Pretraži ovaj blog

Učitava se...

ponedjeljak, 28. siječnja 2013.

PRILOZI ISTRAŽIVANJU SREDNJOVJEKOVNE CRKVE SVETOG TROJSTVA U OSIJEKU OD 1989. DO 1993. GODINE


Piše: Krešimir Galović

Posvećeno građanima Osijeka 







Tijekom opsežnih konzervatorskih i građevinskih radova na istraživanju i sanaciji franjevačkog samostana i crkve sv. Ante u osječkoj Tvrđi koji su trajali od 1989. do 1993. godine pronađena je monumentalna srednjovjekovna trobrodna crkva. Dužina sva tri broda je 24,5 m., dok im je širina 14,5 m. Bočni su brodovi široki 3 m. Na temelju ovih mjera može se pretpostaviti da je dužina svetišta bila između 12 do 15 m. Ovime bi cjelokupna dužina pronađene crkve bila oko 40 m. Najznačajniji je nalaz romaničkog portala s masivnim kamenim pragovima, te trostrukim stupovima s koso tordiranim ukrasom. Istraživanjima je utvrđen i urbanistički razvoj ovog dijela Tvrđe od srednjeg vijeka, a s kojim je utvrđeno da je nekadašnji tzv. „javni put“ (Svodovi) jedna od najstarijih gradskih ulica. „Javni put“ je prolazilo južno od srednjovjekovne crkve i kaštela, a s kojim je činio urbanističku cjelinu. 



Arheološki radovi 1993.

Faze istraživanja srednjovjekovne trobrodne crkve:

1.  Tijekom sanacionih radova na sakristiji arhitekt Milko Puncer, tada djelatnik Regionalnog zavoda za zaštitu Osijek pronašao je ostatke romaničkog portala.


2.   1989. Arheološka iskopavanja unutar barokne crkve:

      Izvršitelji radova: Milko Puncer, Zvonko Bojčić, Krešimir Galović, te nakratko
      Zdenka Pedrijevac

      Nalazi: dio zapadnog zida i južnog srednjovjekovnog zida, ugaoni kontrafor,
      čišćenje romaničkog portala, barokne grobnice


3.   1990. Istraživanje strukture zidova barokne crkve, te slojeva boje i oslika
Izvršitelj: Krešimir Galović, konzultant: dr. Ivo Maroević

4.   1991. Arheološka iskopavanja izvan barokne crkve:

Izvršitelji: Zvonko Bojčić, Milko Puncer, Krešimir Galović i Slavica Filipović

Nalazi: dio sjevernog srednjovjekovnog zida s kontraforom, ulomak gotičkog svodnog rebra, podne ploče od rimske opeke, skeletni ukop u osi istok-zapad,
neeksplodirana minobacačka granata iz 2. svjetskog rata

Opaska: radovi su naprasno prekinuti 2. kolovoza 1991. uslijed početka bombardiranja Osijeka. K. Galović se pridružuje obrani grada, a između granatiranja evakuira umjetnine iz zbirke franjevačkog samostana u podrum.


5.    1992. Arheološka iskopavanja u unutrašnjosti crkve tijekom postavljanja 
       novog poda

       Izvršitelji: Zvonko Bojčić i, Milko Puncer

       Nalazi: šesterostrana srednjovjekovna baza nosača, dijelovi turskih pregradnji i 
       barokne grobnice


6.      1993.:

  I. etapa: Arheološka iskopavanja iza baroknog deambulatorija i dvorišnog zida

                      Izvršitelji: Milko Puncer i Krešimir Galović

                     Nalazi:  sjeverna i južna šesterostrana srednjovjekovna baza nosača 
                     s ostacima žbuke, dio južnog zida s kontraforom, ulomci gotičke svodne
                     profilacije s tragovima boje, skeletni ukop iz 19. stoljeća s priloženim
                     novčićem u osi sjever- jug,  ulomci tzv. „turske keramike“, Konstantinov
                     novac te ulomci antičke keramike i opeke.

      II. etapa: Arheološka istraživanja istočno od barokne crkve u dvorištu
                     umjetničkih atelijera

                      Izvršitelji: Milko Puncer i Krešimir Galović

                      Nalazi: dijelovi južnog i sjevernog srednjovjekovnog zida s bočnim 
                      kontraforima i tragovima žbuke, dio zidova svetišta nekadašnje crkve,
                      podnica crkve od rimske opeke, nadgrobna ploča plemićke obitelji
                      Korog, rimska kamena spolija s uklesanim križem, ostaci
                      srednjovjekovne kripte, dvije monolitne baze od žbuke i lomljene
                      opeke između kojih se proteže kripta, srednjovjekovni grob uz 
                      južnu bazu kripte sa skeletnim ukopom u osi istok- zapad i metalnom
                      strelicom, 1 srednjovjekovni novčić i prsten, ulomci tzv. „turske
                      keramike“, dijelovi baroknih zidova na prostoru svetišta srednjovjekovne
                      crkve i jedna mjedena barokna votivna medalja s motivom 
                      osječkog starog franjevačkog samostana, ulomci keramike, ostaci 
                      peći i životinjske kosti.

