Pretraži ovaj blog

Učitava se...

ponedjeljak, 11. veljače 2013.

KRALJEVSKI POVLAŠTENI ZAGREBAČKI PARNI I UMJETNI MLIN


OD SPOMENIKA KULTURE DO SIMBOLA NEKULTURE



Piše: Krešimir Galović ©



Kompleks zagrebačkog Paromlina jedan je od najvažnijih hrvatskih industrijskih kompleksa s početka industrijalizacije. Paromlinski je kompleks nastajao tijekom nekoliko desetljeća i u njegovoj izgradnji sudjelovalo je više istaknutih arhitekata koji su djelovali u Zagrebu na prijelazu stoljeća: Janko Jambrišak, Gjuro Carnelutti, Janko Holjac, arhitektonski atelijeri Hönigsberg & Deutsch, Štefan i Kalda, te inženjer Josip Dubsky. Kompleks je registriran 1980. godine kao zaštićeni spomenik industrijske arhitekture. Godine 1988. jedan njegov dio stradao je u požaru, nakon čega započinje destrukcija čitavog kompleksa. U više je navrata pokušavana njegova prenamjena, no zbog atraktivne i skupe lokacije, na kojoj se nalazi, većina njih bila je opstruirana.





Pogled na paromlinski kompleks iz zraka, foto: Hrg


Riječ autora:

Tekst o kompleksu zagrebačkog Paromlina objavljen je 2001. godine u knjizi „Grad za 21. stoljeće“ (Biblioteka Psefizma). Knjiga je zbornik radova prvog Hrvatskog simpozija o industrijskom naslijeđu. Simpozij je održan 2001. godine u Karlovcu u organizaciji Društva arhitekata, građevinara i geodeta Karlovac, pod vodstvom arhitektice Mirjane Goršić. Riječ je prvoj cjelovitoj studiji paromlinskog kompleksa. U prvom dijelu studije kronološki se prati razvoj kompleksa od 1862. do 1988. godine. U drugom dijelu prikupljeni su i analizirani svi dokumenti koji se odnose na njegovu zaštitu kao kulturnog dobra, ali i oni dokumenti koji su rađeni u svrhu manipulacije, odnosno umanjivanja važnosti i lažiranja stvarnog stanja kompleksa, kao bi se, zbog atraktivnosti lokacije kao građevnog zemljišta, opravdalo njegovo rušenje. Nedavno urušavanje zida Paromlina dalo je dobar povod novom objavljivanju ove studije.                                                                                                                                                                                                                


POČECI INDUSTRIJALIZACIJE U HRVATSKOJ


U Hrvatskoj proces industrijalizacije, a time i razvoj industrijske arhitekture zaostaje za svjetskim zbivanjima. Jedna od prvih naznaka novih tendencija je djelovanje “Gospodarskog društva”, koje 1841. osnivaju članovi Ilirskog pokreta. No, feudalni odnosi su ukinuti tek 1848. Na području Hrvatske 1854. zabilježeno je svega petnaest parnih strojeva. Još tijekom sedamdesetih godina anonimni će tekstopisac u Obzoru zamijetiti: “... bezbrižna naša zemlja nije se učvrstila kao Ackerbaustadt, a na drugoj strani nije ju nitko vodio putem industrije ..., te tako sad nije kod nas ni jedno ni drugo ... .”





Do raskida s predindustrijskim privrednim sustavom dolazi tek oko druge polovice 19. stoljeća. Jedan od bitnih elemenata razvoja domaće industrije bila je pojava željeznice. Jednako kao i diljem svijeta, tako će i u Hrvatskoj industrijalizacijom sve veći značaj dobivati željezo, koje će kao i parni stroj biti jedno od temeljnih tehničkih obilježja ekonomije 19. stoljeća. U industrijalizaciji, zbog teritorijalnog opsega i broja stanovništva najistaknutiju ulogu imati će sjeverna Hrvatska i Primorje. Najjači centri industrijalizacije toga vremena su Rijeka i Zagreb. Glavnina industrijskih pogona utemeljuje se nako 1850., osobito tijekom šezdesetih i početkom sedamdesetih godina. Privredno stanje zemlje pokazala je Zemaljska izložba, održana u Zagrebu 1864. godine.



Heinrich Weinder, prikaz prve gospodarske izložbe u Zagrebu 1864.


Nositelj industrijskog razvoja tog razdoblja u Hrvatskoj bit će u početku strani kapital, a vremenom i domaći novonastali sloj buržoazije. Kako je Hrvatska u tom razdoblju bila pretežito agrarna, glavni je naglasak na razvitku prerađivačke privrede, odnosno njenom prelasku od obrtničko-manufakturne organizacije k industrijskoj proizvodnji. Najzastupljeniji su parni mlinovi, a osobito jača drvno- prerađivačka industrija i prerada šećerne repe. 



