ZAGREBAČKI KAPTOL KROZ PRIZMU POVIJESTI HRVATSKE ARHITEKTURE I URBANIZMA 20. STOLJEĆA

Piše: Krešimir Galović ©

Usprkos brojnim nastojanjima i polemikama prostor Kaptola urbanistički je ostao nedefiniran sve do kraja 20. stoljeća. Žustre polemike o njegovu uređenju trajale su čitavo stoljeće, te ga iz tog razloga možemo s punim pravom nazvati i bojnim poljem hrvatske arhitektonsko-urbanističke misli 20. stoljeća. Iako su prostori Kaptola i Gornjeg grada danas označeni najvišim sustavom zaštite, te istaknuti kao prostori izraženih urbanističko-arhitektonskih i kulturno-povijesnih vrijednosti naglašenog značenja za sliku grada s građevnom supstancom visoke spomeničke vrijednosti, koja kao graditeljsko naslijeđe Zagreba definira njegovu povijesnu urbanu cjelinu, ove su cjeline početkom 21. stoljeća izložene potpunoj degradaciji i propadanju. Život na Gornjem gradu je odumro, a Kaptol se s nedefiniranim trgom našao u potpunom urbanističkom neredu i prometnom kaosu postavši improvizirano automobilsko okretište.

Pogled na Kaptol iz zraka, 2008.

VRIJEME OD 1862. DO 1900.

Inicijativa o uređenju kaptolskog trga pokrenuta je sredinom 19. stoljeća. Već su tijekom 1862. srušena južna kaptolska vrata u Bakačevoj ulici s ciljem spajanja Kaptola s Donjim gradom čija je izgradnja bila u ekspanziji. Ozbiljnija promišljanja urbanizacije kaptolskog prostora započela su 1865. s prvom gradskom regulatornom osnovom. Njome je bilo predviđeno rušenje na Kaptolu stare Gradske vijećnice te obrambenog zida s Bakačevom kulom pred katedralom. „Bez svakog ukusa sagrađena viećnica“, iznosi se njenom obrazloženju, „zapremljuje terg, u kojem u sredini stoji, a ogradna zidina i knjižnica zaprečuje vid na najljepšu i najznamenitiju gradnju koju Zagreb ima, to jest na stolnu crkvu, koju svakako valja osloboditi zapremajućih ju zidinah.“

Kaptol s okolicom na nacrtu Zagreba D. Albrechta iz 1864., izvor: MGZ

O nužnosti regulacije Kaptola i njegova povezivanja s Donjim gradom pisao je u više navrata Izidor Kršnjavi. Prvi put 1880. godine u „Glasniku Društva umjetnosti“ u članku naslovljenom „Regulaciona osnova grada Zagreba“. Tada on predlaže „da se provede Petrinjska ulica do nadbiskupske palače i da se prostor pred tom palačom razborito regulira.“ U tom je kontekstu on predlagao i uređenje Bakačeve i Vlaške ulice, tako „da se regulira ulica pod nadbiskupskim gradom, tako da bi nadbiskupski grad dobio široko stubište do ulice, pa da se pred njom stvori dug i uzak trg. Tim bi Jelačićev trg bio ravno spojen s Vlaškom ulicom.“  

Bakačeva ulica, 1899., izvor: MK-UZKB-OGS

O istoj je problematici Kršnjavi pisao u „Glasniku Društva umjetnosti“ i tijekom 1886. godine. „Nadbiskupska palača jest najveličanstvenija profana zgrada u Zagrebu“, piše Kršnjavi, „koja sa stolnom crkvom tvori arhitektonsku cjelinu osobite ljepote. Baš ta najkrasnija zgrada nema pred sobom toliko prostora, da bi se pogledati mogla, da bi mogla postati uresom grada! Što će biti, ako se pred nju posagrade s vremenom trokatnice? Kuće pod nadbiskupskim zidom moraju pasti sad ili poslije. Ne budemo li mi tu zadaću riješili, riješit će je buduće generacije, samo će nam slabo zahvalne biti, ako im budemo zadaću otegotili i poskupili. Petrinjska ulica mogla bi postati jedna od najljepših ulica Zagreba, da se smjerom, kojim teče, ravno produži. Ona vodi upravo na sredinu nadbiskupske palače.“

Bakačeva ulica, 1906., izvor: K. Galović

Regulacija Kaptola i okolnih ulica osobito će se aktualizirati početkom neogotičke obnove zagrebačke katedrale krajem 19. stoljeća prema projektu Hermanna Bolléa. Naime, Bollé je silno želio da se u potpunosti otvori pogled ka novom pročelju katedrale koje je zaklanjao stari renesansni zid. U tom je kontekstu čuveni gradski planer, inženjer Milan Lenuci, 1895. godine izradio prvi značajniji projekt rekonstrukcije prostora Kaptola, Dolca i Vlaške ulice. Njime je bilo predviđeno više zahvata:  rušenje zida ispred katedrale, uređenje trga ispred nje, otvaranje novih uličnih poteza, rušenje objekata na Dolcu i Opatovini, te blokovska izgradnja u Vlaškoj ulici. No, budući da je riječ o vrijednoj povijesnoj baštini, u svrhu njene zaštite, Kraljevska zemaljska vlada 1895. godine, donijela je „okružnu naredbu“, kojom se određuje „da se stare historičke ili umjetničke vrijednosti ne smiju rušiti bez privole kraljevske kotarske oblasti, niti kakovim dogradnjama nadograditi.“ 

Gradnja tornjeva zagrebačke katedrale, foto.: Ivan Standl, 1894., izvor: MK-UZKB-F

POLEMIKE O UREĐENJU KAPTOLA I OKOLICE OD 1900. DO 1906.

Usprkos odluci Vlade dovršenjem katedrale početkom 20. stoljeća po drugi je put pokrenuta kampanja za rušenjem obrambenog zida ispred nje i uređenja okolnog prostora a sa svrhom otvaranja pogleda prema njenom novom pročelju. Glavno obilježje ove kampanje je žestoka polemika, koja je s više ili manje intenziteta trajala gotovo čitavo 20. stoljeće. Da će polemika biti vrlo žestoka moglo se nagovijestiti već tijekom 1900. kada je mladi arhitekt Viktor Kovačić po povratku sa školovanja iz Beča, u potrazi za poslom jednom zagrebačkom provincijskom činovniku, na sam spomen Bolléa i njegove obnove katedrale sasuo u lice: „Ma kakav Bolle. Topove bi trebalo dovući i napucati oba tornja stolne crkve“. 