   Nakon završetka radova čitavo je nalazište zaštićeno i nasuto s humusom.



Pregled nalaza ostataka arhitekture i drugih predmeta



PRILOZI ISTRAŽIVANJU SREDNJOVJEKOVNE CRKVE SVETOG TROJSTVA U OSIJEKU

Napomena:

Prijepis dijelova rukopisa o istraživanju osječke srednjovjekovne crkve napisanog tijekom 1994. i 1995. godine. Zbog obima priloga iz izvornog su teksta izuzete bilješke.



Tvrđa, pogled iz zraka


UVOD

Prostor današnje Tvrđe u Osijeku, kako su dala nagovijestiti već neka ranija istraživanja, bilježi neprekinutu nit života od prapovijesti do današnjih dana. Poseban obol ovom kontinuitetu dala su posljednja istraživanja na mjestu današnje barokne franjevačke crkve, te položaju istočno od nje, a koja su s prekidom tijekom ratnih događanja trajala od 1989. do 1993. godine.
Ova su istraživanja na svijetlost dana iznijela zanimljive ostatke srednjovjekovne arhitekture, koji upućuju da se na ovom mjestu tijekom srednjeg vijeka nalazio veći sakralni objekt, koji svojim izgledom i veličinom pokazuje usku vezu sa srednjoeuropskim graditeljskim nasljeđem.


Idealna rekonstrukcija srednjovjekovnog Osijeka




O LITERATURI/POVIJESNI PREGLED


Na postojanje srednjovjekovnog sakralnog objekta u sjeveroistočnom djelu osječke Tvrđe već je odavno upućivala i literatura, počevši od Josipa Bösendorfera u njegovom temeljnom radu iz 1910. godine naslovljenog „Crtice iz slavonske povijesti“. Navedeni je rad pisan prema sistemu registra, što navodi i Nada Klaić, napominjući da Bösendorfer polazi od Csankijeva „Magyaroszág torténelmi a Hunyadiak korban VII“ napisanog između 1894. i 1897. godine. Ovo je Csankijevo djelo po svojoj naravi registar postojeće građe o slavonskim županijama u srednjem vijeku. Bösendorfer u svojim „Crticama“ daje istaknuto mjesto ulozi cistercitskog reda iz opatije Cikador u Mađarskoj, a koji je na prostoru srednjovjekovnog Osijeka „imao pravo ubiranja pijacovine i prijevozne maltarine.“ Već je tada Bösendorfer dobro uočio, da je ključnu ulogu u razvitku grada Osijeka odigrao sukob oko prijelaza na Dravi i prevlasti nad gradom između cistercita i plemićke obitelji Korog, koja je tijekom 14. stoljeća, u vrijeme ovog sukoba, u svojim rukama držala veći dio Vukovske županije.
Nakon Bösendorfera važan pomak u promišljanju srednjeg vijeka u Osijeku načinio je ing. Radoslav Franjetić u nizu urbanističko- arhitektonskih analiza osječke barokne jezgre, a pri čemi je prikupljen i veći broj ranijih tvrđavskih planova. Osobiti je zanimljiv njegov nacrt navodnog „antičkog“ kaštela u sjeveroistočnom dijelu Tvrđe. Ovim je ing. Franjetić otvorio značajno pitanje postojanja ne samo kaštela već i antike u ovom djelu Tvrđe.



Idealna rekonstrukcija turskog Osijeka

Najveći pomak u rasvjetljavanju osječkog srednjovjekovlja postignut je 1962. godine knjigom Ive Mažurana, naslovljenom „Srednjovjekovni Osijek“. Mažuran u knjizi po prvi put sustavno objavljuje i komentira prikupljenu arhivsku građu vezanu uz srednjovjekovni Osijek, s posebnim naglaskom na sporne odnose između cistercita i plemićke obitelji Korog. Mažuran upravo u Korogima vidi neposredan utjecaj na oblikovanje urbane jezgre kasnosrednjovjekovnog Osijeka, ističući njihovu osobitu ulogu pri podizanju (ili obnovi) obrambenih zidova oko grada, te gradnji kaštela i „nove crkve“ unutar grada. Na ovaj su problem ukazivali već Bösendorfer i Franjetić, no tek Mažuran u navedenom djelu zalazi dublje u srž problema.
Od posebne je važnosti i Mažuranov rad u kome je obrađen porezni popis grada Osijeka i njegove okolice iz 1469. godine. U komentaru popisa Mažuran se po drugi put dotiče problema izgleda tadašnjeg Osijeka, iznoseći pri tome podatak, da se između 1332. i 1335. godine pojavljuju vijesti o župnoj crkvu posvećenoj sv. Duhu i njenom svećeniku Nikoli. U poreznom popisu obuhvaćeno je 218 obveznika, a zanimljivo je to da se među inima javljaju i tri kamenoresca (lapicida): Demetrius lapicida, te dva Johannesa.


