Pretraži ovaj blog

Učitava se...

srijeda, 15. veljače 2012.

ARHITEKT MILAN FREUDENREICH

Pisma bratu Aleksandru Freudenreichu



Piše: Krešimir Galović ©


Iako nas od rađanja hrvatske arhitektonske moderne dijeli tek nešto više od jednog stoljeća, uz mnoge njene protagoniste i događaje vezano je mnoštvo nepoznanica. Postoji čitav niz osoba koje je u potpunosti prekrio veo zaborava. Nabrojimo samo neke kao što su: Josip Marković, Stevo Katarinček, Milan Freudenreich, Oktavijan Stefanutti i Ferdinand Florschütz. 



Milan Freudenreich- osnova vile, 1919.



Jedna od najosebujnijih osobnosti koja se pojavila na hrvatskoj arhitektonskoj sceni je arhitekt Milan Freudenreich, brat poznatijeg arhitekta Aleksandra Freuenreicha. Prema podacima iz Spomen-izvještaja Državne srednje tehničke škole u Zagrebu iz 1932./3. Milan Freudenreich rođen je 1899. godine u Beču, a 1919. apsolvirao je na Državnoj tehničkoj školi, odsjek arhitekture zajedno sa Stjepanom Katarinčekom, Dragutinom Octenjakom, Oktavijanom Stefanuttijem i Vladimirom Kirinom. Podataka o njegovom životu gotovo da i nije bilo, izuzev jedne šture crtice u jednom broju Arhitekture, sve do pronalaska pisama bratu Aleksandru iz Egipta a gdje je kao priznati arhitekt proveo veći dio života. Iz razdoblja školovanja, odnosno boravka u Zagrebu, ostale su sačuvane tek četiri osnove, školska rada Milana Freudenreicha i to: Osnova seoske općinske zgrade (23.VI 1918.), Osnova izložbenog paviljona (studeni 1918.), Osnova vile (14.VI 1919.), Osnova trgovačke kuće (u lipnju 1919.), koje je kao profesor ovjerio  arhitekt Edo Šen, te crtež vrtnog paviljona bez datacije no s pečatom Otta Mundera, ovlaštenog graditelja i građevnog mjernika. Svi navedeni projekti vidno su pod stilskim utjecajem starijeg brata Aleksandra, koji je tada vodio vlastiti atelijer a u kome je jedno vrijeme radio i Milan. Malo je  poznato da se tijekom života u Hrvatskoj, Milan Freudenreich također uspješno djelovao i kao karikaturist. Riječju, Milan Freudenreich jedan je od pionira hrvatske moderne karikature. 


Milan Freudenreich- osnova izložbenog paviljona, 1918.



Godine 1923. u vrijeme udruživanja Aleksandra Freudenreicha i Pavla Deutscha u zajednički atelijer, Milan napušta Hrvatsku, a njegov životni put postaje, kako se iz pisama vidi, nalik životu kakvog junaka iz pustolovnih romana. Poput pravog boema prvo u društvu školskih kolega Stefanuttija i Octenjaka odlazi u Pariz upravo u vrijeme kada njegovim ulicama i kavanama prolaze rijeke bjelosvjetskih čudaka, anarhista, pisaca i umjetnika slaveći Bretonov manifest nadrealizma. Milan se u Parizu uz raskalašni boemski život, kome se u potpunosti prepustio, posvetio i crtanju i slikanju. U lipnju 1924. godine Milan Freudenreich odlazi u Atenu, a na jesen iste godine zaputio se iz Atene u u Kairo, gdje je proveo veći dio života postavši jednim od najpoznatijih egipatskih arhitekata. Slična sudbina zatekla je i njegove nekadašnje zagrebačko-pariške parampione Octenjaka i Stefanuttija. Arhitekt Octenjak stalno  se nastanjuje u Meksiku, gdje je uspješno projektirajući i gradeći stekao počasni naziv “Pionir Meksika”, dok je Steffanuti postao priznati projektant, graditelj i poduzetnik u Argentini.  Kad bolje promotrim događaje od ovo par zadnjih mjeseci, pa kad se sjetim kako sam živio u Parizu“, slikovito je Milan u pismima bratu Aleksandru opisao svoje boemske dane, „onda vidim teškoga bećara, koji pije i lumpuje, danju spava, a noću troši pare. Pa tko zna, dokle bi to tako bilo išlo, da nije jednog lijepog dana naišao sudnji dan, i moj lola bude osuđen da ode ravno u pakao, gdje će cijelu vječnost da ispašta svoje grijehe. Taj pakao se momentalno nalazi u Ateni.