Pogled na katedralu s Bakačevom kulom početkom 20. st.

Glavnu polemiku započeo je 1901. godine Izidor Kršnjavi pokrenuvši ispred Društva umjetnosti inicijativu rušenja kaptolskog zida s Bakačevom kulom. Glavni je Kršnjavijev argument za rušenje bio, da je Bakačeva kula, odnosno „grdosija“ i „ružna hrpa kamenja“, kako je naziva u polemici, u goloj formi i prirodnoj gruboj građi sagrađena samo iz nužde (obrane od Turaka op.a.) te da nema nikakvih vrijednosti prema kojima bi se mogla svrstati u umjetničko djelo. Njegovoj se inicijativi osobito žestoko usprotivio povjesničar Josip Brunšmid, na čiju je stranu tada stao i veći dio tadašnje intelektualne elite, a s ciljem zaštite kulturno povijesne baštine. 

Naslovnica humorističkog časopisa Satir od 16. srpnja 1901. s prikazom Izidora Kršnjavija kao Don Kihota koji juriša na Bakačevu kulu povodom "Predstavke hrvatskih historičara i arhelologa" protiv njena rušenja

Polemika između Kršnjavija i hrvatske kulturne javnosti je kulminirala „Predstavkom hrvatskih historičara i arheologa u poslu očuvanja srednjovječnh utvrda oko stolne crkve zagrebačke“ (Narodne novine, br. 142, 1901.). Predstavka se poziva na ostale kulturne zemlje, na mišljenja stručnjaka u Beču i Budimpešti prema kojima kao „vrela za historijsko istraživanje“ nisu važni samo natpisi i povelje, nego još veću važnost imaju građevni spomenici… „. Potpisnici predstavke obraćaju se nadbiskupu i Kaptolu s molbom da ni pod kojim uvjetom ne dopuste srušiti „Bakačevu kulu i plato biskupskoga grada“., iz razloga što je „kula osobito karakterističan primjer utvrđenog braništa i bitna sastavina te zanimljive crkvene utvrde“. Suprotno zaključcima predstavke Kršnjavij je smatrao da „razoriti Bakačevu kulu ne znači porušiti srednjovječni najzanimljiviji unikum već znači ukloniti kasniju nezgrapnost ispred srednjovječnog najznamenitijeg i najljepšeg spomenika u Hrvatskoj“. S druge strane Brunšnid prebacuje Kršnjaviju da „za nj historički momenat nema nikakve važnosti i da stoji u pitanju sačuvanja historičkih i gradjevnih spomenika na stanovištu, na kojem su neki stručnjaci u Srednjoj Europi stajali prije 20 i više godina“.

Bakačeva kula i zid pred katedralom, foto.: Hubert Vaffier, 1992., izvor: MK-UZKB-F

Tijekom 1902. godine grad Zagreb upućuje Zemaljskoj vladi predstavku zagrebačke nadbiskupije o regulaciji i nivelaciji dvorišta i dijela kaptolskog trga, te dovoznih cesta do katedrale. Tim povodom Bollé je načinio nekoliko je studija rješenja prostora ispred katedrale. On ispred prostora crkve zadržava dvije bočne kule, bez Bakačeve a između sjevernih kula planira izgradnju Metropolitanske knjižnice. No, 24. ožujka 1903. vladin Odjel za bogoštovlje i nastavu donosi predstavku kojom je odlučeno „da se utvrde oko prvostolne crkve tj. ponapose Bakačev toranj i s njime u savezu stojeći zidovi bezuvjetno uzčuvati imadu“. Vladinu je odluku potpisao ban Khuen Héderváry. Na to će ispred Društva umjetnosti 29. prosinca 1905. reagirati Kršnjavi tražeći od Vlade da „dokine svoju naredbu, kojom je odredila, da se mora sačuvati i restaurirati Bakačev toranj“, te da dopusti „porušenje tog ružnog tornja koji nije nikakav važan historički spomenik a zastire novo, krasno i skupocjeno pročelje stolne crkve…“. Khuenovu će odluku poništiti njegov nasljednik, ban Teodor Pejačević 19. rujna 1906. odobriti njeno rušenje.

Bakačeva kula i zid pred katedralom početkom 20. st., izvor: K. Galović

RUŠENJE BAKAČEVE KULE 1906./7.

Tijekom 1906. godine bilo je osnovano posebno vladino povjerenstvo sa zadatkom da se utvrdi statičko stanje Bakačeve kule, koja je te godine neznatno bila oštećena u jednom manjem potresu. No čitava je stvar s povjerenstvom bila pomno izrežirana a izvješće lažirano, budući da je već unaprijed bilo odlučeno da ono donese negativno mišljenje kojim bi se odobrilo rušenje. Tome svjedoći i jedan od aktera ovih događaja, arhitekt Stjepan Podhorsky, koji je kao predsjednik novoosnovanog Kluba hrvatskih arhitekta bio pozvan da sudjeluje u radu povjerenstva. „Jednoga dana proglasili su kulu ruševnom“, piše Podhorsky, „Gradjevinski odsjek tadašnje vlade dobio je nalog, da pošalje posebno povjerenstvo, koje će ustanoviti trošnost kule, pa prema tome i potrebe njenog rušenja. Ali ipak, da se javnost ne bi uzbudila i da bi ovaj čin smatrala opravdanim, odlučeno je da u ovom povjerenstvu bude jedan član Kluba hrvatskih arhitekta, dakle čuvara kulturnih spomenika, koji bi supodpisao zapisnik o ruševnosti Bakačeve kule. Povjerenstvo su sačinjavali izaslanici Čeh Josip Hvala i inženjerski pristav Hermann, dok sam ja bio predstavnik kluba... Ja sam se protivio, pa nisam htio potpisati zapisnik o ruševnosti kule, jer sam znao da o mogućnosti prirodnog rušenja kule nema ni govora i da kula prema tome ne predstavlja nikakvu pogibao za prolaznike na Kaptolu.“

