glasovite bečke izložbe "Traum und Wircklichkeit" iz osamdesetih, kojom je dubinski secirano društvo onoga vremena. Riječju razdoblje moderne u hrvatskoj je javnosti i danas uglavnom jedna velika nepoznanica. U tom je kontekstu bio vrlo štetan jednostran pokušaj definiranja hrvatske moderne isključivo kao razdoblja u književnosti. Već samo po sebi nameće se pitanje a što je sa slikarstvom, kiparstvom, glazbom ili arhitekturom? Tim više jer je upravo na području likovnosti i arhitekture hrvatska moderna nadišla uske provincijske okvire našavši se u žiži međunarodnih zbivanja. Nažalost kritičko sagledavanje problematike hrvatskog moderniteta u potpunosti je izostalo i na pretencioznim tematskim izložbama: "Historicizam u Hrvatskoj "(2000.), "Secesija u Hrvatskoj" (2003. - 2004.) i "Art Déco i umjetnost u Hrvatskoj između dva rata" (2011.).

Povjesničar umjetnosti Radovan Ivančević prvi je u Hrvatskoj ukazao na važnost moderne arhitekture u seriji novinskih članaka naslovljenih: "Moderna arhitektura - nepriznata umjetnost", koji su objavljivani u tjedniku za kulturu "Telegram" tijekom 1968.

Prvi je na važnost hrvatske moderne arhitekture ukazao povjesničar umjetnosti Radovan Ivančević 1968. u seriji novinskih članaka naslovljenih: „Moderna arhitektura - nepriznata umjetnost“. „Mislim da nije teško“, piše Ivančević, „dokazati kako moderna arhitektura u nas nije općenito spoznata i priznata kao umjetnost ni na kojoj razini, od tipičnih koncepcija prosječnog građanina do probranih domišljanja pojedinih visokokvalificiranih kritičara i teoretičara.“ Do snažnog zaokreta u percepciji hrvatske moderne arhitekture dolazi tek 1976. s Tomislavom Premerlom i njegovom izložbom u Muzeju grada Zagreba: „Zagrebačka moderna arhitektura između dva rata“. Upravo je Premerlova izložba pokrenula prve stručne rasprave o ovoj temi. Njegova knjiga: „Hrvatska moderna arhitektura između dva rata- Nova tradicija“, objavljena 1989. temeljno je polazište izučavanja hrvatske moderne. Ujedno Premerlova je knjiga potaknula interes među tada mladim istraživačima, uključujući potpisnika ovih redaka za proučavanjem ove problematike.

Naslovnica knjige T. Premerla: Hrvatska moderna arhitektura između dva rata- Nova tradicija", MH, Zagreb, 1989.

TOMISLAV PREMERL

HRVATSKA MODERNA ARHITEKTURA IZMEĐU DVA RATA

IZVADAK IZ POGLAVLJA: IZMEĐU MODERNE I AVANGARDE:

Hrvatska moderna arhitektura između dva rata je zaokruženo i definirano stvaralačko razdoblje, ali njena misao i rezultati ostali su živi i vitalni u misli i u praksi. Tekovine koje je ona iznijela dobrim su dijelom ugrađene, često i nesvjesno, u našu današnjicu. Međuratna arhitektura postala je tako NOVA TRADICIJA naše prostorne suvremenosti. Tradicija je potrebna svakom građenju, a naša međuratna graditeljska tradicija najizvornija je vrijednost vremena koje je oblikovalo novu sliku svijeta bez koje je danas nezamisliv daljnji put. Moderna je izgrađena na temeljnim poimanjima arhitektonskog prostora i njegove svrhe u društvu, a ti su pojmovi u stvaralaštvu ostali isti.

Hrvatska je moderna arhitektura u svom zaokruženom cjelovitom opusu pokazala da je uvijek htjela naglasiti kako njen cilj nije isključivo oblik, već cjelokupan složeni proces građenja oblika kao integralnog života. I baš to nastojanje i vidljivi rezultati poseban su, nedovoljno još istražen doprinos europskoj avangardi, dajući nam mogućnost da i avangardno tumačimo na poseban, složeniji i ozbiljniji način.

T. Premerl tijekom predavanja na studentskoj radionici: "Stari prostori nove namjene- revitalizacija Studentskog centra, 2006. (foto: K. Galović)