Milan Freudenreich- osnova trgovačke kuće, 1919.


Milan Freudenreich iz Atene, preko Alexandrije dospijeva u Egipat i nastanjuje se u Kairu. Ondje je u početku u suradnji a kasnije i samostalno u vlastitom atelijeru projektirao i sudjelovao u čitavom nizu natječaja, gradeći stambene višekatnice, vile, hotele, crkve i mošeje. Veliko priznanje doživio je kada mu se jedna njegova džamija našla kao likovni motiv na egipatskoj funti. Nakon II. svjetskog rata s obitelji seli u Kanadu u Montreal, gdje je u 74. godini života 8. svibnja 1973. godine okončao svoj životni put boema, arhitekta i slikara.

U daljnjem nastavku teksta pratit ćemo začudnu životnu priču, pričanu putem pisama koje je Milan Fredenreich pisao bratu Aleksandru iz Kaira. Priča je to o njegovom životnom usponu, od tek prispjelog siromašnog boema koji živi od danas do sutra surađujući u brojnim atelijerima sumnjive reputacije, s jednim tragično okončanim brakom, do postizanja  glavnog životnog cilja u kome naš glavni junak postaje priznati i cijenjeni arhitekt i uzoran obiteljski čovjek. Pisma sam pronašao istražujući građu iz ostavštine Aleksandra Freudenreicha.
                         

Dragi Šandore! Cairo, 7. rujna 1924.                                                                                                                                                                                                                                                                                              
Nakon što sam proboravio pet dana u “Grand Hotel Luna Park” našao sam si stan, to jest namještenu sobu u centru Caira, u jednoj od najotmjenijih ulica. Platio sam je do konca ovog mjeseca, i par dana nakon toga došlo je do neizbježnog, naime ostao sam bez para. Napokon to mi je već prešlo u krv. Dakle, počeo sam da razmišljam što sam obično radio u sličnim prilikama, kad u džepovima nijesam imao drugo no po koju rupu. Sjetio sam se da bih tada obično uzeo neki foršus. No ovdje to ne ide tako, budući da neman nikog poznatog. Onda sam se sjetio da sam u sličnim prilikama radio na selu, prao tanjure u restoranima itd, itd. Zanimajući se tim pitanjem, dođem slučajno do prozora i u momentu svatim da se više ne nalazim u Parizu, niti u Ateni. Napokon sam se sjetio da sam u sličnim prilikama radio i kao arhitekt. Time sa posve teoretskog gledišta to pitanje već sam riješio. No i ovdje se očitovala ona velika razlika koja postoji između teorije i prakse. Razjasniti ću ti ukratko tijek kojim sam to pitanje riješio. Prije svega zaključio sam neosporivi fakat, da u Cairu postoje arhitekti, a što se najbolje da vidjeti iz kuća koje ovdje postoje. Stoga, počeo sam da študiram kuće razdijelivši ih u slijedeće grupe: stare kuće, nove kuće, kuće netom dogotovljene, kuće koje se svršavaju, kuće koje su u gradnji i napokon kuće koje se tek počimlju graditi. U svezi s time u študij sam uzeo i terene. Na temelju toga uvidio sam da postoje uglavnome dvije vrste terena. To jest izgrađeni i neizgrađeni. Dakako, najviše su me zanimali neizgrađeni, te oni na kojima se izvađa rušenje postojeće gradnje. Ukratko zaključivši da u Cairu imade arhitekata koji imadu posla pribavio sam si adrese tih ljudi. Dakle ako obiđem sve arhitekte naći ću i ja onog pravog koji će me platiti 20 funti mjesečno, a onda je pitanje krize riješeno. Ostati će mi samo da zakrpam sve rupe u džepovima i da u njih stavim novac. I kako vidiš ja sam teoretski došao do novca, ali sam u praksi bio prisiljen da založim prsten kako bih mogao izići do kraja mjeseca. O samome gradu ne bih ti još mogao pisati. U glavnom europski dio, zapravo centar grada razmjerno je malen. U njemu se nalaze filijale svih većih pariških trgovina, pa da ulice nijesu pune Arapa mogao bi misliti da si u Europi. No kad zađeš u koju postranu ulicu, onda vidiš toliko Europljana koliko Arapa u Zagrebu. Ulice su uske i uglate. Čovjeku je nekad posve neugodno tamo prolaziti. A kuće, pune su erkera i raznih istaka, najraznijih su visina i položaja. O kakvom građevnom pravcu ne može biti ni govora. Na koncu, ma da kiše skoro nikada nema, ove ulice pune su blata.



