ZAGREBAČKA CRKVA SV. PREOBRAŽENJA GOSPODNJEG

Piše: Krešimir Galović 

U povijesti zagrebačke arhitekture i urbanizma parohijska crkva sv. Preobraženja Gospodnjeg zauzima jedinstveno mjesto. S jedne strane ona je vrijedan reprezent zagrebačke arhitekture 19. stoljeća, te s druge jedan od simbola njegove urbanizacije i modernizacije. U kontekstu modernizacije Zagreba ne smije se zanemariti niti njen značaj u procesu razvoja modernog građanskog društva čija su obilježja među inim bila multikulturalnost i multikonfesionalnost.

U najužem središtu grada Zagreba, na Trgu Petra Preradovića, nalazi se pravoslavna parohijska crkva sv. Preobraženja Gospodnjeg. Iako je današnja crkva izgrađena sredinom 19. stoljeća, njena povijest seže u duboku povijest grada. Naime, tijekom srednjeg vijeka na istom se prostoru nalazila župna crkva sv. Margarete. U najstarijem župnom popisu iz 1334. godine spominje se kao župna crkva donjogradskog podgrađa (Ecclesia s. Margarethae de suburbio). Već je u to vrijeme kanoničke vizitacije nazivaju vrlo starom (capella antiquissima). Tijekom 16. stoljeća crkva sv. Margarete izgubila je status župne crkve, te je pripojena župi sv. Marka. Od tada ova crkva ima funkciju kapele. 

Plan grada Zagreba, 1825.

Prema kanonskim vizitacijama iz 17. stoljeća znamo da je crkva sv. Margarete bila okrenuta svetištem prema istoku, a da se ulazilo u nju na dvoja vrata, od kojih je glavni ulaz bio sa zapadne strane, te manji na sjeveru, odnosno prema Ilici. S južne strane crkve, prema današnjem Preradovićevom trgu nalazila se sakristija. Početkom 17. stoljeća u njoj se spominju dva kamena oltara, a krajem istog stoljeća tri drvena oltara. Crkva je imala i drveni zvonik, koji je tijekom njena uređenja 1742. godine zamijenjen zidanim. Pretpostavlja se, da se u njenoj blizini nalazio župni dvor te kuća zvonara. Dugo vremena uz crkvu se nalazilo groblje i trg- „plac sv. Margarete“. Od 1372. godine, na tom se trgu svakog 13. srpnja na Margaretinje“ održavao veliki gradski sajam, a povremeno je služio, prema starim zapisima i kao gubilište. Tako primjera radi Baltazar Krčelić pripovijeda, kako su dva vojnika na tom placu izgubila glave, a jedan ruku, jer su tijekom vojne po Italiji pljačkali crkve. Groblje se prostiralo južno, istočno i zapadno od crkve, a usred njega nalazio se veliki drveni križ okrenut prema Ilici. Na njemu su se pokapali uglavnom stanovnici suburbia.

Crkva sv. Preobraženja prema grafičkom prikazu Zagreba oko 1830.

Nakon što je izgubila status župne crkve, crkva sv. Margarete polagano počinje propadati, a do kraja 18. stoljeća više nije u funkciji. Godine 1794. napuštenu je crkvu od grada kupila pravoslavna općina i adaptirala je za svoje potrebe u parohijsku crkvu sv. Preobraženja Gospodnjeg. U isto vrijeme dolazi i do urbanizacije ovog djela grada, koji će tijekom 19. stoljeća poprimiti prepoznatljive donjogradske vizure. Važan prilog ovoj urbanizaciji dala je pravoslavna crkvena općina koja je 1822. godine na prostoru između Ilice i crkve izgradila za svoje potrebe veliku trokrilnu jednokatnicu (Ilica 7). Projekt je bio naručen od tada najuglednijeg gradskog graditelja Bartola Felbingera. Upravo je ova kuća počela utvrđivati urbani identitet Ilice, koji su do tada mahom određivale neugledne prizemne stambene i gospodarske kuće. 

