PIŠE:
Krešimir Galović ©
Predigra:
"Smeđe košulje. Problem kostima suvremenog paklenog baleta. Kako su kostimirani đavoli kod Boscha? Danteovi vragovi recitiraju tercine, to su poetski đavoli. Scenarij medijavalnog pakla je idila. Jučer, preko čitavog dana, turobne meditacije o minhenskoj noći (decembra 1932). Ne znam čega sam se više prepao, boris-godunovskoh zvona uz Kvaternikov glas (10.IV 1941) ili one minhenske noći (decembra 1932)." (M. Krleža, Dnevnik, Januar 1943.)
Povijest hrvatske arhitekture u razdoblju Nezavisne Države Hrvatske (1941.- 1945.) prešućeno je a vremenom i potpuno zaboravljeno poglavlje domaće arhitekture. Razlog tome je u prvom redu je ideološki budući da je desetotravanjska država u svojoj naravi bila kvistlinška, rasistička i fašistička tvorevina tijekom koje su učinjeni nebrojeni zločini. Iako će vremenom ideološki razlozi biti potisnuti u drugi plan, rezultat polustoljetnog sustavnog prešućivanja, kao što je rečeno, potpuni je zaborav. Jedno od najčešće iznošenih mišljenja o tom razdoblju je da uslijed ratnih događanja dolazi do "drastičnog prekida" cjelokupnog arhitektonskog djelovanja. Preliminaran uvid u povijesnu građu, kako onu arhitektonsku, ali i prelistavanjem tadašnjih dnevnih listova i druge publicistike u potpunosti demantiraju tezu "drastičnog prekida". Svi oni čimbenici koji obuhvaćaju arhitektonsku djelatnost: natječaji, projekti, izvedbe, publicistika prisutni su tijekom čitavog endehazijskog perioda. Tako primjerice Vladimir Turina u suradnji s Franjom Tišinom radi projekt Sveučilišne klinike u Zagrebu (1941.), Vladimir Antolić, Frano Cota, Ivan Vitić, Drago Ibler rade projekte hotela Plitvička jezera (1941.), Juraj Neidhardt projekte Doma tjelesne kulture te zračne luke i željezničke postaje u Sarajevu (1942.) a Franjo Tišina glasovite projekte Hotela s plivalištem (1942.) i Dječjeg grada Maksimir (1943.) u Zagrebu. Dakako, glavni nositelj cjelokupne građevne djelatnosti ("građevnog htijenja") je država.
 |
| J. Neidhardt, projekt zračne luke u Sarajevu, 1942. |
 |
| F. Cota i I. Vitić, projekt hotela na Plitvičkim jezerima, 1941. |
 |
| D. Ibler, projekt hotela na Plitvičkim jezerima, 1941. |
 |
| V. Turina i F. Tišina, projekt hotela na Plitvičkim jezerima, 1941. |
No iznad te idilične fasade nadvili su se tamni oblaci loše prikrivene stvarnosti. Naime, "Naredbom o utvrđivanju rasne pripadnosti državnih i samoupravnih službenika i vršitelja slobodnih akademskih zvanja" od 5. lipnja 1941. Ministarstvo bogoštovlja i nastave zatražilo je od svih kulturnih i znanstvenih institucija, uključujući i arhitektonske atelijere da u roku četrnaest dana prikupe izjave o rasnom porijeklu kako svih djelatnika, a tako i njihovih bračnih drugova. Istovremeno će s „Zakonom o zaštiti narodne i arijske kulture Hrvatskog naroda" (4. 6. 1941.) Židovima po rasi "biti zabranjeno svako sudjelovanje među ostalima-u urbanizmu."
 |
| Naredba o određivanju rasne ripadnosti, 11.6. 1941. |
Povodom te odredbe predsjednik Inženjerskih komora Hrvatske, arhitekt Zvonimir Vrkljan, ispred međukomorskog odbora uputit će 7. lipnja 1941. godine Ministarstvu bogoštovlja i nastave slijedeći upit: "U narodnim novinama od 4. t. mj. broj 43. objelodanjena je Zak. odredba o zaštiti narodne i arijevske kulture Hrvatskog naroda prema kojoj je židovima po rasi zabranjeno svako sudjelovanje među ostalima-u urbanizmu. Tim povodom ovaj odbor umoljava naslovljeno ministarstvo da li se pod urbanizmom imade razumijevati općeniti problem urbanizma kao što su opće ili djelomične regulacione osnove sa saveznim pitanjima ili i projektiranje pojedinačnih građevina bilo za privatnike ili javne ustanove. Radi ravnanja potrebno je odrediti i to da se pod zabranom sudjelovanja pitanjima urbanizma ne smatra građenje tj. izvađanje građevnih objekata, ako se građevine izvode po nacrtu /projektu/ i pod nadzorom ovlaštenog lica koje je arijske rase. To je potrebno radi toga što je građenje samo za sebe obrt, dakle privredno imanje, a ne intelektualno, kakovo je projektiranje. Napokon u koliko se bude pod pojam urbanizma obuhvatili ne samo opće probleme urbanizma, već i izgradnja pojedinačnih građevina, po mišljenju odbora bilo bi potrebno odrediti, da će dotična lica moći radi svršetka poslova, koje su već u građenju iste završili, ali moraju inžinjerskoj komori prijaviti ovlašteno lice koje vodi nadzor nad izvršenjem što bi se imalo ograničiti samo na one radove koji su već u toku. U pogledu daljnjeg provođenja zaštite narodne kulture od židovskog utjecaja, ovaj odbor predlaže, da u provedbenoj naredbi bude određeno da unapred građevinske vlasti neće izdavati nikakove građevne dozvole, dok lice koje je nacrt pravilo ne donese potvrdu o registraciji nacrta kod nadležne inžinjerske komore, u kojoj mora potvrditi da nije povrijeđen §1. Zak. odredbe o zaštiti narodne i arijske kulture hrvatskog naroda … Nadalje neka se riješi pitanje, da li u poslovnicama mogu raditi i nearijevci. U koliko pojedina od gore iznijetih pitanja ne budu u provedbenoj naredbi riješena, to se umoljava dati odgovor ovom odboru, kako bi se izvijestilo pojedinačne komore radi postupka, budući da se pitanje urbanizma isključivo odnosi na ovlaštene građevinske inžinjere i inžinjere arhitekture."
 |
| Dopis Inženjerske komore Ministarstvu bogoštovlja i nastave, 7.6. 1941. |
Glavna karakteristika hrvatske arhitekture tijekom NDH je dvojnost između kontinuiteta moderne i tzv. Heimatstilastila (pučkog graditeljstva), stila krvi i tla prema uzoru na tadašnje "prijateljske zemlje". Prisutna je većina arhitekata od kojih će neki aktivno djelovati sve do sloma NDH (Aleksander Fredenreich, Stjepan Podhorsky, Vladimir Turina, Ivan Zemljak, Juraj Denzler, Juraj Neidhardt, Vladimir Potočnjak, Stjepan Planić, Zvonimir Požgaj, Zoja Dumengjić i dr.) neki od njih će djelovati u ilegali (Andro Mohorovičić), od kojih će se neki tijekom vremana se pridružiti NOB-u (Neven Šegvić, Milovan Kovačević, Josip Seissel, Rikard i Miro Marasović i dr.), no nažalost nemali broj njih će zbog uvjerenja tragično završiti na stratištu neke od sukobljenih strana (Zvonimir Kavurić), ali javljaju se i nova imena značajna za poratnu arhitektonsku scenu (Bruno Milić).
 |
| A. Freudenreich, projekt Prosvjetnog ognjišta u Velikoj Kopanici, 1942. |
Povijest endehazijske arhitekture u grubo mogli bi smo podijeliti na četiri razdoblja. Prvo razdoblje obuhvaća period od uspostave države 10. travnja 1941. do početka 1942. godine. Drugo razdoblje odnosi se na događaje tijekom 1942 godine, treće je doba relativne konsolidacije države od 1943. do veljače 1944. godine, kada bilježimo i najveći broj gradnji, te posljednje, četvrto razdoblje, doba je erozije sistema koje traje od veljače 1944. (zračno bombardiranje Zagreba op.a.) do konačnog sloma NDH-a 1945. godine.
 |
| Jutarnji list, 9.3. 1941. |
Događaj koji je neposredno prethodio arhitekturi NDH je veliki natječaj odjela Banske Vlasti za tipove narodnih škola u Hrvatskoj. Raspisom natječaja tražilo se, da natjecatelji izrade tipove narodnih škola za pojedine krajeve tadašnje banovine Hrvatske. Rezultati natječaja objavljeni su tijekom ožujka 1941. godine. Među nagrađenim radovima za brojne tipove škola našli su se Milovan Kovačević, Mladen Kauzlarić, Branko Bohn, Milan Žerjavić, Milan Grakalić, Slavko Delfn, Franjo Bahovec, Božidar Tušek, Vlado Antolić, Ivan Vitić i drugi manje poznati arhitekti.
 |
| Nova Hrvatska, 5.5. 1943. |
Nakon proglašenja NDH određeni broj ranije započetih gradnji se dovršava ili se radovi na njima obustavljaju, no nikako ne možemo govoriti i o potpunoj obustavi svih gradnji. Primjerice dovršava se Veterinarski fakultet Zvonimira Vrkljana (1938.-1942.), Zakladna bolnica (Rebro) arhitekata Kliske-Ulricha- Juranovića i Gabrića (1934.-1942.), stambena kuća Činovničko mirovinskog zavoda Gomboša i Kauzlarića (1940.-1942.), zgrada pošte na zagrebačkom Glavnom kolodvoru arhitekta Egona Steinmanna (1940.-1943.) i crkva sv. Antuna Jurja Denzlera na sv. Duhu (1931.-1943.).
 |
Hrvatski narod, 14.6. 1941.
|
Ubrzo nakon Kvaternikova desetotravanjskog proglašenja NDH, već 29. travnja izdana je Poglavnikova Naredba o gradnji hrvatskih radničkih obiteljskih kuća. Na temelju te naredbe na području čitave hrvatske niknuti će u svim većim gradovima (Karlovac, Osijek, Sisak, Varaždin) tzv. "Pavelićeva naselja", a u Zagrebu bit će osnovano i posebno Povjerenstvo sa zadaćom "da odredi mjesto, red i način tih kuća". Među članovima povjerenstva su "poglavar gradskog građevnog odjela" arhitekt Ivan Zemljak" i Juraj Denzler, tada profesor na Tehničkom fakultetu. Najranije datiran projekt iz tog programa je regulatorna osnova Željezničarske stambene zadruge na Maksimirskom brijegu, arhitekta Milovana Kovačevića. Najznačajnija je realizacija stambeno naselje "Ante Starčevića" u zagrebačkoj Donjoj Dubravi, čiji će kamen temeljac 9. lipnja postaviti osobno poglavnik Pavelić.
 |
| Izgradnja radničkog naselja "Dr. Ante Starčević" u Zagrebu, 1941. godina. |
 |
Osijek, tzv. "Pavelićevo nasaelje" u Drinskoj ulici
|
 |
| Projekt zgrade osječkog "Heimata" (A. Sper ?) |
Za razliku od njemačke u kojoj će uz Heimatstil usporedno postojati i multidimenzionirana neoklasicistička arhitektura za javne namjene (Paul Ludwig Troost, Albert Speer i i Wilhelm Kreis), prije svega za masovna okupljanja ljudi i javnu prezentaciju ideologije (što će tijekom vremena postati jedan od općih znakova prepoznavanja nacističke arhitekture) u hrvatskoj nije bilo takvih drastičnih primjera. Jedini primjer "prave" nacionalsocijalističke arhitekture u hrvatskoj, bila je zgrada osječkog "Heimata", odnosno nekadašnjeg "Radničkog doma". Pretpostavlja se da je projekt za tu zgradu izradio osobno Albert Sper ili netko od njemu bliskih arhitekata. Nažalost, iako je riječ o vrlo kvalitetnoj arhitekturi, osječki je "Radnički dom" bio srušen tijekom 1981. gdine.
 |
| Zgrada nekadašnjeg osječkog "Radničkog doma" (Heimata) neposredno pred rušenje |
U NDH između 1941.-1945. čitav niz zgrada za javna okupljanja ("građevine za skupne doživljaje") gradit će tada najangažiraniji državni arhitekt Aleksander Freudenreich pod nazivom "“Prosvjetna ognjišta". Ono što ih karakterizira upravo je odsustvo neoklasicističkog monumentalizma i bliskost s Heimatstilom, u kome će se Freudenreich maksimalno nastojati stilski i izražajno približiti lokalnom tradicijskom graditeljskom duhu. Na tu temu godine 1943. Freudenreich će objaviti i knjigu pod naslovom “Prosvjetna ognjišta- priručnik za poticanje na građenje, osnivanje i izgradnju družtvenih domova s dvoranama u Hrvatskoj”. Predgovor knjizi napisao je arhitekt Edo Šen, a surađivali su mnogobrojni arhitekti kao što su: Alfred Albini, Vladoje Aksmanović, Juraj Denzler, Marijan Haberle, Stjepan Podhorsky i Zvonimir Požgaj.
 |
| Unutrašnja naslovnice knjige "Prosvjetna ognjišta" A. Freudenreicha |
Polazeći od temeljnih odrednica krvi i tla Freudenreich će u uvodu svoje knjige napisati: "Čovjek pojedinac je uviek samo dio-vremenom, prostorom i krvlju- određene skupnosti: on je samo dio svoga naroda, određene narodne cjeline." Freudenreichov interes za njemački Heimatstil seže još u tridesete godine putem brojnih stručnih kontakata i prijateljstava u tadašnjoj nacističkoj njemačkoj. Njegova interpretacija Heimatstila se očituje u idealiziranju "izvorne hrvatske narodne umjetnosti", čiji je glavni "neprijatelj" "međunarodna uljudba", "koja ne puca, ne pali, ne razara tako bučno kao ratovi, no ima neograničenu proizvodnju, veleobrt, trgovinu, promet, koji omogućuju, da umjetnost i njeni nadomjesci budu naturavani i u najskrovitije kutiće svake zemlje i svakog naroda."