Bakačeva kula 1905., izvor: MK-UZKB-OGS

Temeljem negatinvog zaključka vladina povjerenstva ban Teodor Pejačević odobrio je 19. rujna 1906. rušenje Bakačeve kule i zida pred katedralom. Na ovu banovu odluku članovi Kluba hrvatskih arhitekta, predvođeni Podhorskim i Kovačićem, promptno su reagirali poslavši mu 30. rujna oštru telegrafsku predstavku, kojom se zahtijeva odgoda njena provođenja. Ban, koji se u to vrijeme mudro sklonio u idilu svog našičkog imanja, u potpunosti se oglušio na njihov zahtjev. No čitava se afera više nije mogla zataškati. Već je drugi dan sadržaj predstavke objavljen u “Obzoru” i “Pokretu”, a ubrzo su se u polemiku uključili i “Agramer Tagblatt”, “Hrvatska” i “Narodne Novine”. “Rijetki spomenici grada Zagreba”, piše tada arhitekt Edo Schön, “eto bivaju još rjedjima, jer ih barbarskim načinom sami uništujemo. Uvjereni smo, da se ne bi danas usudio nijedan kulturni narod uništiti na ovakav lakouman način, jedan svoj narodni kulturni spomenik, kako to činimo mi Hrvati.“

Telegrafska predstavka Kluba hrvatskih arhitekta banu Teodoru Pejačeviću (na slici) i isječak iz jednih dnevnih novina iz 1. listopada 1906. s obavjesti o njenom slanju, izvor: MK-UZKB-KHA

Ulje na vatru dodatno će doliti Kršnjavijev članak, objavljen 3. listopada u “Agramer Tagblattu”, u kome se na vrlo ironičan način obratio javnosti s pitanjem: “Viktor Kovačić, K. H. A. Wer ist Viktor Kovačić?” Tijekom čitavog članka Kršnjavi se na vrlo ironično – bahat način razračunava s Kovačićevom idejom obnove kule i uređenja prostora oko katedrale. „Da ova kula izgleda kao vrlo ružna kamena kuća“, podbada Kršnjavi izravno Kovačića, „on to ne želi otvoreno priznati, ali je želi zamaskirati s bršljanom“.

Prostor pred katedralom početkom 20. st., izvor: K. Galović

Dan kasnije u “Agramer Tagblattu”, oglasio se i Kovačić u članku naslovljenom: “Die Demolirung des Bakačthurmes.” U svom članku Kovačić iznosi mišljenje, da su zid oko katedrale i Bakačeva kula „najzanimljivije sačuvano svjedočanstvo stare kulturne povijesti u Zagrebu“, te da ih treba sačuvati i obnoviti, a trg i okolicu katedrale urediti. Glavna je Kovačićeva misao da „čuvanje spomenika neće ni najmanje smetati Zagrebu pri njegovom mijenjanju iz osrednjeg kulturnoga grada u moderni veliki grad“. Upravo je, smatrao je Kovačić, „pod utjecajem propagande starog gospodina“, misleći na Kršnjavija, „Društvo umjetnosti forsiralo rušenje kule, a sa čime kaptolski trg je nalik na vojno vježbalište usred koga stoji jadno djelujući Marijin stup“. Dakako, ostarjeli gospodin Kršnjavi imao je posve oprečno mišljenje. „Kada padne ta nakaza“, piše Kršnjavi, „i Zagrebčani uvide kako je lijepa njihova katedrala neće se naći nitko tko bi kulu poželio natrag, pa čak ni Klub hrvatskih arhitekata“. Kako bi ušutkala hrvatske arhitekte i intelektualce, tadašnja je vlast vrlo brutalno prekinula raspravu, zaprijetivši ukidanjem Kluba hrvatskih arhitekta te zatvorom njenom predsjedniku arhitektu Podhorskom. Uslijed ovih prijetnji rasprava je bila naprasito prekinuta a stari renesansni zid ispred Katedrale s Bakačevom kulom srušen je tijekom zime 1906./7. godine. 

Hermann Bollé, Idejni projekt uređenja prostora pred katedralom, izvor: MK-UZKB-OGS

VRIJEME RASPISIVANJA NATJEČAJA ZA REGULATORNU OSNOVU KAPTOLA I OKOLICE 1908.

U sjeni polemike oko rušenja zida i Bakačeve kule arhitekt Hermann Bollé izradio je svoj projekt uređenja prostora ispred Katedrale. No u namjeri da progura svoj projekt Bolléa je preduhitrio zagrebački gradonačelnik Milan Amruš, koji je krajem 1907. godine pokrenuo inicijativu za raspisivanjem prvog velikog arhitektonskog natječaja za uređenje Kaptola i okolice. Izrada natječajnog programa bila je povjerena Klubu hrvatskih arhitekta. Ovaj je natječaj od velikog značaja za povijest hrvatske arhitekture i urbanizma. Na prvom mjestu, riječ je o prvom domaćem modernom raspisanom natječaju u 20. stoljeću, i kao drugo, ovaj je natječaj polučio vrhunskim rezultatima koji su snažno utjecali na razvoj hrvatske moderne arhitekture i urbanizma. Dakako, izvrsnost nije rezultirala tek pukom slučajnošću već sinergijom čitava niza odlučujućih elemenata. Na prvom mjestu natječaj je oko sebe okupio svu domaću „intelektualnu elitu“ toga doba. No ključan element, koji je natječaj postavio na zdrave i čvrste temelje, je kvalitetno izrađen natječajni program, koji je rađen prema tada najsuvremenijim europskim metodama uređenja povijesnih središta. Dakako, tu je bio i ocjenjivački sud sastavljen od čitava niza najznačajnijih domaćih stručnjaka, te dvojice stranih, među kojima treba posebno istaknuti ulogu glasovitog drezdenskog stručnjaka za obnovu povijesnih središta Carla Gurlitta. Kvalitetan natječajni program uz vrhunske stručnjake u svojoj je konačnici polučio i vrhunskim rezultatima, koji će ostaviti neizbrisivog traga na hrvatsku arhitekturu 20. stoljeća.

