INTERIJERI ARHITEKTA ZLATKA NEUMANNA

Piše: Krešimir Galović ©

Z. Neumann, Interijer Jungwirth, Zagreb, Draškovićeva ulica 30, 1932. (izvor: MK-UZKB-OZN)

Hrvatska je arhitektura u razdoblju od 1900. do 1940. godine doživjela silovit uspon. Osobito su bile vidne promjene na području stanovanja, koje su pratile standardizacija i unapređenje kulture stanovanja. Primjera radi, danas je gotovo nezamislivo i higijenski neprihvatljivo da živimo u stanovima i kućama bez opremljenih kupaonica, ili pak zahoda. No još početkom 20. stoljeća većina stambenih objekata u Hrvatskoj nije zadovoljavala, iz današnjeg kuta gledano, niti temeljne sanitarne uvijete. Modernizacijom gradova a time i razvojem građanskog društva dolazi do promjene percepcije i potreba u samoj kulturi stanovanja i uspostave standarda bez kojih bi se danas, suvremenom čovjeku 21. stoljeća, život činio gotovo nezamislivim. Ključnu ulogu u tome odigrati će hrvatski arhitekti poput Viktora Kovačića, Huge Ehrlicha, Aladara Baranyaija, Rudolfa Lubynskog, Zlatka Neumanna, Stjepana Planića ili pak Ernesta Weissmanna. Zahvaljujući njima hrvatska je arhitektura prve polovice 20. stoljeća zauzela istaknuto mjesto u globalnim kretanjima, koje iako stilski neujednačeno, nazivamo razdobljem moderne.

A. Loos i Z. Neumann na kauču u  Loosovom stanu u Parizu 1928. (foto: A. Kertesz, izvor: Arhitektura 1/4, 1987.)

Značajnu ulogu u pomicanju standarda kulture stanovanja imati će arhitekt Zlatko Neumann, koji u oblikovanje zagrebačkih interijera tijekom 20' i 30' godina unosi duh recentnih zbivanja tada vodećih europskih gradova poput Beča, Pariza i Praga. Naime, arhitekt Neumann đak je, a potom i suradnik jednog od vodećih arhitekata moderne- glasovitog Adolfa Loosa. S njim je tijekom 20' godina radio na čitavom nizu projekata, među kojima je najznačajnija izgradnja vile umjetnika Tristiana Tzare u Parizu (1925./6.). 

A. Loos, Vila Tristiana Tzare, suradnik: Z. Neumann, 15 Avenue Junot, Paris, 1925./6.

Došavši 1927. godine u Zagreb, Neumann je svojim djelovanjem učinio značajne pomake u hrvatskoj arhitekturi i kulturi stanovanja, temeljenim na najmodernijim dostignućima njegova učitelja Loosa. Ovaj je utjecaj osobito vidljiv na Neumannovim zagrebačkim interijerima. Naime, između 1928. i 1935. on je prema Loosovim načelima opremio otprilike 75 zagrebačkih interijera, koje je odmah po završetku radova dao fotografirati, ostavivši nam jedinstveno svjedočanstvo o njihovom nekadašnjem izgledu. Fotografije Neumannovih interijera rad su poznatog fotografskog atelijera Donegani. 

Z. Neumann, Nepoznati zagrebački interijer, oko 1930. (izvor: MK-UZKB-OZN)

Neumannovi su interijeri u vrijeme nastanka pobuđivali velik interes u javnosti, a 1931. godine predstavljeni su i prvom broju ljubljanskog časopisa Arhitektura. Među vrhunskim Neumannovim primjerima uređenja interijera iz tog vremena osobito valja istaknuti interijere: König – Fuchs u Palmotićevoj ulici 18 (1928.), Jungwirth u Draškovićevoj ulici 30 (1932.), Herzog u Dežmanovoj 10 (1932.), te Freund na Zavrtnici (1933.).

Z. Neumann, Interijer König- Fuchs, Zagreb, Palmotićeva ulica 18, 1928. (izvor: MK-UZKB-OZN)

Z. Neumann, Interijer König- Fuchs, Zagreb, Palmotićeva ulica 18, 1928. (izvor: MK-UZKB-OZN)

A. Loos, Inerijer L. Goldman, Beč, 1911.

Već u najranijem Neumannovom zagrebačkom interijeru König – Fuchs iz 1928. godine jasno vidimo sva prepoznatljiva obilježja Loosovog načina oblikovanja i opremanja unutrašnjih prostora. Zidovi se oblažu raskošnim drvenim oplatama, a umjesto pregradnih zidova koriste se ostakljene pregradne police s knjigama. Neizostavan detalj ovih prostora su kako za Loosa, a tako i Neumanna masivne u platno ili kožu tapecirane fotelje (tzv. winsdor naslonjači), a nerijetko viđamo i dizajnirane stolce tipa chippendale i hepplewhile.