Nadgrobna ploča Filipa Koroga čiji su ulomci pronađeni tijekom arheoloških istraživanja



Prije Mažurana na ovaj je popis upozorio i Kamilo Firinger, naglašavajući ulogu srednjovjekovnih komunikacija pri formiranju osječke srednjovjekovne urbane jezgre. Time se Firinger nadovezuje na kritičku obradu nekoliko „jeruzalemskih itinerera“ Nikole Kosanovića. Temeljem njih zasnovana je teza da se tijekom 11. stoljeća, kada su se pojavili prvi itinereri, „prvi put, sasvim određeno, spominje naselje na mjestu današnjeg Osijeka.“

Tijekom rada na ovom tekstu (1994./5. op.a.) objavljena je i druga Mažuranova knjiga sa srednjovjekovnom tematikom naslovljena „Srednjovjekovni i turski Osijek“. Ova knjiga predstavlja sumiranje ranijih Mažuranovih istraživanja, ali isto tako autor iznosi i nekoliko novih podataka vezanih uz plemićku obitelj Korog.



Prikaz turskog Osijeka iz 1610.


Najvrjednije podatke o izgledu srednjovjekovnog Osijeka pružaju nam podaci iz vremena turske okupacije. U opisu turskog Osijeka putopisca Evlije Čelebije (Čelebi), objavljenom u njegovim „Putopisima“, nalazimo podatak da je u Osijeku: „od svih najpoznatija Sulejman-kanova džamija, koja se nalazi pred kapijom citadele i koja je u stara vremena bila crkva.“ Ovaj je prostor, kao što je rečeno, bio u središtu pozornosti i pri Bösendorferovim, Franjetićevim i Mažuranovim rekonstrukcijama srednjovjekovnog Osijeka. Čelebija nam čak točno određuje i položaj crkve-džamije, ističući kako se ona nalazi kod južnih vrata citadele, a koja je prema njemu smještena u sjeverozapadnom uglu „Srednjeg grada“, na obali rijeke Drave. Važno je naglasiti, da su svi autori uvidjeli kako je današnji franjevački samostan s crkvom izgrađen na temeljima srednjovjekovne jezgre Tvrđe, a koju su činili kaštel i crkva, odnosno kasnija džamija.


Tehnička snimka romaničkog portala, M. Puncer



OPIS I ANALIZA PRONAĐENIH OSTATAKA SREDNJOVJEKOVNE CRKVE



Pronađena crkva svojim je zapadnim djelom, gotovo do polovice, smještena ispod postojeće barokne crkve. U prostoru barokne crkve pronađen je njen zapadni zid, te kameni portal oblikovan u romaničkom slogu. Preko ovog portala prelazi sjeverni zid s rasteretnim lukom, te oltar sv. Josipa, tako da se jedan dio portala nalazi unutar crkve, a drugi dio ispod sakristije. 




Nalaz romaničkog portala, radovi 1989.



Romanički portal, pogled na presjek 



Romanički portal, faze čišćenja, 1989.





Zapadni je zid građen uskom srednjovjekovnom opekom, a na nekim je mjestima bila sačuvana žbuka. U jugozapadnom uglu ovog zida pronađen je ugaoni kontrafor, te fragment južnog zida srednjovjekovne crkve, koji su u nastavku uništile zidane barokne grobnice. Unutar svetišta barokne crkve nađena je pri obnovi poda i šesterostrana baza nosača srednjovjekovne crkve. Ostaci sjevernog zida nisu utvrđeni budući da je na njima izgrađen kasniji objek koji se nalazi sjeverno od današnje crkve.


Zapadni zid srednjovjekovne crkve, 1989.

Detalj jugozapadnog zida s ugaonim kontraforom, 1989.



Baza nosača, 1992.