Bazar Gerard, Paromlin Union Osijek


Unatoč, kao što je istaknuto, izrazito agrarnom karakteru Hrvatske 19. stoljeća, razvoj prehrambene prerađivačke industrije počinje se intenzivirati tek od šezdesetih godina, dijelom u tadašnjim trgovačkim centrima, kao što su Zagreb, Rijeka, Varaždin, Karlovac i Osijek, ali i na nekim većim vlastelinstvima kao što su bili Vukovar i Nuštar. Vodeću ulogu u početku imati će veći vodeni mlinovi, a upravo od šezdesetih godina sve više i mlinovi na parni pogon. Kronološki najranije poznati mlin na parni pogon bio je onaj tvornice tjestenine u Ponsalu u Rijeci iz 1845., iza koga 1846. slijedi Eltzov parni mlin na posjedu Korođ kraj Osijeka, 1860. parni mlin u Varaždinu i 1862. parni mlin u Zagrebu. No s obzirom na kapacitete na terenu mlinarska će industrija biti najrazvijenija u Osijeku koji će do 1918. imati tri velika i dva manja paromlina, od kojih je najpoznatiji bio paromlin “Union”izgrađen 1891. godine.



Osijek, Kraussov paromlin


Jedna od bitnih komponenti u industrijskom razvitku bit će i osnivanje u svim većim gradovima Monarhije, trgovačko-obrtničkih komora (Zagreb i Rijeka 1852., Osijek 1853.), te stvaranje većih samostalnih dioničkih društava, koja će osobito doći do izražaja u razdoblju između 1873. i 1880. godine. Industrijsko-trgovački razvoj pratilo je tijekom 19. stoljeća i izlaženje nekoliko časopisa. Najraniji je onaj Gospodarskog društva “Mjesečni list hrvatsko-slavonskoga gospodarskoga društva” iz 1841. Prvo pravo privredno glasilo “ Sidro” izlazi u Zagrebu 1864., dvije godine poslije izlazi “Die neue Zeit”, a 1876. Trgovački list. Najznačajniji je časopis “Obrtnik”, koji je izlazio u Zagrebu u razdoblju između 1884.-1897. Uređivao ga je Milan Krešić, koji u uvodniku prvog broja piše: “ … Idiličan život, koji je kroz stoljeća mali obrt vodio po svem svietu, silno uzdrma duh devetnajstog stoljeća svojimi epohalnim iznašašći, napose uporabom parne sile, mjesto ljudske ruke, kod tjeranja raznih tehničkih strojevah. Parna snaga omogućila je tjeranje strojevah, koje ne bi stotine ljudskih rukuh kretati mogle; ona je tim načinom stavila temelj- kamen najopasnijem takmacu maloga obrtnika veleindustriji. A jošte nije ni posvema ta snaga izcrpljena, pa se već javlja druga tajinstvenija, jošte kriepčija sila, koju će se naskoro u velike rabiti, i koja se da transmisijom na silne daljine prenieti, a to je munjina. Munjina poznata je doduše kao motor jurve dulje vremena, nustopram novije vrieme znadoše ju u tolikoj snagi proizvesti, da mica i omašne strojeve, da negovorim o razsvjeti, koja se usljed uvedenja električne svjetlosti novim pravcem kreče ... .” 


Rijeka, Kompleks bivše tvornice duhana




POČECI INDUSTRIJSKOG RAZVOJA U ZAGREBU




Pogled na Zagreb s juga oko 1867.


Početak industrijsko-trgovačkog razvoja Zagreba zacrtan je 1852. godine osnivanjem Trgovačko-obrtne komore. Glavnina većih poduzeća nastaje kao rezultat ulaganja stranog i židovskog kapitala, dok je domaća buržoazija do početka 20. stoljeća svoj kapital više ulagala u obrt i trgovinu. Iz tog razloga, jedan od bitnih trenutaka je stupanje na snagu 1873. zakona na temelju kojega su Židovi bili u potpunosti izjednačeni s ostalim stanovništvom. Nakon donošenja tog zakona oni će u zagrebačkoj privredi zauzeti ključne položaje.


 Pogled na Zagreb s juga 1880., Foto: Hermann Fickert


Razvoj industrije osobito će se ubrzati 1862. nakon izgradnje Južne željeznice. Upravo će uz novoizgrađenu željezničku prugu do kraja 19. stoljeća niknuti najvažniji zagrebački industrijski kompleksi- Paromlin (1863.), Tvornica parketa (1873.), Tvornica cikorije “Frank” (1893.) i Tvornica papira (1895.).



Zagreb, Tvornica cikorije “Frank”


Od ostalih industrijskih postrojenja do kraja 19. stoljeća valjalo bi spomenuti: Tvornicu kamenine koja će se od manjeg pogona s početka stoljeća do 1890. razviti u utjecajnu tvornicu, Tvornicu likera “Pokorny” (1862.), Tvornicu kože (1864.), Tvornicu duhana (1869.), Zagrebačku pivovaru (1893.) i Tvornicu papira (1895.). Arhitekti i graditelji koji sudjeluju u izgradnji zagrebačke industrije su: M. Faleschini, Janko Jambrišak, Janko Grahor i Franjo Klein, Janko Holjac, Kuno Waidmann, Martin Pilar, Hönigsberg & Deutsch, Josip Dubsky, Štefan i Kalda, Leopold Lipp i F. Wonderka.


Zagrebačka dionička pivovara
                             


KRALJEVSKI POVLAŠTENI ZAGREBAČKI PARNI I UMJETNI MLIN



Paromlinski kompleks oko 1914.



OD 1862. DO 1906.