Z. Neumann, Interijer Jungwirth, Zagreb, Draškovićeva ulica 30, 1932. (izvor: MK-UZKB-OZN)

Z. Neumann, Interijer Jungwirth, Zagreb, Draškovićeva ulica 30, 1932. (izvor: MK-UZKB-OZN)

Z. Neumann, Interijer Jungwirth, Zagreb, Draškovićeva ulica 30, 1932. (izvor: MK-UZKB-OZN)

Najraskošnije oblikovan zagrebački prostor arhitekta Neumanna je interijer Jungwirth iz 1932. godine. I ovaj je interijer oblikovan u duhu Adolfa Loosa i to do najmanjeg detalja. Površan pogled na ovaj interijer, ne znajući da je riječ o Neumannu, vrlo bi lako mogao navesti čak i vrsnog poznavatelja Loosova opusa na pogrešnu atribuciju. Najreprezentativniji prostor ovoga interijera je salon kojim dominira kamin izrađen od najskupocjenijeg šarenog mramora. Podovi su obloženi masivnim drvenim parketima koje prekrivaju raskošni orijentalni tepisi a kao pomodan dekorativan detalj postavljena je u prostoru velika kineska vaza. I ovdje su neizostavnih detalji poput masivna salonska fotelja i dizajniranih stolaca.

A. Loos, Interijer vile Steiner, St. Veitgasse, Beč, 1910. (foto: M. Gerlach, izvor: ALA)

A. Loos, Interijer vile Mandl, Blaasstraße, Beč, 1916. (foto: M. Gerlach, izvor: ALA)

Jedan od prepoznatljivih detalja Loosovih i Neumannovh interijera je i ugradnja dekorativnih greda od tamnog drveta na stropovima i uglovima zidova. Ovo „uokviravanje“ zidova dekorativnim gredama dalo je Loos- Neumannovim interijerima snažan vizualan utisak, pogotovo u ritmizaciji zidova u odnosima bijelih zidnih ploha i tamnih linearnih obruba grednika, asocirajući nas na slikarske kompozicije Pieta Mondriana s početka 30' godina.

Z. Neumann, Interijer Herzog, Dežmanova ulica 10, Zagreb, 1932. (izvor: MK-UZKB-OZN)

Iste godine kada nastaje interijer Jungwirth, arhitekt Neumann je uredio i interijer doktora Hercoga. Iako nešto manje raskošan od prethodnog i ovaj interijer daje sukus Loos- Neumannovog oblikovanja prostora. Svi prepoznatljivi elementi ovdje su prisutni- od drvenih zidnih oplata, ugrađene police, mramornog kamina, do neizostavnih masivnih fotelja i šarenih orijentalnih tepiha.

Z. Neumann, Nepoznati zagrebački interijer s avangardno oblikovanim rasvjetnim tijelima, oko 1930. (izvor: MK-UZKB-OZN) 

Arhitekt Zlatko Neumann nerijetko je u svojim prostorima kao dekorativne detalje koristio vrhunsko oblikovana rasvjetna tijela, koja nas svojim avangardnim dizajnom i danas intrigiraju. Nažalost jedina su svjedočanstva o njima tek nekoliko fotografija iz 1935. godine nepoznatih Neumannovih interijera. Pronalazak bar jedne od njegovih svjetiljki, danas bi bila vrhunska umjetnička senzacija.

A. Loos, Interijer Schwarzwald, Beč, 1905./9. (foto: M. Gerlach, izvor: ALA)

Početkom 20. stoljeća Adolf Loos unosi čitav niz inovacija u stambenu arhitekturu. Najočitije su promjene u tlocrtu, odnosno u unutrašnjoj organizaciji prostora koja je krajnje racionalna i funkcionalna- prostorije su međusobno povezane i grupirane prema namjeni i logici kretanja prostorom. Načelo grupiranja te povezivanja i nesmetanog kretanja prostorom osobito dolazi do izražaja u Neumanovom interijeru Freund iz 1933. godine. Ovaj izuzetno racionalno oblikovan prostor uz prepoznatljive Loos - Neumannove detalje, donosi jedan posve neobičan, gotovo avangardan dekorativni detalj- kružno viseće tijelo, koje je iskorišteno kao dio pregrade središnjeg salonskog prostora.   

Z. Neumann, Interijer Freund, Zavrtnica, Zagreb, 1933. (izvor: MK-UZKB-OZN)

Jedna od prepoznatljivosti Loos- Neumannovskih interijera je i težnja k potpunoj iskoristivost prostora. Nastoji se funkcionalno iskoristiti svaki njegov dio, pa čak i onaj naoko neupotrebljiv, poput primjerice niša prozorskih erkera ili prostora ispod stubišta. Neznatnim zahvatima, poput promjena nivoa podova ili korištenjem raznih pregrada, polica i draperija ovi se naoko neupotrebljivi prostori pretvaraju u male intimne prostore. 