"Seljak je" piše Freudenreich, "podpun i prirodan čovjek. Građanin se po svom načinu života udaljio od prirode, on je jednostrano razvijen, on sam po sebi ne bi mogao živjeti." Takav odnos prema narodnom graditeljstvu i seoskom životu u skladu je s "Načelima hrvatskog ustaškog pokreta", u kojima se jasno ističe, da: "seljaštvo nije samo temelj i izvor svakoga života, nego ono i samo po sebi sačinjava hrvatski narod, te je kao takov nosilac i vršilac svake državne vlasti u Hrvatskoj Državi… Tko u Hrvatskoj ne potječe iz seljačke obitelji, taj u 90 slučajeva od stotine nije hrvatskog porijekla, ni krvi, već je doseljeni stranac." Povjesničar arhitekture Kenneth Frampton takav će stav nedvosmisleno nazvati "antiurbanom rasnom ideologijom." No, bitno je naglasiti da je to ujedno i jedan od onih rijetkih trenutaka kada se hrvatska arhitektura izravno ideološki približila nacionalsocijalističkim uzorima.
 |
| A. Freudenreich, projekt Prosvjetnog ognjišta u Velikoj Mlaki, 1942. |
"Seljak je" piše Freudenreich, "podpun i prirodan čovjek. Građanin se po svom načinu života udaljio od prirode, on je jednostrano razvijen, on sam po sebi ne bi mogao živjeti." Takav odnos prema narodnom graditeljstvu i seoskom životu u skladu je s "Načelima hrvatskog ustaškog pokreta", u kojima se jasno ističe, da: "seljaštvo nije samo temelj i izvor svakoga života, nego ono i samo po sebi sačinjava hrvatski narod, te je kao takov nosilac i vršilac svake državne vlasti u Hrvatskoj Državi… Tko u Hrvatskoj ne potječe iz seljačke obitelji, taj u 90 slučajeva od stotine nije hrvatskog porijekla, ni krvi, već je doseljeni stranac." Povjesničar arhitekture Kenneth Frampton takav će stav nedvosmisleno nazvati "antiurbanom rasnom ideologijom." No, bitno je naglasiti da je to ujedno i jedan od onih rijetkih trenutaka kada se hrvatska arhitektura izravno ideološki približila nacionalsocijalističkim uzorima.
 |
I. Župan, projekt Hrvatskog doma u Bosanskom Brodu, 1941.
|
Kao što je rečeno, u hrvatskoj arhitekturi tijekom endehazije postoji stanoviti dualizam. S jedne strane ideološki se koketira sa uzorima iz "prijateljskih zemalja", dok s druge strane nemali broj arhitekata nastavlja s radom u duhu "tradicije" moderne. Tako će na primjer tijekom srpnja 1941. u "Hrvatskom Narodu" biti objavljeno da "… okolicu Zagreba treba uskladiti s općom regulatornom osnovom za grad Zagreb… Danas, u slobodnoj i nezavisnoj državi, gradu Zagrebu valja dati novi izgled i pružiti mu mogućnosti za razvoj. U savezu s tim, nova opća regulatorna osnova za grad Zagreb ne smije ostati samo običan i lijep nacrt, već je valja uskladiti s novom ulogom grada Zagreba kao hrvatske metropole." Time je i zvanično priznata kao važeća regulatorna osnova Zagreba iz tridesetih godina, na koju će se gradska uprava pozivati sve do sloma režima 1945. godine. No, time ne dolazi samo do službenog priznavanja regulatorne osnove, već i modernističkih načela oblikovanja kao sastavnog dijela hrvatske tradicije. Ta dvojnost još je očitija u spomenutoj Freudenreichovoj knjizi. I dok se njegova ognjišta temelje na tradiciji, odnosno kulturi krvi i tla, istovremeno u uvodu knjige arhitekt Edo Šen će otvoreno propagirati ideje moderne, koja je u Njemačkoj dolaskom nacionalsocijalista na vlast odbačena kao kozmopolitska i degenerirana. "Suvremeno oblikovanje u graditeljstvu", pisati će Šen u uvodu knjige, "danas je već gotova činjenica: ono postoji, razvija se i razvijat će se dalje-htjeli mi to ili ne. Neki to uviđaju, dok mnogi, što je i razumljivo, toga ne vide, i to naprosto zato, jer su izvori arhitektonskih oblika abstraktne prirode, te ih nije lako dokučiti. I tako jedni poriču suvremeno oblikovanje s razloga, jer ga ne uočuju, dok ga opet drugi ne priznaju, jer im se ne sviđa. A ipak, bez obzira na ove konstatacije- ono postoji." Zanimljivo je, da je upravo ostarjeli arhitekt Šen, dakle, jedan od utemeljitelja hrvatske moderne i suosnivača glasovitog Kluba hrvatskih arhitekta, smogao snage i hrabrosti braniti načela moderne (spominjući pri tome i tada sotonizirani pojam apstrakcije) energično kao i početkom stoljeća, no, ovaj put u vrijeme kada je bez obzira na autoritet lako mogao ostati bez glave. Znakovito je, da je arhitekt Šen nakon predgovora za Freudenreichovu knjigu bio umirovljen.
 |
E. Steinmann, projekt zgrade Velike župe Gora u Petrinji, 1941.
|
Jedan od u javnosti najpoznatijih arhitektonskih zahvata tijekom 1941. godine je, adaptacija Meštrovićeva Doma likovnih umjetnika u Zagrebu u džamiju, koja je bila povjerena arhitektima Zvonimiru Požgaju i Stjepanu Planiću. "U srpnju 1941.", pisati će Planić, "odredio je Poglavnik, da se Dom likovnih umjetnika u Zagrebu pretvori u džamiju i da se sa zemljoradnjama započne najkasnije za tri dana. Uvjetovana brzina tražila je ujedno odmah i gotovo načelno rješenje uređenja prostora oko glavne zgrade, te je u roku jednog dana trebalo riešiti barem smješanje i glavni oblik minareta." Iako su radovi na "Poglavnikovoj džamiji" dovršeni tijekom travnja 1943. godine, džamija je svečano otvorena tek 19. kolovoza 1944. godine.
Među inim gradnjama iz 1941. valja spomenuti i projekt zgrade velike župe Gora u Petrinji arhitekta Egona Steinmanna, čija je izgradnja započela tijekom ljeta "u središtu grada, na kome je mjestu dosada stajala vanjštinom beznčajna, ali sadržinom za društveni život grada važna zgrada hrvatskog doma."
Među inim gradnjama iz 1941. valja spomenuti i projekt zgrade velike župe Gora u Petrinji arhitekta Egona Steinmanna, čija je izgradnja započela tijekom ljeta "u središtu grada, na kome je mjestu dosada stajala vanjštinom beznčajna, ali sadržinom za društveni život grada važna zgrada hrvatskog doma."
 |
Dom likovnih umjetnika, Zagreb, 1944.
|
 |
Unutrašnjost novouređene zagrebačke džamije,1943.
|
Nažalost, vrijeme je to kada u ratnom kovitlacu neće nestajati samo ljudski životi, već i zajedničko kulturno nasljeđe, koje je najočitije upravo u stradanju graditeljske baštine. U Hrvatskoj će se ono manifestirati u uništavanju mnogobrojnih sakralnih objekata, bez obzira da li je riječ o židovskim, pravoslavnim ili katoličkim objektima. Prema pisanju "Hrvatskog lista", Srbi su tijekom travnja 1941. iz Bosanske Kostajnice topništvom teško oštetiti crkvu sv. Antuna. Par mjeseci kasnije projekt obnove crkve izradio je arhitekt Stjepan Podhorsky. Projektom je predloženo, da bi "ta restaurirana crkva bila spomen- crkva uskrsnuća Nezavisne Države Hrvatske." Među srušenim crkvama posebno tragičnu sudbinu imala je pravoslavna Bogorodičina crkva u Glini. U njoj je krajem srpnja 1941. izvršen stravičan pokolj srpskog stanovništva, nakon čega je crkva opljačkana i srušena.
 |
| Kostajnica, crkva sv. Ante nakon oštećenja tijekom proljeća 1941. |
 |
| Glina, unutrašnjost pravoslavne Bogorodičine crkve |
No, najdrastičniji primjer destruktivne rušilačke politike tijekom NDH je rušenje židovskih sinagoga. Najpoznatije rušenje, uništenje zagrebačke sinagoge na prijelazu 1941./42. poprati će istovremeno u Hrvatskoj Smotri rasistički pamflet Mirka Šepera naslova: "Postoji li židovska likovna umjetnost?" "Na pitanje, postoji li židovska umjetnost" pisati će Šeper, "moramo odgovoriti sasvim negativno. Svi proizvodi likovnih umjetnosti ne pokazuju nikakvih tipičnih židovskih oznaka: tek sekundarni elementi na nekim njihovim djelima mogu nas uvjeriti, da se radi o židovskim proizvodima. Činjenica jest, da su mnoge kulture izvodile ogroman upliv na susjedne kulture i narode, ali svaki je narod, makar i u davnoj prošlosti, stvorio nešto, što je tipično za taj narod, nešto, što je njegovo vlastito… Židovi kao narod i rasa nisu u likovnoj umjetnosti dali nikada nešto svoga originalnoga, a onome što su preuzeli od drugih naroda, nisu nikad uspjeli dati jedno specifično svoje obilježje… ."
 |
Zagreb, sinagoga u Praškoj ulici, početak 20. st.
|
U tom rasističkom i ubilačkom kontekstu, koji je propagirao u svom pamfletu Mirko Šeper, endehazijska tvorevina, sama je sebi "podigla" najmorbidniji mogući spomenik, koncentracijski logor u Jasenovcu. Tvornicu smrti, čiji je fatalni "radni učinak" ostavio neizbrisive i duboke ožiljke u hrvatskom društvu.
 |
Rušenje zagrebačke sinagoge listopad 1941.-travanj 1942.
|
 |
| Osijek, sinagoga u Županijskoj ulici nakon što je zapaljena 1941. |
Početkom 1942. godine Mirko Šeper u časopisu "Spremnost" piše o izložbi radova za "Spomeniku otcu domovine Ante Starčeviću". Naime, 18. siječnja u Umjetničkom paviljonu otvorena je izložba "uzoraka za Spomenik dr. Anti Starčeviću, a koji će se spomenik podići u Zagrebu." Na izložbi su između ostalih bili izloženi radovi Antuna Augustinčića, Frane Kršinića, Vanje Radauša i Švagel-Lešića. "Mjesto, na kome spomenik treba biti postavljen", piše Šeper, "je trg pred iztočnim pročeljem hotela Esplanade. Trg danas još nije uređen, te se prema tome u isto vrieme javlja i pitanje uredjenja tog trga". Problem trga najkvalitetnije riješio Augustinčić koji naglašenom arhitektonikom svog projeka urbanistički uspjeva riješiti problem čitavog prostora ispred hotela Esplanade. Augustinčić je, kako piše Šeper, "stavio svoj spomenik na zapadni kraj duže osi čitavog trga, t.j. izpred terase Esplanade, leđima okrenut iztočnom pročelju te sgrade. Južnu i sjevernu stranu trga uokviruje niz drveća, a sam je trg popločen kamenim pločama… ."
 |
| A. Augustinčić, idejni projekt spomenika dr. Ante Starčevića u Zagrebu 1941./ 1942. |
Razdoblje 1942. godine od velike je važnosti za kulturnu politiku NDH. Naime, te godine dolazi do pokušaja afirmacije hrvatske kulture, van državnih granica, u tzv. "prijateljskim zemljama". Tijekom lipnja otvoren je 23. Biennale u Veneciji na kome, izvještava dnevni tisak, "sudjeluje ove godine i Nezavisna Država Hrvatska sa svojim predstavnicima likovne umjetnosti. Ovim nastupom na međunarodnom forumu došla je prvi puta hrvatska likovna kultura, kao samostalna cjelina do izražaja… ." S najviše se pohvala pisalo o Ivanu Meštroviću, koji je nešto ranije, jedva izvukavši živu glavu, pušten iz zloglasnog ustaškog zatvora na Savskoj cesti.
 |
| Preporod, 1942. |
Tijekom 1942. godine hrvatska je prisutna i s paviljonom na međunarodnoj izložbi u Budimpešti, te na "Dunavskoj izložbi" u tadašnjem Pressburgu (mađ. Pozsony op.a.). Tijekom obje izložbe s pohvalama se pisalo o zgradi paviljona (autor se ne spominje op.a.), čije je glavno pročelje bilo obloženo keramičkim pločama s motivima hrvatskog pletera.