Jedan od najznačajnijih zagrebačkih industrijskih kompleksa iz vremena industrijalizacije je “Kraljevski povlašteni zagrebački parni i umjetni mlin. Danas njime dominiraju četiri objekta- visoka peterokatna zgrada mlina, transmisija, skladišta i armiranobetonskog silosa te neizostavna i prepoznatljiva vertikala tvorničkog  dimnjaka. Te jedinice čine  jedinstvenu ambijentalnu gradsku vizuru i jedan od parametara za određivanje vizualnog izgleda grada, ali i svjedočanstvo kako o razvoju industrije u nas, a tako  i  novih arhitektonskih konstrukcija i materijala. Prema valorizaciji Regionalnog zavoda iz 1985. paromlinski je kompleks “... jedan od najkvalitetnijih prezentanata industrijske faze u razvoju grada i to njenih najranijih začetaka. Simbolizirajući svojim volumenom ovu značajnu funkciju u razvoju grada, postao je organski dio gradske strukture i to jedan od naglašenijih akcenata u prostoru.”



Pogled  na paromlinski kompleks iz zraka


Paromlinski kompleks nastajao je tijekom nekoliko desetljeća i u njegovoj izgradnji sudjelovalo je više istaknutih arhitekata, koji su djelovali u Zagrebu tijekom posljednjih desetljeća 19., odnosno početkom 20. stoljeća, a to su Janko Jambrišak, Gjuro Carnelutti, arhitektonski atelijeri Hönigsberg & Deutsch, Štefan i Kalda, Janko Holjac, te Josip Dubsky.




Pogled na paromlinski kompleks početkom 20. st.



Kompleks je smješten na lokaciji koju sa sjeverne strane danas zatvaraju željeznički kolodvor i pruga, sa istoka pogoni i radionice poduzeća Janko Gredelj, odnosno stara Trnjanska cesta, s juga Koncertna dvorana “Vatroslav Lisinski, te sa zapada Paromlinska cesta i kompleks derutnih najamnih stambenih zgrada iz prve polovice 20. stoljeća. 


Pogled na radionice poduzeća Janko Gredelj i paromlinski kompleks



Izgradnju Paromlina potaknula je 1862. skupina zagrebačkih trgovaca predvođena Vatroslavom Egersdorferom. Naime, te godine “Družtvo paromlina” platilo je “pristojbu za sagradjenje paromlina”, a godinu kasnije i pristojbu za “uzidanje magazina”. Prvotna zgrada zagrebačkog “parnog i umjetnog mlina” izgrađena je 1863. godine i to prema nacrtima arhitekta Janka Jambrišaka. Iz te godine potječe i najstarija snimka Paromlina. Ako je usporedimo s drugim najstarijim prikazom iz 1895. jasno možemo uočiti kako se taj kompleks razvijao tijekom tridesetak godina, od višekatnog objekta s nekoliko manjih pratećih zgrada do razvijenog industrijskog kompleksa s kraja stoljeća. Jambrišak će u toj fazi izraditi i projekte za jednu stambenu prizemnicu kompleksa i staje. 1873. Paromlin je pretvoren u veće dioničko društvo, a 1876. dobiva dozvolu za “… gradjenje pobočne željezničke pruge, od rečenog paromlina do žakanjsko- zagrebačke željeznice.” 1882. izgrađen je paromlinski magazin. 


Paromlinski kompleks oko 1870.


Devedesetih je godina Paromlin elektricifiran i stavljeni su u pogon novi strojevi. Zahvaljujući toj promjeni, i usprkos jakoj konkurenciji Ugarskih parnih mlinova, zagrebački je mlin počeo sve uspješnije izvoziti brašno i van granica Austro- Ugarske. Kako 1895. godine piše Josip Glesinger, u Spomenspisu povodom dolaska u Zagreb Franje Josipa: “Kr. povlašteni paro-i umjetni mlin u Zagrebu, ležeći iza novoga državnoga kolodvora na cesti, što iz Petrinjske ulice vodi u selo Trnje, jedan je od najstarijih i najznačajnijih industrijalnih zavoda u zemlji te ga u industrijalnom pokretu grada Zagreba ide jedno od najodličnijih mjesta. Ustrojen god. 1862.., dakle u doba kada je još svaka industrija bila u nas u povoju, bio je među prvima, koji je naviestio svietu našu emancipaciju i naš samostalni rad na industrijalnom polju ... God. 1893., poslie više od 20-o godišnjeg obstanka, preustrojen je zavod prema novim modernim zahtjevima te industrijalne grane pa on već danas proizvodi ogromnu količinu od 1150. 000 metričkih centi na godinu.” Tijekom reorganizacije Paromlina, 1895. prema nacrtima arhitekta Gjure Carneluttija na uglu Trnjanske i Koturaške ceste nadograđena je jednokatna administrativna zgrada s glavnim pročeljem okrenutim prema kolodvoru. Ta je zgrada danas ujedno i jedini sačuvani objekt iz prve faze izgradnje paromlinskog kompleksa, koji je stradao u požaru 1906. godine. 1903. Carnelutti završava i gradnju peterokatnog skladišta uz glavnu zgradu, a arhitekti Hönigsberg & Deutsch nadograđuju skladište uz Trnjansku cestu.
 


24. SVIBANJ 1906.



Gašenje požara 1906.