Dragi Šandore! Cairo, 17. veljače 1925.                                                                                                                                                                                                                                                                                                                      
Postao sam radin i solidan mladić. Nepijem ništa no vodu i mlijeko. Crnu kavu samo srćem, a wisky jedino pijem ako mi ga tko drugi plati. Najčešće mi ga plaća moj šef- ingenier W. Flory. Pitaš me kako sam se snašao s Arapima? Znaš, s prvim kojim sam imao posla, a bilo je to još u Alexandriji, bio je strašan lopov. Dugi s kojima sam imao posla bio je vodić s lijepim imenom Omar ben Husein, a uz to je bio strašan lopov. Treći koga sam upoznao bio je Chekata Hassan, a uz to i strašan lopov, kao i četvrti, peti, deseti… Nego da ti pričam što mi se desilo prije desetak dana. Bio sam u birou u kome radim više od dva mjeseca, barem dvanaest sati dnevno, pa na nesreću svoju odem na WC. Tom prilikom mi ispadne lisnica. Podignem je i stavim na policu iznad umivaonika, no izađem van i zaboravim na nju. Pola sata kasnije lisnica mi je ostala samo lijepa uspomena, pogotovo 37 funti i putovnica. 



Dragi Šandore! Cairo 21. srpnja 1927.                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                          
Već dugo ti nijesam pisao. A zašto? Zato jer radim. U ožujku 1926. započeo sam rad na velikom međunarodnom natječaju s W. Gavasijem, kojeg je raspisala Egipatska vlada. Program je bio sadržan u tri retka- rekonstrukcija prve džamije podignute u Egiptu. Naziv te ruševne džamije je Amr Ibin el As, a nalazi se u starome Cairu. S W. Gavasijem sam radio i osnovu za hotel- kazino u blizini Beiroutha. Iako sam radio za Gavasia osnova je posve moja, od početka do kraja. No prije par dana svršio sam novi natječaj. Ovaj puta na svoj trošak i na svoje ime. Moju novu adresu nadam se da si primio. Ovaj put imam vlastiti apartman, a možda ću se i oženiti.