 |
| Izgradnja Hrvatskog paviljona za budimpeštansku izložbu, 1942. |
Tijekom 1943. izložba hrvatske umjetnosti gostovala je u Berlinu, a nakon toga u Beču i Bratislavi. Istovremeno s izložbom hrvatska je umjetnost predstavljena u raskošno opremljenom katalogu "Die Kroatien", u izdanju Clemensa Dietricha a 1943. objavljena je i francuska verzija kataloga, u kome je predstavljena cjelokupna hrvatska umjetnost. Kao glavni začetnik hrvatske moderne arhitekture ističe se Viktor Kovačić, nakon koga je uslijedila generacija mlađih arhitekata kao što su: Kauzlarić, Neidhardt, Hribar, Zemljak, Denzler, Horvat, Ibler, Strižić, Planić, Potočnjak, Kovačević.
 |
| Hrvatski pavoljon u Budimpešti, 1942. |
No, glavni kulturni događaj te godine u hrvatskoj je izložba njemačkog kiparstva i arhitekture: "Njemačka plastika sadašnjosti". Izložba je otvorena tijekom travnja 1942. i popraćena katalogom. Izložba će "dostojno reprezentirati mit tisućugodišnjeg Reicha" predstavivši "novu njemačku umjetnost" djelima Alberta Speera, Arna Brekera, Paula Bronischa, Josefa Thoraka, Richarda Scheibea i Georga Kolbea.
 |
Naslovnica kataloga "Njemačka plastika sadašnjosti", 1942.
|
Povodom izložbe u "Hrvatskom kolu" objavljen je programatski tekst dr. Roberta Scholza: "Suvremeno njemačko kiparstvo" u kome autor iznosi temeljne ideološke postavke "nove njemačke umjetnosti." "Do novog je procvata njemačke plastike došlo tako", pisati će dr. Scholz, "da joj je građevna umjetnost opet dala mjesto sveopće djelatnosti a narudžba države stvorila je izvanjske pretpostavke za razvoj snaga. Ali bilo bi krivo promatrati njemačku plastiku sadašnjosti samo kao ukrasni dodatak arhitekturi. Ona nije izvana u ukrasnom smislu povezana s arhitekturom, nego je njezina veza s građevnom umjetnošću u unutrašnjoj istosmjernosti volje za oblikovanjem i oblikovane snage predočavanja."
 |
Arno Breker, skulpture "Spremnosti" i "Vjesnika", 1937.
|
"Iza djela nove njemačke građevne umjetnosti i plastike", prema dr. Scholzu "stoji-kao podjednaka snaga, koja određuje i koja sili na stvaranje oblika- ponovno pobuđenje novog osjećaja prostora i tijela. Ono što djeluje kao volja za prostornim oblikovanjem u monumenalnim linijama, u jasnim mjerama i odnosima novoga njemačkog graditeljstva, izlazi pred nas i u osjetno jakoj tjelesnosti, u odličnoj jasnoći i čvrstini, u sigurnom arhitektonskom držanju prema njemačkoj plastici… Nova Njemačka nije svoju umjetnost političkim diktatom dočarala iz ništa, nego je pozitivnim snagama otvorila njemačkoj umjetnosti slobodan put razvoja, uklonivši pojave raspadanja, koje su prerasle zdravo tlo umjetnosti… ." S "pojavama raspadanja" Njemačka se brutalno obračunala paralelnim izložbama "Njemačke umjetnosti" i "Izopačene umjetnosti", održanim u Münchenu tijekom ljeta 1937. godine.
 |
| Deutsche kunst und entartete kunst, 1937. |
"Današnji njemački umjetnik" nastaviti će dr. Scholz, "nije nikakav romantik, koji se vraća u prošlost; on je čovjek svoga vremena i zato mu u njegovoj najdubljoj nutrini govore snage i ideje, koje oblikuju naše doba." Misaoni ekvivalent Scholzovim ideološkim postavkama "nove njemačke umjetnosti" iz hrvatskog očišta, nalazimo u programatskom tekstu "Moderna arhitektura i Hrvatska" manje poznatog arhitekta Marjana Božina koji je objavljen u "Hrvatskoj Smotri". Arhitektura je, pisati će Božin, "izraz kulture, a devetnaesto stoljeće je vijek stroja. A stroj je u kulturi čovječanstva onaj ventil, koji je otvorio čovjeku mogućnost, da pojuri brzinom duha. Stroj prezire vrijeme i znači ogroman dobitak. U toj prekretnici kulturne historije, kada u nju ulazi stroj, naći ćemo i razlog novog pokreta u arhitekturi."
 |
| Moderna arhitektura i Hrvatska, Hrvatska smotra, 1942. |
Stroj, taj, prema Božinu, "spasitelj duha, umjesto da nastavlja tamo, gdje je čovjek fizički smalaksao… postaje nadnaravno biće, dok napokon početkom dvadesetog stoljeća, kad omogućuje čovjeku i lijet zrakom ne postaje novovjeko božanstvo. Umjetnost slavi stroj svojim tvorevinama. Slikarstvo daje svoj izraz u Picassu, kiparstvo u spomeniku trećoj Internacionali, a arhitektura u Le Corbusieru. Očito je, da u takvom kaosu racionalnih ideja nema mjesta emocijonalnim kompleksima. Čovjek, po uzoru stroja postavši i sam stroj, kreće se strogo po liniji logike, nameće i sam sebi i svojem životu preciznost stroja i matematsku logiku. A čovjek je u svojem primarnom obliku nelogičan. Češće emocionalan, nego racionalan… Koje čudo”, zaključuje Božin," da na temelju takvih pretpostavki i današnja arhitektura ima isto takav ton. Stvorena u kabinetima i atelierima kao produkt racionalnog čovjeka i lišena svojih temelja u psihičkom čovjeku, ona nije u stanju, da razbije obruč, oko njega sapet, njezini tako stvoreni prostori njemu su strani i sile ga na život, koji zatvara sve poglede i putove slobodi i kretanju. Postavši tako čovjek žrtva materijala, logike, ravnala i stereometrijskih kaveza, tone sve dublje u svojem padu na dno neemocionalnoga i neestetskog, postaje gruba fizička masa bez duše… Kad se arhitektura poslužila svim tim pojmovima o čovjeku i do kraja izbrisala njegov individualitet, nastalo je njezino dekadentno doba, a ta dekadansa unatoč evolucije na područjima arhitekture iz dana u dan je sve veći zločin spram čovjeka i duše." Sve to prema Božinu vodi ka onome "protiv kojega se danas narodi zdravih nacionalnih težnja bore svim silama", a to je "anacionalnost moderne arhitekture." Glavne krivce autor vidi u funkcionalizmu i Le Corbusieru koji je "više trgovac, nego filozof, više demagog nego apostol moderne", koji je svojim novinsko-polemičkim radom "udario sustav moderne arhitekture, koji mi danas mirne duše možemo nazvati formulom ili bolje receptom za umjetničko arhitektonsko stvaranje. Taj recept toliko je primitivan i jednostavan, da je pristupačan i najnetalentiranijem arhitektu, koji će kroz njega u kratko vrijeme postići lijepe uspjehe u arhitekturi."
 |
Nova Hrvatska, 26.5. 1943.
|
Kao što je rečeno, glavni nositelj arhitektonske djelatnosti u NDH je država, odnosno Glavno ravnateljstvo za javne radove s Odsjekom za zgradarstvo. "Djelokrug Glavnog ravnateljstva za javne radove, prema pisanju "Nove Hrvatske", "veoma je obsežan. Glavno ravnateljstvo za javne radove ne služi samo sebi svrhom, nego stoji u službi svih ministarstava i u službi podizanja čitave zemlje uobće… Zadaća Glavnog ravnateljstva za javne radove u budućnosti, u podpuno sredjenjim prilikama u našoj državi, sastoji se ne samo u provodjenju javnih radova, u gradnji novih zgra, nego i u obnovi porušenih dielova zemlje." Od osobite je važnosti izvješće o gradnji na prostoru NDH u razdoblju između 1941. do početka 1943. godine, što ga donosi tijekom svibnja 1943. "Nova Hvatska". "Do danas je", stoji u izvještaju," hrvatska državna vlada utrošila na gradnju novih, te na popravak i pregradjivanje starih javnih zgrada 870 milijuna kuna." Izvještaj je od osobite važnosti jer donosi detaljan popis svih gradnji s troškovnicima što ih je poduzelo Glavno ravnateljstvo i Odsjek za zgradarstvo na prostoru NDH tijekom 1941. i 1942. godine.
 |
Petrinja, početak gradnje zgrade Velike župe, 1942.
|
Kako doznajemo iz spomenutog izvješća: "Po obsegu poslova, koji su od godine 1941. do godine 1943. izvadjani, zauzimaju prvo mjesto zgrade za potrebe poljodjelstva", što je u skladu prema tadašnjim službenim statistikama, prema kojima se "tri četvrtine žiteljstva udržava od poljoprivrede… dok se industrijom i obrtom najviše bavi u Hrvatskoj i Slavoniji 12 % žitelja… ." Prema izvješću "glavne novogradne, koje su izvršene za potrebe narodnog gospodarstva" su: staja Gospodarske škole u Križevcima, za koju je istaknuto, da je "velika novogradnja sa armiranobetonskim okvirima konstrukcijama za smještaj 200 komada grla stoke sa svim suvremenim uredjajima", zgrada državne gospodarske pokusne i nadzorne postaje u Botincu, zgrada državne gospodarske pokusne i nadzorne postaje u Osijeku, staja državnog konjogojskog zavoda u Novigradu na Dobri i zgrada državne seljačke gospodarske škole u Začretju. U okviru istog programa izvedene su i dvije stambene zgrade Državne seljačke gospodarske škole u Gospiću, a za Državnu seljačku gospodarsku školu u Petrinji izvedeno je pet novogradnji. U tom je periodu dovršena i zgrada Državne gospodarsko- kućanske škole u Novom Vinodolu, a za "svotu od 2 milijuna Kuna izvedena je upravna zgrada Državnog rasadnika u Pakracu." "U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj" donosi izvješće, "pristupilo se i gradnji državnih stočarskih postaja… Do danas je izgradjeno oko 30 ovakvih postaja, od kojih je 16 novogradnja." Kao primjer navedene su dvije oveće zgrade Stočarsko zdravstvenog zavoda u Vinkovcima i Zagrebu. Za potrebe obrta, veleobrta i trgovine u tom se razdoblju pristupilo gradnji Poljodjelsko- strojarske škole Vinkovcima, rudarske škole u Varaždinu i Trgovačke akademije u Karlovcu.
 |
| M. Kovačević i E. Šen, zgrada Tehničkog fakulteta u Zagrebu, 1940. |
Za potrebe narodne prosvjete tijekom 1941.-1942. godinu izgrađeno je tristo pučkih škola, za što je potrošeno prema izvješću oko 70 milijuna kuna. Od srednjoškolskih zgrada dovršene su Realna gimnazija u Gospiću i nadogradnja Realne gimnazije u Ogulinu, a započeta je gradnja Realne gimnazije u Senju. Posebno mjesto je zauzimala gradnja visokoškolskih zgrada. "Tako se pristupilo gradnjama", piše tijekom svibnja 1943. "Nova Hrvatska", "lijepog broja zgrada od kojih glavna mjesta zauzimaju novogradnja Tehničkog fakulteta u Zagrebu. Uz prije izgradjenu prvu zgradu izgradjena je isto takva druga zgrada, za koju je danas izvedena armirano- betonska skeletna konstrukcija za 14 milijuna Kuna." Prema pisanju arhitekta Zvonimira Vrkljana, izgradnja drugog dijela fakulteta započela je tijekom srpnja 1941. godine prema projektima arhitekta Velimira Jamnikog. Tijekom istog razdoblja izgrađena je i labaratorijska zgrada Tehničkog fakulteta i treća zgrada Poljodjelsko-šumarskog fakulteta u Maksimiru.
