ARHITEKT VIKTOR KOVAČIĆ I CRKVA SV. BLAŽA U ZAGREBU

 Piše: Krešimir Galović ©

Najznačajnije ostvarenje hrvatske sakralne arhitekture s početka 20. stoljeća zagrebačka je crkva sv. Blaža arhitekta Viktora Kovačića. Gradnja crkve trajala je od 1911. do 1913. godine. Crkva je tlocrta grčkog križa s armirano-betonskom kupolom nad križištem. Uz nacionalni značaj crkva sv. Blaža važna je i u kontekstu povijesti svjetske arhitekture 20. stoljeća. Naime, kupola koju Kovačić projektira nad križištem crkve, među prvim je armirano-betonskim kupolama na svijetu.

Crkva sv. Blaža, foto.: Tošo Dabac (izvor: MK-UZKB-F)

 

Priča o gradnji crkve svetog Blaža ima dugu povijest. Rasprava o izboru mjesta gradnje i izgleda crkve trajala  je od 1879. do 1908. godine. Tematski možemo je podijeliti u četiri etape: 1879.-1891., 1892.–1895., 1896.–1899. i 1900.–1908. 

Regulatorna osnova grada Zagreba, 1889., prikaz prostora između Ilice, Kačićeve ul., nekadašnje Ciglane i Kolodvorske ul. (Republike Austrije), na kom je od 1885. do 1908. razmatrano više lokacija za gradnju crkve sv. Blaža

Prvo razdoblje (1879.-1891.) započinje tijekom nadbiskupa Josipa Mihalovića, inicijativom za osnivanjem nove župe na uglu Primorske ulice i Prilaza, koja bi se posvetila sv. Blažu  kao zaštitniku grada Zagreba. Tim povodom 1883. osnovan je Odbor za gradnju crkve sv. Blaža koji su činili gradski i  crkveni predstavnici: Đuro Deželić, Matija pl. Mrazović, Dragutin pl. Pogledić, Dano Rašić, biskup Franjo Gašparić (predsjednik), prođakon Franjo Budicki i  župnik Stjepan Pogledić. Prva sjednica odbora održana je tek tijekom 1885. Uglavnom se raspravljalo novoj teritorijalnoj podjeli župe sv. Marka i o osnivanju novih župa, među njima i župe sv. Blaža. Tim povodom zadužen je Rupert Melkius, ravnatelj Gradskog građevnog ureda da dostavi sve potrebne podatke o gradskom zemljištu, broju stanovnika, te da izradi okviran troškovnik izgradnje nove crkve, župnog dvora i gospodarskih objekata. Temeljem tih  podataka odlučeno je da se zbog povoljnog položaja i razvoja grada crkva gradi na Prilazu. Odbor za gradnju crkve je predložio gradnju neoromaničke crkve za 1000 osoba. Predviđeno je da gradnju crkve  zajednički financiraju Nadbiskupski duhovni stol i Gradska općina. Prvi natječaj za crkvenu osnovu raspisan je 21. kolovoza 1889. Rok za predaju osnova bio je do 1. prosinca 1889. Natječajnim programom bila je određena  izrada osnove za trobrodnu romaničku baziliku za 1500 osoba. Porotničkim odborom, koji je zasjedao tijekom travnja 1890., predsjedao je arhitekt Friedrich Schmidt. Prva nagrada dodijeljena je bečkom arhitektu Ferdinandu Wendleru. No, zbog skupoće izvedbe nagrađene osnove gradsko je zastupstvo energično odbilo mogućnost gradnje crkve prema Wendelerovom projektu.

Josip pl. Vancaš, Projekt crkve s. Blaža, 1892.(izvor: NAZ-ZP)

Drugo razdoblje (1892.-1895.) u znaku je predstojnika Odjela za bogoštovlje i nastavu Izidora Kršnjavija i arhitekta Josipa pl. Vancaša. Dolaskom Kršnjavija u Odbor za gradnju započinje razdoblje kritičko-teoretskih rasprava o crkvi sv. Blaža, koje će dovesti do promjene tipologije i  lokacije crkve. Uz Kršnjavija značajnu ulogu u odboru tijekom ove faze imati će i gradski načelnik dr. Milan Amruš, te novi predsjednik odbora Franjo Rački. Godine 1891. odbor je izradio novi program kojim je predviđena crkva za 1500 osoba. Tijekom ožujka iste godine odbor poziva arhitekta Josipa pl. Vancaša da izradi projekt crkve. Vancaš radi dvije varijante. Prva je neorenesansna trobrodna bazilika s dva zvonika i kupolom nad križištem.