Ostatak zidova srednjovjekovne crkve pronađen je tijekom nastavka arheoloških istraživanja izvan barokne crkve, odnosno istočno od njena svetišta. Tada su otkriveni dijelovi južnog zida i sjevernog zida s kontraforima, te dio svetišta. Južni je zid pronađen iza svetišta barokne crkve u punoj dužini, do „ramena“ zida gdje prelazi u svetište nekadašnje crkve. Na njemu su pronađena dva kontrafora. Prvi je bočni, (pronađen je uz barokno svetište), a drugi ugaoni, kod „ramena“ zida srednjovjekovnog svetišta. 





Južni zid srednjovjekovne crkve, 1993.
Južni zid srednjovjekovne crkve, mjesto nalaza antičkog novčića, 1993.



Unutrašnje lice srednjovjekovnog južnog zida s ostacima žbuke, 1993.


Identična situacija utvrđena je i pri pronalasku sjevernog crkvenog zida, na kojem su također pronađena dva kontrafora, bočni i ugaoni. Između južnog i sjevernog bočnog kontrafora, neposredno iza baroknog svetišta,  pronađene su dvije šesterostrane baze nosača, koje odgovaraju onoj pronađenoj unutar barokne crkve. Obje su baze zidane opekom, a na kojoj je mjestimično bila vidljiva fino obrađena žbuka. Južna je baza vidljiva samo djelomično budući da je na nju „sjeo“ zid baroknog deambulatorija.




Iskopavanje sjevernog srednjovjekovnog zida s kontraforom, 1991.



Sjeverna baza nosača, 1993.

Nalaz bojane žbuke na  licu sjeverne baze nosača, 1993.

Nalaz podnice uz sjevernu bazu nosača, 1993.


Svetište srednjovjekovne crkve nije još u potpunosti istraženo, tako da nam je nepoznat njegov zaključak. Ziđe svetišta s obje je strane znatno fragmentirano zbog kasnijih turskih i baroknih intervencija. Pri istraživanju sam uspio utvrditi, da je na ovom mjestu tijekom baroka bio podignut sjeverni i zapadni trakt tzv. „starog samostana“, a čiju su izgradnju franjevci započeli odmah nakon protjerivanja Turaka. Danas je od ovog samostana sačuvano samo njegovo istočno krilo (danas umjetnički atelijeri i Galerija Waldinger). Od svetišta je najbolje sačuvano i istraženo južno i sjeverno „rame“ s ugaonim kontraforima.



Nalaz završetka sjevernog zida, ugaonog kontrafora, ramena crkve i dijela svetišta, 1993.


Na temelju istraživanja prostora ispred svetišta srednjovjekovne crkve moglo bi se pretpostaviti postojanje kripte u osi sjever-jug. No zbog kasnijih gradnji na tom mjestu nije postojala mogućnost daljnjih sondažnih radova. Naime preko čitave dužine kripte u osi sjever-jug proteže se zid s kraja 18. stoljeća, tako da je tijekom radova postojala velika opasnost od njegova urušavanja. Do uklanjanja spomenutog zida i nastavka sondaža pitanje kripte treba ostaviti otvorenim.


Nalaz srednjovjekovne kripte pred svetištem, 1993.




K. Galović proučava srednjovjekovni grob unutar pronađene kripte, 1993.


Uz pomoć otkrivenih elemenata srednjovjekovne arhitekture u mogućnosti smo u cjelini rekonstruirati nekadašnje crkve. Riječ je o trobrodnoj crkvi zidanoj opekom. Crkvu su na tri broda dijelila sa svake strane tri nosača, čiju su stopu s vanjske strane, uz neznatna odstupanja pratila po tri bočna kontrafora. Uglovi crkve bili su poduprti s uglovnim kontraforima.


Idealna rekonstrukcija osječke srednjovjekovne crkve, K. Galović, 1994.


Svetište crkve, iako do kraja neistraženo, na temelju sačuvanih ostataka i usporedbi s srednjoeuropskim primjerima, možemo definirati kao znatno izduženo, što ovu crkvu određuje kao tip trobrodne crkve s produženim svetištem. Da li je njegov zaključak bio ravan ili poligonalan trebala bi odrediti daljnja sondažna istraživanja. Polazeći od rasporeda otkrivenih elemenata srednjovjekovne arhitekture u mogućnosti smo prilično pouzdano rekonstruirati veličinu srednjovjekovne crkve. Dužina sva tri broda je 24,5 m., dok im je širina 14,5 m. Bočni su brodovi široki 3 m. Na temelju ovih mjera može se pretpostaviti da je dužina svetišta bila između 12 do 15 m. Ovime bi cjelokupna dužina pronađene crkve bila oko 40 m.


Idealna rekonstrukcija presjeka srednjovjekovne crkve, K. Galović, 1994.