U noći između 24. na 25. svibnja u Paromlinu je izbio požar. “Noćas se navršilo punih osam dana, “kako je izvještavao Obzor,” od kako je u zagrebačkom paromlinu buknuo požar, koji je uništio to veliko domaće industrijalno poduzeće. Revnom našem dobrovoljnom vatrogasnom društvu uspjelo je odmah prvu noć lokalizirati požar, ali posvema ga ugasiti nije bilo moguće ni kroz osam dana. Velika četverokatna zgrada paromlinska pruža još uviek na više materijala požaru, a čim dune malo jači vjetar, osjeća se po cijelom gradu zadah gorućeg brašna i tiesta… Što se tiče zidova izgorjelih zgrada mora se istaknuti, da od njih prieti velika pogibelj… Sva je prilika da će ti zidovi biti porušeni hitcima iz topa, jer inače nije ih moguće sravniti sa zemljom bez pogibelji za ljudske živote.”



Paromlin nakon požara 1906.




NAKON  POŽARA DO 1945.




Paromlin u vrijeme gradnje 1907-1908.


Nakon požara kreće se u izgradnju potpuno novog kompleksa, u obliku kakav nam je poznat i danas. Gradnju je odobrilo već 12. kolovoza gradsko poglavarstvo, ali poučeno iskustvom nametnulo je upravi Paromlina čitav niz sigurnosnih uvjeta: “… obodni zidovi zgrada, koji nisu bar 10 metara udaljeni od druge zgrade, ne smiju imati otvore, a za osvjetljenje prostorija mogu se izvesti stijene od staklenih opeka ili od stakla, koje odolijeva vatri … svaka prostorija u višespratnim zgradama mora biti direktno  pristupna vatrosigurnim stepenicama…stubišta moraju biti tako smještena, da ne budu niti od jedne točke prostorije udaljena preko 40 metara…na uglovima svake tvorničke zgrade imadu se izvana postaviti željezne ljestve za spasavanje … svi stupovi I pokrovi krova imadu biti vatrosigurno izvedeni, a sve željezne konstrukcije od vatre izolirane… .” Ubrzo je donešena i odredba, da “obzirom na veliku pogibelj, koja je prigodom prošlogodišnjeg požara prijetila… nužno je da sve strojeve mlina izvedete iz armiranog betona.”



Hönigsberg & Deutsch, studija glavnog pročelja paromlina, 1907.

Hönigsberg & Deutsch, studija istočnog pročelja paromlina, 1907.


Novi paromlinski kompleks građen je na mjestu prijašnjeg kompleksa prema nacrtima, tada utjecajnog arhitektonsko-projektantskog ateliera Hönigsberg & Deutsch, rađenim tijekom 1906. i 1907. godine. 



Hönigsberg & Deutsch, položajna studija paromlinskog kompleksa, 1907.


Zgrada mlina je peterokatni objekt, glavnog pročelja okrenutog prema sjeveru, prema današnjoj Koturaškoj ulici. Konstrukciju zgrade je činio sistem lijevanih željeznih stupova i čeličnih profila uništenih u požaru 1988. godine.



Zgrada transmisija, prema projektu Hönigsberg & Deutsch


U istočnom traktu kompleksa, na glavnu zgradu nadovezuje se uglovna zgrada transmisija, a na nju zgrada magazina i silosa. Za razliku od glavne zgrade, ovdje je metalna konstrukcija u potpunosti sačuvana. Zgrada transmisija ima istu konstrukciju kakva j bila i unutar mlina. 



Zgrada silosa, prema projektu Josipa Dubskog



U skladištu i silosu sačuvana je u potpunosti konstrukcija izvedena I profilima, te armiranobetonska konstrukcija s tzv. Hennebiqueoim monolitnim zglobom. S južne strane istočni trakt zaključuje armiranobetonski silos, izgrađen 1908. prema projektima Josipa Dubskog. Ako uzmemo u obzir činjenica da se je armirani beton masovno počeo u Europi i Americi koristiti nakon 1895., odnosno 1900., možemo ustvrditi da je primjena armiranobetonskih konstrukcija na zagrebačkom paromlinskom kompleksu jedna među ranijim, a prva u graditeljstvu Zagreba, no, ne i na  teritoriju Hrvatske. Naime, 25. listopada 1900. u Ogulinu je prema projektima tvrtke Euard Ast dovršen i otvoren za promet most preko rijeke Dobre, to je ujedno i prvi poznati armiranobetonski most u Hrvatskoj. 
                                   

  
Čelična konstrukcija 

Detalj čelične konstrukcije


Naknadno je silosu pridružena i zgrada skladišta, izvedena 1915. godine prema projektima Kalde i Štefana kao trokatnica, koja je nakon požara, 1925. obnovljena kao jednokatni objekt. Iste godine kada je izvedeno skladište Štefan i Kalda su prema nacrtima bečke firme P. R. Heinicke izveli i paromlinski dimnjak. Od ostalih objekata nastalih prije 1. svjetskog rata treba istaknuti i prizemnu zgradu poslovnice koja je podignuta 1911. također prema projektima Štefana i Kalde, koja je smještena između mlina i administrativne zgrade. 