  

Josip pl. Vancaš, Projekt crkve sv. Blaža, 1892. (izvor: NAZ-ZP)

Druga je varijanta također trobrodna bazilika, no bez kupole nad križištem. Početkom 1892. Kršnjavi je umjesto bazilikarne crkve predložio gradnju gradnje centralne crkve s kupolom. Za lokaciju je predložen ugao Prilaza i Primorske ulice. Temeljem te inicijative Vancaš radi  projekt crkve s kupolom za 1200 do 1300 osoba. Vancašev se projekt izravno referira na natječajni projekt crkve arhitekta Otta Wagnera u rumunjskom gradu Soborsinu (danas Săvârşin, op. a.) iz 1879. godine. Ovaj Wagnerov natječajni projekt na samom je početku niza njegovih studija koji se bave problematikom centralnog crkvenog prostora s kupolom nad križištem- od berlinske katedrale (1891.), preko bečke kapucinske crkve (1898.) do projekta crkve u grčkom Patrasu (1902.). Kao glavna inspiracija Wagneru će poslužiti bečka crkva sv. Karla arhitekta Johanna Fischera von Erlacha (1716.–1737.). Preuzevši katedru na bečkoj akademiji problemom kupole baviti će se u brojnim studijskim radovima i njegovi đaci, među inim Josef Hoffmann, Leopold Bauer, Alfred Fenzl i Vjekoslav Bastl. Vrhunac ovih Wagnerovih studija realizacija je bečke crkve sv. Leonarda u Steinhofu. Crkva je građena od 1905. do 1907. godine. U kontekstu povijesti hrvatske arhitekture crkva u Steinhofu izvršila je ključan utjecaj na genezu Kovačićeve natječajne ideje za crkvu sv. Blaža. 

Josip pl. Vancaš, Projekt crkve sv. Blaža, 1892. (izvor: NAZ-ZP)

U vrijeme izrade Vancaševog projekta crkve sv. Blaža dolazi do promjene njene lokacije. Izidor Kršnjavi predlaže novu lokaciju na kraju Kačićeve ulice na „Ciglani“. Naime, tada se rađa velika Kršnjavijeva urbanistička vizija uređenja zapadnog dijela Zagreba. U središtu te vizije je izgradnja tzv. „Školskog foruma“ između Savske ceste i bivše „Ciglane“. Riječ je o kompleksu reprezentativnih školskih i muzejskih zgrada sa bibliotekom i igralištima a koji bi sa zapada zatvarala crkva sv. Blaža. Između tih objekata u središnjoj osi prema crkvi  protezala bi se duga i široka parkovna aleja. Svi objekti na tom potezu bili bi stilski i kompozicijski ujednačeni i imali bi karakter antičkog foruma. Htio sam da nalik starogrčkim  gimnazijama“, pisati će Kršnjavi u svojim zapiscima, „oko parkiranoga igrališta budu poredane školske zgrade, muzeji i hram. Na sjevernoj strani mislio sam da bi imao stajati prirodoslovni, a na južnoj arheologijski muzej. Na zapadnoj strani Blaževa crkva na kupolu. Sve ove zgrade trebale su biti spojene stupovljem, u kojem bi imali  biti kipovi: “Temeljem ovog ambicioznog programa tijekom 1893. raspisan je međunarodni pozivni „Arhitektonski i regulatorni natječaj za gradnju srednjih škola.“ Riječ je o u Hrvatskoj prvom pozivnom međunarodnom arhitektonskom natječaju. Pozivi na natječaj odaslani su Hermannu Bolléu, Kuni Waidmannu, Josipu pl. Vancašu, atelijeru Helmera & Fellnera te atelijeru Ludwiga & Hülssnera. Prva nagrada dodijeljena je atelijeru Ludwiga & Hülssnera, no u konačnici je provedena revizija programa u koji su uključeni i dijelovi natječajnih zamisli Josipa pl. Vancaša i Kune Waidmanna. Ideja „Školskog foruma“ samo je djelomično izvedena. Prema revidiranom programu, prema projektu Ludwiga & Hülssnera izveden je samo jedan objekt- gimnazija u južnom, trgovačka akademija u sjevernom krilu i realka u središtu,  a 1894. izgrađena je prema Waidmannovom projektu  i gombaona.

Idejna studija Školskog foruma prema zamisli Izidora Kršnjavija (izvor: VHDIA, br. 1, 1896.) 