Jedno od bitnih pitanja, a koje se nameće u vezi s otkrivenom crkvom je njen odnos s romaničkim portalom, budući da svojom romaničkom izvedbom odudara od stila i izvedbe crkve, koja odražava karakteristike gradnje iz sredine 14. stoljeća. Nameću nam se tri mogućnosti kao odgovor na ovo pitanje. Prva je, da je portal demontiran i donesen s neke druge crkve. Druga nas mogućnost upućuje na pretpostavku postojanja nekog ranijeg sakralnog objekta na mjestu ili neposrednoj blizini ove crkve, s kojeg je ovaj portal preuzet kao njegov najreprezentativniji dio. Zadnja mogućnost, i najmanje moguće prihvatljivija je, da je riječ o utjecaju tradicionalizma sredine, koja u nemogućnosti da prihvati odjeke „novog stila“, za ono vrijeme suvremenoj arhitekturi, pridodaje jedan tradicionalan, a njoj već viđen element u obliku romaničkog portala.




Romanički portal, detalj nakon čišćenja, 1989.

Naknadna opaska (post festum):

S dvadesetogodišnjom distancom, te uslijed nekih novijih nalaza u Slavoniji i Mađarskoj, danas sam skloniji razmišljanju da je portal podignut integralno s crkvom. No, na pitanje točne datacije objekta, smatram da će se moći odgovoriti tek nakon cjelovitih istraživanja i komparativnih usporedbi s recentnim nalazima s područja Mađarske.



Pronalazak nadgrobne ploče Filipa Koroga, 1993.


Problematikom portala nameće se i pitanje faza arhitektonskih zahvata na pronađenoj srednjovjekovnoj crkvi. Ako je postojala ranija romanička crkva, ona je svakako morala funkcionirati u vrijeme dok su Osijek u svojim rukama držali cisterciti, a koji se ovdje javljaju krajem 12. stoljeća. Nepobitno uz dolazak plemićke obitelji Korog u Osijek tijekom 1351. godine, možemo vezati obnovu ranije, ili izgradnju nove crkve sv. Trojstva. Na neposrednu vezu Koroga s izgradnjom ili obnovom ove crkve upućuje i nalaz nadgrobne ploče od crvenog mramora s grbom Koroga i rubnim latinskim natpisom.:

… (IA)CET·NOPILIS·H·(U)M(I)L(I)S·PHILLIPP·D(E)KOROG
… M·OBIIT·III DIE·PASCH(A)L(I)TII·AN(N)O·D(OMI)NI·M·
… CCC·NONAQ(ESIMO)IIII …




Podizanje pronađenih ulomaka nadgrobne ploče Filipa Koroga, 1993.


Iz teksta se vidi da je ploča pripadala Filipu Korogu, koji je 21. Travnja 1394. godine umro u Osijeku, gdje je i pokopan. Spomenuti Filip Korog sin je Filipa, koji je 1351. godine stekao Osijek i brat glasovitog bana Stjepana Koroga, a koji je umro nedugo nakon njega.
Važno je napomenuti da je nadgrobna ploča nađena u sjeveroistočnom dijelu sjevernog broda srednjovjekovne crkve, odnosno uz svetište. Prema položaju u kome sam zatekao njene ulomke pri iskopavanju, držim da je prvotno bila ugrađena u sjeverni zid, odmah do ramena svetišta. Zanimljivo je da je donji ulomak ove ploče slučajno pronađen na istom mjestu već tijekom šezdesetih godina, nakon čega je dugo godina bio smješten u atriju Muzeja Slavonije.



Nadgrobna ploča Filipa Koroga nakon iznošenja iz sonde, 1993.


Ovom nadgrobnom pločom još se jednom vračamo na problem kripte srednjovjekovne crkve, pošto je sada više no očito da su ovdje Korogi imali obiteljsku grobnicu. No ovaj nam nalaz nepobitno ukazuje na ulogu Koroga, kako na formiranje kasnosrednjovjekovnog Osijeka, a tako i na obnovu ili izgradnju crkve sv. Trojstva. Istog je mišljenja i Ive Mažuran koji svoje mišljenje u knjizi o srednjovjekovnom i turskom Drugi argument koji iznosi Mažuran je taj da: „Nasuprot rođenoj i nećacima koji su težili i željeli svoju sposobnost iskazati i dokazati dvorskim, vojnim i državnim poslovima i tako steći naklonost dvora, Filip se nije isticao u javnom životu. Na čelu vrlo razgranate i utjecajne obitelji on se zapravo iscrpljivao uređenjem Osijeka …“ 




Idealne rekonstrukcije unutrašnjosti srednjovjekovne crkve, K. Galović, 1994.