A. Loos, Interijer A. Kraus, Beč, 1905.

Z, Neumann, Nepoznati zagrebački interijer, oko 1930. (izvor: MK-UZKB-OZN)

Z. Neumann, Nepoznati zagrebački interijer, oko 1930. (izvor: MK-UZKB-OZN)

Koncept funkcionalne organizacija prostora Adolf Loos je počeo razvijati vrlo rano, već na početku karijere, kada se najviše bavio uređenjem interijera. Najbolje ga ilustrira jedan Loosov crtež unutrašnjosti vile Karma iz 1905. godine, a koji je danas pohranjen u ostavštini njegova zagrebačkog prijatelja, arhitekta Viktora Kovačića. Crtež je skicozan no vrlo precizan, jasno izražavajući osnovnu autorovu ideju, a to je što funkcionalnija organizacija prostora u krajnje ograničenim uvjetima. U prostor ispod stepeništa koje vodi prema prvom katu, Loos smješta dvije drvene klupe za sjedenje. Između klupa uza zid nalazi se kamin od opeke natkriven metalnom napom. Svaki je detalj riješen krajnje funkcionalno, pa čak i prostor ispod klupa te onaj iznad kamina koji služi kao polica. Na ovaj način Loos kreira jedan posve intiman i topao prostor koji je u potpunom kontrastu s golemom vilom, zidova optočenih skupocjenim mramorom.

A. Loos, skica interijera vile Karma, 1905. (izvor: MK-UZKB-OVK)

Motiv kamina zaštitni je detalj svih Loosovih interijera. Pojavljuje se već u njegovim prvim interijerima. Loos razrađuje četiri osnovne varijante kamina. Najpoznatija je varijanta otvorenog kamina zidanog u opeci s metalnim odvodom za dim. Ovu je varijantu Loos izveo 1903. godine u svom stanu u bečkoj Giselastraße 3. 

A. Loos, Interijer vlastitog stana, Giselastraße 3, Beč, 1903. (foto: M. Gerlach, izvor: ALA)

A. Loos, Interijer vile Scheu, Larochegasse 3, Beč, 1912./3. (izvor: ALA) 

Druga je varijanta zidanog kamina bez gornjeg pokrovnog dijela- gornji se dio mahom koristi kao konzola za odlaganje raznih ukrasnih predmeta ili pak kao polica za knjige. Ovaj tip u Loosovoj je arhitekturi zastupljen od 1910. godine i nalazimo ga u glasovitom bečkom Kniže Tailor Salonu i dnevnoj sobi kuće Scheu u bečkoj Larochegasse 3. 

A. Loos, Interijer vile Karma, Clarens, Montreux, 1903./6.,dovršetak vile: H. Ehrlich 1908.- 1912. (foto: M. Gerlach, izvor: ALA)

A. Loos, Interijer Löwenbach, Beč, 1913. (foto: M. Gerlach, izvor: ALA)

Treća je varijanta kamina s mramornim okvirom. Kao i prethodna varijanta, niti ova nema natkrovni dio za odvod dima, a gornji se dio koristi kao konzola za razne ukrase. Na ovom će primjeru Loos gotovo do savršenstva znati istaknuti grafizam različitih boja i šara mramora. Ovaj tip kamina kod Looosa viđamo od 1905. godine. Posljednja je varijanta kamin jednostavno uvučen u zidnu nišu bez profiliranoh okvira. Jedini dekorativan detalj ovog tipa je ovjes načinjen od mjedenih pločica koji služi za zatvaranje otvora kamina. 

V. Kovačić, Interijer vile Vrbanić, Ulica I. G. Kovačića 2, Zagreb, 1911./2. (izvor: MK-UZKB-OVK)

Motiv kamina od Loosa prvi u zagrebačkoj arhitekturi preuzima Viktor Kovačić 1910. godine i od tada je gotovo neizostavan dio većine njegovih interijera. Dvadesetih i tridesetih godina 20. stoljeća Loosovi će kamini također postati i sastavni dio interijera Zlatka Neumanna.

Z. Neumann, Interijer vlastitog stana, Mesnička 25, Zagreb, 1935. (izvor: MK-UZKB-OZN)

Arhitekt Zlatko Neumann najveću će počast odati svom učitelju Loosu uređujući u Zagrebu vlastiti stan u Mesničkoj ulici 1935. godine. Naime, njegova nas unutrašnjost u mnogim detaljima asocira na Loosov bečki stan. Najprepoznatljiviji je detalj kamin, koji je kao i u Loosovom stanu, za razliku od mramornih kamina njihovih bogatih investitora, zidan opekom. 

Z. Neumann, Interijer vlastitog stana, u desnom se uglu vidi portret A. Loosa  slikara O. Kokosche (izvor: MK-UZKB-OZN)

Sačuvano je nekoliko fotografija unutrašnjosti Neumannovog stana. Tijekom njihova proučavanja i analiziranja na svjetlo je dana izašao jedan naoko neprimjetan no zanimljiv detalj-  na nekoliko fotografija pojavljuje se jedna te ista uokvirena slika, koju je Neumann premještao kada bi fotografirao neki drugi detalj stana. Velikim povećanjima tog detalja, došlo se do jednog malog, no senzacionalnog otkrića. Slika, odnosno uokvireni crtež koji je Neumannu bio toliko važan i koji je neprestance premještao iz kadra u kadar jedna je od varijacija poznatog portreta Adolfa Loosa slikara Oskara Kokoschke iz 1916. godine. Nažalost sudbina tog Kokoschkinog portreta koji se našao u Zagrebu nakon Neumannova povratka iz Pariza krajem 20' godina danas je nepoznata. Najpoznatija verzija ovog portreta danas je pohranjena u arhivu bečke Albertine. 