Naslovnica brošure "Osnivanje gradova" Corneliusa Gurlitta iz 1908. Naslovnicu je oblikovao Viktor Kovačić, izvor: MK-UZKB-OSP

Natječajni je sud prvu nagradu dodijelilo Viktoru Kovačiću za rad pod mottom: Atrium ecclesiae-Forum populi. Druga je nagrada dodijeljena Stjepanu Podhorskom, dok je trećenagrađeni bio rad arhitekta Dioniza Sunka. Nakon dodjele nagrada Carnelius Gurlitt održao je u Gradskoj vijećnici nekoliko izuzetno posjećenih predavanja koja su nešto kasnije objavljena u tiskanom izdanju. Veliku završnicu natječaj je doživio 4. listopada kada je u  Umjetničkom paviljonu svečano otvorena izložba natječajnih radova, koja je zbog velikog interesa građana morala biti produžena.

Viktor Kovačić, Studija za natječajnu regulatornu osnovu Kaptola i okolice, 1908., izvor: MK-UZKB-OVK

NATJEČAJNI PROJEKT ZA UREĐENJE KAPTOLA I OKOLICE ARHITEKTA VIKTORA KOVAČIĆA: ATRIUM ECCLESIAE-FORUM POPULI

Već tijekom 1906. godine arhitekt Viktor Kovačić je počeo raditi urbanističke analize uređenja Kaptola i okolice, koje su se temeljile na tada najmodernijim europskim pristupima i metodologijama. Njegov se pristup temeljio na nekoliko točaka, koje će mu poslužiti i kao ishodište natječajnog projekta za regulatornu osnovu Kaptola i okolice iz 1908. godine. Jedno od glavnih polazišta bilo je ne dirati ili što je moguće manje dirati u historijski razvitak ulica. Pri tome se osobito protivio rušenju renesansnog zida oko katedrale. Naime, već je tada Kovačić shvatio da će rušenjem ovih objekata kaptolski trg postati „nalik vojnom vježbalištu“. Nažalost, Kovačićeva su se predviđanja u potpunosti obistinila a prostor kaptolskog trga ostao je nedefiniran sve do današnjih dana.

Viktor Kovačić, Regulatorna studija prostora kaptola, Dolca i Vlaške ulice, 1908., izvor: MK-UZKB-OVK

Polazeći od smjernica natječajnog programa Kovačić prostor Kaptola i okolice dijeli na tri cjeline- Kaptol, Vlašku ulicu i Dolac. Središnji je zona regulacijske osnove Kaptolski trg. U užem smislu ova zona Kovačićevim planom obuhvaća prostor neposredne okoline katedrale omeđen s istoka katedralom, sa sjevera Nadbiskupskim sjemeništem, s juga Bakačevom ulicom te sa zapada kanoničkim kurijama. U širem smislu ova se zona proteže na sjeveru do franjevačke crkve, na istoku do ulice Ribnjak, na zapadu do Opatovine te na jugu do Bakačeve ulice. Druga je prostorna cjelina Dolca smještena zapadno od Kaptola. Prema Kovačićevoj osnovi ova zona obuhvaća prostor omeđen Kaptolom, Bakačevom ulicom, te ulicama Pod zidom, Potok, Skalinskom i Opatovinom. Najznačajnija odstupanja Kovačić je načinio na prostoru Bakačeve ulice, jugoistočno od katedralnoga sklopa. Naime on ovu cjelinu proširuje prema jugoistoku na Vlašku ulicu. U tako proširenom obliku Kovačićeva je regulacija obuhvatila cjelokupan prostor između katedrale, Trga bana Josipa Jelačića, te Bakačeve, Jurišićeve i Draškovićeve ulice do Ribnjaka.

Kaptolski trg početkom 20. st., izvor: K. Galović

Kao što je rečeno središnje mjesto Kovačićeve regulacijske osnove je Kaptol. Upravo na prostoru kaptolskog trga Kovačić će primijeniti novi koncept planiranja povijesnog središta koji obuhvaća ne samo važna komunalna pitanja, već i njegove povijesne, umjetničke i simboličke vrijednosti. Kovačić na prostoru Kaptolskog trga predviđa čitav niz komunalnih zahvata koji se u širokom rasponu kreću od nivelacije terena radi usklađivanja znatnih visinskih razlika, podzemne infrastrukture poput vodovoda i kanalizacije, uređenja prostora partera, postavljanja tramvajskih tračnica do sadnje drvoreda. Ono što ga razlikuje od jednoobraznog inženjerskog regulatornog pristupa je, kao što je istaknuto, uvažavanje povijesnih, umjetničkih i simboličkih vrijednosti prostora. Glavno načelo koje je postavio  pri uređenju i regulaciji Kaptola je, „ne dirati ili što je moguće manje dirati u historijski razvitak ulica.“ U tom kontekstu uvažava povijesnu slojevitost prostora a zatečenu arhitekturu tretira kao vrijedne povijesno umjetničke spomenike koje treba zaštititi od propadanja.

Viktor Kovačić, Natječajni projekt za uređenje Kaptola i okolice: Atrium Ecclesiae-Forum Populi, izvor: Ilustrovani Obzor, 1908.

Kako bi vratio narušeni povijesni integritet prostora i arhitekture kaptolskog trga Kovačić predlaže restituciju srušenog zida ispred katedrale. Restituciju ovog zida Kovačić kao i većina stručnjaka smatralo je nužnom. Njegovom restitucijom Kovačić prostor Kaptola simbolički dijeli na dvije cjeline- svjetovnu Forum Populi (Narodni trg) i duhovnu Atrium Eccslesiae (Crkveni trg). Kovačić katedralni sklop (Atrium Eccslesiae) zatvara monumentalnim trijemom koji kompozicijski i stilski nastoji uskladiti s pročeljem katedrale. Izgradnju sličnog trijema Kovačić je predložio i u Bakačevoj ulici kako bi se budući Narodni trg (Forum Populi) odvojio od Bakačeve ulice i Jelačićevog trga. Tramvajski je promet prema njegovom projektu trebao prolaziti zapadnom stranom kaptolskog trga. Kanoničke kurje koje se nalaze na zapadnoj strani trga Kovačić u projektu regulacije zadržava. Tim projektom Kaptol s katedralom prerasta u središnju gradsku akropolu, kojom suvereno dominiraju iz daleka vidljivi Bolléovi tornjevi. Ujedno kaptolski trg simbolički prerasta i u promemoriju slavnoj hrvatskoj prošlosti posvećenoj kultu Zrinskih i Frankopana. 