Za Medicinski fakultet u Zagrebu izgrađena je nova zgrada za upravne i gospodarske potrebe, a za Veterinarski fakultet prema Vrkljanovom projektu "izgradjena su do krova četiri nova trakta i posebna zgrada za pokusne životinje i gospodarske potrebe". Od bolničkih objekata u Zagrebu je dovršena upravna zgrada Zarazne bolnice, novogradnja Zavoda i škole za gluhonieme i škole za sliepe, a u Osijeku je izgrađena "središnja kuhinja" Državne bolnice. U tom razdoblju započeta je i gradnje nove bolničke zgrade Državne bolnice u Krapini, a u Varaždinu se krenulo s izgradnjom paviljona za zarazne bolesti Gradske bolnice. Za potrebe "unutarnje uprave" uređena je zgrada Ministarstva unutrašnjih poslova, a započeto je sa gradnjama zgrada Velike župe Gora u Petrinji i Velike župe Modruš u Ogulinu, dok je nekadašnja zgrada Jugoslavenske akademije "podpuno preuredjena za potrebe Ustaške nadzorne službe u Zagrebu, iznosom od 6 milijuna Kuna."
 |
Z. Vrkljan, projekt zagrebačkog Veterinarskog fakulteta
|
Za Medicinski fakultet u Zagrebu izgrađena je nova zgrada za upravne i gospodarske potrebe, a za Veterinarski fakultet prema Vrkljanovom projektu "izgradjena su do krova četiri nova trakta i posebna zgrada za pokusne životinje i gospodarske potrebe". Od bolničkih objekata u Zagrebu je dovršena upravna zgrada Zarazne bolnice, novogradnja Zavoda i škole za gluhonieme i škole za sliepe, a u Osijeku je izgrađena "središnja kuhinja" Državne bolnice. U tom razdoblju započeta je i gradnje nove bolničke zgrade Državne bolnice u Krapini, a u Varaždinu se krenulo s izgradnjom paviljona za zarazne bolesti Gradske bolnice. Za potrebe "unutarnje uprave" uređena je zgrada Ministarstva unutrašnjih poslova, a započeto je sa gradnjama zgrada Velike župe Gora u Petrinji i Velike župe Modruš u Ogulinu, dok je nekadašnja zgrada Jugoslavenske akademije "podpuno preuredjena za potrebe Ustaške nadzorne službe u Zagrebu, iznosom od 6 milijuna Kuna."
 |
| Slavonski Brod, projekt poštanske zgrade |
 |
| Slavonski Brod, poštanska zgrada |
Od poštanskih objekata izvedena je dvokatna poštanska zgrada u Karlovcu i zgrada pošte u Slavonskom Brodu, dok je za gradnju nove pošte na Glavnom kolodvoru u Zagrebu, čija je izgradnja započeta 1940. godine prema projektima ahitekta Egona Steinmanna, odobreno daljnjih 25 milijuna kuna. U zaključku izvješća doznajemo da je: "Približnim proračunavanjem upotrebe gradiva i radne snage… upotrebljeno 20,000.000 kg cementa, 6,000.000 kg bet- željeza, 80.000 kub.m. šljunka i pieska. Računajući, da je izkazani iznos trošen kroz približno 600 dana s upotrebom na raznim gradnjama po državi 2000 radnika, potrošeno je samo na graditeljske radnje 1,2000.000 radničkih nadnica. Kako se vidi mnoge su zgrade dovršene, nekih je gradnja u toku, dok je samo kod riedkih zgrada gradjenje obustavljeno radi raznih potežkoća ili nemogućnosti dobave potrebnog tvoriva za nastavak gradnja."
 |
S. Podhorsky, projekt crkve i samostana u Plitvicama, 1941.
|
Tijekom 1941. i 1942. godine osobito je aktivan ostarjeli arhitekt Stjepan Podhorsky koji će načiniti više projekata obnova i novogradnji sakralnih objekata. Tada nastaju projekti za obnovu crkvi i samostana u Plitvicama, Zrinu, Gvozdanskom i Voćinu, te projekt izgradnje kapele u Marči. Tijekom čitavog će rata Podhorsky s nevjerojatnom upornošću raditi na dovršetku nekoliko svojih crkvi: franjevačkoj crkvi u Makarskoj, te crkvama u Tomislavgradu, Popovači, Đurmancu i Bihaću. Najtragičniju je sudbinu doživjela njegova crkva sv. Antuna u Bihaću, koja je na sam Uskrs 1944. godine, tijekom savezničkog bombardiranja srušena do temelja.
 |
| Partizani ispred crkve sv. Antuna u Bihaću, zima 1942./43. |
1. listopada 1942., kako doznajemo iz dnevnog tiska, obavljena je svečana posveta temeljnog kamena za župnu crkvu Marije Pomoćnice na zagrebačkoj Knežiji. Projekt crkve, "koja će po svojem obliku biti jedna najljepših, a po prostranstvu jedna od najvećih" izradio je arhitekt Zvonimir Požgaj. "Glavni dobrotvor u podizanju ove crkve je nadbiskup zagrebački di. Alojzije Stepinac, koji je dao svu potrebnu ciglu, a poslao je već i većih prinosa u novcu. Do sada je utrošeno ukupno preko 300.000 cigla, 32 vagona cementa i 5 vagona željeza… ." Te godine 22. travnja u 81. godini života umire arhitekt Martin Pilar. Kako će pisati arhitekt Vrkljan "njegova smrt 1942. prošla je za rat gotovo neopazice."
 |
Nova Hrvatska, 3.11. 1942.
|
 |
Z. Požgaj, crkva Marije Pomoćnice, Zagreb
|
Početkom 1943. u Zagrebu je započela gradnja "novog gradskog ljetnikovca na Gornjem Prekrižju", poznatijim i kao Vila Weiss. Vila je građena u prepoznatljivom Heimatstilu- "u starohrvatskom slogu za goste grada Zagreba i njegove dužnosnike". Nekako u isto vrijeme "gradsko je zastupstvo za napredak i poboljšanje grada Varaždina", prema pisanju "Nove Hrvatske", "kao jednog od najstarijih putničkih gradova u Hrvatskoj odlučilo sagraditi gradjanima, a osobto športskoj mladeži, te izletnicima jedno liepo i suvremeno kupalište na otvorenom prostoru". Tim povodom izrađena su dva prijedloga gradskog kupališta gradskog inženjera Josipa Peraka i slikara Julija Merlića. Konačno tijekom lipnja 1943. dovršena je i dugogodišnja izgradnja crkve sv. Antuna na sv. Duhu u Zagrebu prema projektima arhitekta Jurja Denzlera, dok je unutrašnje uređenje izvršeno prema projektima arhitekta Vladimira Potočnjaka.
 |
J. Denzler, crkva sv. Antuna, Zagreb oko 1943.
|
Nekako u isto vrijeme "Bjelovar je dobio krasan glasbeni paviljon… koji je sagradjen od bielog bračkog mramora u obliku grčkog hrama-i koji sada krasi gradski perivoj-Poglavnikov trg. Povodom otvorenja paviljona 7. listopada održana je narodna svečanost u gradskom perivoju… Svečanost je počela cvjetnim korzom, koji je zadivio i staro i mlado, te svršila najuspjelijom večernjom priredbom u samom paviljonu. Sudjelovala su djeca gradskog zabavišta i obdaništa, Ustaška mladež s tabornicom, njemačka i oružnička glasba, te krugovalni pjevač Robić."
 |
Gjuro Szabo na jednoj od posljednjih fotografija pred zagrebačkom Katedralom
|
2. svibnja 1943. umire konzervator Gjuro Szabo, jedna od najkarizmatičnijih ličnosti domaće kulturne scene s početka 20. stoljeća. Nedugo za Szabom umire i Petar Knoll jedan od prvih hrvatskih teoretičara i eseista moderne arhitekture i urbanizma. Iste godine arhitekt Edo Šen piše uvod u Freudenreichova Prosvjetna ognjišta nakon čega je dobio nalog da zatraži mirovinu i da se makne s Tehničkog fakulteta. Ubrzo je ista sudbina zadesila i arhitekta Alfreda Albinija. No jednu od najtragičnijih stranica hrvatske arhitekture tijekom NDH ispisati će arhitekt Milovan Kovačević koji će 23. prosinca 1943. u skupini s Bogdanom Ogrizovićem, za odmazdu, povodom partizanskog napada na vojno skladište kod Sesveta, biti odveden iz zloglasnog ustaškog zatvora na Savskoj cesti na vješanje. Spletom okolnosti Kovačević je izvukao živu glavu i pridružio se partizanima. Nakon rata, arhitekt Kovačević nam je ostavio potresno sjećanje na te dane:
"Čitav sam dan proležao na krevetu i buljio samo u vrata: sad će se na njima pojaviti S. ili B. sa stražarima i krvnicima izvidnicima pa s dugačke liste pročitati imena: Kovačević, Ogrizović... Idemo... Primiče se već i pet sati popodne, nema ih. Vani magla, a kroz nju žalostivo sipi hladna zimska kiša. Očajno gnjilo vrijeme. A njih nema... I zaista, u pet sati otvoriše se vrata. Ali se na njima ne pojavi ni S., ni B., nego samo ključar. Što će nam on? No u lijevoj mu ruci nekakav papir. Digne ga pod nos i stane čitati imena:
-Kovačević, Mihočević, Sokolić!
Mi smo se ukočili i sledili. A svi drugi pretvoriše se valjda u same uši i oči.
Bez daha.
-Stanković, Ogrizović, Reicherzer!...
Daljih imena nisam slušao, ni čuo. A ne bih bio valjda mogao ni riječ progovoriti. Iz te tuposti trgnuo me nekakav žagor na hodniku i oštri ključarev glas:
Idemo!
Ovaj put sam ipak znao kamo nas vode... ."
"Čitav sam dan proležao na krevetu i buljio samo u vrata: sad će se na njima pojaviti S. ili B. sa stražarima i krvnicima izvidnicima pa s dugačke liste pročitati imena: Kovačević, Ogrizović... Idemo... Primiče se već i pet sati popodne, nema ih. Vani magla, a kroz nju žalostivo sipi hladna zimska kiša. Očajno gnjilo vrijeme. A njih nema... I zaista, u pet sati otvoriše se vrata. Ali se na njima ne pojavi ni S., ni B., nego samo ključar. Što će nam on? No u lijevoj mu ruci nekakav papir. Digne ga pod nos i stane čitati imena:
-Kovačević, Mihočević, Sokolić!
Mi smo se ukočili i sledili. A svi drugi pretvoriše se valjda u same uši i oči.
Bez daha.
-Stanković, Ogrizović, Reicherzer!...
Daljih imena nisam slušao, ni čuo. A ne bih bio valjda mogao ni riječ progovoriti. Iz te tuposti trgnuo me nekakav žagor na hodniku i oštri ključarev glas:
Idemo!
Ovaj put sam ipak znao kamo nas vode... ."
 |
| Naslovnica knjige "Naša Domovina", 1943. |
Tijekom 1943. u izdanju Glavnog ustaškog stana objavljen je u dva sveska zbornik "Naša Domovina, Hrvatska kultura-politička poviest hrvata". Uz opći pregled arhitekture i urbanizma i "pregled važnijih arhitekata i njihova rada u hrvatskoj u XX. stoljeću". Zbornik donosi teoretski tekst "Arhitektura u XX. stoljeću u Hrvatskoj" Tihomila Stahuljaka, te studije o tehnici, arhitekturi i urbanizmu arhitekta Krunoslava Jurišića.
 |
Nova Hrvatska, 30.5. 1943.
|
Tijekom 1943. u prvi plan dolaze urbanističke teme. U kolovozu te godine izrađen je "nacrt za sreditbu Požege." "Ovih dana", piše tadašnji tisak, "održan je u Gradskoj viećnici sastanak predstavnika Gradskog poglavarstva i gradjanstva, na kojem se raspravljalo o pitanju sreditbe grada Požege. Naime, ing. Arh. Vladimir Ugrenović bavio se tim pitanjem, te je o tom napisao zanimljiv elaborat… Iz same osnove razabire se, da je predlagač nastojao svojim nacrtima sačuvati vanjsko obilježje našega grada, ali podjedno i riešiti pitanja radničkih naselja, veleobrtnih prostora i prometnih puteva… ."
 |
Nova Hrvatska, 5.5. 1943.
|
5. svibnja 1943. "Nova Hrvatska" piše o "radovima na uredjenju zagrebačkog Kvaternikova trga, koji dobiva nov oblik i vrlo liep izgled", a tijekom ljeta u Zagrebu se također aktualiziralo i pitanje uređenja obala rijeke Save, prije svega gradnja novog nasipa na desnoj obali. Gradnja nasipa omogućila bi prema pisanju tiska proširenje Zagreba na jug preko Save, na područje "Tauferice" i "Afrike", a za što je "na tom mjestu privedeno svrsi oko 25 jutara zemljišta." Prema pisanju "Nove Hrvatske": " …gradsko poglavarstvo na čelu sa svojim vriednim sinom g. Wernerom, našlo se je ponukanim još dok rat traje pristupiti riešavanju svog gorućeg pitanja našega Zagreba, njegovim sreditbenim radovima, kao prvog i glavnog preduvjeta njegovog pravilnog razvitka… U to ime gradonačelnig g. Ivan Werner stupio je u vezu sa Vodstvom Državne radne službe, gdje je kod Državnog vodje rada g. Dušana Palčića naišao na puno i svestrano razumijevanje. U projektu su sliedeći komunalni radovi: 1) zatvaranje rukava Savice dovršenjem nasipa; 2) izgradnja zimske luke iztočno od Kruga; 3) izvedba popriečnog puta Kruge-Borongaj…; 4) izgradnja športske luke na Savi kod Trnja…; 5) presvodjenje potoka Kunišćaka; 6) izvedba spojnih cesta na sjeveroiztočnom dielu grada."
 |
F. Tišina, projekt dječjeg igrališta, Zagreb, 1943.
|
Tijekom listopada ing. Milan Panjković predstavio je "Osnovu o proširenju zagrebačke Ilice od Jelačićevog trga do Frankopanske ulice i uredjenje prostora od Ilice do Griča." Autor osnove predlaže "mogućnost proširenja sjeverne strane Ilice od Jelačićeva trga do Frankopanske ulice na širinu od 35 metara, s izgradnjom dva reda blokova kuća, s izgradnjom srednje ceste u širini 30 metara usporedno s Ilicom i s produženjem svih današnjih južnih okomitih cesta na Ilicu sve do izpod Strossmayerovog šetališta, na koje bi vodile dvije serpetinske ceste". Ing. Panjković tom osnovom također predlaže i "izgradnju Griča i sve do Ministarstva oružanih snaga podignućem kuća na 3 kata, sve sa 400 soba za potrebe raznih ministarstava… ." U isto vrijeme arhitekt Franjo Zvonimir Tišina radi jedan od najlucidnijih projekata hrvatske moderne uopće- projekt Dječjeg grada u Maksimiru s duhovitim paviljonima i globusom usred prostora za igru.