Ilica 7

U to je vrijeme prostor južno od crkve, današnji Trg Petra Preradovića, bio u potpunosti izgrađen. Činio ga je trapezoidni stambeni blok omeđen dvjema ulicama Margaretskom (danas Preobraženskom) i Svilarskom (danas Margaretskom i Preradovićevom). Narasle potrebe pravoslavne vjerske općine, ali i svijest o mjestu u samom budućem gradskom središtu, pokrenule su ideju gradnje nove crkve i uređenja ovog dijela grada. U tom je kontekstu na poticaj „Grčko istočne općine“ tijekom šezdesetih godina 19. stoljeća gradskom poglavarstvu predložena zbog derutnosti izgradnja nove crkve te regulacija dviju ulica uz nju. 

Pogled na budući Trg Petra Preradovića, 1874.

Projekt regulacije prostora crkve i okolice izradio je 1863. godine gradski inženjer Janko Nikola Grahor. Na temelju ove regulacije graditelj Franjo Klein izradio je projekt za gradnju nove crkve. Zaključak o početku gradnje crkve donesen je tijekom mjeseca prosinca 1864. godine. Tom je povodom zagrebačka pravoslavna zajednica objavila slijedeći proglas: „Crkva u kojoj se Bogu molimo i za sebe i za svu braću hristijane, stara je i mala, i jako je opala. Dizanjem ulica upala je više cipela u zemlju tako, da se preko nekoliko stepenica u nju silazi, i toga radi već zrak suviše vlažan ima, te zdravlju škodi. Prozori su mali, niti se mogu povećati, budući da je crkva nizka, i tako istu svjetlost niti zraka dosta u nju prispjeti ne može … Spoljašni izgled još je rekao bi nepovoljniji. Na malom tornjiću ne mogu se ni zvona namjestiti, već kraj crkve stoji stari zvonik od dasaka … Zagreb je takvo mjesto, u koje naše i druge vjeroispovijesti ljudi sa sviju strana dohode, pak moramo iskreno ispovjediti, da nam je kako za nas, tako i za svu našu subraću čisto zazorno, kad im našu svetu mater crkvu u takvoj prilici predstaviti moramo.“

Izgled Kleinove crkve sv. Preobraženja prije Bolléovih zahvata, 1897.

Građevni odbor crkve odlučio je povjeriti realizaciju projekta Franje Kleina poznatoj zagrebačkoj graditeljskoj tvrtki Janka Jambrišaka. Crkva je sagrađena i posvećena 21. listopada 1866. godine. Zanimljivo je, da je iste godine prema Kleinovom projektu u Zagrebu, u ulici Marije Valerije (danas Praška ulica) za potrebe židovske općine započela izgradnja sinagoge. Kleinova crkva sv. Preobraženja i zgrada židovskog hrama, jedni su od prvih javnih reprezentativnih zdanja zagrebačkog Donjeg grada, određujući mu ne samo urbani, već i multikulturalni i multikonfesionalni karakter. Upravo su to temeljne karakteristike zagrebačkog urbanog identiteta na prijelazu 19. u 20. stoljeće. 

Sinagoga u Praškoj ulici (prije Marije Valerije)

Značajan doprinos preoblikovanju Zagreba iz provincijalnog gradića s ruba Carstva u moderno srednjoeuropsko središte dali su upravo arhitekti koji su poput Kleina pristizali iz drugih zemalja. Jedan od najznačajnijih protagonista toga vremena bio je arhitekt Hermann Bollé, čija je pojava od trajnog značaja, ne samo u okvirima zagrebačke, već i hrvatske arhitekture uopće. Arhitekt Hermann Bollé rođen je 1845. godine u Köllnu u graditeljskoj obitelji. Prva praktična znanja stekao je kod oca Karla, a potom kod Heinricha Wiethasea. Tijekom sedamdesetih godina seli se u Beč gdje naukuje i radi kod arhitekta Friedricha von Schmidta. U dodir s Hrvatskom Bollé dolazi zahvaljujući Schmidtovim kontaktima. Naime, u to je vrijeme biskup Josip Juraj Strossmayer arhitektu Schmidtu povjerio radove na dovršetku i opremanju katedrale u Đakovu, a u Zagrebu izradu projekta za palaču tadašnje Jugoslavenske akademije znanosti. Zbog velikog broja poslova, Bollé je ubrzo postao glavnim Schmidtovim zastupnikom i voditeljem gradnji u Hrvatskoj.