Dragi moj i mili Šandore! Cairo 6. travnja 1929.                                                                                                                                                                                                                                                                                                               
Moram Ti se zahvaliti za lijepe fotografije Tvoje još ljepše vile (odnosi se na Freudenreichovu vilu u Bosanskoj 30 iz 1928. op.a.). Interesira me još i unutarnja dispozicija. Fasade su vrlo dobro študirane, a osobito mi se sviđaju motivi za željezo. Uz to metnuo si i snijega na krov! To ti je za naše Egipatske prilike strašan luksuz, a uz to posve egzotično djeluje. Ja Ti još ne mogu poslati fotografije moje vile, no svakako ću ti poslati one moga namještaja i lustera koji su vrlo originalni i uz to kubistički. Imao bih malu molbu dragi Šandore. Nekada si mi poslao par karata iz naših krajeva crtanih po Vladimiru Kirinu. Ako možeš pošalji mi potpunu seriju. Pisao si mi jedan put također da je izašlo nekakvo djelo o radovima arch. Kovačića. Kako si uređujem biblioteku za moj budući biro, to bih rado volio imati i kakovu hrvatsku stvar. Ove godine probavili smo strahovitu zimu. Kiša je padala najmanje dva puta barem po 300- 400 sekunda. Par trgovačkih kuća ozbiljno je već mislilo naručiti iz Europe nekoliko kišobrana, a Muhamed pascha Mahmoud ministar predsjednik već je sastavio pododbore, kako da zamjeni industriju pamuka za industriju kišobrana. Međutim, Englezi su bili za “Regenmantle”, te je skoro došlo do ministarske krize.



MILAN FREUDENREICH Cairo 1. ožujak 1932.                                                                                                                                                                                                                                                                                                            
ARCHITECTE DIPLOME
1 Rue Ebn Salab

Dragi Šandore!



Primio sam pošiljku i službeni dopis za “spomenicu” (odnosi se “Spomen-izvještaj o 40-godišnjici Državne srednje tehničke škole” u Zagrebu iz 1933. op.a.). Pisao sam upravo i Stevi (Stjepan Katarinček, Milanov školski kolega iz Zagreba, djelovao je kao arhitekt u Alexandriji, op. a.) da Ti pošalje za “spomenicu” potrebne maerijale. Budući da sam za sve doznao prekasno, žao mi je što ti nisam mogao poslati najmodernije projekte. Pogotovo kad sam vidio da ste Vi tamo u Zagrebu strašno moderni, posve me je strah da ti pošaljem i ove radove. Svakako smatram kao svoju najvažniju i najsamostalniju stvar crkvu koja je trenutno u izvedbi (crkva sv. Terezije u Kairu, op.a.). Sada radim kod kuće, no također surađujem i sa ing. Floriom, arch. Gavasijem, arch. Rossijem, i ing. Levisom, dok sam  s ing. Katakourinisom u nekoj vrsti “associé”. Uz to što radim na crkvi, svršio sam i jednu malu vilu, a u ruci upravo držim projekt za jednog Francuza koji bi želio graditi kuću u blizini Pariza. S novim stanom u koji sam uselio vrlo sam zadovoljan. Sobe su veće nego u starom, a također je bolja i razdioba. Ured je posve odijeljen od stambenih prostorija. Osim toga prilažem ti njegovu škicu.

                                   
Milan Freudenreich- studija mošeje
   



MILAN FREUDENREICH  Cairo,  24. lipnja 1932.                                                                                                                                                                                                                                                                                                  
ARCHITECTE DIPLOME
1. Rue Ebn Salab
  
Dragi Šandore!