Detalj fotografije interijera stana Z. Neumanna s portretom A. Loosa

O. Kokoscha, Portret A. Loosa,  Beč, 1916. (izvor: ALA)

Z. Neumann, Interijer vlastitog stana, Mesnička ulica 25, Zagreb, 1935. (izvor: MK-UZKB-OZN)

Z. Neumann, Interijer vlastitog stana, detalji s fotografije, Zagreb, 1935. (MK-UZKB-OZN)

Kratka biografija arhitekta Zlatka Neumanna s pregledom ostvarenja i projekata:

Zlatko Neumann (Pakrac, 4. 3. 1900. - Zagreb, 9. 1. 1969.)

Osnovnu je školu završio u Pakracu. Od 1910. do 1918. pohađao je u Zagrebu Realnu gimnaziju. Nakon što je maturirao odlazi u Beč. Ondje se školovao na Visokoj tehničkoj školi na odjelu visokogradnje. Od 1920. do 1922. godine pohađao je arhitektonski seminar kod Adolfa Loosa. Diplomirao je 1925. godine. Od 1922. godine radio je u Loosovom bečkom atelijeru, najprije kao crtač, a potom i kao suradnik na mnogobrojnim projektima. 

A. Loos i Z. Neumann u Loosovu stanu u Parizu 1928. (izvor: Arhitektura 101, 1969.)

Nakon što je 1923. godine Loos odselio u Pariz, povjerio je Neumannu vođenje njegova bečkog ureda. Tijekom 1925. godine Neumann boravi u Kraljevini Jugoslaviji na odsluženju vojnog roka. Godine 1926. na Loosov poziv, Neumann odlazi u Pariz, gdje radi u njegovom atelijeru. Ondje je je kao njegov suradnik radio na projektima za vile Tristiana Tzare i Josephine Baker. 

A. Loos, Maketa kuće Josephine Baker, Pariz, 1927., suradnik: Z. Neumann (foto: M. Gerlach, izvor: ALA)

Zlatko Neumann je u to vrijeme sudjelovao je na mnogim javnim natječajima i međunarodnim arhitektonskim izložbama, među inim na: Salon d' automne u Parizu 1926., u Londonu 1929., te u Berlinu na izložbi "Sturm" 1932. godine. Na pariškom Salon d' automne Neumann je izložio svoj idejni projekt Pantheona u Beogradu. O njegovom nastupu na salonu pisao je Jean Gallotti u pariškom časopisu Vouge. Godinu dana kasnije ovaj je prikaz u skraćenoj verziji objavio dnevni list Novosti. Od domaćih časopisa Neumann je objavljivao članke u: Arhitekturi, Tehničkom listu, Morgenblatu, Jutarnjem listu i Novostima.

Z. Neumann, Idejni projekt Pantheona u Beogradu, Beč, 1925. (izvor: MK-UZKB-OZN)

Važno je istaknuti da je Neumannov nastup na pariškom salonu najranija manifestacija hrvatske moderne na međunarodnom nivou. Potpuno međunarodno priznanje hrvatska je moderna doživjela 1930. godine dodjelom arhitektu Zdenku Strižiću jedne od nekoliko jednakovrijednih prvih nagrada na međunarodnom natječaju za operno kazalište u Harkovu.  

Z. Neumann, Idejni projekt narodnog doma u Zagrebu, Pariz, 1926. (izvor: MK-UZKB-OZN)

Afirmacija Neumanna na pariškom salonu pobudila je interes za njegov rad, a uslijed čega su uslijedile i neke narudžbe. U novinskim se člancima navodi da je u to vrijeme projektirao "dvije vile za Oxforf, Engleska, stambeno naselje u Braunschweigu (nagrađeni natječajni rad), jednu vilu u Stuttgartu, jednu ergelu s jašionicom u Tarnovu, Poljska" (B. Pavlović, Arhitektura, 101. str. 62., Zagreb, 1969.). 

Z. Neuman, Projekt kuće S kraj Pariza, 1926. (izvor: MK-UZKB-OZN)

Tijekom jeseni 1927. godine Neumann se vratio u Beč. Godine 1928. stekao je zvanje civilnog arhitekta, nakon čega se doselio se u Zagreb, gdje je 1930. godine pokrenuo samostalnu projektantsku djelatnost. Polazeći od Loosovih načela prostorne ekonomike i strukturiranja volumena objekata uvjetovanih prostornim planom Zlatko Neumann ostvariti će čitav niz zapaženih realizacija od kojih neka ubrajamo kako u antologiju hrvatske moderne arhitekture, a tako i u sam vrh europske moderne.

Z. Neumann, Poslovno- stambena četverokatnica Rosinger, Vlaška ulica 69, Zagreb, 1936./7.

Vrijeme Drugog svjetskog rata Zlatko Neumann je proveo u logorima u Njemačkoj i Nizozemskoj. Ondje je vodio arhitektonski tečaj Građevne konstrukcije i elementi projektiranja. Tada nastaje i njegov teoretski rukopis: „Kuda ide arhitektura?“

Z. Neumann, Obiteljska kuća Freund, Crikvenica, 1932. (izvor: MK-UZKB-OZN)

Nakon Drugog svjetskog rata Neumann je nastavio s bogatom projektantskom djelatnošću. Ostvario je niz ostvarenja diljem Hrvatske. Također je obnašao i čitav niz važnih dužnosti- od 1945. do 1946. godine radio je u Ministarstvu građevina NRH, a od 1946. do 1954. godine vodio je atelijer u Zemaljskom građevno- projektnom zavodu, kasnije preimenovanom u Arhitektonsko projektni zavod (APZ). Od 1954. do 1963. godine, kada odlazi u mirovinu, vodio je vlastiti projektni biro "Neumann".

