Mislio sam, da donosim suvremenicima novu radost,
ali oni mi za to nisu bili zahvalni!
Piše: Krešimir Galović ©
 |
| Carl Leopold Hollitzer, Portret A. Loosa, zbirka Sammlung Kamm |
Malo je koji arhitekt bio izložen javnoj poruzi i kritici poput bečkog arhitekta Adolfa Loosa (1870. – 1933.). Povod napadima bila je glasovita Loosova kuća Goldman & Salatsch na bečkom Michaelplatzu, građena od 1909. do 1911. godine. Svojim smjelim modernističkim izgledom i pročelja pročišćena od kičastog dekora znatno je odudarala od okružja kojim dominiraju palače bečkog baroka i historicizma, poput trakta Winterreitschule najznačajnijeg bečkog baroknog arhitekta Johanna Fischer von Erlacha i njegova sina Josepha Emanuela. Tako na jednoj karikaturi objavljenoj tijekom mjeseca studenog 1910. godine u bečkom listu Der Morgen, vidimo Fischera von Erlacha kako s nevjericom i prezirom promatra Loosovu kuću. Druga karikatura poistovjećuje pročelje Loosove kuće s kanalizacijskom rešetkom uz zajedljiv komentar: „Duboko razmišljajući o umjetnosti, čovjek vrlo modernih nazora hoda ulicom. Odjednom zastaje. Našao je ono za čim je tako dugo tragao.“
 |
| A. Loos, Goldman & Salatsch, Michaelplatz, Beč, 1909. - 1911. |
Kako piše Viktor Žmegač u knjizi „Prošlost u budućnost 20. stoljeća (MH, Zagreb 2010.): „Kad je Adolf Loos oko godine 1910. u Beču ostvario svoje prve arhitektonske vizije, prosvjedi iz konvencionalno nastrojenih krugova bili su isto toliko glasni kao i zgražanja zbog načela Freudove teorije ili zvižduka na koncertima prvih radikalnih Schönbergovih skladbi. Nemoguće je shvatiti takvu reakciju ako se nema na umu tradicija historizma i bujanje ornamentalne secesije u europskoj arhitekturi i likovnoj umjetnosti.“ A odgovor na ornamentalnu raskoš bečkog Fin de siècla upravo je izrekao Loos u svom poznatom eseju Ornament und Verbrechen- Ortnament i zločin iz 1908. godine. U njemu Loos polazi od tvrdnje da je ornament općenito gledano zločin protiv razuma i dobrog ukusa, zalažući se za razgraničenje između umjetničkih djela i estetizacije svakodnevnih uporabnih predmeta, za čim je težila secesija.
 |
| Das Loos - haus auf dem Michaeleplatz, Der Morgen 21. 11. 1910. |
 |
| Los von der Architektur, 1. 1. 1911. Die neue Fassade |
Prema Loosu evolucija kulture podudara se s uklanjanjem ornamenta iz uporabnog predmeta. „Postavljam i proglašujem ovaj zakon“, piše Loos: „čim je veći razvoj kulture tim više nestaje ornamenta s predmeta svakidašnjeg života“- rezignirano zaključujući: “Mislio sam, da donosim suvremenicima novu radost, ali oni mi za to nisu bili zahvalni! Naprotiv, ova ih je vijest ispunila žalošću.“ Svjestan opasnosti krivog tumačenja svojih razmišljanja on u nastavku pojašnjava: „Ja nisam nikada htio ono, što su čistunci dotjerali do apsurda: da treba ornamenat sistematski i konsekventno ukloniti. Samo ondje gdje je jednom po potrebi nestao, nije ga moguće uspostaviti.... .“ I doista Loos se nije susprezao od ornamentiranja i dekorativizma.
Pri opremanju svojih kuća i stanova bez zadrške je posezao za ornamentiranjem, bilo kroz raskošno ornamentirane mramorne zidne obloge, stiliski historijski namještaj, dizajnirana rasvjetna tijela i stolce do pokrivanja podova raznobojnim orijentalnim ćilimima. No uvijek s mjerom i funkcijom.
 |
| Jaroslav Král, Portret A. Loosa, Bytová kultura, vol. 1, 1925. |
Adolf Loos
Naše vrijeme
Doista, naše je vrijeme lijepo, tako lijepo, da ne bih htio ni u kojem drugom živjeti. Naše je vrijeme lijepo obučeno, tako lijepo, da kad bih imao birati i sebi potražiti odjeću bilo kojeg vremena, posegnuo bih radosno za svojom odječom! Divno je živjeti.
 |
| Beim Loos - haus auf dem Michaeleplatz, Kikeriki 30. 11. 1911. |
 |
| Das Looshaus - übertrumpft! Kikeriki 21. 1. 1912. |
 |
| Tematski broj časopisa Arhitektura posvećen smrti A. Loosa, Ljubljana, 1933. |