Friedrich von Schmidt, projekt restauracije crkve sv. Marka

Najznačajniji projekti koje Schmidt tada radi u suradnji s Bolléom u Zagrebu su restauracije župne crkve sv. Marka i katedrale sv. Stjepana. Godine 1879., vezano uz početke radova na zagrebačkoj katedrali Bollé se trajno doselio u Zagreb. Upravo je tada Iso Kršnjavi u Bolléu prepoznao arhitekta koji je sposoban realizirati njegove vizionarske zamisli preporoda hrvatske kulture. „Sretna“ okolnost za Bolléa bio je potres koji je 1880. zadesio grad Zagreb i njegovu okolicu. Val radova na obnovi koji su mu bili povjeravani, učinio ga je najangažiranijim arhitektom u Hrvatskoj. Projektirao je izgradnju i restauraciju gotovo stotinjak sakralnih objekata. Dakako, najznačajnija je bila restauracija zagrebačke katedrale, koja je, dogradivši joj dva monumentalna tornja, postala jednim od najprepoznatljivijih simbola grada Zagreba. 

Zagrebačka katedrala oko 1906.

U vrijeme kada je Zagreb zadesio potres, Bollé je bio također i projektant pravoslavne općine. Godine 1882. izradio je projekt unutarnjeg uređenja u potresu oštećene crkve sv. Preobraženja Gospodnjeg. Crkva je obnavljana tijekom 1883. i 1884. godine. Tada je u nju postavljen veliki  ikonostas s ikonama slikara Epaminodasa Bučevskog. Mnogo je značajniji Bolléov nerealiziran projekt potpunog redizajna ove crkve iz 1897. godine. Za razliku od Kleinove longitudinalne crkve, on je predložio gradnju znatno veće centralne crkve kvadratičnog tlocrta s velikim polukružnim svetištem, monumentalnom kupolom i visokim tornjem odvojenim od korpusa crkve. No, važnost Bolléovog projekta je u tome što sadrži prvi prijedlog uređenja Preradovićevog trga.

Hermann Bollé, projekt obnove crkve sv. Preobraženja, 1897.

Bollé glavno pročelje s monumentalnim i raskošno ukrašenim portalom okreće prema jugu, odnosno budućem trgu, na kome predviđa uređenje velikog perivoja. Iako ova zamisao nije bila ostvarena, Bollé će svojim projektom odrediti temeljni izgled trga, koji se do danas neće bitnije mijenjati. Iste godine kada Bollé radi ovaj projekt srušene su sve kuće između Margaretske i Preobraženske, a trg će dobiti današnji naziv. Kao što je rečeno, Bolléov projekt preoblikovanja pravoslavne crkve nije naišao na odaziv i nije ostvaren. Prema njegovom je projektu pravoslavnoj crkvi 1899. godine preuređena samo kupola tornja. 

Crkva sv. Preobraženja početkom 20. stoljeća nakon Bolléove izmjene tornja

Do značajnijeg uređenja crkve dolazi tek tijekom 1913. godine. Naime, te je godine pravoslavna općina odlučila da se crkva „temeljito spolja opravi“, što je tijekom 1914. godine i učinjeno. I opet je „modernizacija crkve“ bila je povjerena Bolléu. Tada su u potpunosti preoblikovana pročelja crkve koja su dekorirana suptilnom arhitektonskom plastikom i mozaicima, a crkva je ograđena ogradom. Odvajanjem crkve od trga u potpunosti je propuštena prilika da se ona „uvuče“ u prostor trga na način kako je to Bollé osmislio 1897. godine. Nakon ove modernizacije izgled crkve do danas nije se bitnije mijenjao, a ona je postala jednim od najprepoznatljivih elemenata Preradovićevog trga, njegovom sjevernom fasadom, kojoj je 1954. godine pridodan spomenik Petru Preradoviću.

Hermann Bollé, projekt uređenja crkve sv. Preobraženja, 1913.

Crkva sv. Preobraženja nakon Bolléove obnove pročelja