Treće razdoblje (1896.–1899.) obilježiti će mnogobrojne žustre rasprave u koje će se ovaj put uključiti šira javnost i dnevni tisak, a dolazi i do velikih promjena u odboru. Nakon smrti Josipa Račkog novi je predsjednik odbora Franjo Iveković. Ostali članovi odbora su: gradonačelnik Adolf Mošinski, Stjepan Boroš, Feliks Suk, Ivan Krapac, Đuro Deželić, Augustin Pisačić i Milan Lenuci. Tijekom rasprava koje su se tada vodile  uglavnom se raspravlja o gradnji crkve na Prilazu. Osnovna dilema je da li crkvu graditi na uglu Prilaza i Primorske ulice ili na uglu Prilaza i Krajiške ulice. Tijekom 1896. i 1897. arhitekt Vancaš s Milanom Lenucijem raspravlja o obje lokacije. Konačno je na inicijativu gradonačelnika Mošinskog prihvaćen prijedlog gradnje na uglu Prilaza i Krajiške ulice. Vancaš ovaj put projektira monumentalnu centralnu crkvu za oko 1400 osoba, koja bi smještajem dominirala čitavim prostorom. Početak gradnje crkve planirao se je tijekom proljeća 1897. tako da bi crkva mogla biti dovršena do 1898. godine. No, kao što je istaknuto u javnosti traje sve žešća polemika o gradnji nove crkve. Iako će Gradsko zastupstvo prihvatiti Vancaševu osnovu u prvi plan je došao problem financiranje izgradnje crkve. S jedne strane pojavio se problem iznimno visoke cijene građevnog zemljišta, te s druge strane, nejasno određena i osigurana financijska sredstva za njenu gradnju. Problem je bio tim veći, budući da Vlada nije imala namjeru pokrivati moguće financijske nedostatke, s čime bi sva prekoračenja troškova gradnje pala na leđa grada.

  

   

Max Hegele, Projekt kapele sv. Karla Boromjeskog na bečkom središnjem groblju (Wiener Bauten Album, 1907./8., XXV., tabla 11-12)

Četvrto razdoblje (1900.–1908.) u znaku je konačnog i uspješnog epiloga dugotrajnih rasprava oko izgradnje crkve sv. Blaža. Obilježiti će je polemički nastup nove generacije arhitekata predvođene Viktorom Kovačićem i Vjekoslavom Bastlom. U to vrijeme nastaje nekoliko zanimljivih projekata crkve sv. Blaža. Josip pl. Vancaš radi dva prijedloga- prvi u duhu njemačke neorenesanse, a drugi u secesijskom duhu. Nekako u isto vrijeme nastaje i projekt crkve sv. Blaža arhitekta Vjekoslava Bastla, predstavljen u prestižnom časopisu "Arhitektonische Monatshefte" (br. VII.). No kao što je rečeno početak stoljeća obilježiti će javna polemika  vezana uz gradnju Blaževe crkve. Ova polemika je djelomično bila potaknuta i događanjima u Beču između 1901. i 1907. godine. Naime u tom se vremenu raspisuju natječaji za izgradnju kapele sv. Karla Boromjeskog na bečkom središnjem groblju i crkvu sv. Leopolda na Steinhofu. Oba će natječaja pobuditi veliki interes javnosti i imati će snažan odjek na prostoru čitavog carstva. Tim više jer se rasprava usmjerila upravo na problematiku arhitektonske kompozicije i oblikovanja sakralnih prostora. Na natječaju za kapelu bečkog središnjeg groblja pobijedio je Max Hegele a na natječaju za crkvu na Steinhofu, kao što smo već vidjeli, Otto Wagner.

Otto Wagner, Crkva sv. Leopolda na bečkom Steinhofu (izvor: Der Architekt, 1908., br.: XIV., str. 2)

I Wagnerov i Hegeleov projekt bave se istom problematikom, centalnim sakralnim prostorom s kupolom nad križištem, zbog čega je u vanjštini između ove dvije crkve zamjetna velika sličnosti. Gradnja Wagnerove crkve trajala je do 1907. a Hegeleove do 1911. godine. Nekako u vrijeme početka izgradnje ovih crkvi u Hrvatskoj je aktualizirana rasprava o crkvi sv. Blaža. Od 1905. godine osobito će se žestoka polemika voditi u dnevnim novinama između Kovačića, Kršnjavog i arhitekta Janka Holjca. Tijekom 1906. i 1907. u polemiku  će se uključiti Vjekoslav Bastl  i Vladimir Lunaček. Time je rasprava oko izgradnje crkve sv. Blaža poprimila jednu posve novu dimenziju-polemičko ideološkog sučeljavanja dviju generacija arhitekata. U programskom duhu Kluba hrvatskih arhitekta Kovačić i Bastl isticati će društveno-kulturni značaj gradnje crkve sv. Blaža. Prema Kovačiću buduća bi crkva trebala zauzimati „upečatljivo mjesto u našoj povijesti gradnje uopće“, ističući kako se u ovom „slučaju ne radi o nabavi vrata ili rešetki za kanale, već o prinosu našoj nacionalnoj  kulturi.“ Iz tog razloga Kovačić se zalaže, da kod raspisa natječaja u porote smiju biti samo internacionalni stručnjaci, poput primjerice Otta Wagnera. 

