Panoptikum: KLUB HRVATSKIH ARHITEKTA U ZAGREBU 1905.

Svijet se raspada na činjenice.

(Ludwig Wittgenstein, Tractatus)

Piše: Krešimir Galović ©

PROLOG

Klub hrvatskih arhitekta aktivno je djelovao u vremenu između 1905. i 1912. godine. Tijekom tih sedam godina stvorena je bogata klupska arhiva u kojoj su bila dokumentirana sva važnija arhitektonska i umjetnička događanja. Raspadom kluba između 1912. i 1914. godine dolazi do razjedinjavanja klupske građe. Najveći dio građe preuzima Viktor Kovačić, dok manji dio ostaje kod osnivača i prvog klupskog predsjednika Stjepana Podhorskog. Vremenom djelovanje kluba pada u zaborav, a od tek pokojeg sačuvanog fragmenta počinje se stvarati maglovita koprena mita. Riječju, tamo gdje nije uspjela poslužiti povijest, uskočio je mit.

K. Galović, Klub hrvatskih arhitekta u Zagrebu, MK, Zagreb, 2010.

Stjecajem okolnosti, ostavštine Kovačića i Podhorskog otkupit će nakadašnji Konzervatorski zavod Hrvatske. No, vremenom dolazi do destrukcije i ozbiljnog narušavanja njihovih cjelovitosti. Iz do tada jedinstvenih ostavština nemilice se izlučuju knjige, fotografije, nacrti i pisana građa, te ih se pridružuje drugim zbirkama s kojima se stapaju u potpunosti izgubivši svoju cjelovitost i identitet. Osobito u teškom stanju naći će se pisana građa, koja će se međusobno pomiješati. Slijedom tih okolnosti dugi će se niz godina jedan dio građe iz ostavštine arhitekta Podhorskog nekritički pripisivati Kovačiću.

Nakon gotovo pola stoljeća destrukcije, uslijedila je dugogodišnja rekonstrukcija ostavština. Kao prvi korak trebalo je međusobno razlučiti građu, a potom je tematski i kronološki razvrstati. Istovremeno je trajalo njeno detaljno iščitavanje i proučavanje- dokument po dokument, račun po račun, od datuma do datuma, i tako u nedogled. U međuvremenu između tih dviju priča, čija je, na trenutke forenzička rekonstrukcija, poprimala sve više onu ljudsku, životnu stranu, rekli bi priču o običnim ljudima od „krvi i mesa“, gotovo dramatskim slijedom okolnosti na vidjelo je počela malo po malo izlaziti priča o Klubu hrvatskih arhitekta i njegovom davno zaboravljenom arhivu. Istraživanjem je otkriveno dvjestotinjak dokumenata koji su izvorno pripadali klupskom arhivu. Nakon prepoznavanja klupske dokumentacije uslijedilo je njeno tematsko i kronološko razvrstavanje, a potom proučavanje, transkribiranje i kataloška obrada. Građa nekadašnjeg arhiva Kluba hrvatskih arhitekta kronološki obuhvaća dokumentaciju nastalu od 1905. do 1914. godine.

U tekstu koji slijedi kronološki je rekonstruirano djelovanje Kluba hrvatskih arhitekta na temelju izvorne građe, pisane rukom neposrednih svjedoka, arhitekata: Stjepana Podhorskog, Vjekoslava (Alojza) Bastla, Viktora Kovačića, Ede Schöna (Šena), Ćirila Ivekovića, Huge Ehrlicha i Dionisa Sunka. Izneseni podaci rasvjetljuju mnoge nepoznanice ali istovremeno donose i znatno drugačije viđenje nekih ključnih događaja hrvatske arhitekture s početka 20. stoljeća.

Zbog autentičnosti i duha vremena u kome su nastali, na svim su transkribiranim i citiranim rukopisima u priloženom tekstu izvršene tek neznatne korekcije. Polazeći od tog načela zadržane su sve jezične nepravilnosti i pogreške. Radi boljeg razumijevanja teksta, ispravke su izvršene tek na onim mjestima gdje se u potpunosti izgubio smisao i logički tijek sadržaja.

Napomena:

Sva prava priložene izvorne dokumentacijske građe u tekstu su pridržana.

Pri korištenju navedene građe korisnici su dužni poštivati obveze i propise iz Zakona o autorskim pravima (NN 167/2003).

Prilikom preuzimanja i objavljivanja građe korisnik je dužan uz odobrenje nositelja prava navoditi izvor i autora odgovarajuće građe.

Službena tiskanica KHA, oblikovanje V. Kovačić, 1906. (izvor: MK-UZKB-KHA)

UVOD

Četiri su stupa hrvatskog moderniteka s početka 20. stoljeća: Društvo umjetnika, Savez jugoslavenskih umjetnika „Lada“, društvo „Medulić“ i Klub hrvatskih arhiteka. Njihove će se sudbine u pojedinim trenucima dramatično ispreplitati pokrećući u lokalnoj sredini snažna tektonska nabiranja, koja će jasno odrediti razvojni put hrvatske umjetnosti kroz čitavo stoljeće. No nažalost, slijedom čitavog niza nesretnih okolnosti, tijekom vremena djelovanje kluba pasti će u potpuni zaborav, a i ono malo podataka stvoriti će varljivu koprenu urbanog mita. Otkriće arhiva Kluba hrvatskih arhitekta, te njegova konačna rekonstrukcija iznijeti će na svjetlo dana potpuno suprotnu sliku o njegovu djelovanju ali i o ulozi pojedinih aktera u njegovom osnivanju. Na prvom mjestu revidira se uloga arhitekta Viktora Kovačića, koji je sve do otkrića ovoga arhiva slovio kao njegov idejni začetnik i osnivač. Naime, pisana će svjedočanstva dokazati kao je idejni začetnik osnivanja Kluba hrvatskih arhitekta bio nepravedno minorizirani arhitekt Stjepan Podhorsky, koji će u svom atelijeru s bliskim prijateljem Vjekoslavom (Alojzom) Bastlom tijekom proljeća 1905. okupiti skupinu generacijski bliskih arhitekata ne bi li osnovali spomenuti klub.

Trg Franje Josipa (danas Trg kralja Tomislava) na razglednici iz 1899.

OSNIVANJE KLUBA HRVATSKIH ARHITEKTA

Osnivanje Kluba hrvatskih arhitekta ključan je događaj u razvojnom procesu hrvatske moderne arhitekture. Ideja o osnutku Kluba hrvatskih arhitekta rodila se tijekom proljeća 1905. godine, na inicijativu arhitekata Stjepana Podhorskog i Vjekoslava (Alojza) Bastla, kojima će se pridružiti Viktor Kovačić i Edo Schön (Šen). Neposredan povod osnivanju kluba, bilo je raspisivanje natječaja čije će okolnosti i slijed poprimiti razmjer afere u žarištu koje su se našli upravo ovi arhitekti. Naime, 21. listopada 1904. godine grad Zagreb raspisuje natječaj za “arhitektno umjetničko ukrašavanje Trga Franje Josipa”, današnji Trg kralja Tomislava. Na natječaj su pristigla četiri osnove: dvije od Viktora Kovačića (Vir I Vir II i Kocka), te po jedna od Stjepana Podhorskog (April 1) i učitelja Obrtne škole Marka Peroša. Zbog lošeg natječajnog programa, Kovačić i Podhorsky pokrenuti će “akciju koja je imala biti stvorena da se k natječaju ne pristupi”, te da se već prijavljene natječajne osnove povuku. No, “akcija”, kako je njezini sudionici nazivaju očito nije bila dobro pripremljena i stvari počinju izmicati kontroli. U skladu s „akcijom“ Podhorsky će odmah povući svoju natječajnu osnovu, no ne i Kovačić, koji odustaje od dogovora i prijavljuje čak dva svoja rada. Ocjenjivački sud nagrade dodjeljuje Kovačićevim osnovama Vir I Vir II. No, u konačnom ishodu, natječajna porota nije ni jedan rad preporučila za izvedbu, predloživši, da se od svake osnove uzme ponešto.

V. Kovačić, Natječajna osnova za uređenje Trga Franje Josipa, 1905. (izvor: DAZ-GPZ)

Zbog Kovačićeva postupka, Podhorsky je u svom atelijeru 2. svibnja 1905. organizirao sastanak o kojem je sastavljen i opširan zapisnik “u pogledu riešenja priepora nastalog izmedju colega arhitekta mladje generacije, oko natječaja raspisanog po gradskom poglavarstvu u Zagrebu za ukras trga Franje Josipa … da se rieši priepor izmedju mladjih arhitekta koji su svojedobno imali stvoriti akciju da se k natječaju ne pristupi… da licem u lice prepirku obrazlože, te o njoj konačni zaključak stvore… Podpisani kolegi zadaju si poštenu rieč da će u buduće svaki korak tićući se arhitektonskih prilika, kao umjetnosti, zajednički učiniti, braneći svoj ugled a primicati arhitekturu kao umjetnost u hrvatskoj.” Zapisnik su potpisali Vjekoslav Bastl, Viktor Kovačić i Stjepan Podhorsky. Ad cirkulandum, zapisnik je dostavljen i arhitektu Edi Schönu s kratkom opaskom, “neka isti zapisnik pohrani kod sebe ili neka ga pošalje na arhitekta S. Podhorskoga, Zrinjski trg broj 15, kako će se svi spisi tičući se ikakvog zvaničnog rada pohraniti i čuvati u buduće ustrojiti se imajućem klubu arhitekta”. Riječju, zapisnik o “prieporu”, prvo je službeno spominjanje imena Kluba hrvatskih arhitekta.

Detalj zapisnika sastavljenog povodom rješavanja prijepora nastalog između arhitekata Podhorskog i Kovačića tijekom natječaja za uređenje Trga Franje Josipa. Zapisnik su potpisali: Podhorsky, Bastl i Kovačić. (izvor: MK-UZKB-KHA)

U isto vrijeme dok se vodila žustra polemika među arhitektima u Zagrebu je u punom tijeku bilo donošenje programskih načela saveza jugoslavenskih umjetnika “Lada”, kojoj će se od arhitekata jedini pridružiti Kovačić. Nakon što su se strasti između sukobljenih arhitekata smirile, 20. svibnja 1905., na inicijativu Podhorskog, u njegovom atelijeru na Zrinjskom trgu održan je sastanak kako bi se osnovao “Klub akademičkih arhitekata”. Na sastanku su prisutni Podhorsky, Bastl i Kovačić. Nakon tog sastanka, kod Podhorskog će uslijediti nekoliko ustrojbenih sjednica kluba, na kojima će im se pridružiti i Edo Schön. Glavna tema, određivanje je temeljnih smjernica djelovanja kluba i donošenje klupskih pravila. Neposredno svjedočanstvo o tim danima je “Dnevnik o ustroju Kluba hrvatskih arhitekta”, koji je vodio Podhorsky od 20. svibnja 1905. do 7. kolovoza 1906. Tijekom prvih sjednica kluba glavna tema rasprave su klupska pravila- raspravljaju se koncepti A, B i C. No, do žučne je rasprave došlo kada je bilo riječi o statusu građevnih poduzetnika. Naime, svi su se članovi, osim Schöna, složni “da se ni jedan poduzetnik ne prima u klub”. Riječ je o jednoj od onih točaka djelovanja kluba oko koje će se pojedini njegovi članovi sporiti još dugo vremena, a što će u konačnosti biti i jedan od uzroka njihova konačna razilaženja i gašenja kluba.