Z. Neumann, Kemijski laboratorij tvornice Dalmacija, Dugi Rat, 1954. (izvor: MK-UZKB-OZN)

Zlatko Neumann je umro 9. 1. 1969. godine. Njegov se odlazak poklopio sa smrću Waltera Gropiusa i Ludwiga Mies van der Rohea, a sa čime je zatvoreno jedno veliko poglavlje moderne aarhitekture. Povodom Neumannove smrti u časopisu Arhitektura Boro Pavlović objavio je o njegovom životu opsežan prilog naslovljen: "Arhitekt Zlatko Neumann učenik i suradnik Adolfa Loosa" (Arhitektura br. 101, Zagreb, 1969.).

Z. Neumann, Vila Švarc- Gavrin ijekom gradnje, Torbarova ulica 7, Zagreb, 1933. (izvor: MK-UZKB-OZN)

Ostvarenja i projekti u suradnji s Adolfom Loosom:

Stambena naselja Lainz "Friedensstadt" i Heuberg, Beč, 1921.

Vila Rufer, suradnik: Zlatko Neumann, Schliessmanngasse 11, Beč, 1922.

Natječajni projekt za Chicago Tribune Tower, 1922.

Projekt za Grand Hotel Babylon, Nica, 1923.

Projekt vile Moissi na Lidu, 1923.

Villa Spanner, suradnici: Leopold Fischer i Zlatko Neumann, Gumpolldskirchen (Austrija), 1923.

Modni salon Kniže, Berlin, 1924. (?)

Villa Tristiana Tzare, suradnik: Zlatko Neumann, 15, Avenue Junot, Pariz, 1925/6.
Projekt vile Josephine Baker, suradnici: Z. Neumann i K. Unger, Pariz, 1927.

Villa Moller, suradnici: Jacques Groag i Zlatko Neumann, Starkfiedgasse 19, Beč, 1927. – 1928.

A. Loos, Vila Moller, suradnici: J. Groag i Z, Neuman, Starkfiedgasse 19, Beč, 1927./8.

Ostvarenja i neizvedeni projekti od 1928. do 1941. godine:

Zagreb:

Stambena trokatnica Deutsch, Vukotinovićeva ulica 5, 1928. – 1931.

Stambena trokatnica Pordes, Hrvojeva ulica 10, 1929. – 1930.

Trgovačko – stambena zgrada Armuth, Cankareva ulica 1- Ilica, 1930.- 1931.

Pogonske zgrade Zagrebačke tvornice papira, Zavrtnica, 1930. – 1932.

Vila Klaić, Hercegovačka ulica 76, 1931. – 1932.

Vila Švarc – Gavrin, Torbarova ulica 7, 1933. – 1934.

Vila Margetić, Petrova ulica 164, 1934. – 1935.

Bombonjera Union, Ilica 8, 1935.

Poslovno – stambena četverokatnica Rosinger, Vlaška ulica 69, 1936. – 1937.

Poslovno – stambena četverokatnica Varaždinske industrije svile, Martićeva ulica 14 b, 1936. – 1937.

Z. Neumann, Stambena trokatnica R. Deutsch, Ulica Lj. F. Vukotinovića 5, Zagreb,  1928./31. (izvor: MK-UZKB-OZN)

Z. Neumann, Stambena trokatnica V. Pordes, Hrvojeva ulica 10, Zagreb, 1929./30. (izvor: MK-UZKB-OZN)

Z. Neumann, Trgovačko- stambena kuća Armuth, Cankareva ulica 1/ Ilica, Zagreb, 1930./1. (izvor: MK-UZKB-OZN)

Z. Neumann, Poslovno- stambena četverokatnica, Martićeva ulica 14 b, Zagreb, 1936./7.  (MK-UZKB-OZN)

Izvan Zagreba:

Pregradnja Umobolnice, Pakrac, 1929.

Kirurški i Gospodarski paviljon Banovske bolnice, Nova Gradiška, 1930.

Ljetnikovac Freund, Crikvenica, 1932.

Hrvatski dom (danas kino "Dom"), Strossmayerova ulica, Pakrac, 1936. – 1937.

 

Z. Neumann, Projekt Hrvatskog doma i regulacija trga u Pakracu, 1936. (izvor: MK-UZKB-OZN) 

Varaždinske izvedbe:

Vila Oblath, Slavenska ulica 22, 1934.

Vila Friedländer, Masarykova ulica 18, 1934.

Proizvodni pogoni Varaždinske industrije svile, 1934.

Zgrada socijalnog standarda Tekstilne industrije Tivar, 1938. – 1940.