Otto Wagner, Crkva sv. Leopolda na bečkom Steinhofu (izvor: Der Architekt, 1908., br. XIV., str. 5)

Početkom 1908. godine Odbor za gradnju crkve konačno je odlučio da crkva ima biti građena na uglu Prilaza i Primorske ulice te da bi se izbor arhitekta riješio raspisivanjem arhitektonskog natječaja s pravom pristupa samo za hrvatske arhitekte. Natječaj je raspisan 6. kolovoza 1908. Zadatak natječaja bio je „da se postigne praktično i umjetničko rješenje zadaće o gradnji župne crkve sv. Blaža na gradilištu na uglu Prilaza i Primorske ulice kao i uredjenja okoliša crkve. Natjecati se mogu samo domaći stručnjaci.“ Prema programu utvrđeno je da se gradilište za gradnju „leži svojom istočnom frontom u Primorskoj ulici a južnom na Prilazu“. Programom je također utvrđeno da se osim  crkve na tom gradilištu imaju podići župni dvor i najamne kuće. Shodno tome od natjecatelja se traži da kod smještenja crkve moraju voditi obzira o rasporedu tih objekata. No što se tiče smještaja i izgleda crkve natječajni je program prilično liberalan. Prema programu „crkva može biti ugradjena, a  može i slobodno stajati“, a što se tiče stila „može se birati gradjevni slog po volji“. Programom je samo utvrđeno da „crkva se mora tako velika osnovati, da bude u njoj mjesta za 2000 duša“, te da „mora dobiti zvonik, kor za orgulje i pjevače, sakristiju i spremište.“ Rok za predaju osnova određen je do 15. listopada 1908. godine. U natječajnoj poroti su bili Hermann Bollé, Robert Frangeš Mihanović, Janko Holjac, Milan Lenuci, Martin Pilar, Izidor Kršnjavi, Julij pl. Stanisavljević i Feliks Suk. No, u programu je istaknuto, da će se osim navedenih članova u porotu pozvati „još jedan opće priznati stručnjak iz inozemstva“ čije će se ime naknadno priopćiti.

Prazan prostor između Prilaza Gjure Deželića i Primorske ulice u vrijeme raspisa natječaja za Blaževu crkvu, foto: V. Kovačić, 1908./9. (izvor: MK-UZKB-OVK)

Na inicijativu Kluba hrvatskih arhitekta rok za predaju osnova pomaknut je s 15. lipnja 1908. na 2. siječanj 1909. U međuvremenu dogovoreno je da od stranih stručnjaka u natječajnoj poroti bude Cornelius Gurlitt. Zbog spriječenosti Gurlitta konačno je rok za predaju osnova zaključen 16. siječnja 1909. godine. Pristiglo je ukupno devet osnova. Dva dana poslije, 18.siječnja, održana je prva sjednica porote, na kojoj je izabran tročlani pododbor. Činili su ga: Martin Pilar, Janko Holjac i Milan Lenuci. Zadatak pododbora bio je da  provjeri zadovoljavaju li  sve prispjele osnove natječajnim uvjetima. Izvješće s zaključcima, pododbor podastrijet će poroti 22. siječnja. U izvještaju je podrobno analizirano svih devet  prispjelih radnji. Nakon što je svaki član porote izrekao svoje mišljenje o svim osnovama pristupilo se glasovanju i dodjeli nagrada. Prva nagrada dodijeljena je osnovi „Deo“, druga nagrada osnovi „Domus Dei“, a treća nagrada osnovi „Omnis Ecclesia Domus Dei“. Nakon što su otvorene zapečaćene omotnice ustanovljeno je da prvonagrađena osnova pripada Viktoru Kovačiću, drugonagrađena Dionisu Sunku, a trećenagrađena Vjekoslavu (Alojzu) Bastlu. Na inicijativu Odbora za gradnju crkve sv. Blaža Klub hrvatskih arhitekta organizirao je od 14. do 21. veljače izložbu natječajnih osnova u Društvu umjetnosti u današnjem Muzeju za  umjetnost i obrt.

Vjekoslav Bastl, Projekt crkve sv. Blaža (izvor: Architektonische Monatshefte, br. VII., 1901.)