Trg Nikole Šubića Zrinskoga na razglednici iz 1909.

Konačno 30. kolovoza arhitekt Podhorsky predaje posljednju verziju klupskih pravila Kraljevskoj zamaljskoj vladi na odobrenje. Na službeni odgovor u vezi zamolbe članovi kluba čekali su gotovo šest mjeseci. Prvo se oglasilo Gradsko poglavarstvo, koje 24. veljače 1906. godine piše arhitektu Podhorskom, da predložena pravila ne može odobriti dok se ne ukloni nekoliko nedostataka. Kako je bila riječ o neznatnim izmjenama, istoga dana održana je sjednica kluba na kojoj je Podhorsky načinio tražene ispravke. Nešto ranije, 2. veljače privremenom odboru Kluba hrvarskih arhitekata pristupio je podpisivanjem pravila arhitekt Ćiril Iveković, tada građevni savjetnik u Zadru. Konačno 20. travnja Gradsko poglavarstvo piše arhitektu Podhorskom, da mu dostavlja „jedan primjerak pravila Kluba hrvatskih arhitekta u Zagrebu, odobrenih naredbom kr. Zemaljske vlade odjela za unutarnje poslove od 14. travnja 1906.“ Povodom odobrenja pravila 23. travnja 1906. održan je kod Podhorskog sastanak kome su prisustvovali arhitekti Viktor Kovačić, Edo Schön i Alojz Bastl. Na sastanku je zaključeno, „da se prirede tiskanice (pristupnice) za klub. Posao se taj povjerava g. arh. Kovačiću.“ 7. kolovoza 1906. održana je glavna skupština kluba.

Utemeljitelji KHA: Podhorsky, Bastl, Kovačić i Schön (Šen)

USTROJ KLUBA

Prema pravilima Kluba hrvatskih arhitekta (u nastavku KHA, op.a.) odobrenim 14. travnja 1906. godine klupske poslove vodi upravni odbor koga čine predsjednik, tajnik, blagajnik i dva odbornika. Djelokrug upravnog odbora koji se prema statutu mora sastajati najmanje jednom mjesečno je, da: prima i isključuje članove, predlaže počasne članove, upravlja imovinom i sklapa u ime kluba ugovore i nagodbe uz odobrenje glavne skupštine, da vodi sve poslove vezane uz klub, “… a napose rukovodi klubske izložbe, zabave i izlete, te bira pododbor i porotu iz sredine izvršujućih članova.” Odbor prema statutu također provađa zaključke glavne skupštine, kojoj podnosi godišnje izvješće o djelovanju kluba, te sastavlja godišnji proračun a prema potrebama sastavlja i izmjenjuje i klupski poslovnik.

Pravila KHA odobrena 14. travnja 1906. (izvor: MK-UZKB-KHA)

Predsjednik zastupa klub “napram oblastima i trećim osobama.” On saziva i predsjeda odborskim sjednicama kao i redovitoj i izvanrednoj glavnoj skupštini te određuje njihov dnevni red, te “potpisuje klubske spise, doznačuje isplatu svih klubskih izdataka uz supotpis tajnika, odnosno blagajnika.” Tajnik kluba prema statutu sastavlja klupske spise, vodi zapisnik upravnog odbora, glavne i izvanredne skupštine, koje supotpisuje s predsjednikom, te vodi inventar o društvenim stvarima i imenik članova. O čitavoj imovini kluba vodi brigu blagajnik. On vodi blagajničku knjigu, prima članarinu “i sve ine prihode, isplaćuje po odboru, odnosno po glavnoj skupštini zaključene, a po predsjedniku doznačene izdatke.” Moguće razmirice između pojedinih članova KHA ili između njih i upravnog odbora prema statutu rješava “obranički sud” u koji svaka stranka bira po dva klupska člana, a ova četvorica biraju petoga kao pročelnika.

Pravila KHA, oblikovanje V. Kovačić, 1906. (izvor: MK-UZKB-KHA)

Dužnost predsjednika Kluba hrvatskih arhitekta u najviše je mandata obnašao arhitekt Stjepan Podhorsky. U prvom navratu, predsjednik je od 7. kolovoza 1906. do 1908., kada ga početkom mjeseca kolovoza na predsjedničkom mjestu vrlo kratko zamjenjuje, prvo Alojz Bastl, a ubrzo i Viktor Kovačić. No, već krajem istoga mjeseca na svim klupskim dokumentima kao predsjednik opet je potpisan Podhorsky. Njega će tijekom rujna 1909. na tom mjestu zamjeniti arhitekt Edo Schön koji će klubom predsjedavati sve do početka 1911. Od siječnja 1911. Podhorsky je po treći put izabran za predsjednika KHA. No, ovaj put tu će dužnost obnašati vrlo kratko vremena- do 5. veljače, kada podnosi ostavku na članstvo u KHA. Na njegovo mjesto dolazi arhitekt Hugo Ehrlich koji će se na klupskim dokumentima potpisivati kao predsjednik do mjeseca srpnja 1913. Tijekom 1914. Klub de facto više ne postoji, odnosvo svodi se na djelovanje troje ljudi: Viktora Kovačića, Hugu Ehrlicha i Dioniza Sunka.

Vodstvo KHA 1906.-1914.

Tajničku funkciju od 7. kolovoza 1906. do rujna 1908. obnašao je Viktor Kovačić. Njega će kraće vrijeme na toj dužnosti mijenjati Alojz Bastl, no već od kraja istog mjeseca Kovaćić je opet tajnik i na toj je dužnosti kontinuirano sve do ožujka 1909. Vrlo kratko tajnik KHA je Edo Schön, no već od kraja ožujka 1909. do početka 1912., na istoj je dužnosti Bastl. Od srpnja 1910. povezuju se dužnosti klupskog tajnika i blagajnika. Na funkciji tajnika i blagajnika Bastl je do početka 1912., kada ga na tom mjestu zamjenjuje arhitekt Dioniz Sunko .

Duga ulica 32 (danas Radićeva ulica), kuća Kuković. U ovoj se kući nalazio od 1910. atelijer V. Kovačića, a od 1912. do 1914. u njemu je sjedište KHA

Sjedište Kluba hrvatskih arhitekta mijenjano je s obzirom na predsjedništvo. U pravilu bilo je na adresi predsjednika kluba. Od svibnja 1905. do svibnja 1907. godine članovi KHA uglavnom su se sastajali kod Stjepana Podhorskog u atelijeru na Zrinjevcu ili stanu u Županijskoj ulici 4. Jedno kraće vrijeme kao sjedište spominje se atelijer Viktora Kovačića, a od srpnja 1910. do početka 1912. godine sjedište je u u atelijeru Ede Schöna Gundulićevoj 35. Od 1912. do posljednjeg javnog spominjanja imena Kluba hrvatskih arhitekta 1914. godine, njegovo je sjedište u atelijeru Viktora Kovačića i Huge Ehrlicha u Dugoj ulici 32.

Članovi KHA: Podhorsky, Bastl, Kovačić, Schön, Iveković, Ehrlich i Sunko

ČLANSTVO

Članstvo u Klubu hrvatskih arhitekta dijelilo se na „izvršujuće“ i „začasno“. „Začasnim članom“ mogle su „biti osobe koje su osobito zaslužne po klub te izabrane od dvije trećine članova prisutnih na glavnoj skupštini.“ „Izvršujućim članovom„ kluba mogao je postati „svaki arhitekt Hrvat“, koji je mogao dokazati, „da je svršio sve tečaje arhitektonskog odjela koje visoke tehničke škole sa svimi propisanimi ispiti, ili koji je svršio specijalnu arhitektonsku školu na kojoj akademiji obrazovnih umjetnosti.“ Arhitekti koji su bili građevni poduzetnici ili djelatnici graditeljskih poduzetničkih tvrtki prema pravilima nisu mogli postati članovima Kluba hrvatskih arhitekta. Svaki arhitekt koji želi postati članom KHA, prema pravilima, „ima to usmeno ili pismeno najaviti odboru, te imade da potpiše klubsku pristupnicu u znak da se podvrgava pravilima i propisima poslovnika.” Dužnost članova kluba je da se „točno drže pravila i poslovnika, te da točno plačaju po glavnoj skupštini odredjenu godišnju članarinu… Osim toga dužan je svaki izvršujući član, svaku za javnost opredijeljenu stručnu radnju potpisivati osim svoga imena sa klubskim znakom, t. j. sa početnim slovima K. H. A. .“

KHA, Pristupnica R. Lubinskog (oblikovanje V. Kovačić) (izvor: MK-UZKB-KHA)

Tijekom 1910. godine KHA broji sedam članova: Podhorskog, Bastla, Kovačića, Schöna, Ivekovića, Sunka i Ehrlicha. To je vrijeme početka kraja KHA koga sve više počinju nagrizati unutrašnji razdori i nesuglasice. Najveće nezadovoljstvo pokazati će Podhorsky. On će se 1. ožujka 1910. pismom obratiti tadašnjem tajniku Bastlu: “Čast mi je javiti slavnom naslovu da istupam i prestajem biti članom navedenog kluba, ujedno molim da klub moj istup u prvoj sjednici do znanja primiti izvoli.” Ostavka arhitekta Podhorskog na članstvo u KHA bila je kratkotrajna vijeka. Sredinom srpnja 1910. godine Redarstveno povjerenstvo grada Zagreba zatražilo je od kluba detaljne podatke o njegovu radu, pa tako i o članstvu. Temeljem tog zahtijeva 29. srpnja 1910. predsjedništvo KHA sastavlja detaljan izvještaj u kome se iznosi da klub ukupno broji sedam članova od kojih je “arhit. Schön Edo predsjednik, arhit. Bastl Vjekoslav tajnik i blagajnik i odbornici Podhorsky i Kovačić.” Ovaj će izvještaj biti upućen Redarstvenom povjerenstvu tek tijekom siječnja 1911. godine, nakon što je na glavnoj skupštini 16. siječnja za predsjednika KHA po treći i posljednji put izabran arhitekt Podhorsky. No, unutrašnji razdori i antagonizmi nisu se smirivali. Jaz između pojedinih članova KHA postao je nepremostiv. Već 5. veljače 1911. godine Podhorsky će po drugi put podnijeti ostavku na svoje članstvo. Ovaj put odlazak Podhorskog je definitivan. Povod neopozivoj ostavci bio je sukob s arhitektom Sunkom u vezi obnove crkve u Križevcima.