 |
| Novo Doba, 4.11. 1943. |
Do zanimljivog obrata 1943. dolazi tijekom jeseni u Splitu. Naime, na temelju "Rimskog sporazuma" između Mussolinija i Pavelića, 15. travnja 1941. Split zauzimaju Talijani, gdje borave sve do kapitulacije tijekom rujna 1943. 9. rujna građani Splita i pripadnici NOV-a istjeruju Talijane iz grada i drže ga u svojoj vlasti sve do 26. rujna. Tijekom tih događaja spaljena je zgrada Svetog Roka, "neugledna i neukusna gradjevina, negda lazaret, a poslije svakome neprijatna tamnica, u najnovije vrieme pravo srednjevjekovno mučilište", u kome će tijekom talijanske okupacije život okončati mnogobrojni Splićani. Nakon talijanske okupacije javila se potreba rušenja tog objekta, a time i urbanističkog uređenja čitavog gradskog poteza. Prema pisanju "Novog Doba", pitanje Svetog Roka, "pojavilo se već onda kada se osjetio nagli razvitak splitske luke… S druge strane velike mogućnosti i blagodati, koje bi dalo uklonjenje te mrzke gradjevine bile su više nego zadovoljavajuće. Otvorenje Hrvojeve ulice i to baš na najprometnijem dielu luke… I tek zapaljenjem tamnice Svetoga Roka po crvenima, stvorena je mogućnost, da se o tom pitanju dadu najstvarnija mišljenja... ."
 |
| Novo Doba, 26.2. 1944. |
Mnogo detaljnije o tom urbanističkom zahvatu piše "Novo Doba" donoseći tijekom prosinca 1943. razgovor s "tehničkim izvjestiteljem" ing. Petrom Jozevićem. "Kao prvu etapu "iznosi Jozević," počelo se odmah rušenjem bivših državnih tamnica, a zatim rušenjem zgrada oko tamnice… Sav taj obuhvaćeni razpored izvršen je bez dugih razpravljanja i sav taj po grad tako važni problem odmah je prihvatio glavar Gradjanske uprave g. Dr. Nardelli… Produženjem današnje ulice od takozvane Hrvojeve kule do mora u širini od 16 metara moći će se lahko bez ikakvih opasnosti za saobraćaj putnika i kola odvijati promet sa Strosmajerove obale, prema biskupskoj palači i prema Tvrdkovoj ulici, na Dioklecijanovu obalu… Pošto je time riešen saobraćajni promet uz i niz obalu, treba pristupiti i uredjenju ugla u ulici Dubrovačkoj uz gradski perivoj… Kako sam prije rekao, kani se odstraniti sve gradjevine na tom prostoru tj. od režije duhana do lučke kapetanije, i time se predvidja uredjenje jednog liepog parka… S obiju strana ovog parka predvidjene su gradnje dviju monumentalnih gradjevina, i to s iztočne strane obćinska palača… Prema obćinskoj zgradi sa zapadne strane parka zamišljena je gradnja palače Velike župe… Pred obe palače predvidjeno je postavljanje dvaju spomenika. Pred obćinom za zaslužnog gradjanina Dr. Trumbića, a pred vel. Župom Tomislavov spomenik… Namišljenjim rješenjem povezan je i problem starog pazara, stvaranjem modernog tržišta… ." Prema projektu položaj pazara bio bi na prostoru samostana Sv. Dominika, za koji je predviđeno djelomično rušenje, dok bi se ribarnica "s odgovarajućim skladištima za ohladjivanje imala urediti izpod sadašnje Hrvojeve ulice… ."
 |
Marija Bistrica iz zraka, oko 1943.
|
Najgrandiozniji zahvat tijekom NDH je uređenje svetišta Majke Božje u Mariji Bistrici. Već 1940. nadbiskup Alojzije Stepininac predložio je da se od Marije Bistrice "napravi hrvatsko narodno svetište." Tim povodom je izgrađen i posvećen na obližnjem brijegu Kalvarija privremeni križni put. Kako piše tadašnji tisak "metropolita dr. Alojzije Stepinac želi i spreman je na svaku žrtvu, da od Marije Bistrice učini hrvatski Lurd." No, tek 1943. Stepinac šalje župnicima okružno pismo u kome je priopčio da u Mariji Bistrici namjerava izgraditi novu i mnogo veću crkvu. Radovi će bez prestanka trajati od 1943. do svibnja 1945., odnosno do sloma NDH. Radovi oko uređenja svetišta povjereni su tadašnjem pričuvnom satniku tehničkih četa i najangažiranijem državnom arhitektu Aleksandru Freudenreichu.
 |
A. Freudenreich u Mariji Bistrici, 1943.
|
O tome svjedoči nekoliko dokumenata. Prvi je Freudenreichovo pismo od 12. travnja 1943. u kome se obraća nadbiskupu Stepincu. "Preuzvišeni gospodine nadbiskupe!", piše Freudenreich, veoma sam počašćen povjerenjem koje, ste mi izkazali prilikom očevida u Mariji Bistrici…, a osobito vašim listom kojim mi predajete nalog za radove oko uredjenja svetišta Marije Bistrice. Slobodan sam izviestiti, da sam u smislu Vaših ustmenih naloga i mojih predhodnih priedloga sabrao i proučio podatke i podloge, kao i organizirao predradnje, koje su potrebne za daljnji rad. Doskora ću predložiti Vama, kao i Ministarstvu oružanih snaga, Vrhovnom nadzorničtvu na odobrenje potanki izvještaj sa stvarnim priedlozima, koji će obuhvatiti organizaciju svega arhitektonskog, umjetničkog i tehničkog rada za privremeno kao i za konačno uredjenje svetišta Marije Bistrice." Drugi dokument je naredba Vrhovnog nadzorničtva od 22. ožujka. Njome "sa zapoviedi MINORS upravni stožer Popuna Br. 10561 od 11. ožujka 1943., dodieljen je za posebnu službu kod vrhovnog nadzorničtva pričuvni satnik tehničkih četa arhitekt Freudenreich Aleksandar, sada na službi u gradjevnom uredu Minors-a uz svoju redovnu dužnost kod gradjevnog ureda. Istoga odredjujem za vršenje tehničkih radova kod obnove Svetišta Hrvata u Mariji Bistrici… Vrhovni nadzornik oružanih snaga: General pješačtva vitez Stanzer." Nedugo zatim, Freudenreich će biti unapređen u čin nadsatnika, a posebnim naređenjem "po zpoviedi gospodina ministra" dozvoljeno mu je, da "svoje službeno vrieme provodi u svome atelieru… ." Za suradnike u atelieru Freudenreich će angažirati arhitekte Dragu Galića i Vladimira Portočnjaka. Ubrzo će se Marija Bistrica pretvoriti u pravi umjetnički egzil za mnoge mlade hrvatske umjetnike, koji će biti "kao vojnički obveznici susretljivošću i razumievanjem ministra oružanih snaga oslobođeni vojničke dužnosti dok traju radovi oko ukrašavanja svetišta Marije Bistrice… ." Riječ je o slikarima Krsti Hegedušiću, Željku Hegedušiću, Branki Hegedušić-Frangeš, Ivanu Generaliću, Ivanu Režeku, Josipu Šermetu, Josipu Crnoboriju, Gabrijelu Stupici, Marku Rašici, Anti Kaštelančiću i Draganu Berakoviću, koji pod protektoratom nadbiskupa Stepinca dobivaju zadatak da oslikaju baziliku i kapelu sv. Petra.
 |
| K. Hegedušić, I. Generalić, Z. Hegedušić, studije za zidne slike u Mariji Bistrici, 1943. |
Iako se tijekom 1943. pomoću jake državne propagande na društvenom i kulturnom planu nastojao stvoriti privid konsolidacije NDH, događaji na terenu upućivali su na upravo suprotnu situaciju. Riječ je o vidnom jačanju Narodno oslobodilačke vojske (NOV), što će se tijekom 1943. godine, a osobito nakon četvrte i pete "neprijateljske ofenzive" manifestirati velikim teritorijem tadašnje hrvatske koji će doći pod njezin nadzor.
U razdoblju između veljače i travnja 1943. NOV će kontrolirati gotovo čitavu Liku, osim grada Gospića, Banovinu, Kordun, Gorski kotar i sjevernu Dalmaciju, a nakon kapitulacije Italije, kao što je rečeno, jedno vrijeme i grad Split. Sukladno tome valjalo je na oslobođenom teritoriju organizirati život. S tim u skladu na temelju odluka Prvog zasjedanja AVNOJ-a u Bihaću krajem 1942., u ličkom selu Ponor 1. ožujka 1943. osnovan je Inicijativni odbor Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja hrvatske (ZAVNOH) između ostalog i sa zadatkom rješavanja niza teških životnih problema na oslobođenom teritoriju. Tako će primjerice tijekom svibnja Inicijativni odbor odaslati Narodnooslobodilačkim odborima (NOO) "Uputu o pripremnim radovima za žetvu." Međi inim, u "uputi" se napominje, da "gdje god ne postoje u dovoljnoj mjeri izgrađene sušare i čardaci, treba ih podizati i prirediti njihovu izgradnju." Konačno, 13. i 14. lipnja u Otočcu i na Plitvičkim Jezerima održano je prvo zasjedanje ZAVNOH-a kojim ono postaje najviše rukovodno tijelo narodnooslobodilačkog pokreta Hrvatske, odnosno antifašistička inačica Hrvatskog sabora. Kao najviše rukovodno tijelo ZAVNOH će tijekom svog djelovanja u organizaciji civilnog života donijeti niz okružnica, odluka, proglasa i uputa. 13. srpnja ZAVNOH donosi okružnicu o organizaciji i radu tehničko- građevinske službe za potrebe planske izgradnje, na čelu kojih su tehnički referenti, koji "osim stručne spreme, t.j. da su graditelji, građevni majstori i slično moraju imati i organizatorske sposobnosti. Ovi će tehnički referenti rukovoditi svim tehničko- građevinskim radovima na svom području… ."
Već isti mjesec predsjedništvo ZAVNOH-a od svih NOO traži podatke o stanju i broju popaljenih sela "da bi smo mogli izraditi plan o izgradnji kuća, odnosno koliba u koje će se skloniti stanovništvo koje je ostalo bez krova… ." U skladu s tim zahtjevom tijekom kolovoza objavljeni su "Osnovni zadaci građevinsko- tehničkih odbora". "Hiljade popaljenih kuća", iznosi se u zadacima, "nameću nam najhitniju potrebu izgradnje nastambi. Mi ćemo to postići na dva načina: 1. iskorištavanjem preostalih zidina, na koje će se nadograđivati novi zidovi… 2. Izgradnjom novih nastambi." Uz zadatke građevinsko-tehničkih odbora objavljene su i "Građevne upute" kojima se nalaže, primjerice, da se nastambe moraju graditi što jednostavnije uz što veću štednju materijala, da se kod njihove uzgradnje mora paziti da budu sagrađene u stanovitom redu, pravilno orijentirane i sl. Osobito je zanimljiv poziv ZAVNOH-a tijekom prosinca 1943. svim gospodarskim i tehničkim stručnjacima, svim majstorima, praktičnim radnicima, "koji se nalaze još uvijek u službi okupatora i ustaša" da se priključe NOP-u: "Treba se žrtvovati, prekinuti s pasivnim stavom i prići borbi-sutra će možda biti kasno. Inženjeri i tehnički stručni radnici u službi Pavelića grade bunkere proti naše junačke Narodno-oslobodilačke Vojske… Nastave li oni s tim poslom dalje, smatrat ćemo ih neprijaeljima vlastitog naroda… ." Nekako u isto vrijeme u oslobođenom Hvaru održana je konferencija kulturnih radnika Dalmacije. Među prisutnima su i arhitekti: Neven Šegvić, Milivoj Vukasović, Boris Katunarić Milivoj Petrik i Josip Kodel.
 |
| Franjevačka crkva i samostan u Zagrebu nakon bombardiranja, 1944. |
 |
Tijekom 1944. san o "uskrslom pomlađenom i nezavisnom kraljevstvu Tomislava", sve se više pretvarao u noćnu moru. Sve učestalija su saveznička bombardiranja svih hrvatskih gradova, na meti čijih aviona su civilni ciljevi. 22. veljače bombardiran je sam centar grada Zagreba. Osobito teška oštećena pretrpjeti će franjevačka crkva i samostan na Kaptolu. "Danas je i Zagreb osjetio, bies, sliepu mržnju i barbarstvo onih", piše "Nova Hrvatska", "koji već mjesecima sustavno vrše svoje terorističke napadaje na pojedine europske gradove, obarajući se na nezaštićeno gradjansko pučanstvo i uništavajući posvuda bezbrojno brojne kulturne spomenike i vrednote… Činjenica je, da su od ovog terorističkog napadaja na Zagreb stradale pojedine stambene kuće, jedna crkva, dva samostana, dvie škole i jedna radnička družtvovna ustanova u kojoj su se u času napadaja nalazili radnici i članovi radničkih obitelji… ."
 |
| Naša zaštita, "Pregled napadaja iz zraka" od 10.-25.8. 1944. |
Pogled na Zadar nakon bombardiranja
No i usprkos stvarnom stanju državni je tisak nastojao stvoriti privid stabilnosti. Glavne arhitektonske teme kojima će se baviti tisak su nastavak rasprave "o sreditbi Splita", koja će prerasti u otvorenu polemiku, radovi na uređenju Zagreba, natječaj "za gradnju visokoškolskog naselja Hrvatskog družtva Napredak u Tuškancu" i "umjetničko uredjenje svetišta Marije Bistrice."
 |
| Porušeno naselje u ratnim događanjima |
Kao što je rečeno, tijekom ožujka osnovano je Ministarstvo skrbi za postradale krajeve. "Budući da su prilike bile sve teže i da je bio sve veći broj izbjeglica kojima je trebalo pržiti pomoć", piše "Hrvatski narod", "Poglavnik je misleći u prvom redu na one, koji su najviše žrtvovali i izgubili, posebnom zakonskom odredbom osnovao Ministarstvo skrbi za postradale krajeve. Zadatak ove važne državne ustanove jest dvojak: u prvom redu pruža pomoć svim izbjeglicama i onima, kojim su postradali kroz posljednje tri godine… U drugom redu vodi brigu o obnovi hrvatske zemlje, o obnovi naših postradalih krajeva, naših sela i naših ognjišta. U poratnim vremenima ovo će ministarstvo rukovoditi obnovom hrvatske zemlje… Unatoč ovog svestranog družtvenog djelovanja Ministarstvu skrbi je povjerena briga, da već sada izradi nacrt za obnovu naše zemlje, za obnovu uništenih naselja i domova, kojoj će se pristupiti u poratnim vremenima."