Nema dvojbe da je Filip imao istaknutu ulogu pri izgradnji srednjovjekovnog Osijeka, a tako i crkve sv. Trojstva, no teško je vjerovati da bi osoba koja nije u vezi sa suvremenim zbivanjima bila u stanju pokrenuti obnovi ili izgradnju crkve ovakve kvalitete.  Skloniji sam mišljenju da su za promicanje novih „arhitektonskih ideja“ bila mnogo „podobnija“ njegova braća Ludovik i Stjepan zbog bliskih kontakata s ugarskim dvorom, a tako i drugim srednjoeuropskim središtima. Uzmemo li u obzir činjenicu da je Ludovik na ugarskom dvoru doživio uspon oko 1367. godine, odnosno, da je Stjepan proglašen za bana Mačve 1383. godine, kada je pri samom vrhu društvene ljestvice na ugarskom dvoru, mogli bi smo i temeljite graditeljske zahvate Koroga na crkvi sv. Trojstva datirati nakon 1360., odnosno između 1367. i 1385. godine. Osobito valja istaknuti odanost Stjepana Koroga kralju Sigismundu, a posredstvom koga na ugarski dvor iz Praga dolaze Parleri. Prema mišljenju Anđele Horvat Sigismund je posredovao i pri dolasku Parlera iz Budimpešte u Ilok, dakle u neposrednu blizinu Osijeka.


Ulomci gotičke profilacije, 1993.





Nakon ovih zahvata crkva sv. Trojstva je do dolaska Turaka doživjela tek nekoliko manjih preinaka unutrašnjosti. Najraniji je zahvat bila pregradnja kamene stepenice uz sjeverno „rame“ zida uz svetište, a što neposredno treba vezati uz formiranje manjeg oltara uz kriptu, odnosno grobnicu Koroga. Nešto kasnije, vjerojatno tijekom 15. st. neznatno je podignut nivo crkvenog poda, prilikom čega je s antičkom opekom bila prekrivena izvorna razina poda te donja baza romaničkog portala.



Romanički portal prije čišćenja s vidljivim turskim zidom i podnicom od rimske opeke, 1989.




Nakon dolaska Turaka 1562. godine srednjovjekovna je crkva bila pretvorena u džamiju, o čemu nam svjedoči i Evlija Čelebija. No tijekom je istraživanja bilo teško sa sigurnošću utvrditi o kakvom se sve ovdje radilo intervencijama. Jedino je pouzdano utvrđeno da je tada bio zatvoren (zazidan op.a.) romanički portal. Naime portal je u potpunosti bio zaliven smjesom žbuke i lomljene peke, a što ga je u jednu ruku konzerviralo i spasilo od uništenja. Ostale se unutrašnje pregradnje iz vremena turske okupacije mogu naslutiti tek na osnovu nekoliko zidnih ulomaka u koje su kao spolije bili ugrađeni ulomci gotičkih svodnih rebara.


Nalaz gotičkih svodnih rebara, 1991.


Nalazi na prostoru srednjovjekovne crkve vrlo su oskudni. Među najzanimljivijim nalazima treba istaknuti nalaz jednog Konstantinovog novčića ispod temelja južnog zida s ulomcima antičke keramike i opeke, a što nas izravno upućuje na prisustvo antike na prostoru Tvrđe. Neposredno ispred svetišta uz kriptu crkve pronašao sam jedan srebrenjak za koji je utvrđeno da potječe iz vremena Matije Korvina, najvjerojatnije pripadajući misiji između 1482. i 1490. godine. Uz ovaj sam srebrenjak pronašao sam i prsten, izrađen najvjerojatnije u vrijeme kada i pronađeni novčić. U samoj kripti sam pronašao uz njenu bazu jednu manju zidanu grobnicu sa skeletnim ukopom uz koji se nalazila srednjovjekovna strelica. 



Kronološki pregled nalaza, K. Galović, 1993.



UVJETI FORMIRANJA OSJEČKE SREDNJOVJEKOVNE JEZGRE


Temeljni uvjeti za formiranje srednjovjekovne urbane jezgre na prostoru osječke Tvrđe bili su na prvom mjestu idealan položaj te konfiguracija terena. Tvrđa je smještena na jednom uzvišenju, koje je sa sjevera štitila rijeka Drava, a sa istoka i zapada oplahivala su ga dva potoka, odnosno dravska pritoka. Kontinuitet naseljavanja ovog uzvišenja seže prema arheološkim nalazima u brončano doba.