Ljeto je kod nas u punom toku. U Assuanu imaš u hladu 53 stupnja. Kod nas u Cairu mnogo je hladnije, između 35-46 stupnja. Zrak se ne miče, težak je i  napunjen vlagom. Živi se u znoju i nema nikakve nade da se osuši prije mjeseca Listopada. Oni koji mogu odlaze u Europu, Siriju, Rod ili Alexandriju. Kod nas u Egiptu vlada kriza. Turisti ne dolaze jer nemaju novca, pamuk se neprodaje, pa se zemlja ne obrađuje. Jedina utjeha je ta da u Europi, Americi i Australiji nije bolje. Ovdje vremena ne manjka. Ujutro se ustajem, perem, popijem šalicu kave s mlijekom, te odlazim u biro i radim. Zatim odem na gradnju, žurim se da ne izgubim odviše vremena, vratim se u biro i radim do objeda. Kad je ručak na stolu moja supruga Lipa me zove. Htjela bi da odmah napustim posao. Na brzinu jedem te opet nastavljam s poslom. Poslije podne dolaze ili mušterije ili ine službene vizite, i večer je došla. Više puta ako je stvar prešna radi se i poslije večere. I tako iz dana u dan. U slobodne dane ručamo ili kod kuće sami ili vani sa prijateljima. Ljeti umjesto da se znojimo sami, znojimo se u društvu, pa kada smo se doista naznojili odlazimo automobilom prijatelja u vožnju okolicom Caira. U Cairu ima, ili bolje reći u okolici dvije ceste koje su doista dobre za vožnju. Jedna vodi do piramida, a druga do Heliopolisa. Večer provodimo u duštvu uz wisky ili odlazimo u kinematograf, ako nijesmo vidjeli sve filmove. Jer ovdje je običaj da se isti film daje bar tri puta. Nakon preko sedam godina Caira nema više novih impresija, istočni čar je odviše površan, pa ispod njega odmah probija na površinu prevara, glupost, neiskrenost, lijenost, smrad i nečistoća. Neki dan je tako u Cairo prispjela spisateljica Myriam Harry. Došla je ovamo po najvećoj žegi. Neće da je smetaju turisti. Zamisli, htjela bi vidjeti “onaj čar istoka” i “misticizam muslimanske duše”, kako ga ona predstavlja, te će onda o tome da piše. Dakle što se tiče posla ne bih se mogao potužiti. Ma što je mnogo gore, to je pitanje plaćanja. Da čovjek dođe do svojih para prvo ih moraš tražiti usmeno, pa onda telefonirati, naposljetku pisati, slati preporučene listove, onda pregovarati, fiksirati datume, sve dok ne dođeš do uvjerenja da ti klijent čini veliku uslugu ako Ti ponudi malu akontaciju. Ovdje se  i na sudu cjenka. To Ti je ovdje običaj. Prošli tjedan arch. Gavasi kod mene je nanovo gledao “Problemi savremene arhitekture” po Planiću. Dakle dragi Šandore biti ćeš tako ljubazan, pa mi poslati još jedan svezak te knjige.



Milan Freudenreich- stambeno-poslovna višekatnica u Cairu




MILAN FREUDENREICH  Cairo, 20. studenog 1934.                                                                                                                                                                                                                                                                                  
1. Rue Ebn Salab

Dragi moj Šandore!

Imao sam do sada vrlo loš običaj, da i vrlo važne stvari, što se mene osobno tiće, u životu uzimam na vrlo laku ruku. Sva moja putovanja, igre na trkama u Parizu, te tako i moja ženidba bila je na brzu ruku. Ja sam Lipu upoznao 1925. U Cairu sam bio posve sam, bez prijatelja, s ljudima čiji je mentalitet odviše različit od našega. Ne bih rekao da sam bio zaljubljen u nju, ma siguran sam da sam imao za nju mnogo simpatije, a pogotovo mnogo žaljenja. U početku kada smo već živjeli zajedno, pokušao sam u više navrata da prekinem s njome, no uvijek mi je pred očima bilo pitanje “ a što će ona sirota da radi sama”.  I tako Ti je to išlo dalje, dok se jednog dana nisam sjetio da je neugodna situacija za ozbiljnog čovjeka da živi s ženom i da je predstavlja kao svoju ženu, a da praktično nije s njom oženjen, i što je najgore da to svi ljudi znadu. Dakle, jednoga dana prije nego odem na gradnju otišao sam s Lipom u crkvu, platio sam popu 3 funte, te nas je oženio. Evo danas, moji osjećaji za Lipu se nijesu mnogo promijenili. Ona mi je ostala simpatična i uvijek još imam sažaljenja za nju. Ma odlučio sam da se rastavim od nje, jer ona nije žena za mene. A sada dragi Šandore, ja sam osvjedočen da me nećeš ostaviti na cjedilu i računam da ćeš mi dati tvoje ideje i savjete. Piši mi na adresu- Monsieur Guigo Gavasi, architecte, 28. Rue Moudabegh, Cairo. 