Projektu crkve sv. Blaža Viktor Kovačić pristupa slojevito. Ona za njege nije isključivo problem od arhitektonsko–estetske važnosti. Kovačić je, kako smo vidjeli, duboko svjestan  njena značaja za nacionalnu kulturu. Tim više jer se u nacionalnom zanosu i potrazi za nacionalnim identitetom crkvom sv. Blaža  nastojao uspostaviti jedinstveni nacionalni crkveni stil, koji bi bio u opreci sa tuđinskom germanskom arhitekturom. Za Kovačića i njegovu generaciju tuđinsku germansku arhitekturu simbolizirala je neogotizirana zagrebačka katedrala „s ona dva tornja koja bi trebalo napucati topovima i srušiti do temelja“. Istinski nacionalni crkveni stil Kovačićeva je generacija vidjela u predromaničkim starohrvatskim crkvama i njihovim dekoracijama, a što će Kršnjavi smatrati „pukom patriotičkom fantazijom“. U raspravi o stilu Kršnjavi se našao usamljen a i njegov je utjecaj sve više slabio. Svakako u romantiziranju hrvatske predromanike ne treba izostaviti niti važan politički moment, a to je težnja za teritorijalnim sjedinjavanjem Dalmacije s ostatkom Hrvatske koja je ponovno aktualizirana uspostavom narodne vlade. Pri izradi natječajnog projekta velika Kovačićeva inspiracija bila je ranoromanička crkva sv. Križa u Ninu. U tom se kontekstu može zaključiti kako je crkva sv. Blaža sukus s jedne strane Kovačićeva romantičarskog zanosa hrvatskom predromaničkom arhitekturom, te s druge strane recentnih događanja u Beču, potaknutih ponajprije izgradnjom Wagnerove crkve na Steinhofu. Kovačić time postiže jedno kompromisno rješenje kojim će na kraju biti svi zadovoljni, ponajprije on sam ali i Kršnjavi, koji će ga u kriznom trenucima izgradnje crkve bezrezervno podržati. Krajnji je rezultat vrhunsko ostvarenje hrvatske sakralne arhitekture 20. stoljeća.

V. Kovačić, Natječajni projekt crkve sv. Blaža, 1909. (izvor: MK-UZKB-OVK)

       

Za Viktora Kovačića crkva sv. Blaža predstavljala je i veliki urbanistički izazov. Pri izradi natječajnog projekta Kovačić je ne samo projektirao crkvu već i uređenje čitavog gradskog bloka između Ilice na sjeveru, Primorske na istoku, Prilaza na jugu i Krajiške ulice na zapadu. Sam crkveni kompleks Kovačić smješta u jugoistočni ugao između Prilaza i Primorske ulice. Čine ga crkva sa župnim dvorom, sakristijom i kućom zvonara sa pratećim gospodarskim objektima. Ove objekte Kovačić smješta uz zapadno pročelje crkve. Glavno je pročelje crkve orijentirano prema Prilazu. No Kovačić ga od građevne linije ulice uvlači nekoliko metara prema sjeveru. U kompoziciji s župnim dvorom ovime se pred crkvom formira manji funkcionalni prostor trga. Natječajni tlocrt crkve nije sačuvan. No prema sačuvanim prikazima glavnog pročelja i presjeka te Kovačićevom opisu natječajne osnove, može se zaključiti da je riječ o centralnoj građevini oblika grčkog križa sa kupolom nad križištem. Natječajni je tlocrt očito bio vrlo sličan predprojektu iz listopada 1909., temeljem koga je kasnije rađen i glavni projekt. U obrazloženju natječajne osnove Kovačić je glede opisa tlocrta prilično štur. Čini se da su ga više brinule dimenzije crkve, budući da je natječajnim programom tražen prostor za 2000 ljudi i unutrašnja organizacija prostora.

V. Kovačić, Prva varijanta regulacije prostora oko crkve sv. Blaža, 1909. (izvor: MK-UZKB-OVK)

Kako je Kovačić u natječajnom projektu osmislio vanjski izgled crkve možemo rekonstruirati tek na osnovu jednog prikaza glavnog pročelja i jedne zagubljene perspektivne skice koju je 1927. godine u monografskoj mapi o Kovačiću publicirao Edo Šen. U donjoj zoni nalaze se troja vrata koja vode u crkveni narteks. Desno od ulaza nalazi se krstionica a lijevo zgrada župnog dvora. Gornja zona pročelja zaključena je sa trokutastim zabatom iznad koga se uzdiže krovište poprečnog broda sa tamburom i stožastim krovištem kupole. Tambur kupole otvoren je sa nizom lučno zaključenih prozora. Ova nam kompozicija bez susprezanja budi asocijaciju na predromaničku crkvu svetog Križa u Ninu. Glavno je pročelje crkve dekorirano suzdržanom dekoracijom. U donjoj zoni glavnog pročelja Kovačić predviđa kamenu rustiku. Ispred ulaza u crkvu Kovačić na četiri isturena postamenta postavlja skulpture anđela koji bude asocijaciju na Wagnerove anđele iznad glavnog ulaza crkve na Steinhofu.

V. Kovačić, Postnatječajna studija crkve sv. Blaža, 1909.(izvor: MK-UZKB-OVK)

Kovačić po uzoru na Stainhoh, osim nad glavnim portalom, predviđa postavljanje skulptura anđela na više mjesta- nad portal krstionice, te na vrhu zvonika. Podvojenost između hrvatske predromanike i Wagnera provlači se Kovačićevim projektom čitavo vrijeme. Teška kamena rustika u fundamentu crkve za Kovačića ima dekorativno ali i alegorijsko značenje sazdanosti crkve na čvrstim temeljima kršćanstva. Gornja je zona pročelja lišena teške kamene rustike. Središnja zona  ukrašena je sa svake strane sa po četiri uske dugačke plitke lezene između kojih se nalaze četiri ista takva prozorska otvora. Jedini ornament gornjeg dijela pročelja je reljef s motivom starohrvatskog pletera koji se nalazi u gornjem desnom uglu pročelja. Za razliku od pročelja, zona trokutastog krovnog zabata bogato je dekorirana mozaikom. Kovačić je u zabatu zamislio kompoziciju Krista na prijestolju okružena sa svake strane sa po dva svetačka lika u adoraciji. U lijevi ugao zabata Kovačić je upisao latinsku riječ „Soli“, a desni „Deo Gloria“. Timpan kupole je također dekoriran. Između polukružnih prozora Kovačić predviđa niz kružnih luneta s mozaičkim portretima svetaca. 