Viktor Kovačić, Studija uređenja Dolca, 1908., izvor: MK-UZKB-OVK

Urbanistički mnogo zahtjevniji zadaci očekivali su Kovačića pri izradi projekata regulacije Dolca i Vlaške ulice. Naime na tim se potezima natječajnim programom traže opsežni komunalni zahvati te izgradnja nekoliko novih gradskih blokova. Osobito je zbog velikih visinskih razlika terena zahtjevna regulacija Dolca. Osobit naglasak je na uređenje platoa Dolca na kome je predviđeno uklanjanje većine zatečenih objekata i izgradnja novih blokova, regulacija uličnog poteza Pod zidom te uređenje trga ispred crkve sv. Marije. Zanimljivo je da je Kovačić već tada predložio da se trg na Dolcu uredi dvoetažno. Gornja je ploha zamišljena kao gradski trg, dok je donja podzemna etaža zamišljena kao tržnica.

Viktor Kovalić, Natječajna studija za regulaciju prostora između Kaptola, Trga bana Jelačića, te Vlaške, Jurišićeve i Draškovićeve ulice, detalj, 1908., izvor: MK-UZKB-OVK

Ne manje zahtjevniji zadatak za Kovačića je bila i regulacija Vlaške ulice. Kovačić je na prostoru Vlaške ulice predviđao potpuno rušenje zatečenih objekata te uspostavu novih uličnih poteza i trgova. Riječ je o velikom prostoru koji je trebao obuhvaćati prostor između Kaptola, Trga bana Josipa Jelačića, te Jurišićeve i Draškovićeve ulice. Najopsežniji je zahvat bio planiran između Palmotićeve ulice i Jelačićevog trga, gdje je bila planirana izgradnja čak četiri gradska trgovačko poslovna bloka  s dvije prostrane ulice, trgovima, pučkom knjižnicom, te šetnicom na prostoru današnjih kuća u Staroj Vlaškoj ulici. Nažalost, Kovačićev projekt nije bio nikad realiziran. Od 1909. do 1914. godine gradska je uprava čitavo vrijeme odugovlačila izvedbu njegovog projekta. Odjeci njegovog projekta na prostoru Kaptola i okolice vrlo su fragmentirani. Naknadno je, polazeći od Kovačićeve osnove izvedena regulacija ulice Pod zidom te izgradnja gradske tržnice na Dolcu ali prema kasnijem projektu arhitekata Vjekoslava Bastla i Karla Vajde. 

Radovi na uređenju ulice Pod zidom, 1925, izvor: MK-UZKB-F

PLANOVI ZA REGULACIJU KAPTOLA I OKOLICE OD 1925. DO 1928.

Nakon 1908. godine bit će izrađeno još nekoliko regulatornih osnova Kaptola i okolice. Tijekom 1925. godine izrađena je tzv. „Heinzel – Vajdinu“ regulatorna osnova. Nažalost riječ je o tek lošoj reinterpretaciji prvotne Kovačićeve zamisli. Kaptolski trg zadržava Kovačićev koncept. Ispred katedrale predviđen je arkadni trijem, a sa sjeverne strane novogradnja nadbiskupske biblioteke, riznice i arhiva. S južne strane, pred Bakačevom ulicom zadržan je ulazni trijem na trg. Prostor južno od katedralnog kompleksa između Draškovićeve, Jurišićeve i Bakačeve ulice te Trga bana Jelačića podijeljen je prema Kovačićevom modelu na šest velikih gradskih blokova. Zatečeni objekti u Vlaškoj ulici se ruše, a nova trasa ulice zamišljena je nešto južnije između novoosnovanih blokova. Zatečeni objekti na prostoru Dolca također se ruše. Od zatečenih objekata  jedino se ne ruši crkva sv. Matije. Sa zapadne i istočne strane Dolca planira se izgradnja tri velika gradska bloka između kojih se nalazi nova gradska tržnica. U međuvremenu arhitekt Vjekoslav Bastl u suradnji sa Karlom Vajdom radi projekt izgradnje tržnice na Dolcu. I ovaj put preuzimaju se Kovačićeve zamisli. Tržnica je osmišljena dvoetažno s dva prilazna stubišta s južne strane. Konačno tijekom 1928. godine započinje rušenje objekata na Dolcu i izgradnja nove tržnice. Do 1930. Dolac je sa okolnim ulicama poprimio novi izgled. No kao što je rečeno to je tek blijedi odbljesak izvorne Kovačićeve zamisli. Za razliku od Dolca, prostor Kaptola ostati će neuređen kroz čitavo 20. stoljeća, nalik, baš kako je Kovačić predvidio vojnom vježbalištu.

Vjekoslav Bastl, Projekt za izgradnju nove gradske tržnice na Dolcu, izvor: Novosti, 25.7. 1926.

MEĐUNARODNI ARHITEKTONSKI NATJEČAJ I POLEMIKE O UREĐENJU KAPTOLA I OKOLICE OD 1928. DO 1940.

Tijekom 1928. godine u pripremi je izrada nove generalne urbanističke osnove grada Zagreba, koja je obuhvaćala i prostor Kaptola. Odlučeno je da se u tu svrhu raspiše veliki međunarodni arhitektonski natječaj, te je osnovan odbor na kojem je čelu bio zagrebački gradonačelnik arhitekt Vjekoslav Heinzel, a među članovima Stjepan Hribar, Aleksandar Freudenreich, Hugo Ehrlich i drugi. U tu je svrhu osnovan i Odsjek za regulaciju grada predvođen arhitektom Stjepanom Hribarom, a kome su se pridružili među inim arhitekti Josip Seissel i Antun Ulrich, te konzervator Gjuro Szabo, zadužen za stare dijelove grada. Natječaj je raspisan u kolovozu 1930. a zaključen u ožujku 1931. godine. Riječ je o prvom međunarodnom raspisanom natječaju u Hrvatskoj, sa čime je grad Zagreb tridesetih godina postao ravnopravni sudionik europskih arhitektonskih događaja. Pristigla su ukupno 52 rada. Elementi za ocjenjivanje radova bili su: rješavanje prometa (cestovnog, željezničkog, vodenog), zelene površine, stambene i industrijske četvrti, te kao posebno pitanje- regulacija Kaptola. 