Pogled na tvornički dimnjak, prema projektu P.R. Heinicke

Zgrada poslovnice, prema projektu  Kalde i Štefana


Nakon 1. svjetskog rata prema nacrtima arhitekta Janka Holjca, 1922. na sjevernom rubu paromlinskog kompleksa izgrađena je stambena jednokatnica s mansardnim stanovima, a godinu poslije Holjac toj zgradi dograđuje i južno krilo. Godine 1928. građevno poduzeće Pionir d. d. gradi ogradni zid prema Trnjanskoj cesti. Osim navedenih gradnji, do drugog svjetskog rata nastao je i čitav niz manjih prizemnih pomoćnih objekata, skladišta i radionica, čime će čitav kompleks poprimiti izgled koji zadržava sve do danas.


Zgrada uprave




OD 1945.  DO 1988.  



Kompleks zagrebačkog Paromlina 1946.


Poslije 1945. kompleks zagrebačkog Paromlina u vlasništvu je Žitokombinata, koji ga tijekom osamdesetih namjerava napustiti. Tada se prvi put postavlja pitanje njegove prenamjene, koje će ostati neriješeno sve do današnjih dana. Sukladno tome, tadašnji Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture u Zagrebu prvi je Paromlin stručno valorizirao i zaštitio, donoseći  23. 2. 1980. prijedlog “zaštite i osnovne programske koncepcije buduće namjene”, a 14. 3. 1980. i Rješenje o preventivnoj zaštiti, kao spomenika kulture, odnosno spomenika industrijske arhitekture. “Treba ga zaštititi”, stoji u Rješenju, “kao jedinstveni primjerak paromlina u Zagrebu, te očuvanjem tog tvorničkog postrojenja, koji je svjedok početka industrijalizacije, pokazati kontinuitet Zagreba kao industrijskog središta”. Krajem 1985. isti Zavod izrađuje konzervatorsko-urbanističku dokumentaciju za izradu PUP-a tadašnjeg Trga revolucionara, odnosno prostora na kome se nalazi paromlinski kompleks. U dokumentaciji su valorizirana spomenička svojstva kompleksa: arhitektonsko oblikovna, prostorno urbanistička i povijesno- dokumentarna. U analizi je istaknuto da se “Arhitektonska i estetska vrijednost kompleksa Paromlina očituje u primjeni suvremenih konstruktivnih rješenja- primjena skeletne konstrukcije: lijevano željeznih stupova i čeličnih profila na zgradi mlina i zgradi transmisije, odnosno kao prva primjena armirano betonske konstrukcije u graditeljstvu Zagreba na zgradi silosa. Fleksibilnošću i kontinuitetom unutarnjeg prostora naglašena je uloga Paromlina u povijesti razvoja arhitekture kao preteča pojave Moderne”.



Rad u paromlinskom pogonu početkom 20. st.


Prvi koncept prenamjene Paromlina iz 1980. odnosio se na  Dom radničkog pokreta i revolucije, odnosno stalnu izložbu- Zagreb našeg vremena. Jedan od prijedloga je bio Tehnički muzej, no najkontinuiranija je težnja prenamjene Paromlina u, prvo Galeriju, a po tome i Muzej suvremene umjetnosti. Posve neshvatljivo, na sastanku između muzealaca i predstavnika USIZ-a kulture, što je bio održan u tadašnjem Republičkom komitetu za prosvjetu, kulturu i fizičku i tehničku kulturu, nakon opširne diskusije zaključeno je “da muzejsko galerijski sektor nije zainteresiran za taj prostor.” Tada se javila nova ideja, da se prostor Paromlina dodijeli Arhivu Hrvatske. Samo dan prije požara, u istom je komitetu održan sastanak na kome je odlučeno “ da bi u Paromlinu, kada pogoni presele u Resnik, trebalo smjestiti Arhiv.”



Paromlinski pogon početkom 20. st.




8. OŽUJAK 1988.




Plamen nad gradom, Vjesnik, četvrtak 10. ožujka 1988.



8. ožujka 1988. Paromlin je zadesila tragična sudbina, čija će agonija trajati sve do današnjih dana. “U 2, 15 radnike treće smjene OOUR-a Mlin Žitokombinata”, pisat će tadašnji dnevni tisak, “uzdrmao je potmuli prasak, a zatim su primjetili vatru na četvrtom katu zgrade. Ubrzo je zahvatila staru hrastovu konstrukciju pa iako su vatrogasne brigade brzo stigle, a i sami radnici pokušali lokalizirati požar, vatrenu stihiju više ništa nije moglo zaustaviti. Požar je zahvatio svih pet katova proizvodnog pogona, stropovi i podovi obrušili su se u prizemlje i plameni jezik probio je i krovnu konstrukciju zgrade… Najvažnije je bilo spriječiti da se požar proširi na južnu stranu zgrade gdje su skladište brašna pekarnica i silos… Oko šest sati vatra se proširila prema skladišnom prostoru koji je po svaku cijenu trebalo spasiti… Od visoke temperature razvijali su se oluci i limeni dimnjaci na zgradi, plamen je uništio sve osim kostura zgrade. Tek oko 8 sati, zahvaljujući naporima 16 vatrogasnih ekipa, vatrogasaca susjednog “Janka Gredelja”, Samobora, JNA, te uz pomoć cisterni “Čistoće” plamen je lokaliziran… Kako je riječ o spomeniku kulture nulte kategorije, na licu mjesta bila je odmah i ekipa Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture. - Svaki se spomenik kulture, ako je to ikako moguće, mora restaurirati. U slučaju Paromlina to će najvjerojatnije i biti moguće, barem što se vanjskih zidova tiče. Unutrašnjost, ranije vrlo lijepa čelična i drvena konstrukcija, potpuno je uništena- rekla nam je ne temelju prvih informacija Stanka Domin iz Zavoda. - S obzirom da se Paromlin nalazi pod zaštitom, trebalo bi ga sačuvati- naglašava Aleksandar Bakal iz Urbanističkog zavoda grada.” 