U tu svrhu ministar dr. Mehmed Alajbegović oformio je odbor sastavljen od građevnih, tehničkih i etnografskih stručnjaka, koji su izradili plan obnove. Odbor je pri izradi idejne osnove za obnovu postradalih krajeva podjelio prostor NDH na tri zone: panonsku, dinarsku i jadransku. Na temelju donešenih smjernica Ministarstvo je 24. svibnja raspisalo "natječaj za izradu idejnih nacrta za seljačka gospodarstva i naselja". Među sudionicima su Selimir i Zoja Dumengjić. Idejni nacrt dinarskog tipa Selimira Dumengjića je drugonagrađen, dok je idejni nacrt Zoje Dumengjić za panonski tip trećenagrađen.
Od ostalih sudionika spominje se idejno rješenje za jadranski tip ing. Marinka Bučića koje je također trećenagađeno, te otkupljeni rad Franje Zvonimira Tišine. Povodom natječaja tijekom listopada održana je izložba idejnih nacrta, a mjesec dana kasnije "Hrvatski narod" će objaviti i razgovor s Zojom i Selimirom Dumengjićem. Uz razgovor o njihovom radu na natječaju, posebno je naglašeno i da Zoja Dumengjić "djeluje u Pliva državnom zavodu za proizvodnju lijekova", te da se "po njenom nacrtu gradi danas taj zavod u Kalinovcu."
 |
| Hrvatski narod, 28.10. 1944. |
U tu svrhu ministar dr. Mehmed Alajbegović oformio je odbor sastavljen od građevnih, tehničkih i etnografskih stručnjaka, koji su izradili plan obnove. Odbor je pri izradi idejne osnove za obnovu postradalih krajeva podjelio prostor NDH na tri zone: panonsku, dinarsku i jadransku. Na temelju donešenih smjernica Ministarstvo je 24. svibnja raspisalo "natječaj za izradu idejnih nacrta za seljačka gospodarstva i naselja". Među sudionicima su Selimir i Zoja Dumengjić. Idejni nacrt dinarskog tipa Selimira Dumengjića je drugonagrađen, dok je idejni nacrt Zoje Dumengjić za panonski tip trećenagrađen.
 |
| Z. Dumengjić, natječajni projekt za izgradnju razorenih naselja, 1944. |
Od ostalih sudionika spominje se idejno rješenje za jadranski tip ing. Marinka Bučića koje je također trećenagađeno, te otkupljeni rad Franje Zvonimira Tišine. Povodom natječaja tijekom listopada održana je izložba idejnih nacrta, a mjesec dana kasnije "Hrvatski narod" će objaviti i razgovor s Zojom i Selimirom Dumengjićem. Uz razgovor o njihovom radu na natječaju, posebno je naglašeno i da Zoja Dumengjić "djeluje u Pliva državnom zavodu za proizvodnju lijekova", te da se "po njenom nacrtu gradi danas taj zavod u Kalinovcu."
 |
Naša zaštita, 1.9. 1944.
|
 |
P. Jozević, idejni projekt uređenja splitskog Pazara, 1943.
|
 |
Marija Bistrica oko 1943. godine
|
I dok se teritorij NDH pred naletom partizana iz dana u dan pretvarao u tragičnu inačicu Reliquia Reliquiarum, hrvatski se tisak najviše bavio izvješćima o "umjetničkom uredjenju svetišta Marije Bistrice." "Nastupom proljetnih dana", piše 8. svibnja "Hrvatski Narod", "nastavljeni su radovi na umjetničkom uređenju svetišta Marije Bistrice. Već su postavljene četri postaje Križnog puta. Druge su gotove i uskoro će se dopremiti iz Cerrare u Italiji. Oko postaje Križnog puta zasadio je vrtlarski arhitekt S. Klarić perivoj. I bazikika se uređuje. Akademski arhitekt A. Freudenreich, koji vodi sav posao oko obnavljanja Svetišta, izradio je i osnovu za arhitektonsko oplemenjenje bazilike. Glavna lađa crkve već je dovršena… Bazilika bi se imala uresiti novim fresco slikama. Nacrte i studije izradili su hrvatski umjetnici Krsto i Željko Hegedušić, Generalić i Režek, pa će uskoro početi samo slikanje. Akademski kipar prof. Hegedušić i arh. Freudenreich izradili su i nacrt za novi glavni oltar, koji daruje Poglavnik…. Oko svetišta izgradjuju se spomenici. Prof. Kerdić već je izradio model za spomen-ploču pronalaska čudotvornog kipa, a uz suradnju hrvatskih umjetnika model u naravnoj veličini za spomen relief hrvatskog domobranstva… I okolica svetišta se uredjuje. Već je izgradjena cesta, koja vodi prema Križnom putu i put, koji vodi kroz šumu na vrh Kalvarije. Svršene su sve predradnje za sreditbenu osnovu kako samog mjesta Marije Bistrice, tako i svetišta… Uskoro će se razpisati natječaj za sreditbenu osnovu koja predviđa rješenje problema nove velike crkve, izgradnju samostana, izgradnju kapelice, izgradnju oltara za crkvene obrede pod vedrim nebom, izgradnju ljetne pozornice, izgradnju prenoćišta i ostalih objekata, koje traži hrvatski Lurd."
 |
| A. Freudenreich, D. Galić, V. Potočnjak, projekt uređenja Marije Bistrice, 1944./45. |
Tijekom istog mjeseca "Nova Hrvatska" donosi povodom obnove svetišta razgovor s arhitektom Freudenreichom. Iz razgovora doznajemo da je s njim "kod izradbe nacrta suradjuje i arh. M. Delenardo." Osobito je istaknut problem glavnog oltara, koji Freudenreich rješava "u zajednici sa prof. Kerdićem." "Problem smo riešili", iznosi Freudenrenreich, "arhitektonski i kiparski tako, da će svi pogledi iz svakog diela crkve biti usmjereni u starodrevni kip Majke Božje Bistričke. Ima još mnogo problema… ali Marija Bistrica je i urbanistički problem, treba riešiti pitanja ulica, konačišta, vdovoda, zahoda it.d. Na sreditbenoj osnovi sa mnom suradjuju arh. Galić i arh. Potočnjak… Ministar oružanih snaga g. A. Vokić je najsusretljivije stavio ljude i podvoz na raspolaganje i radovi lijepo napreduju." |
| A. Freudenreich, D. Galić, V. Potočnjak, projekt uređenja Marije Bistrice, 1944./45. |
Za razliku od Marije Bistrice mnogi će sakralni objekti u NDH biti trajno uništeni. Rano u zoru 8. svibnja 1944. Nijemci i ustaše opljačkali su a potom i zapalili crkvu Pohođenja Majke Božje u Voćinu, jedan od najznačajnijih hrvatskih kasnogotičkih spomenika. Sličnu sudbinu doživjela je i gotička crkva u Mihovljanu. "Baš u največoj blizini crkve", pisati će u jednom izvještaju Freudenreich, "razvile su se borbe, koje su se prenijele i u crkvu. Mahnita pucnjava, mine, granate, palež i konačno avionske bombe pretvorile su mjesto duševnog mira u razvaline i pustoš." Inicijativa za izgradnju nove crkve bit će pokrenuta uskoro. Izrada projekta povjerena je, kome drugom no Freudenreichu. Isti mjesec, Nadbiskupski duhovni stol Freudenreichove projekte dao je na uvid diecezanskom odboru za crkvenu umjetnost.
Radovi na rasčišćavanju ruševina pokrenuti su tijekom srpnja. Povodom toga Freudenreich će u suradnji s lokalnim župnikom Josipom Prežigalom nastojati za potrebe radova od vojne službe osloboditi tridesetak mještana, a u što će se uključiti i sam nadbiskup Stepinac. On će osobno, za svakoga ponaosob mještana (njih 44) moliti za "oprost od vojne službe" u tzv. "O- kartama". Tim povodom će Stepinac tijekom srpnja uputiti ministru oružanih snaga Anti Lorkoviću i službeni dopis "da se žiteljima, koji požrtvovno i nesebično izvršavaju gore navedene gradjevne radnje, odgodi vojna dužnost."
Iako će nadležno ministarstvo formalno odobriti Stepinčevu zamolbu, borba za oslobođenje mještana od vojne službe nastavit će se i tijekom narednih mjeseci, kada poprima dramatičan karakter, budući da više nije bila riječ samo o radovima već i o svjesnom spašavanju brojnih ljudskih života u krajnje nesigurnim vremenima. Dramatična prepiska izmežu Prežigala, Freudenreicha, Stepinca i nadležnog ministarstva za spas mještana trajati će sve do kraja mjeseca ožujka 1945.
 |
Srušena crkva u Mihovljanu, 1944.
|
Radovi na rasčišćavanju ruševina pokrenuti su tijekom srpnja. Povodom toga Freudenreich će u suradnji s lokalnim župnikom Josipom Prežigalom nastojati za potrebe radova od vojne službe osloboditi tridesetak mještana, a u što će se uključiti i sam nadbiskup Stepinac. On će osobno, za svakoga ponaosob mještana (njih 44) moliti za "oprost od vojne službe" u tzv. "O- kartama". Tim povodom će Stepinac tijekom srpnja uputiti ministru oružanih snaga Anti Lorkoviću i službeni dopis "da se žiteljima, koji požrtvovno i nesebično izvršavaju gore navedene gradjevne radnje, odgodi vojna dužnost."
 |
| "O-karta" kojom nadbiskup Stepinac moli za mještane Mihovljana otpust od vojne službe |
Iako će nadležno ministarstvo formalno odobriti Stepinčevu zamolbu, borba za oslobođenje mještana od vojne službe nastavit će se i tijekom narednih mjeseci, kada poprima dramatičan karakter, budući da više nije bila riječ samo o radovima već i o svjesnom spašavanju brojnih ljudskih života u krajnje nesigurnim vremenima. Dramatična prepiska izmežu Prežigala, Freudenreicha, Stepinca i nadležnog ministarstva za spas mještana trajati će sve do kraja mjeseca ožujka 1945.
Dokument o oslobađanju od vojne službe mještana Mihovljana, 11.1. 1945.
 |
Nova Hrvatska, 4.10. 1944.
|
Tijekom proljeća 1944. Hrvatsko kulturno društvo Napredak raspisalo je natječaj za zgradu sveučilišnog konvikta na Tuškancu. Prva nagrada dodjeljena je radu Marijana Haberlea i Brune Milića. Među ostalim nagrađenim autorima su Antun Ulrich, Marijan Božin, Vid Vrbanić, Franjo Zvonimir Tišnia i Zoja i Selimir Dumengjić. Izložba nagrađenih radova otvorena je 1. listopada u salonu Ulrich. "Ne samo po vanjštini", piše "Nova Hrvatska" o nagrađenom Haberleovom radu, nego i po unutrašnjem uređenju bit će to jedna od najsuvremenijih gradjevina, vezana sa igralištima, gimnastičkom dvoranom i plivalištem, blagavaonicom, dvoranom za priredbe… ." Upravo će taj natječaj kvalitetom pristiglih radova potvrditi kontinuitet hrvatske moderne tijekom čitavog endehazijskog razdoblja.