Rekonstrukcija topografskog prikaza Murse u odnosu na položaj Tvrđe


Istočno od položaja Tvrđe u rimsko se doba razvila antička Mursa. U početku Mursa je bila vojni logor koji je prerastao u veći grad, kome je za vladanja cara Hadrijana status kolonije- COLONIA AELIA MURSA. Ovo je antičko središte bilo od velikog strateškog značaja, zbog prijelaza, odnosno mosta preko rijeke Drave.




Pogled na Tvrđu




U doba antike na mjestu današnje Tvrđe, kako se pretpostavlja, postojao je utvrđeni objekt (kaštel). Nakon uništenja Murse, odnosno sloma Carstva, spomenuto je uzvišenje s kaštelom te Dravom i njenim pritocima moglo pružiti sigurno utočište narodima koji su tijekom narednih povijesnih previranja dolazili na ovo područje. U prilog iznesenoj tvrdnji ide podatak da je nešto istočnije od položaja Tvrđe evidentirano pokapalište s nalazima tzv. „bjelobrdske kulture“. Nešto južnije od položaja Tvrđe evidentirano je i kasnosrednjovjekovno groblje s ostacima arhitekture. Uz povoljan položaj za razvitak srednjovjekovnog Osijeka od ključne su važnosti bile i cestovne komunikacije, koje imaju kontinuitet od rimskog doba. Nakon propasti Carstva tim su se komunikacijama, osobito dravskim putem, služili i Franci pri sukobima s Avarima i Slavenima, te u prodoru k istoku. Uz ceste od velike je važnosti za srednjovjekovni Osijek bila i luka, odnosno prijelaz preko Drave, a koji se formira kod Tvrđe nakon uništenja Murse i rušenja dravskog mosta. Nakon smirivanja situacije u Panoniji, te formiranja Ugarskog kraljevstva dolazi do ponovne veće cirkulacije ljudi ovim područjima. O povratku sigurnosti u ove krajeve svjedoči nam i nekoliko „jeruzalemskih putopisa“ u kojima se među inim opisuje i dio puta uz rijeke Dravu i Dunav. U jednom od njih po prvi se put spominje i Osijek, ali ne po imenu, već kao siguran prijelaz preko rijeke. Na osnovu tih rukopisa doznajemo da su tijekom tri križarska rata Dravu kod Osijeka prešle čak četiri križarske vojne.





Prikaz turskog Osijeka prema grafici iz 1687.


Koristeći se spomenutim putevima, za vrijeme vladanja ugarskog kralja Gejze II u Osijek su stigli cisterciti iz opatije Cikador (de Zeek). Ovdje im je kralja dao pravo ubiranja skelarine i tržne trošarine. Upravo u njihovom dolasku treba tražiti neposredan razlog izgradnje u Osijeku monumentalne trobrodne crkve sv. Trojstva. Početkom 14. stoljeća za osječki se prijelaz počinje sve više interesirati i plemićka obitelj Korog. Godine 1351. Korogi stječu prava na Osijek, a što je rezultiralo iscrpljujućim sukobom s cistercitima oko prava na ubiranje osječke placarine i brodarine. To je ujedno i vrijeme punog procvata srednjovjekovnog Osijeka. Tada se u potpunosti obnavlja trobrodna crkva, a vjerojatno se uz nju gradi i kaštel. Nažalost ovaj će razvoj biti prekinut 1526. godine uslijed turske okupacije. Turci će dravski prijelaz koristiti pri daljnjem osvajanju Ugarske, a u vezi čega podižu i glasoviti Sulejmanov most.



Prikaz turskog Osijeka prema grafici iz 1673.

Nakon što su Turci tijekom 1678. godine pobjegli iz Osijeka, od objekata koji su postojali prije njihove okupacije, oslobodioci su zatekli kaštel, islamiziranu crkvu sv. Trojstva te prostor južno uz crkvu u osi istok-zapad, a koji se u pisanoj građi tada spominje kao „javni put“. Crkva i kaštel nisu bili srušeni odmah po odlasku Turaka. Tim više jer je kaštel, budući da je još uvijek postojala opasnost od turskog prodora, predstavljao relativno siguran objekt za smještaj vojske, a imao je i povoljan strateški položaj kojim se mogao kontrolirati prijelaz preko rijeke Drave. U izvorima se spominje da je austrijska vojska popravila i koristila tri turske vojne zgrade i to: „Grosse Burg Cassern“, „Offizers Absteigquartier“ i „Krankenhaus“.


Pokušaj idealne rekonstrukcije srednjovjekovne crkve, kaštela i "javnog puta", K. Galović, 1994.