Rastava braka s Lipom završila je tragično. Tijekom prosinca 1934. godine Lipa si je oduzela život. Detaljnije o ovom događaju Aleksandra Freudenreicha izvjestio je u dva pisma Milanov prijatelj još iz zagrebačkih dana, arhitekt Stjepan (Stevo) Katarinček. Evo kraćeg izvatka iz posljednjeg pisma:


S. KATARINČEK Alexandrie 4. siječnja 1935.                                                                                                                                                            
ARCHITECTE  ALEXANDRIE
        
Dragi gospodine Šandore!

Kako ste pogodili Lipa si je nehotično uzela život. Iskreni govoreći Lipa je igrala posljednju kartu i nije nikako računala da će ovako završiti. Evo u čemu je sve. Milan je za rastanak ponudio Lipi da idu lumpati, jer bi sutradan trebali da se rastanu. Lipa je to odbila, no Milan je svejedno izašao. Lipa kako bi uplašila Milana, ili pak da ga smili otvorila je plin i legla pred kuhinju. Kako se Milan vratio malo kasnije našao je Lipu onesviještenu. Odmah su je prevezli u bolnicu, ma više se nije probudila i umrla je prije podne. To je eto sve.



Milan Freudenreich- natječajna studija hotela u Cairu
                                                                                     

                                       


MILAN FREUDENREICH  Cairo, 20. lipnja 1935.                                                                                                                                                   
ARCHITECTURE DIPLOME
Rue Ebn Salab
  

Dragi moj Šandore!
Što se slikarstva tiče, žao mi je da sam ga tako dugo zavlačio. Radim uglavnom portrete. Neki dan mi je u posjet u Cairo došao Stevo, pa sam mu napravio kipec u ugljenu. Nije se prepoznao, no drugi su našli da je stvar uspjela. Ne znam, nije li ti Stevo već o tome pisao? Kupio sam si auto. Bio sam već s njime u Alexandriji. Naučio sam voziti prvi dan. Drugi dan sam prakticirao, a treći sam već otišao u Alexandriju. S poslom Ti je traljavo. Koliko se zaradi, toliko se i potroši. Nikako da čovjek metne na stranu kakvu rezervu. Eto zato mnogo radije slikam, jer se bar na trebam srditi za honorare.



Milan Freudenreich- natječajna studija hotela u Cairu



MILAN FREUDENREICH  Cairo 25. listopada 1936.                                                                                                                                                                                           
ARCHITECTE DIPLOME
Rue Ebn Salab

Dragi moj Šandore!

Za mjesec dana svršit ću crkvu, a s time riješiti ću se i honorara koje sam mjesečno izvlačio. To je stvar koja se vuče već skoro pet godina, pa mi čini impresiju poput starog prijatelja koji će da isčezne. Novog posla imam prilično, ali je slabo plaćen. Trenutno radim jednu jednokatnicu s dva stana, te jednu vilu van Caira. Također ću ovih dana početi graditi grobnicu za jednog Sirijca. Mislim da se sjećaš gospodina Gavasija. S njime radim jedan veliki projekt. Radi se o najamnici na 5000 m2. Prizemlje je s dućanima na širokoj galeriji na kojoj mogu cirkulirati i automobili. Na prvom katu su uredi, a iznad toga su stanovi, koji će biti razdijeljeni u krila od 6-9 katova. Na svakom katu je predviđen 31 stan. Visina zgrade biti će otprilike 45 metara. Čitav projekt koštao bi oko 200000 funti. Da Ti bude jasnije izradio sam ti kroki. No da ti još što o sebi napišem. Pravim velike ekskurzije s autom. Cestu iz Caira do Alexandrije i natrag poznam kao svoj stan. Prošao sam je točno 28 puta. Prije nekoliko dana bio sam na inauguraciji nove ceste preko pustinje, koja ide za Alexandriju. Englezi su je gradili šest mjeseci. Na pedesetom kilometru od Caira, usred pustinje, točio se šampanjac i wisky, jer što je posve jasno, vode upustinji nema!