V. Kovačić, Studija unutrašnjosti crkve sv. Blaža, 1909. (izvor MK-UZKB-OVK)

Unutrašnjost crkve Kovačić je, po uzoru crkve na Stainhofu, planirao bogato dekorirati mozaicima i zidnim slikama. „Unutrašnjost crkve“, piše Kovačić, „jest u visini 4 m. obložena mramornim pločama. Goli zidovi imadu se ispuniti slikarijama i slikama.„ Iznad mramornih ploča Kovačić planira horizontalni niz u kome se izmjenjuju motivi starohrvatskog pletera sa prikazima svetaca. Sa svetačkim likovima Kovačić je također planirao ukrasiti i unutrašnjost kupole. No zbog ograničenih novčanih sredstava, Kovačić u obrazloženju projekta ističe kako se „mozaik i skulpture naznačene na crkvi mogu prigodice izvesti“.

V. Kovačić, Studija unutrašnjosti crkve sv. Blaža, 1909. (izvor: MK-UZKB-OVK)

Kao što je rečeno, Kovačić s istočne strane crkve smješta krstionicu i toranj a sa zapadne kompleks župnog dvora. Krstionica se nalazi u jugoistočnom uglu crkve. Kompletno pročelje krstionice, budući da se nalazi u donjoj zoni crkve, presvučeno je kamenom rustikom. Donekle izdvojen od korpusa crkve, u njenom sjeveroistočnom uglu nalazi se toranj. U odnosu na predprojekt iz 1909. i kasniji izvedbeni projekt toranj je doživio znatne izmjene. Pročelja tornja u natječajnom projektu razdijeljena su po visini sa tri lezene s polukružnim završecima. Završetak tornja s prostorom za zvona, otvoren je sa po četiri uska uzdužna prozora povrh kojih se nalazi plitko koso krovište na čijem vrhu se nalazi kugla na kojoj stoji anđeo. Motiv anđela Kovačić nedvojbeno preuzima s Wagnerove crkve na Steinhofu. Zanimljivo je da iako na sačuvana dva natječaja crteža Kovačić na vrhu tornja crta koso krovište, u opisu projekta ističe kako je riječ o ravnom krovu. U kasnijim projektima toranj gubi lezene a umjesto četiri uska uzdužna otvora na vrhu toranj je otvoren sa svake strane jednim većim lučnim otvorom. U kasnijim projektima s vrha tornja eliminiran  je također i anđeo koga mijenja križ. Zgrada župnog dvora smještena je sa zapadne strane crkve. Donja zona uličnog pročelja župnog dvora izvedena je kao i pročelje crkve, u teškoj kamenoj rustici. U donjem dijelu otvorena je sa tri manja podrumska otvora iznad kojih  su prozori prizemlja. Zona prvog kata odvojena je vijencem. Pročelje prvog kata vrlo je jednostavno- lišeno je kamene rustike i dekorativnih detalja na kakve nailazimo na pročelju crkve. Raščlanjeno se sa tri visoke prozorske osi iznad kojih je vijenac visokog potkrovlja. Izgled glavnog pročelja župnog dvora bit će znatno izmijenjen već pri izradi pretprojekta tijekom 1909. godine. 

V. Kovačić, idejna skica crkve sv. Blaža, 1908. (izvor: MK-UZKB-OVK)

Što se tiče materijala za gradnju crkve, Kovačić je u natječajnom opisu projekta vrlo jezgrovit. „Zidovi se imadu“, piše Kovačić, „od opeke podignut. Konstrukcije kube i boltovnih stupova imadu da budu iz armiranog betona, a konstrukcije krovišta od željeza“ i pokrivene bakarnim limom. Sredinom mjeseca ožujka 1909. godine Kovačić je s Odborom za gradnju crkve sv. Blaža potpisao ugovor o izradi projekata i vođenja nadzora gradnje. Nakon završetka natječaja Kovačić odlazi na studijsko putovanje u Italiju. Put u Italiju osobno mu je ishodio Izidor Kršnjavi. Na putu je krajem mjeseca ožujka i tijekom travnja. Obilazi Padovu, Firenzu, Veronu, Luccu, Pistoiu i na kraju Ravenu. S osobitim oduševljenjem i zanosom javiti će se Kršnjaviju iz Pise: „Koja raskoš sredstava! Sve mramor, mramor, pa da očajavaš pri  pomisli kakvi smo prosjaci u usporedbi s njima.“ Na kraju s putovanja javlja se Kršnjavom iz Ravene sa skicom teodorikove grobnice i kratkim izvatkom iz Schillerove pjesme Der Jüngling am Bach: „An der Quelle sass der Knabe.“ Dakako u tom Schillerov dječaku što kraj izvora sjedi Kovačić je prepoznao sebe. Prepun dojmova napokon je bio spreman uhvatiti se u koštac s izradom projekta Blaževe crkve. 