Zdenko Strižić, Natječajni projekt uređenja kaptolskog trga, 1930.-1931.,izvor: DAZ

Natječaj nije polučio kvalitetnim rješenjima regulacije Kaptola. Pristigli radovi kretali su se između dvije krajnosti: jedan je dio radova u duhu moderne u potpunosti negirao staru gradsku jezgru Kaptola, „hrabro“ u duhu vremena inzistirajući na rušenju zatečenih objekata i gradnju nove arhitekture mahom u blokovima. Drugi je dio radova nastojao, neuspjelo, mahom eklektički komponirati u već zatečenoj kaptolskoj arhitekturi svojevrsne neohistoricističke surogate. No, niti jedan rad nije uspio ponoviti kvalitetu Kovačićeva projekta iz 1908. godine. Nakon duge analize ocjenjivački sud nije dodijelio niti jednom radu prvu nagradu. Na temelju pristiglih radova, uzevši od svakog ponešto, Gradski je građevni odsjek tijekom 1932. i 1933. godine izradio Generalni regulatorni plan za grad Zagreb i Uredbu o njegovom uređenju, kao i poseban Regulacioni i konzervatorski plan za historijske dijelove grada i Uredbe o njegovom izvođenju. Ovim je generalnim planom predviđeno povećanje grada do 1980. godine. 


                                                                                                               

Regulatorna osnova Kaptola, Jutarnji list, 23. 8. 1936.

   

Nakon čitavog niza rasprava Generalni regulacijski plan za grad Zagreb prihvaćen je tek tijekom 1937. godine. Riječ je o izuzetno kvalitetnom urbanističkom planu, temeljem koga se grad uspješno razvijao nekoliko desetljeća. Osobita mu je vrijednost promjena odnosa prema povijesnim gradskim jezgrama Gornjeg grada i Kaptola. Naime, prvo je 1931. godine Gradsko zastupstvo odlučilo zaštititi Gornji grad kao spomenik od povijesne i umjetničke vrijednosti, a 1933. godine organizirana je anketa o regulaciji Kaptola temeljem koje je zaključeno slijedeće: da se ima bezuvjetno sačuvati historijski izgled starog Kaptola, da se s najvećim pijetetom treba pristupiti njegovoj obnovi, da se njegovoj regulaciji mora pristupiti s najvećim oprezom te da se na njegovom prostoru ne smiju rušiti zatečeni objekti kako bi se na njihovom mjestu gradili novi, a kojima je mjesto u novim dijelovima grada. Osobito je važan zaključak ove ankete, da „regulirati ne znači rušiti i iznova graditi, nego dovesti staro u sklad s potrebama novog vremena.“ Godine 1934. grad Zagreb donosi odluku o izradi katastra kaptolskog područja „da bi se spriječili pokušaji koji bi regulacijom htjeli sasvim izbrisati lice starog Kaptola.“ Konačno, 1937. godine, u vrijeme stupanja na snagu Generalnog regulatornog plana, Kaptol je proglašen zaštićenom cjelinom uz obavezu čuvanja njegovog arhitektonskog karaktera.

Uredba o izvođenju Regulacionog i konzervatorskog plana za historijske dijelove grada Zagreba, 1937.

Čitavo to vrijeme među stručnjacima su se vodile žestoke rasprave o načinu uređenja Kaptola i okolice. Sukob se uglavnom vodio na liniji između arhitekta koji su se s malo obzira prema starom zalagali za novu izgradnju i konzervatora, koji su se predvođeni Gjurom Szabom žestoko suprotstavljali prijedlozima nove izgradnje na prostoru kaptolske povijesne jezgre. Ovaj je sukob najbolje komentirao 1935. godine na tadašnjem Radio Zagrebu arhitekt Zdenko Strižić, utvrdivši kako se: „nastojanja oko regulacije Kaptola kreću između parole ›Noli me tangere‹ i radikalnog obračunavanja s kulturno historijskim vrijednostima Kaptola.“ O tom je problemu tijekom 1936. godine za Jutarnji list pisao i konzervator Gjuro Szabo u velikom tekstu naslovljenom „Tragedija Kaptola“. „Istina je, da novo doba“, piše Szabo, „uvijek ide svojim putevima, tako je bilo vajkada, pa tako će uvijek biti i pravo je tako. Ali ni jedno doba nema prava, da ruši nešto, što ima trajnu vrijednost, što je povezano sa bićem naroda, sa bićem kojega grada, pa i pravi arhitekti, da oni najmoderniji poštivat će dokle je god moguće rad minulih generacija, pa neće ni nagrdjivati djela prošlosti niti ih tamaniti.“ Jedan tadašnji dnevni list u nepotpisanom se novinskom članku ljutito zapitao: Tko će biti regulator kaptola, povjesničari ili arhitekti?“ Ove žestoke polemike u dnevnom tisku vodile su se sve do 1937. godine, kada je prostor Kaptola napokon stavljen pod zaštitu u okviru nove Generalne regulatorne osnove.

Harold Bilinić, Idejna vizija za uređenje zagrebačkog središta i Kaptola, izvor: Svijet, 1933.

Tijekom ovih rasprava, u razdoblju od 1931. do 1940. godine pojavio se čitav niz projekata uređenja i izgradnje Kaptola i okolice, koji su kvalitativno bili vrlo neujednačeni, a neki od njih su bili na granici s bizarnošću. Jedan od najpoznatijih projekata regulacije Kaptola i okolice iz tog vremena je projekt arhitekata Milovana Kovačevića i Ede Šena. Projekt je nastao tijekom 1934. godine. Od prvotnih dvadeset ilustracija, sačuvano je njih šest. Polazište njihova regulatornog prijedloga, lišenog sentimentalnih obzira, no ne i svijesti prema ranijoj izgradnji, jest s jedne strane sukob interesa stanovnika koji su se protivili transformaciji povijesne gradske jezgre, te s druge strane, interesa vlasnika nekretnina, odnosno zemljišta, a kojima je osnovni cilj bio ostvarivanje što većeg profita. U tom kontekstu Šen i Kovačević su predložili kompromisno rješenje, oblikujući površinu kaptolske zaravni sistemom gradnji zatvorenih geometrijskih blokova, među kojima kao kontrapunkti stoje izolirani otoci katedralnog sklopa s nadbiskupskim dvorom, samostan i crkva crkve sv. Franje te dolačka crkva sv. Marije.