Možda najfascinantniji opus iz tog vremena je onaj Franje Zvonimira Tišine koji će najtvrdokornije braniti načela moderniteta počevši od projekta za zagrebačku neuropsihijatrijsku kliniku (1941.) i medicinski grad na Šalati u suradnji s Vladimirom Turinom (1942.), preko projekta hotela i plivališta u Preradovićevoj ulici, vile Vinicky na Pantovčaku i obiteljske kuće Janeković u Dubravi (sve 1942.), do krajnje lucidnog projekta Dječjeg grada u Maksimiru (1943.). Konačno, da bauk internacionalizma i duh Le Corbusiera i dalje kruži hrvatskom modernom dokazati će Tišinin projekt za sveučilišni konvikt na Tuškancu. S druge strane važnost ovog natječaja je i u nastupu novih snaga, prije svega tada mladog arhitekta Brune Milića, jednog od posljednjih autentičnih nastavljača kontinuiteta domaće moderne.
 |
| Z. Tišina, natječajni projekt za zgradu sveučilišnog konvikta, Zagreb, 1944. |
Možda najfascinantniji opus iz tog vremena je onaj Franje Zvonimira Tišine koji će najtvrdokornije braniti načela moderniteta počevši od projekta za zagrebačku neuropsihijatrijsku kliniku (1941.) i medicinski grad na Šalati u suradnji s Vladimirom Turinom (1942.), preko projekta hotela i plivališta u Preradovićevoj ulici, vile Vinicky na Pantovčaku i obiteljske kuće Janeković u Dubravi (sve 1942.), do krajnje lucidnog projekta Dječjeg grada u Maksimiru (1943.). Konačno, da bauk internacionalizma i duh Le Corbusiera i dalje kruži hrvatskom modernom dokazati će Tišinin projekt za sveučilišni konvikt na Tuškancu. S druge strane važnost ovog natječaja je i u nastupu novih snaga, prije svega tada mladog arhitekta Brune Milića, jednog od posljednjih autentičnih nastavljača kontinuiteta domaće moderne.
 |
Topusko, 1944.
|
2. lipnja tijekom jednog tajnog sastanka uhapšen je arhitekt Zvonimir Kavurić. 5. listopada odveden je iz ustaškog zatvora u Savskoj ulici i obješen u Zaprešiću. Javnost ga pamti kao jednog od koautora Meštrovićeva Umjetničkog paviljona. No, "noćnoj mori uskrslog Tomislavova kraljevstva" bližio se kraj. Tijekom svibnja održano je u Topuskom Treće zasjedanje ZAVNOH-a, na kome se utvrđuju u privremenom ustavu buduće Republike Hrvatske temeljna demokratska načela slobode mišljenja i vjere, prava stranačkog okupljanja, prava na privatno vlasništvo i poduzetništvo te nacionalna ravnopravnost. Nažalost, te će odluke jugoslavenski boljševički stožer, kako piše Ivan Supek u knjizi "Na prekretnici milenija", osuditi kao "pad u buržoaski liberalizam."
Vrhunac djelovanja ZAVNOH-a je Kongres intelektualaca održan od 25. do 27. lipnja 1944. u Topuskom. Kongres je održan, kako piše Supek "na zvjezdanom zenitu Hrvatske narodnooslobodilačke borbe… Bili su to mjeseci kada smo s najvećim pouzdanjem gledali u budućnost… Blizina pobjede nije samo ispunjavala srca nadom nego je također postavljala pitanje: kakav svijet nakon rata?… U tim neizvjesnostima nametalo se intelektualcima samo od sebe da podupru težnje ZAVNOH-a i razviju humanističko viđenje. Zacijelo, bilo je tu dovoljno književnika, slikara, glazbenika, novinara i prosvjetara, a i pokoji znanstvenik, da progovore o udjelu kulture u ratu i miru." Tom prilikom arhitekt Kazimir Ostrogović pročitati će referat "O arhitekturi". U radu ZAVNOH-a arhitekt Ostrogović zauzimati će zapaženo mjesto. Nakon što je pušten iz riječkog zatvora, 1943. odlazi u partizane, gdje je u početku tehnički referent, a od 1944. i predstojnik Tehničkog odjela ZAVNOH-a. Od 1944. do 1946. Ostrogović je načelnik saveznog Ministarstva građevinarstva. Uz Ostrogovića u Tehničkom su odjelu bili arhitekt Nikola Brozina, kao rukovodilac odjela za tehničke radove, arhitekt Žarko Vincek, ing. Đuro Galeković i ing. Boris Strmac. Tijekom kolovoza Ostrogović predsjedništvu ZAVNOH-a šalje program rada Odjela čiji djelokrug "na oslobođenom i neoslobođenom teritoriju" obuhvaća: arhitekturu (regulacije sela, naselja, gradova, gospodarsko graditeljstvo i izradnju popaljenih kuća), geodeziju, elektrifikaciju, brodarstvo i strojarstvo. "Danas se na oslobođenoj teritoriji", piše Ostrogović u izvješću, "postavljaju slijedeći zadaci: izgradnja zemunica, pomoć u organizaciji i inicijativi za izgradnji popaljenih kuća, suradnja u proizvodnji, naročito u proizvodnji građevnog materijala… podizanje stručnih kadrova, uposlenje i stavljanje pod kontrolu NOO-a stručnjaka na neoslobođenoj teritoriji… ." U skladu s tim programom, pripremajući se za poslijeratnu obnovu na inicijativu arhitekta Milovana Kovačevića pri ZAVNOH-u je osnovan urbanistički seminar. Uz Kovačevića seminarom je rukovodio i arhitekt Josip Seissel. Na seminaru, koji se održavao od jeseni 1944. u oslobođenom Šibeniku sudjelovali su arhitekti: Boris Katunarić, Hinko Bolanca, Marko Miličić, Drago Boltar, Rikard Marasović i Bude Pervan. Tijekom rada seminara postavljene su osnove poslijeratne obnove. Tom prilikom razrađen je projekt obnove dvaju dalmatinskih sela: Bilica kraj Šibenika i Graca kraj Makarske.
 |
Topusko, 1944.
|
Vrhunac djelovanja ZAVNOH-a je Kongres intelektualaca održan od 25. do 27. lipnja 1944. u Topuskom. Kongres je održan, kako piše Supek "na zvjezdanom zenitu Hrvatske narodnooslobodilačke borbe… Bili su to mjeseci kada smo s najvećim pouzdanjem gledali u budućnost… Blizina pobjede nije samo ispunjavala srca nadom nego je također postavljala pitanje: kakav svijet nakon rata?… U tim neizvjesnostima nametalo se intelektualcima samo od sebe da podupru težnje ZAVNOH-a i razviju humanističko viđenje. Zacijelo, bilo je tu dovoljno književnika, slikara, glazbenika, novinara i prosvjetara, a i pokoji znanstvenik, da progovore o udjelu kulture u ratu i miru." Tom prilikom arhitekt Kazimir Ostrogović pročitati će referat "O arhitekturi". U radu ZAVNOH-a arhitekt Ostrogović zauzimati će zapaženo mjesto. Nakon što je pušten iz riječkog zatvora, 1943. odlazi u partizane, gdje je u početku tehnički referent, a od 1944. i predstojnik Tehničkog odjela ZAVNOH-a. Od 1944. do 1946. Ostrogović je načelnik saveznog Ministarstva građevinarstva. Uz Ostrogovića u Tehničkom su odjelu bili arhitekt Nikola Brozina, kao rukovodilac odjela za tehničke radove, arhitekt Žarko Vincek, ing. Đuro Galeković i ing. Boris Strmac. Tijekom kolovoza Ostrogović predsjedništvu ZAVNOH-a šalje program rada Odjela čiji djelokrug "na oslobođenom i neoslobođenom teritoriju" obuhvaća: arhitekturu (regulacije sela, naselja, gradova, gospodarsko graditeljstvo i izradnju popaljenih kuća), geodeziju, elektrifikaciju, brodarstvo i strojarstvo. "Danas se na oslobođenoj teritoriji", piše Ostrogović u izvješću, "postavljaju slijedeći zadaci: izgradnja zemunica, pomoć u organizaciji i inicijativi za izgradnji popaljenih kuća, suradnja u proizvodnji, naročito u proizvodnji građevnog materijala… podizanje stručnih kadrova, uposlenje i stavljanje pod kontrolu NOO-a stručnjaka na neoslobođenoj teritoriji… ." U skladu s tim programom, pripremajući se za poslijeratnu obnovu na inicijativu arhitekta Milovana Kovačevića pri ZAVNOH-u je osnovan urbanistički seminar. Uz Kovačevića seminarom je rukovodio i arhitekt Josip Seissel. Na seminaru, koji se održavao od jeseni 1944. u oslobođenom Šibeniku sudjelovali su arhitekti: Boris Katunarić, Hinko Bolanca, Marko Miličić, Drago Boltar, Rikard Marasović i Bude Pervan. Tijekom rada seminara postavljene su osnove poslijeratne obnove. Tom prilikom razrađen je projekt obnove dvaju dalmatinskih sela: Bilica kraj Šibenika i Graca kraj Makarske.
 |
J. Seissel, D. Boltar, M. Miličić, projekt obnove Bilica, 1945.
|
 |
Nova Hrvatska, 8. 9. 1944.
|
Do početka 1945. arhitektonska djelatnost na prostoru endehaškog Reliquia Reliquiaruma zamrla je gotovo u potpunosti. Uglavnom se raspravlja o poslijeratnoj obnovi zemlje i izgradnje grada Zagreba. "Unatoč privremene zamrlosti na području javne izgradnje", pisati će tijekom siječnja "Nova Hrvatska", "ipak se u ovim godinama rata stvaraju planovi, prave nacrti i izradjuju osnove za buduću izgradnju. Zacielo će već u prvim poratnim godinama biti uloženo mnogo truda, da se porušeno izgradi, nedovršeno završi, a predvidjeno ostvari… ." Jedan od "najžamašnijih radova", piše tadašnji tisak u vezi izgradnje Zagreba je "stvaranje uvjeta za širenje grada prema jugu i uklanjanje zapreka, koje sada stoje na putu tom cilju, a to je željeznička pruga i kolodvor, koji oštro diele grad na sjeverni i južni dio… Razumljivo je, da budući Zagreb ne možemo sebi zamisliti drugčije, nego da dosegne Savu, te je i prekorači." Među "najžurnijim javnim radovima" koje bi trebalo započeti nakon rata je i uređenje samog središta grada. Posebno je istaknuta izgradnja spojne ulice između Jelačićeva trga i Vlaške uluce, u čiju svrhu "su već porušene brojne stare kuće uz palaču Gradske štedionice", izgradnja "uzporedne" ulice sa Ilicom radi njenog prometnog rasterećenja i uređenje Pejačevićevog, danas Britanskog trga, i rušenja kuća u Radničkom dolu radi njegova produženja "u široku ulicu s drvoredima sve do Zelengaja."
 |
| Nova Hrvatska, 28.1. 1945. |
 |
| A. Freudenreich, D. Galić, V. Potočnjak, projekt uređenja Marije Bistrice, 1944./45. |
Tijekom proljeća 1945. nastavljaju se radovi na uređenju svetišta Marije Bistrice. Tim povodom uoči uskrsa, u dramatičnom tonu hrvatskom narodu obratio se nadbiskup Alojzije Stepinac: "…Uvjeren sam, da nema te snage, koja bi iz srdca hrvatskog naroda mogla izčupat štovanje Majke Božje, pa makar se to u tu svrhu služilo i najkrvavijim terorom. Danas je hrvatski narod osobito uvidio, gdje je njegova snaga i jamstvo njegove budućnosti. Ako je pod uplivom raznih razornih snaga i rušilačkih strujanja u prošlosti kadkada zastranio, možemo reći, da se on danas iskreno vraća vjeri svojih otaca, te je spreman prije izginuti, nego pokoriti se bilo kakvom nasilju, koje ide za uništenjem njegove kršćanske predaje i njegovih duhovnih vrednota… U tom uvjerenju ne plaši me nikakav zveket oružja, niti prietnje s bilo koje strane." Kao što je rečeno radovi u Mariji Bistrici nastavljeni su početkom proljeća. Najviše se radi u unutrašnjosti bazilike, a prema pisanju dnevnih tiskovina, radovi na uređenju okoliša samog svetišta liepo napreduju, a do sada su izgradjeni i mnogi higienski uredjaji, gradnju kojih je izvelo Glavno ravnateljstvo za javne radove." Do travnja 1945. (datumom kojim su potpisani posljednji nacrti op.a.) Freudenraich iz suradnju arhitekata Drage Galića i Vladimira Potočnjaka dovršava većinu "zamisli za sreditbenu osnovu" Marije Bistrice, na kojoj je rad "toliko zamašan i svestran, da će trajati godinama i onda kada bude podpuno izgradjen moći će dostojno predstavljati visoku umjetničku i kulturnu stvaralačku snagu hrvatskoga naroda." Nastavljaju se i pripremni radovi za izgradnju crkve u Mihovljanu.
 |
| A. Freudenreich, D. Galić, V. Potočnjak, projekt uređenja Marije Bistrice, 1944./45. |
Do siječnja Freudenreich završava većinu nacrta za izgradnju mihovljanske crkve s nekim izmjenama koje je još tijekom jeseni 1944. sugerirao Nadbiskupski duhovni stol. Na temelju izrađenih nacrta župnik Prežigalo tijekom veljače moli Nadbiskupski duhovni stol da mu se "podieli dozvola za gradnju crkve." Iz dopisa upućenog 11. siječnja Ministarstvo oružanih snaga doznajemo "da su radnje u Mihovljanu u toku, da su odstranjene ruševine stare crkve, sada se radi na vadjenju temelja, drobi se šljunak, a što je najvažnije dovozi se gradivo, da bi se čim nastanu povoljne vremenske okolnosti nastavilo s izgradnjom." U dopisu se također moli Ministarstvo obrane, da se zbog radova na izgradnji "odobri odgoda nastupa djelatne vojne dužnosti" dvadesetosmorici mještana, pričuvnih domobrana, "tako dugo, dok su zaposleni na gradnji župne crkve." Uz velika natezanja, ovaj će zahtjev biti djelomično odobren, povodom čega, 27. ožujka nadležno ministarstvo donosi "svim povojčenim radnicima, kojima je odgodjen nastup vojne dužnosti…Zapovied", kojom se, "radno vrieme na gradnji mora vršiti dnevno svakog radnog dana od 8-14 sati bez prekida… Dopusti su zabranjeni, te se smiju podieliti samo u slučaju smrti u obitelji." To je ujedno i poslijednji pisani dokument iz razdoblja NDH o gradnji mihovljanske crkve. Njena je gradnja nastavljena nakon rata.
 |
A. Freudenreich, projekt crkve u Mihovljanu, 1944.
|
 |
Narodna vlada Hrvatske
|
IZVORI:
Ostavština arhitekta Aleksandra Freudenreicha; Sign.: MK-UZKB-OAF
Ostavština arhitekta Stjepana Podhorskog; Sign.: MK-UZKB-OSP
Arhiv Konzervatorskog zavoda u Zagrebu (1941-1945); Sign.: MK-UZKB-AKOZ
LITERATURA:
Andrović, Ivo, Tko želi propast zadra?, Novine, str. 3, 7. II. 1944.