KHA, Pristupnica S. Šimuneca (oblikovanje V. Kovačić) (izvor: MK-UZKB-KHA)

Ubrzo po dramatičnoj ostavci Podhorskog, 8. veljače pristupnicu za članstvo u KHA ispuniti će arhitekt Svetomir Šimunec, no već za nekoliko tjedana izvijestiti će predsjedništvo kluba, da su se “prilike promjenile” te da zbog odlaska u njemačku odustaje od članstva. Iako je Podhorsky podnio neopozivu ostavku na članstvu u KHA, posljednji put ga se spominje kao člana tijekom mjeseca prosinca iste godine, kada predsjedništvo Kluba vodi pregovore s Društvom umjetnosti o njegovom gašenju i stvaranju sekcije arhitekta DU. No, već u izvještaju o glavnoj skupštini održanoj 28. veljače 1912. godine Podhorsky se više ne navodi kao član Kluba hrvatskih arhitekta. Kao njegovi članovi navode se i: Bastl, Iveković, Kovačić, Schön, Ehrlich i Sunko. Tijekm 1913. i 1914. godine u vrlo šturim podacima kao članovi Kluba još će se jedino spominjati Kovačić Erlich i Sunko.

S. Podhorsky, Projekt uređenja crkve sv. Križa u Križevcima, 1910. (izvor: MK-UZKB-OSP)

DJELOVANJE KHA

Prema pravilima svrha Kluba hrvatskih arhitekta je, “da goji i unapredjuje arhitekturu kao glavnu granu obrazovnih djelatnosti, i da štiti staleške interese hrvatskih arhitekata. Ova se svrha ima postignuti: a/ pretresivanjem sviju pitanja, koja se tiču arhitekture, na sjednicama i u javnim glasilima ili posebnim izdanjima.; b/ priredjivanjem izložaba, ili sudjelovanjem kod inih javnih izložaba; c/ proučavanjem pitanja o umjetničkom razvoju gradova i njihovoj regulaciji, te njegovanjem interesa za sačuvanje starih umjetničkih i historički važnih mjesta i spomenika, u kraljevinama Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji; unapredjivanjem i zaštićivanjem staleške časti arhitekata, te moralnim i materijalnim podupiranjem mladih taleneta.” Već od samoga početka KHA će isticati tri temeljna načela svoga djelovanja: obranu staleške časti, promicanje arhitekture “kao specijalne grane umjetnosti” i edukaciju, odnosno, da “svim mogućima sredstvima podupire i omogućuje napredak narodnih talenata.” U pismu što ga je osnivački odbor KHA uputio 38. kolovoza 1905. godine Kr. zemaljskoj vladi, odjelu za bogoštovlje i nastavu, istaknuto je, da bi novoustrojeni klub “imao sav svoj rad posvetiti o obranu staležke časti arhitekti i promicanju arhitekture kao specijalne grane umjetnosti u svih djelovih trojedine kraljevine”, odnosno, da se “imade novo ustrojeni klub povesti primjerom, da širi umjetnički značaj cjelokupnog graditeljstva, a promicatelje ove liepe umjetnosti da digne do uvaženja.”

S osobitom žestinom KHA će se u zaštiti staleških interesa suprotstaviti monopolu građevinskih tvrtki. U tom smislu, 16. travnja 1907. godine KHA će vladinom predstojniku građevnog odsjeka Jurju Augustinu poslati predstavku zahtijevajući od Vlade uspostavu kontrole “nad ovlašt. civ. tehnicima s molbom da od u javnosti samozvanih arhitekata potrebite akademske ili polytehničke kvalifikacije zatražiti, a naslove takovih tvrdkah promijeniti blagoizvolu u smislu zaštite staleške časti i interesa akademskih i polytehničkih izobraženih civ. arhitekta.” U Zagrebu, iznosi se u predstavci “ stvorilo se više poduzetničkih tvrtka koje su se u javnosti oglasile sa naslovom Arhitekt ili Arhitekti, prem nisu…uvršteni u kategoriju ovlaštenih civilnih tehnika u naslov Arhitekt, a niti im pripada pravo… taj naslov nositi jer ne posjeduju zato potrebnih akademskih ili politehničkih kvalifikacija”. Razjašnjenja radi KHA je u predstavci istaknuo nekoliko tvrtki koje ne zadovoljavaju te uvjete: “Gradjevno poduzetnićtvo Müller i Lubynsky, podpisanu sa arhitekt, od koje je prvo imenovani trgovac mješovitom robom i tvorničar opeka, a drugi osposobljen za graditelja, nadalje tvrtka Benedikt i Baranyai, podpisani sa arhitekti dok potonjeg taj naslov ne pripada. Tvrdka Rudovits i graditelj Gross.”

D. Sunko, Projekt Zemaljske bolnice na Šalati, 1909. (izvor: MK-UZKB-OAF/HD)

Sukob između KHA i vladina građevnog odsjeka kulminirati će nakon što klub nije pozvan na stručnu anketu 1908. godine povodom izgradnje zemaljske bolnice na Šalati. Naime, nakon što nije pozvan na anketu, KHA je 30. srpnja banu Rauchu uputio predstavku kojom se inzistira, da mu se „ubuduće omogući djelovanje kod podizanja zemaljskih gradjevina pozivom na javne ankete u koje bi klub bio vazda spreman odaslati svoje izaslanike.“ Tijekom polemika koje su se tada pojavile u dnevnom tisku zbog gradnje bolnice, KHA će u suradnji s Društvom umjetnika pokrenuti inicijativu o preustroju vladina građevnog odsjeka i gradskog građevnog odsjeka Programe o preustroju KHA povjerava Viktoru Kovačiću, Edi Schönu i Ćirilu Ivekoviću. Koncept preustroja KHA će predložiti Zemaljskoj vladi 24. studenog. U prijedlogu programa predlaže se uspostava, umjesto neučinkovitog građevnog odsjeka, “četvrtog odjela zem. vlade, t. j. odjela za javne zemaljske gradjevine.” “Novi odjel zemaljske vlade prema predloženom programu „vršit će onu glavnu kulturnu zadaću, koja je ostale europske i ine narode dovela u prve redove prosvjetlenih država. Taj će odjel smjesta povući sobom podpuni preokret tehničke struke s uvidjavnišću da je zemlji potreban čim manji broj činovnika, a velik broj slobodnih civilnih državljana koji će zaštitu za svoj močan i uspješan rad nalaziti u vladinom odjelu za javne zemaljske gradjevine.”

Prvi javni istup KHA polemika je povodom rušenja renesansnog zida i Bakačeve kule ispred zagrebačke katedrale. Polemika je započela tijekom mjeseca rujna 1906., nakon što su članovi KHA banu Teodoru Pejačeviću uputili predstavku kojom se traži odgoda rušenja.

Jedan od važnih ciljeva koji si je programom postavio KHA bilo je “njegovanje interesa za sačuvanje starih umjetničkih i historički važnih mjesta i spomenika. ”Na tom području većina članova KHA aktivna je već mnogo godina prije njegova osnutka, ostvarivši ne samo brojne kvalitetne zahvate na spomeničkoj baštini, već istovremeno čineći i značajne pomake u pristupu zaštiti. Najznačajniji istup na tom planu KHA će imati povodom rušenja Bakačeve kule ispred zagrebačke katedrale i regulacije Kaptolskoga trga i njegove okolice. Upravo je obrana Bakačeve kule ujedno bila i prvi istup članova KHA u javnosti nakon koga će tičuća se pitanja hrvatske arhitekture i urbanizma definitivno načiniti iskorak ka moderni. Pitanje rušenja renesansne Bakačeve kule i obrambenog zida ispred zagrebačke prvostolnice, na noge će dići cjelokupnu tadašnju kulturnu javnost i stručnjake. Rušenje je 19. rujna 1906. godine odobrio ban Teodor Pejačević. Na tu će odluku KHA banu Pejačeviću u nedjelju 30. rujna poslati u Našice brzojavnu predstavku, kojom se zahtjeva odgoda njena provođenja. Predstavka KHA izazvati će u javnosti žestoku polemiku. Već drugi dan predstavka je objavljena u “Obzoru” i “Poktetu”, a ubrzo će se u polemiku uključiti i “Agramer Tagblatt”, “Hrvatska” i “Narodne Novine”. Isti dan kada je objavljena „predstavka“, “Pokret” je objavio još dva polemička članka o rušenju kule. Autor prvoga članka je Ede Schön.“Rijetki spomenici grada Zagreba”, pisati će on, “eto bivaju još rjedjima, jer ih barbarskim načinom sami uništujemo. Uvjereni smo, da se ne bi danas usudio nijedan kulturni narod uništiti na ovakav lakouman način, jedan svoj narodni kulturni spomenik, kako to činimo mi Hrvati. Poznato je, da je vlada dozvolila rušenje Bakačeve kule i s njom postranih krila. Nemilosrdni kronik, prvostolni kaptol zagrebački, požuruje se da to nedjelo odmah i izvede, te je odredilo, da se odmah započe rušenjem glasovite starine. Zar se može dopustiti, da pogriješkom nekolicine budemo lišeni narodnih spomenika, vrle stečevine naših predja. Vlada je to učinila danas u hitrini, po svoj prilici uplivom nekolicine bezdužnih barbara, pa se nadamo, da će – koliko je pokazala dosele ljubavi za svoj narod – saslušav i uvaživ mišljenja svih stručnjaka htjeti svoju pogriješku… Kada se već ne vjeruje domaćim stručnjacima, neka bi se pozvali strani, pa će ti strani stručnjaci protjerati – kad sami ne možemo – one nezahvalne strance, koji nam nastoje uništiti narodne kulturne spomenike, za uzdarje, što ih je taj narod hranio i obogatio.”

Pogled na katedralu neposredno nakon Bolléove "obnove" na fotografiji atelijera Mosinger, 1902.

Ulje na vatru oko rušenja Bakačeve kule dodatno će doliti članak Izidora Kršnjavija, objavljen 3. listopada u “Agramer Tagblattu”, u kome će se na vrlo ironičan način obratiti javnosti pitanjem: “Viktor Kovačić, K. H. A. Wer ist Viktor Kovačić?”, prisjećajući se anegdote s početka stoljeća, kada je mladi Kovačić nakon povratka sa školovanja u Beču u potrazi za poslom pokucavši na vrata jednog vladinog službenika rekao: “Došao sam da bih arhitekturu u Hrvatskoj postavio na nove osnove- ja sam sunčev zrak novog umjetničkog stremljenja.”

Samo dan kasnije, Kovačić u “Agramer Tagblattu” u ime KHA objavljuje članak: “Die Demolirung des Bakačthurmes”. Kovačić u članku kritizira Bolléovu obnovu katedrale, posebice ideju rušenja Bakačeve kule za koju se zalagalo Društvo umjetnosti “pod utjecajem propagande staroga gospodina”(Kršnjavog op.a.). Isti dan kada Kršnjavi ironizira Kovačića i KHA, članovi kluba objavljuju članak u “Pokretu” naslovljen: “Neopravdani napadaji na Klub hrvatskih arhitekta”. “ Radi skroz opravdanog razloga“ pisati će oni, “što je Klub hrv. arhitekta ustao proti rušenju starina na Kaptolu pisani su u nekim domaćim glasilima oštri članci, po kojima bi se moglo suditi, da je klub skupina ljudi bez svakog iskustva. Svi članci, koji potječu iz skroz nestručnjačkog pera ne shvaćaju ni u jednoj točki zrelo zamišljene osnove kluba, čim navode, bez javnosti stvoren zaključak, umjetnički dojam, i krasno restauriranu stolnu crkvu… Sva novinska pisanja o ovom predmetu prosto je debatiranje, koje nije imalo rezultata, klub hrvatskih arhitekta ne nalazi za zgodno voditi bezuspješnu debatu, zato ako bude zvan debatirat će zornim nacrtima, u kojima ne će biti nejasnih točaka ni nerazumljivih rieči.”