Milovan Kovačević i Edo Šen, Idejni projekt za uređenje Kaptola, 1934., izvor: MK-UZKB-PL

VRIJEME OD 1945. DO 1965.

Nakon Drugog svjetskog rata prostor Kaptola i Donjeg grada u urbanističkim planovima tretiraju se kao povijesne gradske cjeline. Već je u Direktivnoj regulatornoj osnovi grada Zagreba prostor Kaptola označen kao historijski dio grada, te je kao takav bio izuzet od nove izgradnje. Snažan poticaj zaštiti povijesnih dijelova grada Zagreba dao je akademik Andre Mohorovičić. Naime, 1952. godine tadašnja je  „Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti“ objavila kapitalnu Mohorovičićevu studiju naslovljenu „Analiza historijsko-urbanističkog razvoja grada Zagreba“. Riječ je o prvoj znanstvenoj studiji o povijesti zagrebačkog urbanizma. U njoj se vrlo temeljito, gotovo vizionarski, analiziraju svi problemi zagrebačkog urbanizma, od najranije povijesti, suvremenosti, do vrlo jasnih pogleda prema razvoju grada. No, Mohorovičić se bezrezervno zalaže za zaštitu najstarijih gradskih dijelova Gornjeg grada i Kaptola, „koji predstavljaju naročito kulturno-historijsku i umjetničku vrijednost“, te koje valja „do krajnjih mogućnosti konzervirati i kulturno ih akcentuirati.“  

Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture u Zagrebu, Rješenje o upisu u Registar spomenika kulture Zagreb, Urbanistička cjelina Stari grad Zagreb, 1968.

 URBANISTIČKA CJELINA STARI GRAD ZAGREB                                                                                                                                                                  VRIJEME OD 1965. DO 1980.                                                           
                                                          

Značajan pomak u zaštiti prostora povijesne cjeline Kaptola dogodio se tijekom 1965. godine, kada su urbanističke cjeline Gornjeg grada i Kaptola upisane u Registar nepokretnih spomenika kulture. Godine 1968. ove su cjeline objedinjene kao jedinstvena urbanistička cjelina Stari grad Zagreb, koja je kao takva upisana u Registar nepokretnih spomenika kulture. Veliku štetu urbanizmu grada Zagreba, osobito njegovom središnjem dijelu, donio je Generalni urbanistički plan iz 1971. godine, te Detaljni urbanistički plan Donjeg grada iz 1973. godine, kojim su ozbiljno ugrožene i povijesno-urbanističke cjeline Gornjeg grada i Kaptola. Svjesni opasnosti za gradske povijesne cjeline, skupina intelektualaca predvođena Antoanetom Pasinović, Željkom Čorak, Snješkom Knežević, Tomislavom Premerlom i Radovanom Ivančevićem, pokrenula je 1975. godine akciju „SOS za baštinu za stari Zagreb“, kojom se nastojalo brojnim istupima u javnosti ukazati na ugroženost i propadanje zagrebačkih povijesnih cjelina.

Provedbeni urbanistički plan uređenja i revitalizacije Gornjeg grada i Kaptola, Urbanistički zavod Grada Zagreba, 1979.

Do stanovite promjene percepcije odnosa prema zagrebačkoj povijesnoj jezgri dolazi 1979. godine, kada je izrađen „Provedbeni urbanistički plan uređenja i revitalizacije Gornjeg grada i Kaptola (skraćeno PUP). Bitan je pomak, da se od usredotočenosti na pojedinačne objekte, po prvi put počinje govoriti o revitalizaciji, kao glavnom cilju ovog PUP-a, što znači osposobljavanje postojećih struktura (objekata i javnih prostora) da nastave svojim životom, da traju u onim oblicima, kojima je priznata vrijednost kulturnih dobara, a ti su oblici nastali kao rezultat dugotrajnih i složenih procesa njihovog povijesnog razvoja. Pri tome se po prvi put analizirala i degradacija ovih gradskih dijelova, koja se prema analizi očitovala u: zapuštanju i propadanju pretežnog dijela zgrada, kao i komunalnih standarda, smanjenju jednog dijela gradskih sadržaja, te pritisku automobilskog prometa i prometa za šire potrebe grada na ovaj prostor. No, i usprkos načelne retorike i metodologije odnosa prema povijesnom prostoru, ovaj PUP nije nikada zaživio, a degradacija ovih prostora početkom 21. stoljeća doživjela je svoj vrhunac, upravo zahvaljujući istim onim gradskim „planerima“ koji su radili na njegovoj izradi.

Provedbeni urbanistički plan uređenja i revitalizacije Gornjeg grada i Kaptola, Stanje i problemi, Urbanistički zavod Grada Zagreba, 1979.

VRIJEME OD 1980. DO 2014.