Z. Neumann, Vila Friedländer, Masarykova ulica 18, Varaždin, 1934. (izvor: MK-UZKB-OZN)

Z. Neumann, Vila Friedländer, tlocrti, 1934. (izvor: Arhitektura br. 1, 1952.)

Z. Neumann, Vila Friedländer, unutrašnjost (izvor: Arhitektura br. 1, 1952.)

Z. Neumann, Vila Oblath, Slavenska ulica 22, Varaždin, 1934. (izvor: MK-UZKB-OZN)

Neizvedeni projekti u Hrvatskoj:

Narodni muzej u Zagrebu, 1926.

Programatski terasasti stambeni blok, 1927.

Ljetnikovac  Thurn – Taxis, Sušak, 1928.

Dječja bolnica za kiruršku TBC, Lipik, 1929.

Stambena uglovnica Kern, Zvonimirova ulica,  Zagreb, 1929.

Infektivni paviljon Banovske bolnice, Pakrac, 1930.

Stambeno naselje Čakovečke mjesne štedionice, Čakovec, 1931.

Stambeno – trgovačka zgrada Stoeger, Draškovićeva ulica, Zagreb, 1938.

  

Z. Neumann, Idejni projekt ljetnikovca Thurn- Taxis na Sušaku, 1928. (izvor: MK-UZKB-OZN)

  

Neizvedeni projekti izvan Hrvatske:

Pantheon, Beograd, 1925.

Projekt kuće S., Pariz, 1926.
Dvije vile u Oxfordu, 1926.(?)

Stambeno naselje Siedlerschule, Worpswede (Njemečka), 1927.

Minimalna kuća za Weissen – Hofsiedlung, Stuttgart, 1927.

Ergela i zimska jašaonica,Tarnóv (Poljska), 1927.

Vila Wiener, Prag, 1928.

Stambena zgrada, Beograd, 1941.

Z. Neumann, Idejni projekt vile S. Wiener, Prag, 1928. (izvor: MK-UZKB-OZN)

Ostvarenja i neizvedeni projekti od 1945. do 1969. godine:

Z. Neumann, TBC paviljon u Vinogradskoj bolnici, Zagreb, 1954. (izvor: MK-UZKB-OZN)

Zagreb:

Četiri stambena bloka, Vrbik, 1946. (suradnja s Gombišem, M. Kauzlarićem i V. Potočnjakom)

Stambena zgrada na uglu Tratinske ulice i Nove ceste, 1954.

Stambena zgrada u Martićevoj 46.

Zgrada pošte, Remete, 1953. – 1954.

TBC paviljon u Vinogradskoj bolnici, 1954.

Zgrada škole, Vrbanićeva ulica, 1956.

Zgrada škole, Cvjetno naselje, 1957.

Tvornica papira na Žitnjaku, 1957. – 1961.

Zgrada škole, Ferenčica, 1959.

Zgrada škole, Laginjinova ulica, 1961. – 1962.

Zgrada škole, Borongaj, 1961. – 1963.

Zgrada škole, Folnegovićeva ulica, 1961. – 1963.

Dječji vrtić, Ferenčica, 1961. – 1962.

Zgrada jaslica, Volovčica, 1961. – 1963.

Z. Neumann, Tvornica papira na Žitnjaku, izgradnja, Zagreb, 1957. (izvor: MK-UZKB-OZN)

Z. Neumann, Tvornica papira na Žitnjaku, Zagreb, 1957/61. (izvor: MK-UZKB-OZN)

Izvan Zagreba:

Dom kulture, Novi Marof, 1945.

Tehnički uredi i zgrade socijalnog standarda Rafinerije nafte, Rijeka, 1946.

Pogonska zgrada željezare, Sisak, 1951.

Tipske zgrade kotarskih NO, Korenica, 1951.

Tipske zgrade kotarskih NO, Vojnić, 1951.

Kotarski zadružni dom, Dvor na Uni, 1952.

Tvornica sardina, Prvić Luka, 1952.

Samački hotel, Šibenik, 1953.

Kemijski laboratorij tvornice „Dalmacija“, Dugi Rat, 1954.

Zgrada Komunalne banke, Slavonski Brod, 1961. – 1963.

Z. Neumann, Samački hotel, Šibenik, 1953. (izvor. MK-UZKB-OZN) 

Izvan Hrvatske:

Idejni projekt palače Predsjedništva vlade FNRJ, Beograd, 1947, (u suradnji s V. Potočnjakom)

Vila Friedländer, Cumberland, V. Britanija, 1954.

Z. Neuman, Natječajni projekt Palače predsjedništva FNRJ, suradnici: V. Potočnjak, A. Ulrich i D.  Perak, Beograd, 1947. (izvor. MK-UZKB-OZN) 

Novosti, 1. 3. 1930. razgovor s arhitektom Zlatkom Neumannom:

ARHITEKTURA I SAVREMENI DUH

KOD ARH. ING. ZLATKA NEUMANNA

Ornament, bilo kako on dolazi do izražaja, protivan je duhu današnje kulture- tempo novog doba toliko je silan, da ga možemo smatrati kulturnom revolucijom

                                                                                   

Zagreb, 28. veljače.