Pogled na katedralni sklop s renesansnim zidom i Bakačevom kulom na razglednici s početka 20. stoljeća

“Posljednji bastion” starog katedralnog sklopa konačno je srušen tijekom zime na prijelazu između 1906 u 1907. godinu. Zbog nastale afere u vezi rušenja Bakačeve kule Klub hrvatskih arhitekta biti će podvrgnut snažnom političkom pritisku i prijetnjama. No, i usprkos tome KHA će steći podršku u javnosti ali i mnogobrojnih stručnjaka. Među prvima 10. listopada 1906. stiže podrška predsjednika Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti Tadije Smičiklasa. „Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti“, piše Smičiklas, “prima do znanja velecijenjenim pismom… najavljeno mu konstatiranje slavnoga Kluba, te se tim više raduje njegovom osnutku, jer si je uzeo zadatkom unapredjivati arhitekturu u kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji kao specijalnu granu obrazovnih umjetnosti.“

Ć. M. Iveković: Dalmatiens Architektur und Plastik, Schroll & Co, Beč, 1910.-1914.

7. siječnja 1907. podršku KHA dalo je i Društvo inženjera i arhitekata: „… u odborskoj sjednici od 21./ XII. 1906. zaključeno je, da društvo ima u svakoj zgodi poduprijeti djelovanje slavnog kluba imajući naravno pred očima svoja pravila i smjer svoga djelovanja, od kojeg po svoj prilici nastojanje slavnog kluba neće divergirati.“ No, kruna svega osobni je poziv 25. ožujka 1907. arhitekta Otta Wagnera članovima KHA za sudjelovanje na VIII. Internacionalnom kongresu arhitekata u Beču. Kao predstavnik kluba u Beč odlazi Ćiril Iveković, čije će predavanje o dalmatinskim srednjovjekovnim spomenicima pobuditi opću pažnju. Uspjeh je bio potpun. Potaknut bečkim uspjehom Iveković će 1910. objaviti prošireno i prerađeno bečko predavanje, naslovljeno: „Die Entwicklung der mittelalterlichen Baukunst in Dalmatien“. Iste godine početi će s objavljivanjem svoga glavnog djela: „Dalmatiens Architektur und Plastik“, koje će do 1914. biti objavljeno u pet svezaka.

NATJEČAJI I ANKETE

Najznačajniji pomak Klub hrvatskih arhitekta načiniti će se području arhitektonskih natječaja. Od 1906. do 1914. godine članovi kluba prisutni su pri svim važnijim domaćim natječajima. U Zagrebu sudionici su natječaja za: Sveučilišnu knjižnicu, Vladinu palaču, regulatornu osnovu Strossmayerova šetališta, regulatornu osnovu Kaptola i okolice, župnu crkvu sv. Blaža, zemaljsku bolnicu Franje Josipa na Šalati, palaču “Croatia", regulaciju zagrebačkog Preradovićeva trga i mirogojske arkade. Van Zagreba članovi kluba natječu se na natječajima za: ”zgradu više i niže dječačke škole u Virovitici, dječačku, djevojačku i žensku stručnu školu u Bjelovaru, zgrade I. hrvatske štedionice i Hrvatskog kazališta u Osijeku te na natječaju za crkvu i župni dvor u Opatiji.

Vladina palača na Trgu sv. Marka na fotografiji iz vremena prije raspisa natječaja za izradu osnove nove palače (sign: MK-UZKB-OSP)

No, glavno obilježje djelovanje KHA, je to, da klub neće biti pasivan sudionik natječaja, već njihov aktivan kreator. U ranoj fazi djelovanja tijekom 1906. i 1907. godine KHA će se strukovno afirmirati, uključivši se u polemičke rasprave oko izrade natječajnih programa za Sveučilišnu knjižnicu i Vladinu palaču na Markovu trgu. Naglasak je na dva problema: nestručno i nekvalitetno napisanim natječajnim programima, čiji su autori mahom vladini odjelni činovnici bez iskustva u arhitektonskoj praksi i zaštiti interesa domaćih arhitekta od nelojalne konkurencije građevnih poduzetnika i stranih arhitekta. U tom kontekstu, jedan od paradigmatskih primjera iz povijesti hrvatske arhitekture, natječaj je za izgradnju vladine palače na Markovom trgu (danas zgrade sabora). Nakon što je 30. ožujka vladin odjel za unutrašnje poslove raspisao natječaj za vladinu palaču, u javnosti je pokrenuta žestoka polemika. „Raspisani natječaj“, pisati će 4. travnja nepotpisani autor u Obzoru, “tako je važan momenat po razvitak našega grada, po napredak hrvatske arhitekture kao i hrvatske umjetnosti, da je za cielo vrijedno rečeni natječaj podvrći nešto detaljnijoj kritici i razmatranju. U velikim kulturnim centrima posvećuje se izgradnji jedne zem. kuće osobita pažnja ponajpače pak ako ona obuhvaća čitavu jednu četvorinu u dijelu grada koji je svakako najstariji. U tom slučaju bi se gradjevni odsjek svake vlade u prvom redu morao popitati, što o tome misli samo gradsko poglavarstvo, te bi se onda poslije uspješna sporazumka izmedju oba odgovorna tijela raspisao natječaj.... Nu, kod rečenog se natječaja nije tako postupalo. Kr. zem. vlada u svojoj bona fide prepustila je raspisivanje natječaja gradjevnom odsjeku kr. zem. vlade u kojem vlada isti birokratski šiml i perčin kao i pred petnaest godina i koji imade na svojoj duši baš toliko tehničkih i arhitektonskih grijeha kao što su druge oblasti u istom vremenu imali na svojoj duši političkih grijeha. Taj rečeni ured nije se ni popitao kod gradskoga poglavarstva, što ono misli o toj novogradnji, kako bi to morao učiniti. S jedne strane ide gradjevni ured kr. zem. vlade u tom momentu samo polovina krivnje, jer bi upit na gradsko poglavarstvo bio i onako djelomično suvišan pošto slobodni i kraljevski grad Zagreb nema generalne regulatorne osnove. To je kao brod bez buzole… Da su ti zahtjevi moderni i suvremeni i opravdani, vidi se već iz samoga natječaja koji naziva tu buduću gradnju “Palačom nutarnjeg odjela kr. hrv.-slav.-dalm. Vlade”. Ako se novogradnjom koja ima biti palača ima promijeniti izgled starodrevnog gornjega grada, onda su ti zahtjevi…zaista čedni, što više primarni. …. Stilizacija čitavog natječaja jest ista, kao da se raspisuje natječaj za kakvu vojarnu ili kakovo veliko skladište brašna. A ipak se opreznoj birokraciji potkrao kontradiktorni lapsus calami, da osnove imadu nositi bombastički naslov palače.”

V. Kovačić, Studija za natječajne osnove za Vladinu palaču na Trgu sv. Marka, 1907. (izvor: MK-UZKB-OVK)

U polemiku će se aktivno uključiti i Klub KHA. 14. travnja, KHA će vladinom predstojniku za unutarnje poslove Vladimiru Nikoliću uručiti predstavku “da se nepodpuni i neobičajni uvjeti kod gore spomenutog natječaja isprave i nadopune”. No, vlada će pristati na neznatan ustupak, tek na produljenje roka za predaju natječajnih osnova. O predstavci vladi “povodom raspisa natječaja za nacrte palače nekojih zemaljskih ureda” KHA će pismeno izvijestiti i Društvu inženjera i arhitakta „umoljavajući slavno društvo, pošto se radi o zajedničkim interesima i arhitekta i inžinira, da bi nas u našem nastojanju podprlo, kao i u svim sličnim slučajevima." KHA će se u vezi natječaja društvu obratiti i 19. travnja, predlažući, da se u buduće izrada programa natječaja “koji su skroz umjetničke naravi pripuste lih hrvatski akademski ili politehnički izobraženi arhitekti, jer je mogući slučaj, da se natječu stručnjaci poduzetnici koji nisu arhitekti, a mogu si takove osnove od najmljenih vanjskih arhitekta dobaviti.”

Vladina palača (zgrada Hrvatskog sabora) na Trgu sv. Marka na razglednici iz 1911.

U odgovoru koji je uslijedio napominje se, da Društvo inženjera i arhitekta, u cijelosti usvaja i sa kolegijalnim zadovoljstvom pozdravlja akciju KHA, no, “pošto nakon Vaše uspjele akcije otpada potreba, da i mi u toj stvari još posebne korake poduzmemo ograničujemo se na izjavu, da smo u buduće rado pripravni slavni klub u sličnim akcijama za poboljšanje zajedničkih nam staležkih i moralnih interesa podupirati u očekivanju, da će kod sličnih akcija sa naše strane slavni klub nama se pridružiti”. No, Društvo inženjera i arhitekta doista neće poduzeti ni koraka kako bi utjecalo na izmjene nedostatnih uvjeta natječajnoga programa, oportuno prepustivši da čitavu stvar rješava KHA. Do 1. lipnja pristiglo je šest natječajnih osnova. Među pristiglim su radovima i osnove članova KHA Viktora Kovačića, Stjepana Podhorskog i Huge Ehrlicha Okolnosti koje su uslijedile nakon žiriranja radova, po drugi put će uznemiriti duhove. Nagrađene su osnove graditelja Janka Kolarića, arhitekta Stjepana Podhorskog te Susana i Fišera, dok su osnove arhitekta Viktora Kovačića i Leona Kalde preporučene. No, prema zaključku porote “nijedna od podnesenih osnova ne odgovara toli podpuno, da bi izravno mogla služiti podlogom izradbi detaljnih nacrta.” U konačnici natječaj će doživjeti debakl. Izvedba palače biti će povjerena Lavu Kaldi i Ivanu Štefanu uz suradnju vladinih činovnika, koji će od svake prihvaćene natječajne osnove preuzeti ponešto, stvorivši amalgam, čija je posljedica jedno od najlošijih ostvarenja hrvatske arhitekture s početka 20. stoljeća. Ovakav ishod izazvati će negodovanje cjelokupne kulturne javnosti. “Ovi nedotjerani projekti” pisati će članovi KHA početkom 1908. godine u javnom apelu vladinom odjelu za unutarnje poslove” predani su u ruke činovnika kojih djelokrug daleko leži od umjetničko- arhitektonske struke, da na temelju tih nedotjeranih projekata izrade osnove, koje će naravno još manje uspjeti. Upravo kao što arhitekt ne može kod vodogradnje i strojarstva ništa uspješna postići, tako ne može ni stručnjak vodo- gradnje sa arhitektom stupiti pred forum kritičkih inozemnih stručnjaka.”