V. Kovačić, Studija ravenatskog mauzoleja, 1909. (izvor: MK-UZKB-OVK)

Nakon povratka iz Italije Kovačić nastavlja sa izradom predprojekta za crkvu. Nacrti su dovršeni tijekom listopada 1909. godine. Zamjetne su značajne promjene u odnosu na natječajni projekt. Na prvome mjestu dolazi do znatnog smanjenja ambicioznog urbanističkog zahvata osmišljenog unutar uličnog bloka između  Ilice, Primorske, Prilaza i Krajiške ulice. Otpada cjelokupna reurbanizacija zapadne strane toga bloka. Od prvotne Kovačićeve zamisli projekt iz listopada 1909. koncentrira se na četiri točke: crkvu, župni dvor, višestambeni kompleks sjeverno od crkve i spojnu cestu između Primorske i Krajiške ulice. Daljnjim razvojem projekta građevni odbor odustaje i od izgradnje stambenog kompleksa a zadržava se samo spojna cesta između Primorske i Koturaške ulice. 

V. Kovačić, Postnatječajna studija crkve sv. Blaža, 1909. (izvor: MK-UZKB-OVK)

U predprojektu iz listopada 1909. osnovna koncepcija crkve se zadržava. Najznačajnija je promjena uklanjanje stožastog krova nad kupolom. Kupola se u potpunosti otvara. Jedini dekorativan detalj, niz je križeva koji se pojavljuju na tamburu iznad prozora. Ogoljena i oslobođena stega Kovačićeva kupola u isto vrijeme postaje i konstruktivni i dekorativni element arhitekture. Riječju, Kovačić po prvi put počinje razmišljati funkcionalistički. Iako se tadašnja stručna literatura često bavila problematikom centralnih prostora s kupolom, konstrukcije kupola izvođene su tradicionalnim načinom– konstrukcijama i materijalima koji se nisu mijenjali stoljećima. Najranije datirani projekti centralnih objekta s otvorenom armiranobetonskom kupolom reproducirani su u tadašnjoj stručnoj literaturi tek tijekom 1904. godine. No, u kontekstu povijesti svjetske arhitekture 20. stoljeća do značajnijeg pomaka doći će tek s Kovačićevim projektom crkve sv. Blaža. Vođen snažnom intuitivnošću Kovačić će hrabro eksperimentirati propitujući konstruktivne i statičke mogućnosti armiranog betona. No već na samom početku, kao što je rečeno, pobuditi će sumnje i otvoreno protivljenje mnogih stručnjaka.

V. Kovačić, Izvedbeni projekt crkve sv. Blaža, južno pročelje, 1910. (izvor: MK-UZKB-OVK)

                          

U spomenutom predprojektu Kovačić također vrši i neznatne promjene i korekcije pročelja Blaževe crkve. Ranije osmišljen koncept u većoj se mjeri zadržava. Najvidljivije su promjene na glavnom pročelju. Središnja zona pročelja s glavnim ulazom, za razliku od natječajnog projekta, znatno je naglašenija i izvučena prema van, a s istočne strane nestaje ulična kapela uz  crkveni toranj. Zamjetna je redukcija vanjske dekoracije. Glavni dekorativni ornamenti postaju sami elementi arhitekture poput dugih prozora i lezena ili pak polukružnog svoda sa stupovima na bazama središnjeg portala, te kamena rustika u donjoj zoni pročelja. Skulpruralno ukrašavanje portala u potpunosti otpada. Na visokim se bazama portala sa svake strane predviđa tek po jedan reljef. Na zabatu glavnog pročelja otpada predviđena monumentalna kompozicija mozaika s Kristom na prijestolja umjesto nje predviđa se u središnjoj zoni znatno skromniji prikaz sv. Blaža.