Povodom gradnje stanbene zgrade gdjice Vande Pordes na uglu Krešimirovog trga i Hrvojeve ulice i stanbene zgrade g. Roberta Deutscha u Vukotinovićevoj ulici, koje će zgrade predstavljati najmoderniju arhitekturu, naš je suradnik posjetio osnivača ovih dviju gradjevina arh. ing. Zlatka Neumanna te ga zamolio, da mu prikaže, što ga vodi kod donošenja posve moderne arhitekture. Arh. ing. Zlatko Neumann je rodom iz Pakraca a učenik je poznatog borca za modernu arhitekturu Adolfa Loosa, čiji je bio i dugogodišnji suradnik u Beču i Parizu. God. 1924., kad se je arh. Loos preselio u Pariz, preuzeo je vodstvo Loosovog ateljea u Beču i vodio gradnju bloka malih stanova za općinu grada Beča te mnoge druge gradnje. Poslije je otišao u Pariz, gdje je suradjivao s arh. Loosom kod projektovanja i vodstva gradnje kuće Tristiana Tzare, utemeljitelja dadaizma u francuskoj i drugih radnja. U Parizu je izlagao u Salon s'Automneau, te je njegov rad naišao na sveopće priznanje i o njemu su publicirani članci i reproducirani njegovi radovi u najvećim revijama i novinama kao n. pr. „Vogue“, „New York Times“, „Sturm“, Berlin, i t. d. Arh. ing Zlatko Neumann sada živi u Zagrebu, ali svoje radove redovito i dalje izlaže u velikom izložbama inozemstva i to od najmanje vile do velikih monumentalnih zgrada. Na londonskoj izložbi sudjeluje sada sa pet projekata. Osim spomenutih novih zgrada u Zagrebu, izgradio je on osnove za kirurški paviljon bolnice u Novoj Gradiški, za dječju bolnicu (kiruršku tuberkulozu) u Lipiku, i t. d. Poznat je i njegov ukus kod uredjaja stanova.

Z. Neumann, Projekt višestambene zgrade, Zagreb, 1928. (izvor: MK-UZKB-OZN)

- Čovjek je dužan- rekao je arh. ing. Zlatko Neumann- da kroči tempom svoga vremena. Vrijeme, taj neumoljivi, despotski faktor, sili ga na to, a ako se duhu vremena, u kojem živi, odupre, mora nužno da stradava, jer živi u podjednakoj nutarnjoj nesigurnosti i labilnosti, budući da odbacuje kulturu prouzrokovanu duhom današnjeg vremena, dok su prošla „lijepa vremena“- pokopana. Duh vremena bio je i ostat će pobjednikom, a na čovjeku je, da mu se mudro pokori, odbacivši sve zahrdjale verige, koje ga priječe da slobodno zakorači, ili da mu se ludo odupre, pa da bude pregažen i da gmiže za pobjednikom- vremenom. Uzalud onda svako kajanje, svako uvidjanje, da su se nepravom uzdizala „lijepa prošla vremena“, a na uštrb današnjeg dana. Uzalud i najskrušenije priznanje vlastite slabosti, zadojene nekim bolesnim romanticizmom, koji ne da, da čovjek uživa svjesno plodove genija današnjeg dana, produkte moderne tehnike i kulture, koji nam daju moć na zemlji i u zraku, koji nas vode svjetlu, zdravlju i suncu, jer nema povratka, nema više puta natrag „zlatnim vremenima“- zlatna su vremena tu pred nama ... 

Z. Neumann, Projekt kuće Pordes, Zagreb, 1929. (izvor: MK-UZKB-OZN)

Sve je ovo mladi arhitekt- umjetnik rekao gotovo na dušak, u zanosu, koji ima izvor u dubokom uvjerenju, a onda je nastavio:

Jedna od najbitnijih  razlika izmedju čovjeka dvadesetog stoljeća i čovjeka prijašnjih vjekova, jest činjenica, da čovjek današnjeg dana svjesno razlikuje umjetnost od obrta i industrije, da ne trpa u isti koš duh i materiju, Boga i novac. Taj pijetet pred duhom, taj dar jasnoga opredjeljivanja stvari, ljudi prijašnjih vjekova nisu posjedovali, jer je to tek produkt moderne kulture, kulture dvadesetog vijeka. – Pribor za jelo, stolac, kućni namještaj, odijelo ili toaletu, kuću itd. kategorisati kao umjetnost nemoralno je i tko to čini tko postavlja par cipela i sliku kakovog umjetnika na isti niveau, neće nikad doživjeti spoznaju prave umjetnosti i pravu vrijednost predmeta za uporabu. Prvi koji je sve to jasno uvidio i točno formulisao bio je Adolf Loos. Pred trideset godina vrativši se iz Amerike, započeo je gigantsku borbu protiv trulih elemenata, koji su se nasljedovanjem vukli kao crvena nit u novo doba. Poput Savonarole propovjedao je na vratima dvadesetoga vijeka o novom duhu, o novim zlatnim vremenima u koja ulazimo. Ljudi ga nisu shvaćali, napadali su ga i ismjehavali. Ali duh vremena čiji je lučonoša bio, ostao je pobjednikom. Negdašnji njegovi protivnici, protivnici današnjeg vremena pošli su Loosovim stopama, a Loosova djela i njegove ideje dokazale su svoje pravo na život.