EPILOG



Pročelje glavne paromlinske zgrade



Nakon požara, 20. travnja 1988. Građevinski institut izrađuje “Studiju o upotrebljivosti zidova objekta Paromlin”, prema kojoj “nagorjeli zidovi ugrožavaju okolinu pa se trebaju srušiti”. 15. travnja 1990. Regionalni zavod donosi “prethodnu dozvolu za rušenje objekta mlina”, kojom je, ...”odobreno čišćenje uništenih dijelova mlina, dok se za preostali dio građevinske strukture predviđa odgovarajuće osiguranje.” U jednom kasnijem dopisu pojašnjava se da navedeno Rješenje “ nije dozvolilo rušenje kompleksa Paromlina u cjelini, niti je doneseno Rješenje o prestanku svojstva spomenika kulture tog kompleksa ... smatramo nužnim i opravdanim ponovno uspostavljanje spomeničkih elemenata uništenih požarom, odgovarajućim konzervatorskim metodama restitucije i faksimila.” 



Unutrašnjost glavne paromlinske zgrade



Tada se počinju javljati prve nejasnoće i kontradiktornosti. Krajem godine Vjesnik objavljuje informaciju da je 29. XI 1990. Regionalni zavod donio Rješenje o rušenju Paromlina. “Isti je Zavod”, pisat će Vesna Kusin,” samo devet mjeseci ranije izdao negativno rješenje za rušenje s obrazloženjem: “Smatrajući objekt Paromlina značajnim urbanističko-arhitektonskim spomenikom grada Zagreba, naglašavamo potrebu njegovog ne samo funkcionalnog nego i odgovarajućeg prostornog uključivanja u buduće uređeni trg.” Naime, nije jasno o kojem je “negativnom rješenju” riječ, budući da se, kako smo vidjeli, “prethodna dozvola za rušenje” donosi tijekom šestog mjeseca. Pitanje je postoji li neko ranije, “zagubljeno” rješenje koje se suprotstavilo zaključcima Građevnog instituta? 




Detalj unutrašnjosti glavne paromlinske zgrade



Važno je istaknuti, da se prostor na čijem se rubu danas nalazi kompleks Paromlina nastoji urbanistički definirati gotovo čitavo stoljeće. Već 1865., prva Regulatorna osnova grada Zagreba predviđa taj prostor za industrijsku zonu. Prema drugoj Regulatornoj osnovi iz 1887. prostor južno od pruge pripada “II razdjelu”, koji je namijenjen industrijskim, skladišnim, prometnim i tržišnom svrhama i pripadajućim radničkim naseljima. Izgradnjom zgrade Glavnog kolodvora 1890.- 1892. odnosno željezničke strojarnice 1893.- 1894., te radničkog naselja na strojarničkom području, na prostoru istočno od paromlinskog kompleksa, započinje planska urbanizacija toga dijela grada. Regulatornu osnovu za dio grada od željezničke pruge do rijeke Save, 1907. izraditi će Milan Lenuci. Novom osnovom, to je područje obuhvaćeno 1923. godine. Već tada uočljiva je os južno od pruge koju čini niz zelenih površina, kao logički nastavak Lenucijeve “Zelene potkove” grada 19. stoljeća. Na nju se nadovezuje regulacija iz 1936.- 1937. koja također ponavlja sličan obrazac. Tada se prvi put javlja i tendencija Trnja kao novog gradskog središta. 



Milan Lenuci, Plan regulacije grada Zagreba, 1907.



Godine 1953. izrađena je prva Direktivna regulativna osnova Zagreba, nakon koje na području Trnja nastaju pojedini slobodno stojeći objekti. Najznačajnija je realizacija Gradske vijećnice, arhitekta Kazimira Ostrogovića 1956.- 1958. Urbanistički zavod grada Zagreba 1965. izrađuje Idejno- urbanističko rješenje Trnja, a 1981. izrađena je Studija centralnog prostora Trnja. Zajedničko svim tim planovima je tema osi koja povezuje stari dio grada Zagreba s dijelovima grada južno od pruge i preko rijeke Save. No, tek studijom iz 1965.u okviru reurbanizacije prostora južno od željezničke pruge po prvi put se otvoreno govori o industrijskom kompleksu Paromlina i industrijsko- radioničkim pogonima “Janko Gredelj”, a koji se definiraju kao “Centar za slobodno vrijeme”, odnosno 1986. natječajem za spomenik Josipu Brozu Titu i uređenje Trga Revolucionara, kao “ Multimedijski centar”.




Penezić i Rogina, Natječajni projekt "Memorijalnog kompleksa Josip Broz Tito", 1987.