Štetne pogreške gradskih planera tijekom sedamdesetih godina nastojale su se donekle ublažiti izmjenama te novim Generalnim urbanističkim planom grada Zagreba iz 1983. godine, naslovljenim „GUP-2000“. Iako se novi GUP načelno zalagao za valorizaciju kulturno-povijesnog prostora, u svojoj je suštini pružao široke mogućnosti manipulacije prostorom, a na što su otvoreno upozoravali i mnogobrojni stručnjaci. Jedini pomak dogodio se 1986. godine, kada je prošireno područje urbanističke cjeline stari grad Zagreb, koje je u proširenom obliku iste godine, upisano i u Registar nepokretnih spomenika kulture. Tada je područje urbanističke cjeline stari grad Zagreb podijeljeno na tri zone:

- Zagreb-istok

- Zagreb-zapad

- Zagreb-sjever

Obuhvat povijesne cjeline Kaptola i okolice

Kvalitetne promjene nije donio niti Generalni urbanistički plan Zagreb 2003. Novi je GUP pogodovao još većim manipulativnim mogućnostima prostorom, napose unutar povijesno-urbanističke cjeline grada, za koju se službenim rješenjem Ministarstva kulture RH iz 2004. godine, potvrđuje da ima svojstvo kulturnog dobra, te se određuje njen upis u Registar kulturnih dobara. Tim je povodom određen i sustav zaštite, kojim je povijesno-urbana cjelina grada Zagreba podijeljena na tri zone zaštite:

- Sustav zaštite A- zona izuzetno dobro očuvane i osobito vrijedne povijesne strukture

- Sustav zaštite B- zona različitog stupnja očuvanosti povijesne strukture

- Sustav zaštite C- zona ambijentalne zaštite i sačuvanih pojedinačnih elemenata povijesne strukture

Iako su prostori Kaptola i Gornjeg grada označeni najvišim sustavom zaštite, te istaknuti kao prostori izraženih urbanističko-arhitektonskih i kulturno-povijesnih vrijednosti naglašenog značenja za sliku grada s građevnom supstancom visoke spomeničke vrijednosti, koja kao graditeljsko naslijeđe Zagreba definira njegovu povijesnu urbanu cjelinu, početkom 21. stoljeća ove su cjeline izložene potpunoj degradaciji i propadanju. Život na Gornjem gradu u potpunosti je odumro, a Kaptol s nedefiniranim trgom, našao se u potpunom urbanističkom neredu i prometnom kaosu.

GUP, analiza postojećeg stanje povijesne cjeline Kaptola

GUP, korištenje, namjena i urbana pravila

Nakon Provedbenog urbanističkog plana uređenja i revitalizacije Gornjeg grada i Kaptola iz 1979. godine bilo je još nekoliko neuspjelih pokušaja revitalizacije Kaptola. Tijekom 1993. raspisan je natječaj za uređenje Kaptola s detaljnim uređenjem prostora pred katedralom (uređenje pješačke zone). Godine 2005. raspisan je "Natječaj za uređenje Kaptola s detaljnim uređenjem prostora pred katedralom", a 2008. "Natječaj za izradu urbanističko- arhitektonskog rješenja uređenja". Sva tri natječaja neslavno su propala a svi pristigli radovi ispod su razine zadatka. 

Rezultati natječaja za izradu idejnog urbanističko-arhitektonskog rješenja uređenja Kaptola u Zagrebu, 2008.

Osobito je znakovit bio raspis natječaja 2008. godine, točno stotinu godina nakon raspisa prvog natječaja za Regulaciju Kaptola i okolice. I dok u slučaju natječaja iz 1908. godine možemo govoriti i što se tiče programa, sudionika i konačnog rezultata, da je bio vrhunski i da je u najboljem svjetlu predstavio hrvatsku arhitekturu i urbanizam s početka 20. stoljeća, za natječaj iz 2008. možemo ustvrditi da sve to nije. Naime, stručna je analiza natječaja iz 2008. godine pokazala čitav niz zabrinjavajućih detalja i kontradiktornosti u određivanju cilja i teme natječaja. No jednako tako nametnulo se i pitanje kompetencije ocjenjivačkog suda. Iako se natječaj bavio promišljanjem arhitektonsko – urbanističke problematike unutar zaštićene povijesne cjeline Kaptola, u njegovom ocjenjivačkom sudu nije se našao niti jedan urbanist i konzervator. S tog područja, doduše, bila su pro forma postavljena dva stručna konzultanta, no bez prava glasa i značajnijeg utjecaja pri ocjenjivanju.  Da stvar bude gora, odnos pojedinih članova ocjenjivačkog suda prema spomeničkoj baštini u njihovom dotadašnjem se radu pokazao krajnje bezobzirnim i nestručnim. Iz tog je razloga odmah po njegovu raspisu postavljeno pitanje, mogu li oni kao članovi suda kompetentno prosuđivati radove koji se bave osjetljivom i stručno zahtjevnom problematikom zaštićene povijesne cjeline Kaptola?

 Prvonagrađeni projekt Natječaja za izradu idejnog urbanističko-arhitektonskog rješenja uređenja Kaptola,  arhitektonski tim: Marin Mikelić, Tomislav Vreš i Josip Jerković, 2008. 

U konačnici loš natječajni program u sinergiji s nekompetentnim ocjenjivačkim sudom rezultirao je potpunim neuspjehom. Na adresu Udruženja hrvatskih arhitekata pristiglo je svega jedanaest natječajnih radova, koji se sumarno, već i nakon površne analize mogu opisati u četiri riječi- od goreg na gore. Svaka suvisla stručna analiza i valorizacija činili su se nemogućim. U sveopćoj lobotomiji prostora pojedini autori kao da su se međusobno  natjecali tko će na što maštovitiji i duhovitiji način narušiti povijesnu cjelinu Kaptola.  

Drugonagrađeni projekt Natječaja za izradu idejnog urbanističko-arhitektonskog rješenja uređenja Kaptola, arhitektonski tim: Andrej Radman i Igor Vrbanek, 2008. 

Iako je posljednji natječaj za uređenje Kaptola neslavno propao bitno je istaknuti da nagomilani prostorni problemi Kaptola zahtijevaju hitne zahvate na regulaciji i revitalizaciji toga prostora. U tom pogledu neosporno treba izaći u susret crkvi koja ima problema sa smještajem svojih kapitalnih zbirki: Dijecezanskog muzeja,  Riznice zagrebačke katedrale i Nadbiskupskog arhiva. No neprihvatljivo je da se kroz krinku ovih problema jedan od najznačajnijih prostora hrvatske povijesti, duhovnosti, kulture i identiteta uopće sagledava kroz puke kvadrature i bruto razvijene površine nove izgradnje a sve u svrhu zarade. No kako sada stvari stoje, nažalost čini se, da je prostor u Hrvatskoj, pa bio on i sveto tlo ipak najobičnije tržišno dobro.

Viktor Kovačić, Studija uređenja prostora Bakačeve i Vlaške ulice, 1908., izvor: MK-UZKB-OVK