Dragi moj Šandore!  Cairo, 4. IX 1937.                                                                                                        

Šteta da nijesam dospio da ti pišem o svom putovanju na Rod. Put je bio vanredno ugodan u svakom pogledu. Vrativši se u Cair o čekao me ogroman posao na jednom natječaju. Osim toga zapao sam u najžešću vrućinu, a morao sam da radim od osam sati u jutro pa sve do dva poslije ponoći. Na natječaju sam radio  mjesec i pol dana. Projekt je nagrađen trećom nagradom. Moj bi trud bio uzaludan da me nisu architecti koji su pobijedili zatražili za suradnju u izvedbi njihovog projekta. No moj projekt je bio sigurno zreliji, bolji i interesantniji od njihovog, ma što ćeš, neki imaju ideje, a neki opet veze. Zaključak je prema tome da su dobre veze najbolje ideje. Nakon toga počeo sam gradnju “Rest-Housa”na sto kilometara od Caira, usred pustinje. Napraviti ću Ti škicu da vidiš kako će odprilike izgledati. Kako vidiš ne znam da Ti pišem ni o čemu drugome no o poslu. O novcima bi znao mnogo manje da pišem, jer se kaže da je vrijeme novac, a ja imam malo vremena. No nitko se nije sjetio da kaže da je posao novac. Ma kako postoji i druga poslovica koja tvrdi da tko plaća svoje dugove taj se obogaćuje, te sam pokušao i to. I iako je stvar teoretski ispravna, ma praktički još ne vidim velikog rezultata. Razmišljajući tako uvidio sam da sam već 12 godina u Cairu, da sam za  to vrijeme pokupio nekih sedam prvih nagrada u raznim natječajima, da sam od 1931. pa do danas izveo oko dvadesetak gradnji u vlastitom birou, da imam lijepo uređen stan, par interesantnih knjiga, automobil i odprilike 200 funti duga. Sve to za 12 godina vrućine, prašine, pijeska, znojenja, trčanja i rada. Mnogi ljudi ovdje govore, da tko je pio Nilsku vodu jedamputa, taj će da je pije do konca. Ne znam, da li točno pratiš slijed mojih ideja, ma sigurno slutiš na što ću se odlučiti. Evo, namislio sam da napustim Egipat. Interesirao sam se za razne zemlje u koje bi čovjek mogao da ide, pa sam došao do zaključka da ima dvije vrsti zemalja. One koje su poznate i one koje to nijesu. O poznatim zemljama ljudi vrlo loše govore, dakle izlišno je da čovjek ide u njih. O drugima nitko ništa ne kaže, jer ih nitko i ne pozna. U to sam se uvjerio nedavno kada sam doznao da ministarstvo građevina u Iraku traži architecta za Bagdad. Stoga sam poduzeo potrebne korake, nadajući se da ću uskoro potpisati kontrakt na godinu dana, a uz plaću od 45 funti mjesečno. Jedina će poteškoća biti u tome što nijesam musliman.          
    
     
          




Dragi moj Šandore!  Cairo, 26. XI 1937.                                                                                                                                           

Danas ti neću govoriti o narodnim poslovicama, ma moram ipak spomenuti jednu, a to je ona da “čovjek snuje, a Bog određuje”. Tako smo ti ja i ministar  građevina u Iraku snovili bez da smo mislili na kratkotrajnost iračke vlade. Naime, dogodilo se kao nedavno u Siriji, da je vedro nebo bez oblačka, sunce sije i najednom navali voda i odnese čitava sela. Jednako tako bila je otplavljena i Iračka vlada, druga je došla, pa dok se ova bude sjetila da joj treba par sposobnih  ljudi, makar to bili i stranci, doći će već kakova nova. Neznadu oni što sa mnom gube. Posve ti je obratno ovdje s jednom mladom pucom. Ona naprotiv  dobro zna što ja vrijedim. To ti je počelo kao što to obično biva. Upoznali smo se na jednom partiju. Dopala mi se. Plesali smo, a onda sam je poljubio, a ona me izgrdila. Rekao sam joj da bih je rado portretrao, a ona me pitala da li to svim damama kažem s kojima plešem? Sreli smo se još par puta i onda sam počeo da joj pravim portret. Međutim nije mi se uvijek dalo maljati te smo odlazili u šetnju ili u kino. Na kraju portret je bio svršen, a sastajali smo se i dalje redovito. Jedne večeri  kada sam je poljubio na obali Nila nije me više izgrdila. 15. prosinca trebao bih da joj predložim sa se oženimo ili ću da joj kažem da više na mene ne računa. Zove se Marietta. 