Istovremeno će kraj nekadašnje crkve sv. Trojstva, odnosno turske džamije franjevac Simon iz Bača „napraviti oltar od dasaka“ i „zasaditi čvrsto jedan veliki drveni križ“. Vjerojatno su franjevci do izgradnje nove, barokne crkve za obred koristili dio stare crkve sv. Trojstva. Neposredna blizina vojnih objekata i prostora koji su zaposjeli franjevci uz nekadašnju crkvu, bit će uzrokom dugogodišnjih razmirica. Na ovom se prostoru između 1687. i 1712. godine, a što su dokazala i arheološka istraživanja, počeo formirati tzv. „prvi samostan“. Bio je tlocrta u obliku slova U, a obuhvaćao je kao se vidi na planu Tvrđe iz 1733. godine jedan dio (jugoistočni) današnjih atelijera i galerije „Waldinger“, koji su činili njegov istočni trakt. Sjeverni trakt bio je djelom na prostoru svetišta nekadašnje srednjovjekovne crkve, a što su potvrdili i arheološki nalazi, dok je zapadni protezao u osi sjever- jug neposredno uz svetište nove franjevačke crkve koja je bila u izgradnji. Prema jugu samostan je bio otvoren prema tzv: “javnom putu“, koji je i danas u funkciji (pod svodovima op.a.). Između zapadnog samostanskog trakta i nove crkve formirao se jedan prazan prostor koji je dugo vremena služio kao manje groblje (do 1845. godine), a nešto sjevernije, prema vojnoj parceli izgrađen je bunar za opskrbu s vodom, koji je ucrtan na jednom planu iz 1786. godine, a pronađen je tijekom arheoloških istraživanja. Kao što je rečeno položaj zapadnog i sjevernog samostanskog trakta utvrđeni su tijekom arheoloških istraživanja a nalazili su se na prostoru svetišta srednjovjekovne crkve. U franjevačkoj se samostanskoj spomenici spominje da je u zapadnom traktu bila kuhinja, a što je potvrđeno na ovom prostoru pronalaskom velike količine keramičkih ulomaka, životinjskih kostiju, gareži te ulomaka peći. 



Rekonstrukcija gradnje tzv. starog samostana" i  franjevačke crkve od 1689. do 1712., K. Galović, 1994.

Sljedeća faza oblikovanja ovog prostora obuhvaća vrijeme od 1712. do 1735. godine. Tada je ovaj prostor poprimio današnji izgled. Franjevačka je crkva bila izgrađena do kraja, a na sjevernoj joj je strani prigrađen toranj. U to vrijeme kaštel je već odavno bio srušen. Na istočno trakt tzv. „starog samostana“ u smjeru sjevera nadovezuje se novi objekt, koji se proteže sve do gradskog zida i Vodenih vrata. Prema planu iz 1733. godine vidi se da u to vrijeme započinje gradnja južno od „javnog puta“ tzv. „novog samostana“ i to manji dio sjevernog trakta, čitav istočni trakt i veći dio južnog trakta. Tada je najvjerojatnije prostor između tzv. „starog samostana“ i vojnih objekata tzv. „Topničke kasarne“ sjeverozapadno od njega odvojen zidom. Ukapanje na prostoru iza crkvenog tada još traju.



Rekonstrukcija arhitektonskih promjena na prostoru franjevačke crkve od 1712. do 1733., K. Galović, 1994.



U narednom razdoblju od 1733. do 1783. godine franjevačka je crkva u potpunosti dobila današnji izgled s kapelom, sakristijom i tornjem uz sjeverni zid, deambulatorijem uz svetište te uskim hodnikom za pristup crkvenom koru s južne strane. Tada su srušeni sjeverni i zapadni trakt tzv. „starog samostana“, dok je tzv. „novi samostan“ dovršen i spojen s crkvom i preostalim dijelom „starog samostana“ svodovima. U to vrijeme i tzv. „Topnička kasarna“ dobiva svoj sjeverni trakt. Ovim je zahvatima urbanističko- arhitektonski definiran ovaj prostor, koji se neće znatnije mijenjati sve do današnjih dana. Uredbom cara Franje Josipa II. franjevci su bili preseljeni iz „novog samostana“ u nekadašnju rezidenciju isusovačkog reda koji je car u to vrijeme raspustio. Tada je u potpunosti zidom od prostora nekadašnjeg „starog samostana“ odvojen „stari put“, odnosno ulica pod svodovima. Godine 1937. Franjevci dobivaju od tadašnjih vlasti dozvolu za korištenje nekadašnje zgrade tzv. „Topničke vojarne“, a u kojoj borave i danas.


Rekonstrukcija arhitektonskih promjena na prostoru franjevačke crkve od 1733. do 1783., K. Galović, 1994.


Rekonstrukcija arhitektonskih promjena na prostoru franjevačke crkve od 1783. do 1936., K. Galović, 1994.