Z. Neumann, Projekt kuće Deutsch, Zagreb, 1928. (izvor: MK-UZKB-OZN)

Zahtjevi su modernoga duha: stroga shodnost svrsi sviju stvari i predmeta za uporabu, ponajveća ekonomija u prostoru, vremenu i materijalu. Produkti današnje tehnike strojarstva eminentni su primjeri tih zahtjeva. Moderni tvornički strojevi, automobili i aeroplani konstruisani su i stvoreni isključivo u tom cilju. – Svrsishodnost je primarna baza iz koje su ti produkti čovječjeg genija nikli. Kako li su samo lijepi ti produkti današnjeg dana! Kako li je divna lokomotiva ekspresnog vlaka ili moderna mašina za tiskanje novina!

- A ipak mnogi ljudi podjednako žale za prošlom „zlatnim vremenima“. Jer na primjer ne shvaćaju ni ljepotu i socijalnost našeg savremenog odijala te velike socijalne revolucije, koja je jednim mahom zbližila kaste i narode. Ti ljudi sa mentalitetom čovjeka osamnaestog stoljeća nose još uvijek i ako nevidljive vlasulje i žale u duhu svoje duše za zlatom vezenim ornamentiranim kaputima, neshvaćajući ljepotu modernog duha, koji zabacuje svaki ornamenat bilo u koncepciji ili u formi, jer je ornamenat zločin, kako je to Adolf Loos u prvim počecima svoga djelovanja istakao i dokazao.

Z. Neumann, Projekt trgovačko- stambene kuće Armuth, Zagreb, 1930. (izvor: MK-UZKB-OZN)

Ornamenat, bilo kako on dolazio do izražaja protivan je duhu današnje kulture, jer današnji duh stvara produkte, kojima čista svrha, kojoj su ti produkti namijenjeni diktira formu i ta je nuždom stvorena forma sama po sebi bez ikakovih suvišnih akcenata savršena i lijepa. To je ljepota ekspresne lokomotive, automobila, aeroplana i drugih strojeva, ljepota željeznog mosta i dolinske brane, ljepota kožnatog putnog kovčega i engleskog naslonjača. Badava tražimo tu ljepotu kod bezbroj drugih stvari i predmeta, koji nas okružuju u našim domovima, i kojima se svakodnevno služimo. Badava tražimo tu ljepotu na kućama i zgradama u kojima stanujemo- nećemo je naći jer su došli kod produkcije našega kućnog namještaja i naših uporabnih predmeta, isto kao i kod gradnje naših kuća svi natražnjački nagoni ljudi do izražaja, sva nostalgija za vlasuljom, krinolinom i zlatnom vezenim odijelom osamnaestog stoljeća. 

Z. Neunann, Projekt vile Švarc- Gavrin, Zagreb, 1933. (izvor: MK-UZKB-OZN)

Umjesto čiste shodnosti i konstruktivnosti, kao primarnog faktora suvremenih produkata obrta i industrije, te čiste tektonske obrade materijala, naići ćemo na čitave nove gradske četvrti, koje- nota bene aspiriraju na naziv savremene arhitekture, a koje nijesu nego kaos i konglomerat anorganskih ukrasa tako da se ljudi počmu oblačiti u nošnje prošlih stoljeća, a da zbace današnje odijelo, koje nam daje blagodat izjednačenja kulture sviju zemalja i društvenih slojeva. Arhitekti- „umjetnici“ shvatili su očito historiju umjetnosti tek optički, jer bi inače znali, da je svaka kulturna epoha imala svoje sopstvene izražaje, koji su bili nužna rezultanta njenog duševnog i materijalnog nastojanja. Današnji dan, svojim golemim tehničkim napretkom, svojom industrijalizacijom svih grana obrta, svojom strogom ekonomijom u materijalu, vremenu i novcu imade naravski takodjer svoj izražaj, koji bezuslovno natkriljuje prošle epohe, jer su potonje bile nužno tek prazne etape razvitka današnjeg vremena i duha. 

Z. Neumann, Projekt stambene zgrade Tratinska- Nova cesta, Zagreb, 1954. (izvor: MK-UZKB-OZN)

Današnji duh zbacuje bezbroj rezultata prošlih kulturnih epoha, jer je našao nove bolje rezultate. Tko bi se danas uputio diližansom na putovanja, pa ma kako ona bila romantična? Zvižduk ekspresne lokomotive, buka aeroplanske elise i automobilska trublja ljepši su nego sentimentalna pjesmica poštanskog roga! Naprotiv, ekspresnu lokomotivu „ukrasiti“ pozlaćenim baroknim ili renesansnim ornamentima besmisao je, pa tako je i kod suvremene arhitekture besmislen svaki ornamenat.  Naivan je onaj, koji gradi danas u unutrašnjosti i vanjštini točnu kopiju palače Strozzi u Firenci ili Schwarzenbergove palača u Beču makar da se još i danas divimo savršenoj ljepoti tih arhitektonskih djela. Ona pripadaju prošlim epohama čiji nam je duh stran i neshvatljiv. 

Z. Neumann, Stambena kuća R. Deutsch, unutrašnjost, Zagreb, 1928./31. (izvor: MK-UZKB-OZN)