KHA, "Glavna nacrta za raspis umjetničkih i inih tehničkih radnja" (izvor: MK-UZKB-KHA)

GLAVNA NACRTA ZA RASPIS UMJETNIČKIH I INIH TEHNIČKIH RADNJA

Prijelomna godina u radu KHA je 1908. Nakon dvije godine nastojanja klub se napokon uspio društveno etablirati, postavši glavnim protagonistom događanjima koja će prekoračili odrednice uobičajenih arhitektonskih zbivanja i dobili značaj događaja od presudne važnosti za daljnji tijek hrvatske arhitekture. Na prvome mjestu dolazi do međunarodne afirmacije kluba. Tijekom svibnja KHA sudjeluje na osobni poziv arhitekta Otta Wagnera na“ VIII. Internacionalnom kongresu arhitekata u Beču”. Na dnevnom redu kongresa je rasprava o osnovama za raspis arhitektonskih natječaja. Uz KHA na kongresu je i Društvo inženjera i arhitekta, kome je vlada povjerila izradu natječajnih osnova za hrvatsku. Iako je na vladinu inicijativu u hrvatskoj društvo pokrenulo raspravu, ono neće izraditi natječajne osnove. Iz tog razloga KHA će društvu tijekom srpnja poslati upit, “da li je voljno prihvatiti zajednički sastavljanje osnova za ustanove natječajnog reda. U protivnom slučaju primoran je ovaj klub prišnosti radi takove ustanove sam izdati”. No, odgovor Društva inženjera i arhitekta nije nikada uslijedio. Zbog toga će razloga članovi kluba biti primorani sami izraditi tzv. “Glavna nacrta za raspis umjetničkih arhitektonskih i inih tehničkih radnja”. Kao što je istaknuto, riječ je o temeljnom dokumentu za razvoj hrvatske moderne arhitekture koji po prvi put donose sami arhitekti, a ne kao što je do tada bila praksa vladini dužnosnici i činovnici. Njime se jasno određuju programska načela natječajnih osnova. “ Svrha svakog umjetničkog arhitektonskog i inog tehničkog natječaja”, prema nacrtu KHA, “jest ta da se postigne rješenje koje zadaće u formi predočenih idea, skizza, modela i nedetaljiranih nacrta. … Svaki raspisani natječaj imade istaknuti: a.) Tko raspisuje natječaj; b.) Tko li su porotnici; c.) Natječajni program; d.) Djelokrug porote”. Osobit naglasak dat je na sam program natječaja u kome se prema nacrtu moraju navesti slijedeća razjašnjenja: “1.) način i vrst natječaja; 2.) gdje i kad će se natječajne radnje predati; 3.) gradilište kod graditeljskih natječaja; 4.) potrebni podaci za osnovu; 5.) slog, 6.) broj i vrsti traženih nacrta, proračun i ina obrazloženja; 7) glavnicu kojom ima računati natjecatelj; 8.) oznaku natječajnih radnja; 9. ) izjavu o pravu vlasništva prispjelih radnja; 10.) količinu i broj nagrada; 11.) honorira li se nagradjene radnje; 12.) posebne obveze za razdiobu nagrada i honoriranje ne nagradjenih radnja; 13.) obveze glede načina isplate nagrada; 14.) hoće li se koja osnova za provodjenje izabrati; 15.) hoće li se natječajne radnje izložiti; 16.) kad će se povratiti natječajne radnje; 17.) zapisnik porote; 18.) jamstvo raspisatelja i troškove natječajnog postupka.”

Poziv za VIII. Internacionalni kongres arhitekata u Beču. Poziv KHA je upućen 25. 5. 1907., a potpisao ga je O. Wagner (izvor: MK-UZKB-KHA)

NATJEČAJ ZA REGULATORNU OSNOVU KAPTOLA I OKOLICE

Polazeći od načela iznesenih u „Glavnim nacrtima" KHA će do 1914. godine izraditi nekoliko natječajnih programa. Prvi raspisan natječaj prema tom programu jest Natječaj za regulaciju Kaptola i okolice. Riječ je o prvom „moderno“ raspisanom natječaj u hrvatskoj arhitekturi u 20 stoljeću, čiji su program prvi put sastavili arhitekti a ne neiskusni vladini odjelni činovnici. Neposredan povod raspisu natječaja za regulaciju Kaptola i okolice bilo je rušenje Bakačeve kule i prigradnja Nadbiskupskog dvora što ju je neposredno nakon rušenja projektirao Hermann Bollé. Tim povodom tijekom 1907. godine izrađena su dva idejna prijedloga koja su poslana na ocjenu KHA, Društvu i inžinira i arhitekta, Savezu građevnih poduzetnika, Društvu umjetnosti i Prvostolnom kaptolu.

Temeljem tih prijedloga 16. prosinca gradonačelnik Amruš pozivao je članove KHA na “anketu u vezi pitanja konačnog riešenja regulacije Kaptola”. “Na sastanak u gradsku vijećnicu KHA će poslati Alojza Bastla, koji će isti dan, nakon sastanka za klub sastaviti kraći izvještaj. “Na anketi 23. – XII.”, izvještava Bastl, “Tumači Bollé svoj projekt a Lenuci izradjene dvije alternativne osnove. G. Pilar predlaže da raspiše grad. općina natječajne radnje za rješenje tog prostora. G. Bastl predlaže isto. G. Lenuci veli da se onda može za natječaj raspisati cjelokupno rješenje Kaptola t. j. prostora izmedju Duge ulice, Jelačićeva trga i Ribnjaka. Anketa prima predlog za raspisivanje natječaja. U budućoj sjednici raspravljati će se o samom natječaju.” Tijekom ožujka 1908. skupština grada donijela je odluku o raspisu javnog natječaja, a izrada programa povjerena je KHA. Koncept natječajnog programa izraditi će 23. ožujka Stjepan Podhorsky, nakon čega je prijedlog poslan na potvrdu gradskom poglavarstvu.

S. Podhorsky, Koncept natječajnog programa za regulaciju Kaptola i okolice, 1908. (izvor: MK-UZKB-KHA)

Regulacija Kaptola i okolice prema prijedlogu programa KHA “imade se provesti tako da ona odgovara podpuno praktičnim i umjetničkim stranam pri čemu se imade obzir uzeti, na okoliš, postojeći visoki terrain imade se sniziti, obzirno na ulice potok Dolac i Opatovinu. Pritom nastaje pitanje o riešenju toga na Dolcu, njegovo arhitektonsko provadjanje rušenje starih izgradjenih blokova sa oslobadjanjem crkve sv. Marije i osnivanje novih. Natjecatelj imade osobitu važnost polagati na terrain i slikovitost Marijine crkve prema kojoj imade biti rešena okolina. Osnovani trg na Dolcu ima biti barem sa dviju strana pristupan kolima t. j. spojen sa ulicama za kolni i pješački promet. Trg s južne strane (novog trga na Dolcu) može se osnovati na način povišene terasse sa stubama i iznimno jednostavnim ukrasom.

Regulacija terraina Kaptola ima započeti Bakačevom ulicom od Jelačićeva trga. Terain se sužuje opet obzirom na okoliš, Bakačevom ulicom prolazit će električni tramvaj dvopružno preko Kaptola u Novu ves, terain Kaptola snižuje se, pred portalom stolne crkve imadu se polučiti barem dvie stepenice. Zapadna strana Kaptola ostaje netaknuta jedino se posebno riešiti ugao Kaptola i Opatovine. Razlika raznih visina terraina podaje natjecatelji arhitektonsko riešenje raznih karakterističnih točaka Kaptola i Bakačeve ulice, koja se riešenja prepuštaju posve slobodnoj volji natjecajućem se stručnjaku.

Postojeći gradjevni objekti kao Marijin stup sa basenom, zatim sjeverna postojeća kula i južna kula kod biskupskog dvora ostaju na svojim mjestima netaknuti. Natjecatelju imade biti zadača riešenje spoja izmedju obih navedenih kula pred stolnom crkvom. Obzirom u gradnji se nalazeći zaključak kod biskupskog dvora koji je regulacije radi obustavljen ne veže natjecatelja na slog i motive u kojima je započet, već ga natjecatelj može po vlastitom mišljenju promjeniti toliko da se isti ne sruši već prema potrebi arhiteltonskog riešenja izpred stolne crkve preudesi… Nastalo možebitno dvorište pred stolnom crkvom može se arhitektonski urediti ili parkirati. Osnivanje pojedinih grupa nasada drveča i zelenila prepušta se posvema osnovateljima u koliko to njihove osnove iziskuju… Za pojedine gradjevne objekte koji će se kod regulacije osnovati ne traži se posebni gradjevni slog. Ipak se traži da se natjecatelj drži po mogućnosti najednostavnijih no ukusnih oblika koji imadu za pojedina mjesta podavati slikovit oblik pojedinim cielim gradjevinama i karakteristično obilježje cielih osnovanih blokova i spojeva.”

Kaptol snimljen iz balona 1905. Komentar ispod fotografije napisao je Gjuro Szabo (izvor: MK-UZKB-OGS)

U međuvremenu, članovi KHA uspjeli su brzoglasno tijekom kolovoza i rujna stupiti u kontakt s Corneliusom Gurlittom, pozvavši ga da kao uvaženi strani stručnjak bude član ocjenjivačkoga suda. Uz Gurlitta od stranih stručnjaka u poroti je i Karl König. Povodom dolaska ove dvojice istaknutih stručnjaka Društvo inžinira i arhitekta priredilo je “dne 29. o. mj. u ½ 8 h na večer u čast spomenutoj gospodi svečanu večeru u društvenim prostorijama.” Uz Gurlitta na inicijativu KHA u natječajnoj poroti našla su se i dva člana kluba- Ćiril Iveković i Edo Šen. Među inima, uz Gurlitta, koji je izabran za predsjednika porore, te Ivekovića kao njena zapisničara, u ocjenjivačkom odboru su: Josip pl. Vancaš, Matrin Pilar, Izidor Kršnjavi, gradonačelnik Milan Amruš, Milan Lenuci, don Frano Bulić, biskup Ivan Krapac, Feliks Suk i Ljudevit Ivančan, te zamjenici Edo Schön, Milan Kreković i Benko Deutsch, Ivan Bojničić i Robert Frangeš Mihanović. Porota je natječajne osnove prosuđivala 29. i 30. rujna. Prve dvije nagrade dodijeljene su članovima Kluba hrvatskih arhitekta, Viktoru Kovačiću za osnovu: “Atrium eccslesiae forum populi” i Stjepanu Podhorskom za osnovu: “Lada”. Treća nagrada dodijeljena je arhitektu Dionizu Sunku za osnovu: “Kaptol”, koji će ubrzo postati članom KHA. Rad pod mottom „Mir“, Alojza Bastla predložen je za otkup.