Babić, Vladimir, Vrijeme je da iz Zagreba nestane spomenika crno – žutog generala Jelačića, Vjesnik, str. 2, 18. VII. 1947.
Balaš, Rudolf, U obnovi hrvatskih sela pazit će se na potrebe i običaje naroda, razgovor s arh. Dumengjićem i njegovom suprugom o načelima obnove gradova i sela, koja su postradala uslied rata, Hrvatski narod, Zagreb, 12. XI., 1944.
Bauer, Bruno, Zagreb u pretiesnom okviru, Nova Hrvatska, 24. XII. 1943.
Božin, Marijan, Moderna arhitektura i Hrvatska, Hrvatska smotra, god. 10, str. 292–304, Zagreb, 1942.
Brener, Hildegard, Kulturna politika nacional-socijalizma, August Cesarec, Zagreb, 1992.
Clemens, Diederich, Die Kroatien, Verlagsbuchhandlung Velebit, Zagreb, 1942.
Delfin, Slavko, O uredjenju grada, povodom rasprave o skici ing. Jozevića, Novo doba, str. 3, Split, 3. III. 1944.
Delfin, Vojteh, U revoluciji, ČIP, Zagreb, siječanj–veljača 1962.
Freudenreich, Aleksander, Prosvjetna ognjišta priručnik za poticanje na građenje, osnivanje i izgradnju družtvenih domova s dvoranama u Hrvatskoj, predgovor Edo Šen, Zagreb, 1943.
Galović, Krešimir, Nabori moderne arhitekture, Arhitektura u NDH, (1941-1945), I-IV, Vijenac, br. 227, 228, 229, 230, Zagreb, 2002.
Jurišić, Krunoslav, Arhitektura, Naša domovina Nezavisna Država Hrvatska, knjiga I., str. 579–585, Zagreb, 1943.
Knežević, Snješka, Zagrebačka sinagoga, Reliquiae Reliquiarum, Zagreb, Židovska općina Zagreb, 1998.
Knežević, Snješka, Sinagoga- simbol sudbine zagrebačkih Židova, Sinagoga i Zagreb, Židovska općina Zagreb, 2001.
Kovačević, Andrija, Bijeg s vješala, Povijest jedne borbe, rukopis priredila Zlata Bujan-Kovačević, Disput, Biblioteka Srednji put, Zagreb, 2002.
Kušan, Vladislav, Hrvatski umjetnici na Biennalu, Hrvatska revija, god. 15., str. 440–442, Zagreb, 1942.
Oršanić, Ante, Nezavisna Država Hrvatska postanak, Nova Hrvatska, Zagreb, 25. 12. 1941.
Planić, Stjepan, Zagrebačke munare, Graditeljske osobnosti i ukrasi zagrebačke džamije, Džamija u Zagrebu, u spomen otvorenja, Zakladni odbor za izgradnju džamije u Zagrebu, str.54–56, Zagreb, 1943.
Požgaj, Zvonimir, Graditeljske osobnosti i ukrasi zagrebačke džamije, Džamija u Zagrebu, u spomen otvorenja, Zakladni odbor za izgradnju džamije u Zagrebu, str. 50–53, Zagreb, 1943.
Premerl, Tomislav, Hrvatska moderna između dva rata, nova tradicija, NZMH, Zagreb, 1989.
Radović, Darja Mahečić, Socijalno stanovanje Međuratnog Zagreba, Radovi IPU 17, str. 141, Zagreb, 1993.
Radović, Darja Mahečić, Socijalno stanovanje Međuratnog Zagreba, Horetzky, Zagreb, 2002.
Richter, Vjenceslav, U obnovi, ČIP, Zagreb, siječanj–veljača 1962.
Rizvanbegović, Ahmet, Ljepote Poglavnikove džamije, Nova Hrvatska, str. 4, Zagreb, 30. IX. 1944.
Stahuljak Tihomil, Arhitektura kod Hrvata u XX. stoljeću, Naša domovina Nezavisna Država Hrvatska, knjiga II., str. 713, Zagreb, 1943.
Steinman, Egon, Nalaz temelja stare turske tvrđave u Petrinji, Prilog upoznavanju stanja tehnike obrambenog karaktera u našim krajevima u XVI vijeku, Tehnički vjesnik, broj 4-6, str. 103–106, Zagreb, 1942.
Šeper, Mirko, Spomenik otcu domovine, uz izložbu uzoraka, Spremnost, 18. I. 1942.
Šeper, Mirko, Postoji li židovska likovna umjetnost, Hrvatska smotra, god. X, br. 1, str. str. 48–51, Zagreb, 1942
Širola, Branko, Građevinarstvo, Naša domovina Nezavisna Država Hrvatska, knjiga I., str. 585–599, Zagreb, 1943.
Šmalcelj, Ivan, Obnova sela i selišta diljem Bosne i Hercegovine, Spremnost, br. 157, str. 8. Zagreb, 1944.
Tučkorić, Branko, Savladane mnoge početne poteškoće- naše gradjevinarstvo postavlja plan izgradnje na sve širu osnovu, Vjesnik, 24–26, str. 10. Zagreb. 1945.
Vid., Rasprava o pitanju konačnog izgleda okoliša prvostolne crkve, Nova Hrvatska, str. 4. Zagreb, 18. I. 1945.
Vincek, Žarko, Dani bez dilema, ČIP, Zagreb, siječanj–veljača 1962.
Vrkljan, Zvonimir, Sjećanja, Sveučilište u Zagrebu, Zagreb, 1995.
NOVINSKI ČLANCI I KATALOZI BEZ POTPISA:
Deutsche und Entartete Kunst, katalog izložbe, Volksverlag Munich, 1938.
Natječaj tehničkog odjela Banske Vlasti za tipove narodnih škola u Hrvatskoj, Jutarnji list, str. 9, Zagreb, 9.III.1941.
Sljedećeg tjedna počinje gradnja hrvatskih radničkih domova u Sisku, Hrvatski narod, str. 11, Zagreb, 14.VI. 1941.
Podjela Zagreba u stambene, veleobrtne i gradjevne dijelove, Hrvatski narod, str. 7, 11.VII. 1941.
Velika spomen crkva gradit će se u Kostajnici, Novi list, 13.XI. 1941.
Prva izložba Hrvatskih umjetnika u nezavisnoj državi Hrvatskoj, katalog izložbe, Zagreb, 1941.
Hrvati–katolici! Zagrebčani! Štovatelji sv. Josipa !, Odbor za gradnju crkve sv. Josipa nna Trešnjevki, Zagreb, 1942.
Der Kroatische pavillon auf der Mailänder Messe, Neue Ordung, br. 9, 26. V. 1942.
Zanimljive potankosti o unutrašnjem uređenju džamije u Zagrebu, Nova Hrvatska, str.8, Zagreb, 31.V. 1942.
Kroatien auf ausländischen Messen, Neue Ordung, br. 5, 27. IX. 1942.
Njemačka plastika sadašnjosti, katalog izložbe, Zagreb, 1942.
Druga izložba Hrvatskih umjetnika u nezavisnoj državi Hrvatskoj, katalog izložbe, Zagreb, 1942.
Džamija u Zagrebu, u spomen otvorenja, Zakladni odbor za izgradnju džamije u Zagrebu, Zagreb, 1943.
Veličanstvena džamija u Zagrebu je dovršena, Nova Hrvatska, str. 9, Zagreb, 4. IV. 1943.
Gradnja novog ljetnikovca na Gornjem Prekrižju, Nova Hrvatska, str. 5, Zagreb, 29. IV. 1943.
Radovi na uredjenju Kvaternikovog trga, Nova Hrvatska, str. 8, Zagreb, 5. V. 1943.
Do danas je hrvatska državna vlada utrošila za gradnju novih, te na popravak i pregradjivanje starih javnih zgrada 870 milijuna Kuna, Nova Hrvatska, str. 7, Zagreb, 26. V. 1943.
Napredak Varaždina: osnove za gradnju suvremenog kupališta, Nova Hrvatska, str. 9, Zagreb, 30. V. 1943.
Unutarnje uredjenje nove crkve sv. Antuna na sv. Duhu, Nova Hrvatska, str. 11, Zagreb, 9. VI. 1943.
Engleska je bacila prvu bombu, Domovina Hrvatska, Berlin, 14.VII. 1943.
Izradjen nacrt za sreditbu Požege, Nova Hrvatska, str. 7, Zagreb, 12. VIII. 1943.
Gradovi budućnosti i zrakoplovstvo, Hrvatska krila, br. 15, str. 361, Zagreb, 15. VIII. 1943.
Gradnja nove župne crkve Marije Pomoćnice na Knežiji, Nova Hrvatska, str. 8, 4. XI. 1943.
Velike sreditbene radove lučkoga Zagreba, izvest će domoradnici-pripadnici državne radne službe, Nova Hrvatska, str. 6, Zagreb, 17. IX. 1943.
Bjelovar je dobio krasan glasbeni paviljon, Hrvatski narod, Zagreb, 8. X. 1943.
Osnova o proširenju Ilice do Jelačićevog trga, Nova Hrvatska, str. 4, Zagreb, 21. X. 1943.
Splitske viesti- Ruši se „Sveti Rok“, Novo doba, str. 2, Split, 3. XI. 1943.
Temeljito uredjenje starog pazara, Novo doba, str. 2, Split, 27. XII., 1943.
III. izložba Hrvatskih umjetnika u nezavisnoj državi Hrvatskoj, katalog izložbe, Zagreb, 1943.
Poglavnik obišao postradale od neprijateljskog terorističkog napadaja na Zagreb, Nova Hrvatska, str. 1–4, Zagreb, 24. II. 1944.
Velika osnova naše obnove, Hrvatski narod, str. 7, Zagreb, 29. III. 1944.
Umjetničko uredjenje Marije Bistrice, Hrvatski narod, Zagreb, 8. V. 1944.
Radovi oko uredjenja svetišta Marije Bistrice, Nova Hrvatska, Zagreb, 20. V. 1944.
Tunel – sklonište podno starog grada Griča, Hrvatska krila, br. 12, str. 264, Zagreb, 1. VII. 1944.
Zagreb će postati ljepši, promjene i nadopune sreditbene osnove, Nova Hrvatska, str. 4. Zagreb, 28. VII. 1944.
Svečano će se otvoriti velebna Poglavnikova džamija, Nova Hrvatska, str. 4, Zagreb, 12. VIII. 1944.
Obnavljanje parkova i perivoja, Nova Hrvatska, str. 4. 30. VIII. 1944.
Pregled napadaja iz zraka izvršenih na naše državno područje, Naša zaštita, br. 20–21, Zagreb, 1. IX. 1944.
Gotov je naš zaklon, Naša zaštita, br. 20–21, Zagreb, 1. IX. 1944.
Pristupit će se gradnji nove pruge od Jelačićevog trga do Vlaške ulice, Nova Hrvatska, str. 5. Zagreb, 8. IX. 1944
Izložba idejnih skica za izgradnju visokoškolskog naselja, Nova Hrvatska, str. 4, Zagreb, 4. X. 1944.
Za obnovu postradalih krajeva- povodom izložbe idejnih nacrta za izgradnju ratom razorenih naselja, Hrvatski narod, str. 2, Zagreb, 28. X. 1944.
Obnova razorenih njemačkih gradova, Gospodarstvo, br. 251, str. 6, Zagreb, 17. XI. 1944.
Obnova hrvatskih domova, Hrvatski krugoval, br. 26, str. 2, Zagreb, 4, 17. XII. 1944.
IV. izložba Hrvatskih umjetnika u nezavisnoj državi Hrvatskoj, katalog izložbe, Zagreb, 1944.
Velika zamisao obnove i uređenja svetišta Majke Božje Bistričke u sadašnje ratno doba dokaz je neslomive duhovne snage hrvatskog naroda, Novine, str. 8, Zagreb. 3. IV. 1945.
Muslimani Zagreba traže da se sruše minareti na Trgu žrtava fašizma, Narodni list, str. 4, Zagreb, 13. III. 1948.
Dvadeset godišnjica zasjedanja AVNOJ-a, ČIP, Zagreb, prosinac 1963.
ZAVNOH 1943–1944, Materijali s naučnog skupa održanog u Otočcu 2. i 3. oktobra 1989., HAK, Karlovac, 1990.