No, već u PUP- u iz 1990., koji se poziva na izvještaj Građevnog instituta iz 1988., tadašnji Gradski sekretarijat za prostorno uređenje, komunalne poslove, promet i veze, predviđa potpuno uklanjanje, ne samo izgorjele zgrade Paromlina, već i čitavog kompleksa. U nacrtu “Odluke o donošenju PUP- a”, navodi se da je: “Zgrada Paromlina kao značajan objekt industrijske arhitekture valorizirana kao objekt spomeničke kulture, no na žalost, požar je onemogućio očuvanje ovog objekta.” 



Detalj glavnog pročelja paromlina


Odlukama o rušenju suprotstavit će se tadašnji Zavod za zaštitu spomenika kulture i Muzej suvremene umjetnosti. Zavod za zaštitu tražiti će od Regionalnog zavoda tumačenje odluke, a Gradskom sekretarijatu za prostorno uređenje 3. travnja 1991. uputiti će upozorenje u kome se ističe da: “ a) U požaru nije stradao cijeli zaštićeni kompleks Paromlina, koji se sastoji od većeg broja zgrada- već samo zgrada mlina, i ona djelomično; b) Tvrdnja da je požar onemogućio očuvanje ovog objekta nije argumentirana. Nikada, naime nije niti izrađen elaborat o mogućnostima obnove oštečenog objekta mlina ...; c) Oštećenja, izazvana požarom nisu promijenila spomenički status objekta, a pogotovo ne kompleksa ...”. U skladu s tim zaključuje se da: “Provedbeni plan u predloženoj varijanti ne može biti donešen, jer predlagač njime uklanja jedan od malobrojnih preostalih zaštićenih spomenika kulture Zagreba, što je suprotno Zakonu o zaštiti spomenika kulture i svim aktima izdanim na temelju njega.” 




Pogled na južnu stranu paromlinskog kompleksa


Zahtjev za spašavanje Paromlina uputio je i Muzej suvremene umjetnosti, koga će 11. travnja 1991. podržati i članovi Muzejskog savjeta. “Time bi se”, kako je istaknuto,” taj spomenik industrijske arhitekture očuvao, a Zagreb konačno dobio zgradu Muzeja suvremene umjetnosti.” Iz tadašnjeg Ministarstva prosvjete i kulture odalsan je i dopis gradonačelniku u kome se podržava zahtjev Muzeja s obrazloženjem “da je taj objekt najprimjereniji za promoviranje hrvatske kulture i umjetnosti na europskoj razini, te da bi se tim potezom spasio spomenik nacionalnog značenja, kojim bi Zagreb i Republika potvrdili i proširili već prepoznatljiv kulturni identitet.” Tijekom ožujka iste godine arhitekt Ivan Crnković predstavio je svoj projekt mogućeg Muzeja u kompleksu Paromlina.



Vjesnik, 15. prosinca 1997.


O odnosu grada prema Paromlinu ali i cjelokupnoj graditeljskoj baštini najzornije svjedoči izjava jednog tada visokog gradskog dužnosnika: “Sve što je od zgrade Paromlina bilo vrijedno, osim zidina, ionako je izgorjelo u požaru. Danas tamo nema ništa… ”(Marina-Matulović Dropulić, op.a.). Nažalost to je i jedan od čestih argumenata kojim se prema potrebama manipulirala javnost. 



Večernji list, četvrtak 5. veljače 1998.


Tijekom lipnja 1998., Skupština grada Zagreba prihvaća regulacijski plan Središća u Novom Zagrebu za lokaciju Muzeja suvremene umjetnosti. Time je Muzej zauvijek izgubio bitku za Paromlin. Ubrzo je raspisan i natječaj, a tijekom srpnja 1999. poznati su i njegovi rezultati. No time ne prestaje i agonija samog Paromlina.   



Pogled na detalj južnog paromlinskog zida

30. prosinca 1999. raspisan je natječaj za uređenje tzv. Trga domovinske zahvalnosti, prostora omeđenim s istočne strane Koncertnom dvoranom “Vatroslav Lisinski” i paromlinskim kompleksom, sa sjevera Koturaškom ulicom, sa zapada zgradom Zagrebačke banke i Gradskom vijećnicom te s juga Ulicom grada Vukovara. Raspisatelj je Gradsko poglavarstvo, a provoditelji Udruženje hrvatskih arhitekata i Društvo arhitekata Zagreba. Program natječaja izradio je Gradski zavod za planiranje razvoja grada i okoliša. Evidentno je, da se programom ne ulazi u sam prostor paromlinskog kompleksa koji je smješten uz sjeveroistočni rub predviđenog trga. Tematski, on se nadovezuje na spomenuti natječaj iz 1986., koji obrađuje istu lokaciju, ali ovaj put pod drugim nazivom- Trg domovinske zahvalnosti. Programom se ističe da se izgradnja koja je definirala trg “zaustavila na njegovim rubovima i nikada nije dovršena, nije dovršena druga faza Ostrogovićeve vijećnice…, konverzija i rehabilitacija građevine Paromlina, sjeverni prolaz ispod pruge… Jedini dovršeni objekti na samom trgu su Koncertna dvorana, Zagrebačka banka i, nešto zapadnije Gradsko poglavarstvo… Arhitektonska i programska slika tog dijela grada, makar u projektima, vrlo je definirana- projekt nove banke… dogradnja vijećnice reinterpretacijom projekta Ostrogović- različiti projekti Paromlina uz zadržavanje glavnog objekta kao dokumenta industrijske arhitekture s kraja prošlog i početka XX stoljeća, samim tim što nije do danas realizirana, dopušta evaluaciju te slike, što bi ovaj natječaj trebao omogućiti”. Natječajem se predviđa i “afirmacija postojećih i budućih primarnih javnih sadržaja oko trga ( Koncertna dvorana “Vatroslav Lisinski”, Paromlin, upravna zgrada Zagrebačke banke, Gradska vijećnica, Glavni željeznički kolodvor…). ” Očito, poučen negativnim iskustvom PUP- a, Gradski zavod za planiranje, “fizički” natječajem ne ulazi u prostor kompleksa Paromlina, s čime se približava i prijedlozima za rješenjem tog prostora u okviru novoga GUP-a. 23. ožujka 2000. natječaj je zaključen i objavljeni su njegovi rezultati. Natječaj je završio neslavno. Pristigli radovi  nisu zadovoljili kvalitetom niti temeljne kriterije, tako da prva nagrada nije dodijeljena, a ostale nisu vrijedne spomena.
 