I dok je porota još zasjedala, KHA je poslao tristotinjak pozivnica za predavanje Corneliusa Gurlita u Gradskoj viječnici “u četvrtak dne 1. listopada u 11 sati prije podne: O načelnim pitanjima modernog izgradjivanja gradova te O preudezbi Kaptola u Zagrebu.“ Povodom zaključenja natječaja ban Slavko Cuvaj 2. listopada brzojavom će se zahvaliti i pozdraviti: “Otmjene goste sa živom željom da se pitanje koje je sabrala toli odlične umnike sretno rieši na diku svih suradnika i na ponos milog nam Zagreba”. Cuvaj će brzojavno čestitati na uspjehu i Kovačiću, radujući se, što će “skoro vidjeti umni plod” njegova “nastojanja.”

C. Gurlitt, Osnivanje gradova, Zagreb, 1908. (sign: MK-UZKB-OSP)

Izjavu o izvedbi programnog projekta prema kojem bi se dala udesiti buduća regulatorna osnova za Kaptol i okolicu Kovačić potpisuje s gradskim poglavarstvom 23. prosinca. U njoj izjavljuje, da je “pripravan izraditi programni projekt, koji će sadržavati glavna načela, prema kojem bi se dala udesiti buduća regulatorna osnova za Kaptol i okolicu... Za izradbu toga programnog projekta molim rok do 15. IV. 1909. a moguće je, ako mi sva dana budu na raspolaganje stavljena od strane odlučnih faktora, da ću moći tome i prije udovoljiti.” Konačno, 1. srpnja 1909. godine Kovačiću je “zapisničkim utanačenjem” povjerena ”izradba generalne regulatorne osnove za Kaptol i okolicu”. Prema ugovoru s gradskim poglavarstvom Kovačić je prvo, tijekom 1910. izradio predprojekte za regulaciju Kaptola, a godinu dana poslije i za regulaciju Dolca. No, potpuna regulacija prema Kovačićevim projektima nije nikada izvedena. Iako nagrađeni natječajni projekt neće nikada biti u potpunosti realiziran, riječ je o događaju koji će prekoračiti odrednice uobičajenih arhitektonskih zbivanja i dobili značaj događaja od presudne važnosti za daljnji tijek hrvatske arhitekture s snažnim reperima sve do današnjih dana.

V. Kovačić, Studija za natječajnu osnovu za regulaciju Kaptola i okolice, 1908. (izvor: MK-UZKB-OVK)

Nakon Natječaja za regulatornu osnovu Kaptola i okolice članovi KHA izradili su programe natječajna za: višu i nižu dječačku školu u Virovitici (1908.), palaču “Croatia” u Zagrebu (1909.), djevojačku i žensku stručnu školu u Bjelovaru (1909.), zgradu 1. hrvatske štedionice u Osijeku (1909,), župnu crkvu i župni dvor u Opatiji (1912.-1913.), te zgradu Hrvatskog kazališta u Osijeku (1913.). Članovi KHA kao predstavnici kluba ili samostalno sudjelovali su i na natječajima i anketama koji nisu bili organizacijski vezani uz njegovo djelovanje. Uz već spomenuti Natječaj za vladinu palaču na Markovu trgu (1907.) članovi KHA samostalno su se natjecali na natječajima: za „skice glede Strossmayerova šetališta“ (1907.: Hugo Ehrlich,), za gradnju župne crkve sv. Blaža (1908.–1909.: Viktor Kovačić 1. nagrada, Dionis Sunko- 2. nagrada, Vjekoslav Bastl- 3. nagrada), za podizanje spomenika J. J. Strossmayeru ( 1909.–1910. anketa, 1914. natječaj: Viktor Kovačić, Ćiril Iveković, Edo Šen i Vjekoslav Bastl), za zgradu Sveučilišne i nacionalne knjižnice (1909.: Rudolf Lubynski 1. nagrada, Dionis Sunko 2. nagrada, Svetozar Šimunec 3. nagrada, Ćiril Iveković član porote), za regulaciju Preradovićeva trga (1910: Stjepan Podhorsky, 2. nagrada), za arkade na Mirogoju (1911.: Dioniz Sunko, 1. nagrada). Van Hrvatske članovi KHA natjecali su se na natječajima: za Saborsku palaču u Sarajevu (1912.: Vjekoslav Bastl, otkup i Svetozar Šimunec), za zgradu činovničke zadruge u Beogradu ( 1912.: Vjekoslav Bastl, 1. nagrada) i Dom Okružnog načelstva i hotel, također u Beogradu ( 1914.: Vjekoslav Bastl, 1. nagrada).

H. Ehrlich, Studija za Vladinu i bansku palaču na Strossmayerovom šetalištu, 1907. (izvor: Strossmayerov kolendar za 1908. godinu)

IZLOŽBE, SURADNJA I MEĐUNARODNI KONGRESI

Klub hrvatskih arhitekta jedan je od glavnih nositelja hrvatskog moderniteta s početka stoljeća. Polazeći od Kovačićeve teze, da je arhitektura umjetnosti, već od osnutka, KHA će tijesno biti povezan s vodećim domaćim umjetničkim udruženjima- Hrvatskim društvom umjetnika i jugoslavenskim savezom „Lada“, a nešto kasnije i sa umjetničkim društvom „Medulić“. U tom kontekstu važnu će ulogu imati upravo Kovačić, koji je aktivan sudionik umjetničkih događanja već od prvoga Hrvatskog salona 1898. godine. Izložbu je priredilo Društvo hrvatskih umjetnika, nastalo odcjepljenjem skupine mladih umjetnika predvođene Vlahom Bukovcem od Društva umjetnosti. Odmah po odcjepljenju sastavljena su i pravila novoga društva koja će vlada potvrditi 7. rujna 1897. godine. Predsjednik društva bio je Vlaho Bukovac, potpredsjednik Robert Frangeš, tajnik Rudolf Valdec, te izvršni članovi: Artur Alexander, Robert Auer, Ivo Bauer, Menci Clement Crnčić, Bela Csikos Sessia, Oton Iveković, Ferdo Kovačević i Viktor Kovačić. Najznačajniji istup društva upravo je izložba prvog Hrvatskog salona koju je u Umjetničkom paviljonu posatavio arhitekt Viktor Kovačić uz svesrdnu pomoć hrvatskih umjetnika.

V. Kovačić (treći zdesna) u društvu članova umjetničkog društva "Lada" (izvor: HAZU)

Tijekom 1900. i 1901. godine društvo će u suradnji s hrvatskim književnicima pokrenuti časopis „Život“. No, već tada vidljiv je rasap društva, koje sve više zapada u financijske probleme a razdiru ga i unutrašnji sukobi. Godine 1900.-1901. održana je druga izložba društva, a tijekom 1901. organizirana je i putujuća izložba po svim većim hrvatskim gradovima. Posljednja manifestacija koju je organiziralo Društva hrvatskih umjetnika je arhitektonska izložba natječajnih radova za palaču Hrvatsko- slavonske hipotekarne banke na Zrinskom trgu, održana 1903. godine u Umjetničkom paviljonu. Iste te godine Bukovac napušta Zagreb a društvo se opterećeno razmiricama i financijskim krahom nakon duljih pregovora fuzioniralo s matičnim Društvom umjetnika. Time započinje novo poglavlje u procesu hrvatske moderne, koje će biti obilježeno osnivanjem 1904. u Sofiji Saveza južnoslavenskih umjetnika „Lada“ uz sudjelovanje umjetnika iz Bugarske, Hrvatske, Slovenije i Srbije. Događaji vezani uz osnivanje „Lade“ neposredno su prethodili utemeljenju Kluba hrvatskih arhitekta, a u jednom trenutku njihove će se sudbine i dramatično ispreplesti. Naime, u isto vrijeme kada započinje ustrojavanje kluba, u Zagrebu od 1. do 3. svibnja 1905. zasjedaju članovi „Lade“ . Najvažnija točka zasjedanja bilo je sastavljanje pravila saveza, kojima će biti inspirirana i pravila KHA. Od arhitekata najtjesnije s „Ladom“ biti će povezan Viktor Kovačić. Godine 1908., u Umjetničkom paviljonu postaviti će drugu izložbe „Lade“, preudesivši „baroknu pagodu“, paviljona „napirlitanu bazarskim suvišnostima“ „u ukusni moderni interieur“. Značajan istup hrvatski će arhitekti imati u organizaciji „Lade“ tijekom 1912. na I. Jugoslavenskoj arhitektonskoj izložbi u Beogradu. Tada su svoje radove izložili: Podhorsky, Sunko, Lubynski i Šimunec. Podhorsky će u organizaciji „Lade“ posljednji put izlagati svoje radove također u Beogradu tijekom 1914. godine.

V. Kovačić, Umjetnički paviljon, izložba "Lade", postav izložbe i uređenje interijera (izvor: MK-UZKB-OVK)

Prisan odnos KHA će imati i s Društvom umjetnosti. Prvi zajednički skupni istup članova Kluba hrvatskih arhitekta dogoditi će upravo se na Jubilarnoj izložbi Društva umjetnosti. Izložba je bila otvorena 24. travnja 1905. u slavu dvadeset i pete godišnjice postojanja društva. Među inima svoje su radove izložili Kovačić, Bastl i Podhorsky. Članovi KHA izlagati će na izložbana društva 1906., 1909. i 1913. godine. Prema službenim podacima od 1905. jedino je Bastl redoviti član DU. O prisnom odnosu između KHA i DU svjedoči i pokrenuta inicijativa 1911. godine o njihovom fuzioniranju. Društvu umjetnika predloženo je, da se unutar društva pokrene „sekcija arhitekta“ a što bi bilo „od velike koristi- ne samo obim korporacijama- nego i naročito napredku arhitekturi i staležu arhitekta u Hrvatskoj“. U isto će vrijeme Društvo umjetnosti pozvati KHA da sudjeluje na proljetnoj izložbi bečkog “Künstlerhausa”. Tijekom 1910. godine članovi KHA pozvani su i na drugu umjetničku izložbu društva “Medulić”.

V. Kovačić, Postav Jubilarne izložbe Društva umjetnika u Umjetničkom paviljonu, 1905. (izvor. MK-UZKB-OVK)

Uz gostovanje na likovnim izložbama Klubu hrvatskih arhitekta redovito sudjeluje na arhitektonskim izložbama, od kojih će nekoliko njih organizirati samostalno. Riječ je o izložbama natječajnih osnova za regulaciju Kaptola i okolice te crkvu sv. Blaža. Izložbu natječajnih osnova za regulaciju Kaptola i okolice KHA je postavio na inicijativu Gradskoga poglavarstva od 4. do 8. listopada 1908. u Umjetničkom paviljonu. No, zbog velikog interesa, izložba je bila produžena do 25. listopada. Godine 1909. Organizacijski odbor za izgradnju crkve sv. Blaža povjerio je KHA postavljanje izložbe natječajnih osnova crkve sv. Blaža. Izložba je bila postavljena od 14. do 21. veljače 1909. u prostorijama Društva umjetnosti u današnjem Muzeju za umjetnost i obrt. Posljednja izložba, u čijoj je organizaciji sudjelovao KHA je “umjetno- obrtna izložba”, organizirana tijekom 1911. godine u suradnji s ravnateljstvom Visoke škole za umjetnost i obrt.