V. Kovačić, Izvedbeni projekt crkve sv. Blaža, istočno pročelje, 1910. (izvor: MK-UZKB-OVK)

Istočno je pročelje također lišeno dekora. Predviđa se postavljanje samo skulpture Bogorodice u jednu manju nišu, a arhitektura bočnih ulaza vrlo je skromna. Velike se promjene događaju na tornju crkve. Kovačić u potpunosti mijenja njegovu kompoziciju. Donji dio, kao i pročelje crkve prekriva kamenom rustikom. Vertikalno raščlanjenje tornja trima dugim lezenama u potpunosti otpada. Umjesto toga Kovačić radi horizontalnu podjelu na četrnaest odjeljaka s četiri manja prozorska otvora koje iz  funkcionalnih razloga dislocira od središnje osi tornja. U posljednjoj zoni smješten je toranjski sat. Završekak tornja s kapom također je radikalno izmijenjen. Umjesto četiri uska vertikalna prozora Kovačić planira sa svake strane po jedan veliki lučni otvor, a plohe zida pokriva keramičkim pločicama. Ornamentalni je ukras završetka tornja sveden je na minimum. Sa svake strane podnožja lučnih otvora nalazi se po jedna kamena kugla sa križem, ograda tornja ukrašena je sa apstraktnim geometrijskim ornamentom. Iznad lučnih otvora na zidnoj se plohi sa svake strane nalazi niz sa po tri glave grifona. Kapa tornja znatno je iskošenija i na njen se vrh, umjesto ranije predviđene skulpture anđela predviđa  postavljanje tek jednostavnog križa.

V. Kovačić, Izvedbeni projekt crkve sv. Blaža, detalj tornja, 1910. (izvor: MK-UZKB-OVK)

Do 1. srpnja izrađen je glavni projekt za ishođenje građevne dozvole. Građevnu dozvolu gradsko je poglavarstvo izdalo 24. kolovoza 1910. godine. No, gradnja je započela tek tijekom srpnja 1911. godine. U siječnju 1912. dolazi do sukoba između Kovačića i izvođača radova. Naime, Kovačić nije na vrijeme predao izvedbene projekte, što je znatno usporilo gradnju. Zbog nastale situacije gradonačelnik Janko Holjac zatražio je da se Kovačića isplati za obavljeni dio ugovora, te da se gradnja preda nekom drugom arhitektu. Predloženi su Stjepan Podhorsky, Lav Kalda i Rudolf Lubynski. Nakon žučne sjednice odbora tijekom mjeseca srpnja, na kojoj se raspravljalo o sve većim troškovima koje je nametao projekt, Kovačiću je oduzet nadzor nad gradnjom. Umjesto njega nadzor je povjeren arhitektu Lubynskom. Gradnja crkve dovršena je tijekom prosinca 1913. godine.

Crkva sv. Blaža, detalj, foto.: K. Galovć, 2013.

Crkva sv. Blaža definitivno je ustoličila arhitekta Viktora Kovačića na tronu hrvatske arhitekture 20. stoljeća. Kao što je rečeno, crkva sv. Blaža nije samo značajna u lokalnim okvirima već u širem kontekstu povijesti svjetske arhitekture 20. stoljeća, budući da Kovačić nad njenim križištem projektira elegantnu armirano-betonsku kupolu. No, pri izradi kupole crkve sv. Blaža Kovačić nije naišao na podršku struke. Najveće protivljenje i skepsu iskazali su upravo lokalni građevinari i inženjeri koji nisu imali nimalo povjerenja kako u Kovačića i njegove mogućnosti da izradi vrlo zahtjevan tehnički projekt kupole a tako i u mogućnosti armiranobetonskih konstrukcija koje su za njih predstavljale novinu i veliku nepoznanicu. 

V. Kovačić, Postnatječajna studija crkve sv. Blaža, detalj s kupolom, 1909. (izvor: MK-UZKB-OVK)

U tom kontekstu Kovačićeva crkva sv. Blaža zauzima značajno mjesto u povijesti svjetske arhitekture. Tanka armirano- betonska kupola kojom je Kovačić nadsvođuje, među prvim je armirano-betonskim kupolama na svijetu. Koincidencijom, u isto vrijeme s crkvom sv. Blaža, u nekadašnjem njemačkom gradu Breslau, danas poljskom Wroclavu, prema projektu arhitekta Maxa Berga trajala je gradnja tzv. „Halle stoljeća“ (1911.-1913.) koju također natkriva monumentalna kupola.

V. Kovačić, Izvedbeni projekt crkve sv. Blaža, detalj s kupolom, 1910. (izvor: MK-UZKB-OVK)

Koliko je bilo veliko nepovjerenje prema Kovačiću najbolje svjedoči zagrebačka urbana legenda, prema kojoj je Kovačić za garanciju da je kupola stabilna i da se neće urušiti morao nakon njenog dovršenja sjedeći na stolcu probdjeti pod njom čitavu noć. Konačno, 14. siječnja 1915. gradsko je poglavarstvo crkvi sv. Blaža izdalo uporabnu dozvolu. Blagoslov crkve obavljen je na Cvjetnu nedjelju 28. ožujka.

Unutrašnjost crkve sv. Blaža nakon uređenja svetišta prema projektu arh. Željka Kovačića, foto: Ž. Kovačić, siječanj 2015.