Paromlin "On Sale"


Prema prijedlogu GUP-a što ga je Gradski zavod za planiranje razvoja Grada i zaštitu okoliša stavio 2000. na javnu raspravu, a u suradnji s Gradskim zavodom za zaštitu spomenika kulture i prirode, “s obzirom na opseg, vrstu i karakteristike nepokretnih kulturnih dobara” prostor Trnja, odnosno  Paromlina ušao je u tzv. “B” područje, koje pokriva prošireni prostor 1. kontaktne zone Povijesne urbane cjeline grada  “na koju se proteže ukupan režim zaštite registriranog spomenika kulture”. Prema “Ciljevima prostornog razvitka i uređenja” predloženog GUP- a, paromlinski kompleks također ulazi u “Područje konsolidacije i urbane obnove”, koje se između ostalog uređuje i “čuvanjem dostignutih urbanih kvaliteta, povijesne i prirodne baštine”. Također se ističe da će za konsolidirane dijelove grada nužno biti definirana “područja i pravila za interpolacije uz detaljne urbanističke uvjete i to za: obiteljsku izgradnju…nisku izgradnju… regulaciju industrijskih zona na užem gradskom prostoru”, kojem je jedna od smjernica “respektiranje vrijedne industrijske arhitekture”. “Na visoko konsolidiranim područjima grada označenim s 1.2.”, stoji u prijedlogu GUP-a,”Zaštita i uređenje i dogradnja povijesne baštine- primjenjivat će se na postojećoj uličnoj mreži zaštita, održavanje i uređenje prostora grada koji ima vrijednost povijesne baštine, uz zadržavanje mjerila parcelacije i gradnje, postojeće urbane mreže u pravilu bez dijeljenja blokova novim ulicama…Ova se pravila primjenjuju na prostorima Donji grad- zapad, Donji grad- istok, Ilica- Britanski trg…dio industrijske baštine na Trnju (željezničke radionice, Paromlin, kompleks Plinare- vodotornjevi). Također, prema prijedlogu GUP-a na tom je prostoru također moguće smjestiti, “kombinirajući novu gradnju s rekonstrukcijom dijela industrijske arhitekture- Paromlina, željezničkih radionica- Muzičku akademiju, Muzej suvremene umjetnosti…Sve te ideje provjeravat će se anketno urbanističko- arhitektonskim natječajima…”. Dakle, predloženi GUP, i usprkos čitavog niza nepravilnosti i nejasnoća, kako smo vidjeli, uvažava Paromlin kao “vrijednu industrijsku arhitekturu” i vidi njegovo mjesto u okviru uređenja gradskog prostora. 


Pogled na sjevernu stranu paromlinskog kompleksa, Foto: Cropix


POST FESTUM


Gotovo deset godina nakon nastanka studije o paromlinskom kompleksu raspisano je više natječaja za uređenje tog dijela grada. Nažalost niti jedan od natječaja nije predložio kvalitetno rješenje, kako uređenja paromlinskog kompleksa, a tako i njegove okolice. No jedno se kroz tih desetak godina nije promijenilo (čak se i pogoršalo), a to je odnos prema industrijskoj graditeljskoj baštini. U tom je kontekstu proces samourušavanja kulturnog dobra zagrebačkog Paromlina za gradske vlasti poželjno rješenje u njegovoj konačnoj eliminaciji, a kako bi se napokon došlo do dugo čekane atraktivne gradske lokacije odnosno novog gradilišta.



Tom Cortoos, Europanov natječajni projekt 2006.

Kata Marulica i Nenad Ravnič, natječajni projekt 2010.


Na kraju zaključimo ovu studiju s riječima Ude Kultermanna: “Nalazimo se u procesu novog otkrivanja naše arhitektonske stvarnosti, u procesu novog načina gledanja na arhitekturu stvaranu nakon 1850., na arhitekturu koja čini konstruktivni milje što nas i danas okružuje. Bili smo i suviše slijepi za određene građevine tog perioda, za mnoge građevine u kojima još i danas živimo, radimo, odmaramo se ... . ”