Tijekom postojanja KHA je aktivan i na međunarodnom planu. Na osobnu inicijativu članova kluba u Zagrebu je u nekoliko navrata boravio Cornelius Gurlitt. Prvi put tijekom rujna i listopada 1908. godine, kao predsjedavajući odboru za žiriranje natječajnih osnova za regulaciju Kaptola i okolice. Tom će prilikom Gurlitt u gradskoj viječnici održati i dva predavanja: “O načelnim pitanjima modernog izgradjivanja gradova” i “O preudezbi Kaptola u Zagrebu”.. Tijekom 1909. KHA će u suradnji s gradskim poglavarstvom Gurlittova predavanja objaviti u obliku brošure. Po drugi put Gurlitt dolazi u Zagreb tijekom siječnja 1909. povodom žiriranja natječajnih osnova za crkvu sv. Blaža.

Hrvatsko umjetničko društvo "Medulić", poziv na sudjelovanje na izložbi društva upućen članovima KHA 15. 7. 1910. Poziv je uputio Vlaho Bukovac (izvor: MK-UZKB-KHA)

Članovi KHA prisutni su i na nekoliko važnih međunarodnih događanja. Godine 1908. gostuju na VIII. Internacionalnom kongresu arhitekata u Beču. Tom prilikom opću pažnju pobudilo je predavanje Ćirila Ivekovića o dalmatinskim srednjovjekovnim spomenicima. Godine 1911. KHA je pozvan povodom 50- godišnjice proglašenja Rima glavnim gradom ujedinjene Italije na kongres arhitekata u Rimu. Od stranih institucija KHA je u kontaktu s bečkom “Akademie der Bildenden Künste”, Visokom tehničkom školom u Münchenu te sa Visokom tehničkom školom u Brnu, s kojima razmjenjuje nekoliko službenih dopisa.

PRESTANAK RADA KHA

Prema pravilima Kluba hrvatskih arhitekta, klub prestaje s radom u dva slučaja. Prvo, kada ga raspusti nadležna oblast i kao drugo, kada to odluči dvije trećine članova na redovitoj skupštini. No, do zvaničnog ukidanja kluba ili njegova prestanka rada nije nikada došlo. Razlog gašenja kluba nesuglasice su i sve češći sukobi među samim članovima kluba. Razdiran unutrašnjim sukobima klub je lagano gasnuo od kraja 1910., da bi do 1913. njegova djelatnost u potpunosti zamrla. Ove su nesuglasice tinjale već od njegova osnutka. Naime, treba imati na umu, da iako je klub bio „savez istomišljenika“ u vezi tičućih se pitanja arhitekture i njenog položaja u društvu, unutar sebe nije bio jedinstveni umjetnički i misaoni pokret, nego skup potpuno različitih individualnosti i svjetonazora.

Dioniz Sunko

U razdoblju između 1906. do 1910. godine odnosi među članovima KHA su korektni. Članovi kluba usredotočeni su na ostvarivanje zajedničkih ciljeva određenih klupskim pravilima i u tom pogledu postigli su značajne rezultate. Vrhunac zajedničkog rada natječaj je za regulaciju Kaptola i okolice. Ravnotežu unutar kluba narušiti će nekoliko događaja: učlanjenje u klub Dioniza Sunka, te povratak u Zagreb Huge Ehrlicha, koji s Kovačićem tijekom 1910. osniva zajednički atelijer. Spletom tih okolnosti u klubu će opet na vidjelo izbiti problem poduzetništva. Vanjski uzroci narušavanja stabilnosti KHA su: reorganizacija Društva inženjera i arhiteka u okviru koga je 1910. ustanovljena „Arhitektonska Sekcija“, te donošenje tijekom ožujka 1911. vladine „Naredba o ovlaštenjima civilnih tehnika“. Osnivanje arhitektonske sekcije unutar Društva inženjera i arhitekta bitno će oslabiti poziciju KHA na domaćoj arhitektonskoj sceni. Krah je kluba još očitiji, kada 26. siječnja 1912. u suprotan tabor prelazi jedan od njegovih utemeljitelja, Vjekoslav Bastl. No, najteži udarac klubu će zadati vladina „Naredba o ovlaštenjima civilnih tehnika“. Naime tom je uredbom određeno, da naslove „civilni inžinir (ingenieur)“, „civilni arhitekt“ mogu koristiti isključivo oni koji su „ s uspjehom završili tehničke nauke na kojoj tehničkoj visokoj školi, t.j. koji su položili propisani posljednji državni ispit.“ Tom naredbom izravno su bili pogođeni svi arhitekti koji su akademski status stekli na umjetničkim akademijama, a da naknadno nisu imali položen državni ispit i titulu ovlaštenog civilnog arhitekta. Među članovima KHA zvanje arhitekta na umjetničkoj je akademiji steklo čak četvero članova: Kovačić, Bastl, Iveković i Podhorsky. U osobito teškom položaju našao se Kovačić. Njemu će jedinome 8. travnja 1912. Kr. županijska oblast zabraniti korištenje naslova arhitekt, a time i poslovanje, budući da nije imao položen državni ispit, a time nije bio uvršten niti u evidenciju ovlaštenih civilnih arhitekta. Kovačić će u više navrata, no bezuspješno nastojati povratiti nepravedno mu oduzet akademski naslov. Usprkos svim naporima i dokazivanju statusa, Kovačiću će pravo korištenja naslova biti vraćen tek tijekom 1919. godine, kada postaje članom Udruženja Jugoslavenskih inženjera i arhitekata.

D. Sunko, Projekt obnove crkve sv. Križa u Križevcima, 1910. (izvor: MK-UZKB-OSP

Kao što je istaknuto, odnosi među članovima KHA od 1910. sve su napetiji, puni trzavica i otvorenih sukoba. Situacija koja je zavladala osobito će postati neizdrživa za Podhorskog, koji će 1. ožujka 1910. podnijeti ostavku. “Pak prem nisam dužan navesti razloga istupu” napisati će Podhorsky u ostavci, “voljan sam navesti nekoje činjenice koje su me do istupa dovele. 1.) Do danas nije sazvana ni jedna sjednica kluba, niti je u poznat rad istoga, naprotiv posve je napušteno djelovanje kluba u javnosti, a pojedini članovi kluba rade uspješno u posve drugom društvu, koje je svojevremeno klub nastojao mimoići ili drugim riečima posve istisnuti iz kluba gradjevne poduzetnike. 2.) Predsjednik kluba (Schön op. a.) ujedno je odbornik Društva inžinira i arhitekta, gdje kvalitetno djeluje, dok se u Klubu u obče ništa ne radi. 3.) Više članova kluba članovi su Društva ingenira i arh. gdje su proveli akciju o ustroju posebne sekcije arhitekta bez da je predsjednik kluba o tom pitao jednog člana kluba, naprotiv bilo je rečeno da se takova sekcija kod društva ingenira i arh. nema podupirati. U cijelosti osudjujem rad kluba i istupam iz njega, ističući ponovno da se moj istup ne proteže na osobnosti pojedine gospode mojih kolega koje ću i nadalje štovati i cijeniti, a valjda i sam otići u Društvo ingenira i arhitekta. Odličnim štovanjem o. c. arh. SPodhorsky.”

Crkva sv. Križa u Križevcima na fotografiji snimljenoj 1913. tijekom završetka radova na obnovi prema projektu S. Podhorskog (izvor: MK-UZKB-OSP)

Iako je Podhorsky podnio ostavku, tijekom srpnja iste godine u izvještaju o radu KHA spominje se kao klupski odbornik, a krajem godine i kao njegov predsjednik. No unutrašnji razdori i antagonizmi nisu se smirivali. Jaz između pojedinih članova KHA postao je nepremostiv. Već 5. veljače 1911. Podhorsky će podnijeti neopozivu ostavku. Povod je sukob s arhitektom Sunkom u vezi obnove crkve u Križevcima. Posljednji put Podhorsky se spominje kao član kluba 27. prosinca 1911. tijekom izvanredne sjednice na kojoj je predloženo njegovo ujedinjenje s Društvom umjetnosti. Odlazak Podhorskog označio je konačan početak kraja Kluba hrvatskih arhitekta. Rasprava o prelasku kluba pod okrilje Društva umjetnosti nije nastavljena. U vremenskom razdoblju od 1912. do 1914. tek je desetak službenih spisa u kojima se spominje KHA. Prema jednom izvještaju klub tijekom 1912. broji šest članova, no već tijekom 1913. taj se broj sveo na svega troje članova: Kovačića, Ehrlicha i Sunka. Odnos između bivših članova i inicijatora osnutka kluba Podhorskog i Bastla i ove trojice arhitekata na rubu je incidenta. Situacija je slična onoj tijekom proljeća 1905. kada dolazi do “priepora nastalog izmedju arhitekta mladje generacije, oko natječaja raspisanog za ukras trga Franje Josipa.”

Park Petra Krešimira IV. (Vijećnički trg) u Osijeku tridesetih godina 20. st. Na tom je prostoru prema idejnoj regulatornoj osnovi Viktora Axmanna 1909. bila predviđena gradnja Hrvatskog kazališta.

Naime, tijekom kolovoza 1913., nakon raspisa natječaja za Hrvatsko kazalište u Osijeku, među arhitektima pokrenuta je žestoka rasprava o njegovom programu. Ključno pitanje polemike bilo je, da li da se pravo natjecanja ograniči „jedino na južnoslovenske stručnjake“ ili da se dozvoli sudjelovanje i stranih stručnjaka. Rasprava se osobito zaoštrila kada je raspisatelj natječaja na sudjelovanje pozvao troje stranih arhitekata unaprijed im obećavši, da će im u slučaju ne dodjeljivanja nagrada osnove biti otkupljene. Ubrzo će se stvoriti dva tabora. S jedne strane naći će se Viktor Kovačić, kao začetnik rasprave, koga će podržati i predsjedništvo Društva inžinira i arhitekta, te s druge strane osječko gradsko poglavarstvo, Kazališno društvo i osječki arhitekti predvođeni inženjerom Dragutinom Šajem. Skupina arhitekata oko Kovačića i društva žestoko će se usprotiviti ideji Osječana, da se na natječaj pozovu stranih stručnjaci. No, rasprava će ubrzo preći u dugotrajnu svađu, koja će kulminirati 27. kolovoza, kada je Društva inženjera i arhitekta pozvalo „kako članove ovog društva, tako i sve jugoslovenske arhitekte… da ne sudjeluju niti kao natjecatelji ni kao porotnici kod ovog natječaja.“

Žitni (Gajev trg) u Osijeku oko 1910. Žitni je trg druga predložena lokacija za gradnju kazališta prema Axmannovom prijedlogu iz 1909. Komentar na razglednici: "Na ovom trgu gradit će se novo kazalište."