Milan Freudenreich oženio se s Mariettom 1938. godine. Tijekom 2. svjetskog rata Aleksandar Freudenreich putem je Crvenog križa od brata Milana primio samo dvije kratke poruke iz kojih doznajemo da s Mariettom ima dva sina Dragu i Krešimira te kćer Veru. Prepiska s bratom nastavila se tek od listopada 1945. godine.



MILAN FREUDENREICH  Cairo, 18. listopada 1945.                                                                                                                                                   
ARCHITECTE DIPLOME
1 Rue Dar Cheffa

Dragi moj i mili Šandore!

Zadnji puta sam Vam javio dolazak našeg najmlađeg sina Krešimira koji će uskoro navršiti godinu dana. A Drago, da ga vidiš kako je narastao. Govori Francuski, Engleski i Arapski. Vera je sitna i delikatna. Veoma je bistra i pametna. Ima mnogo fantazije. Postati će sigurno spisateljica ili poet kad odraste. Brbljava je. Marietta je uvijek ista, nepromjenljiva, dobra i blaga, uvijek vedra. Ja sam bio ozbiljno bolestan. I da nijesam imao sreću da me lijeće engleski vojni liječnici možda ti više ne bih mogao pisati ovo pismo. Za vrijeme rata mnogo sam radio i zaradio. Radio sam projekte za novozelandsku i australsku vojsku. Izveo sam dva velika kluba s kazalištem u pustinji kraj Meade. Također sam za vrijeme  žestokog bombardiranja radio i na klubu u Ismailiji, gdje sam također izveo i neku vrst hotela za avijatičare. U Cairu sam izveo veliki centar za vojni Y.M.C.A. Izveo sam i par privatnih gradnji u Meadi i samome Cairu. Sada mi je u gradnji samostan kojeg sam projektirao na zemljištu crkve svete Tereze, a koju sam izgradio prije nekih deset godina. To je sve od mene.

Prepisku između Aleksandra i Milana možemo pratiti do 1949. godine. Od tada, odnosno sve do Milanove smrti 1973. nisam pronašao više niti jedan spomen na njega. Bliski suradnici Aleksandra iz tog razdoblja istaknuli su mi da im tijekom tog vremena niti jednom nije spomenuo mlađeg brata. Posljednje što sam našao u vezi Milana Freudenreicha je osmrtnica koju je sastavio Aleksandar, a koja glasi:

U Montrealu (Canada) umro je u 74. godini života,
8. svibnjja 1973. moj dragi brat
MILAN FREUDENREICH
arhitekt i slikar

Ostavlja suprugu Mariette, kćerku Veru, sinove Dragutina, Krešimira, Zvonimira i Vladimira, snahu Jeanette, zeta Georgesa, te unuke Ivana i Patricka.
Njegove i svoje prijatelje i znance molimo, da mu sačuvaju uspomenu.
Sv. Misa zadušnica služit će se u crkvi sv. Marka 28. svibnja u 9 sati.

U Zagrebu, mjeseca svibnja 1973.                                                                                                                                                                                                                                     
Aleksandar i supruga Olga Freudenreich                                                                                                                                                                                                              

Godinu dana nakon Milana, 24. travnja 1974. godine umro je i Aleksandar Freudenreich.

Nema komentara:

Objavi komentar