Polemika s Kovačićem biti će nastavljena i tijekom 1914. godine. „Novosti“ će 6. siječnja prozvati Kovačića, da je glavni začetnik bojkota natječaja za osječko kazalište. U ispravku objavljenom u „Novostima“ 8. siječnja Kovačić ističe, kako tvrdnja, da je on bio „glavni začetnik i inspirator akcije, da se natječaj za osječko kazalište bojkotira ne odgovara istini“. Isto tako, istaknuo je Kovačić, „ne stoji, da sam ja član društva inžinira i arhitekta. Istina je naprotiv, da ja nijesam akciju za bojkot inspirirao, već sam ja akciju, da se raspis natječaja, u koliko je bilo opravdano, modificira, kao i svaki drugi arhitekt sa simpatijom pratio tako dugo, dok se nije pokazalo, da je ostala bezuspješna … O bojkotu nijesmo bili ni ja ni moj drug arh.g. Hugo Ehrlich obaviješteni, niti smo bili pozvani, da mu se priključimo, a niti smo bili dužni držati se bojkota društva hrv. inžinira i arhitekta, kojega nijesmo članovi. Inače držim, da je takav bojkot samo onda od koristi, ako taj pritisak imade odmah uspjeha. U protivnom je slučaju samo izigravanje samih onih, koji bojkotiraju, pa je i u ovom slučaju po mom sudu bilo najlošije sredstvo da se dokaže tvrdnja hrv. arhitekta, da su vrsni izraditi dobre i korektne nacrte za osječko kazalište. Da arhitekti Ehrlich i Kovačić nijesu nekorektno postupali pri natječaju, koji je bio bojkotiran od društva hrv. inžinira i arhitekta, kojeg oni niti nijesu članovi, može se takodjer zaključiti iz činjenice, što je član društva hrv. inžinira i arhitekta arh. g. Axman sudjelovao pri natječaju i dobio treću nagradu, a isto tako, što su članovi istoga društva inž. gg. Šaj i Čutuković, te arhitekti Vancaš i Bolle, vršili funkciju porotnika, premda je i ova funkcija bila istim društvenim zaključkom bojkotirana.“

V. Kovačić, Natječajna studija za Hrvatsko kazalište u Osijeku, 1913. (izvor: MK-UZKB-OVK)

Kovačić i Ehrlich tijekom mjeseca siječnja u više će navrata povodom tog slučaja istupiti u dnevnom tisku, najčešće u „Obzoru“ potpisujući se kao članovi Kluba hrvatskih arhitekta. No, ti će istupi izazvati oštru reakciju Podhorskog i Bastla. Klub hrvatskih arhitekta posljednji se put spominje u domaćem tisku u pismu Podhorskog i Bastla objavljenog 4. veljače u “Obzoru”. U njemu se ističe, da KHA ne postoji već duže vrijeme te, da je svako pozivanje na taj klub posve neumjesno: “Slavno uredničtvo! Na članak “Obzora” od 8. o. mj. pod “Gradnja zem. kazališta u Osijeku”, slobodni smo podpisani arhitekti izjaviti, da Klub hrv. arhitekta u obće u javnosti ne obstoji, prema čemu je svako pozivanje gg. Arhitekta Kovačića i Ehrlicha na taj klub posve neumjestno. Klub “K. H. A.“ obstoji jedino po tom, ako se gospoda Kovačić, Ehrlich i Sunko smatraju kao klub, ako može klub sastojati samo od 3 člana, t. j. od predsjednika, tajnika i blagajnika. Gosp. Arh. Iveković gradj. Savjetnik u Zadru, bio je klubski član na papiru, dok nije bio nikada pozvan, da sudjeluje u radu kluba, a niti je ikada uplatio članarinu.Klub nije kroz dvije godine držao nikakovih sjednica; ako Klub sastoji od 3 člana, pita se, gdje je odbor kluba, gdje su članovi kluba, a što je sa klubskom imovinom. Kako je podpisanima poznato, kroz dvije godine nije nitko plačao članarine, dok po Klubskim pravilima, odobrenim po zem. vladi §. 12. točka 1. prestaje biti svatko članom, tko u roku od jedne godine ne plati članatine, prema čemu klub više u javnosti obstojati ne može. Pošto se lih radi o osobnim interesima gg. Kovačića i Ehrlicha, i to kod osječkog kazališta i sada kod ankete za regulaciju Kaptola, to oni opet, da proguraju svoja privatna nastojanja, traže uporište u Klubu hrv. arhitekta, koji prema prije navedenom de facto ne obstoji.

Odličnim veleštovanjem V. Bastl, S. Podhorsky civ. arhitekti.”

ZAKLJUČAK

Klub hrvatskih arhitekta osnovan je 1905. u Zagrebu. Osnivači kluba su Stjepan Podhorsky, Vjekoslav Bastl, Viktor Kovačić i Edo Schön, a kasnije će im se pridružiti Ćiril Metod Iveković, Hugo Ehrlich i Dionis Sunko. Prema pravilima kluba, odobrenim od Zemaljske vlade 14. travnja 1906., klupske poslove vodio je upravni odbor koga su činili: predsjednik, tajnik, blagajnik i dva odbornika. Članom kluba mogao je biti „svaki arhitekt Hrvat“, koji je mogao dokazati, „da je svršio sve tečaje arhitektonskog odjela koje više tehničke škole sa svimi propisanimi ispiti, ili koji je svršio specijalnu arhitektonsku školu na kojoj akademiji obrazovnih umjetnosti.“ Arhitekti koji su bili građevni poduzetnici ili djelatnici graditeljskih poduzetničkih tvrtki prema pravilima nisu mogli postati članovima KHA. Svrha KHA je, “da goji i unapredjuje arhitekturu kao glavnu granu obrazovnih djelatnosti, i da štiti staleške interese hrvatskih arhitekata.“ Prema pravilima ova se svrha imala postići: stručnim raspravama na sjednicama i u javnim glasilima, priređivanjem i sudjelovanjem na izložbama, proučavanjem pitanja o „umjetničkom razvoju gradova“ i njihovoj regulaciji, te „njegovanjem interesa za sačuvanje starih umjetničkih i historički važnih mjesta i spomenika.“

S. Podhorsky, Dnevnik o ustroju KHA. Podhorsky je vodio dnevnik o ustrojbenim sastancima Kluba, koji su se održavali u njegovom atelijeru na Trgu Nikole Šubića Zrinskog 15 od 20.5. 1905. do 7.8. 1906. (izvor: MK-UZKB-KHA)

Prvi javni istup KHA će imati 1906. tijekom rasprave povodom rušenja Bakačeve kule ispred zagrebačke prvostolnice. Prigodom toga KHA se oglasio predstavkom banu Teodoru Pejačeviću, što će u javnosti pokrenuti žustru polemiku. Najznačajniji pomak KHA će načiniti na području arhitektonskih natječaja. Od 1906. do 1914. godine članovi kluba prisutni su pri svim važnijim domaćim natječajima. U Zagrebu sudionici su natječaja za: Vladinu palaču (1907.), regulatornu osnovu Strossmayerova šetališta (1907.), regulatornu osnovu Kaptola i okolice (1908.), župnu crkvu sv. Blaža (1908./9.), anketu za zemaljsku bolnicu Franje Josipa na Šalati (1908./7.), Sveučilišnu knjižnicu (1909.), palaču “Croatia“ (1909.), anketu i natječaj za podizanje spomenika J. J. Strossmayeru (1909./19.; 1914.) i regulaciju Preradovićeva trga (1910.). Izvan Zagreba članovi kluba natječu se na natječajima za: gradsku vijećnicu u Osijeku (1906.), ”zgradu više i niže dječačke škole u Virovitici (1908.), dječačku, djevojačku i žensku stručnu školu u Bjelovaru (1909.), zgrade I. hrvatske štedionice (1909.) i Hrvatskog kazališta u Osijeku (1913.), zgradu Vlade u Sarajevu (1912.) te na natječaju za crkvu i župni dvor u Opatiji (1912./13.). U razdoblju od 1906. do 1914. članovi KHA ostvarili su na natječajima 8 prvih nagrada, 11 drugih nagrada, 6 trećih nagrada, 1 četvrtu nagradu i 4 otkupa. Najuspješniji nastup članovi KHA polučit će 1908. tijekom natječaja za regulaciju Kaptola i okolice, kada je prva nagrada dodjeljena Viktoru Kovačiću, druga Stjepanu Podhorskom, treća Dionisu Sunku, dok je natječajna osnova Vjekoslava Bastla otkupljena.

Alfred Keller, Studija za natječajnu osnovu župne crkve i župnog dvora u Opatiji, 1912. (izvor: MK-OZKB-OVK)

Glavno obilježje djelovanje KHA je da neće biti pasivan sudionik natječaja, već njihov aktivan kreator. Tijekom 1908. godine članovi KHA sastavljaju: “Glavna nacrta za raspis umjetničkih arhitektonskih i inih tehničkih radnja.” Riječ je o temeljnom dokumentu za razvoj hrvatske moderne arhitekture kojim se jasno određuju programska načela natječajnih osnova, ali i prava i dužnosti sudionika. Polazeći od načela „Glavna nacrta“ KHA će do 1914. godine izraditi nekoliko natječajnih programa. Prvi moderno raspisan natječaj u Hrvatskoj prema tom programu jest natječaj za regulaciju Kaptola i okolice, koji će KHA izraditi tijekom lipnja 1908. godine. Nakon njega uslijedili su natječajni programi za višu i nižu dječačku školu u Virovitici, palaču “Croatija” u Zagrebu, djevojačku i žensku stručnu školu u Bjelovaru, te zgrade 1. hrvatske štedionice i Hrvatskog kazališta u Osijeku.

S. Podhorsky, Natječajna osnova za regulaciju Kaptola i okolice, 1908. (izvor: MK-UZKB-OSP)

Pomicanjem percepcije arhitekture u širem društvenom kontekstu, djelovanje Kluba hrvatskih arhitekta prekoračit će odrednice uobičajenih arhitektonskih zbivanja poprimivši kulturološko i sociološko značenje. Pomicanjem granica KHA će postaviti temeljne odrednice razvoja hrvatske moderne arhitekture. U tom kontekstu KHA je jedan od četiri stupa hrvatskog moderniteta s početka 20. stoljeća. Ostala tri stupa su: Društvo umjetnosti, Savez jugoslavenskih umjetnika „Lada“ i Društvo hrvatskih umjetnika „Medulić“.

Iako je KHA bio „savez istomišljenika“ „u vezi tičućih se pitanja arhitekture“ i njenog položaja u društvu, unutar sebe nije bio jedinstveni umjetnički i misaoni pokret, nego skup potpuno različitih individualnosti i svjetonazora. Razlog gašenja kluba nesuglasice su i sve češći sukobi među njegovim članovima. Razdiran unutrašnjim sukobima klub je lagano gasnuo od kraja 1910., da bi do 1913. njegova djelatnost u potpunosti zamrla.

PRAVILA KLUBA HRVATSKIH ARHITEKTA