Panoptikum: GJURO SZABO SUDI HERMANNU BOLLÉU

DEVET SMRTNIH GRIJEHA HERMANNA BOLLÉA

Piše: Krešimir Galović ©

U ostavštini Gjure Szabe nalaze se dva vrlo zanimljiva i u javnosti potpuno nepoznata rukopisa posvećena arhitektu Hermannu Bolléu. U njima Szabo, ne birajući riječi, vrlo oštro kritizira Bolléa i njegove istomišljenike. Zbog cenzure, a ponajviše Szabina britkog jezika, niti jedan od ovih rukopisa nije nikada javno objavljen. Nakon gotovo osamdeset i dvije godine od nastanka ovih Szabinih rukopisa, ovo je prvo njihovo javno objavljivanje. Znakovito je, da u stručnim krugovima i danas postoji vrlo jak otpor njihovoj objavi.

Gjuro Szabo, 1939., izvor: MK-UZKB-F

Vrijeme hrvatske moderne protkano je galerijom vrlo osebujnih protagonista, čiji su životi, slikovitošću, nalik kakvom književnom sižeu u kome se gube granice između stvarnosti i fantazije, u kome se mit usmene predaje nerijetko čini stvarnijim, od događaja koji se uistinu dogodili. Upravo jedan od takvih protagonista je i Gjuro Szabo. Iz tog razloga danas je vrlo teško odgovoriti, na naoko jednostavno pitanje- tko je Gjuro Szabo? Germanist? Konzervator? Povjesničar umjetnosti? Neumoran istraživač? Muzealac! Mason? Osebujan zansesnjak i vječno nezadovoljan buntovnik? Na ova je pitanja zaista vrlo teško odgovoriti, jer sve je to Szabo bio- ovisno o okolnostima u kojima se u određenom trenutku života našao.

Gjuro Szabo oko 1896. kao bečki student, foto.: Pokorny, izvor: MK-UZKB-F

Život Gjure Szabe ukratko možemo sažeti na nekoliko općih podataka. Rodio se 2. veljače 1875. godine u Novskoj. U Zagrebu je pohađao pučku školu i Gornjogradsku gimnaziju. Nakon toga studirao je od 1892. do 1897. godine u Beču germanistiku. Po završetku studija radio je kao profesor na gimnazijama u Senju, Osijeku, Bjelovaru i Zagrebu. U Zagrebu se trajno nastanio 1907. godine. Na preporuku povjesničara Tadije Smičiklasa, Vjekoslava Klaića i Josipa Brunšmida, 1910. godine odlazi na kratkotrajan specijalan studij u Beč, Prag i Nürnberg, gdje je stekao opća znanja s područja srednjovjekovne arheologije te zaštite povijesnih i umjetničkih spomenika. Po povratku u Zagreb imenovan je tajnikom novo osnovanog „Zemaljskog povjerenstva za očuvanje umjetnih i historičkih spomenika u Kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji“. Nakon Prvog svjetskog rata, 1919. godine Szabo je imenovan ravnateljem Muzeja za umjetnost i obrt. Na ovoj je dužnosti bio do 1926. godine, kada je u naponu stvaralačke snage prisilno umirovljen. No već dvije godine kasnije, 1928. imenovan je ravnateljem Muzeja grada Zagreba. Godine 1936. Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti izabrala ga je za svog dopisnog člana. Umro je u Zagrebu 2. svibnja 1943. godine.

Gjuro Szabo u Koprivama povodom izbora za dopisnog člana JAZU, Koprive, 29.5. 1936.

Gjuro Szabo je za života napisao čitav niz stručnih radova, raznih prikaza, novinskih članaka, u kojima se bavio ne samo povijesno-umjetničkim spomenicima (Slavonije, Srijema, Zagorja), već i kulturnim, društvenim, političkim, socijalnim i ekonomskim pitanjima iz hrvatske prošlosti. U tom su kontekstu osobito zanimljive njegove zagrebačke teme, kojima je ostao vjeran sve do kraja života. Szabo je objavio i nekoliko zapaženih knjiga: „Srednjovječni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji“ (1920.), „Knjiga o starom Zagrebu“ (1930.), „Kroz Hrvatsko Zagorje“ (1939.) i „Stari Zagreb“ (1940.).

Gjuro Szabo, posmrtna maska, izradio Kosta Andjeli Radovani, 1943, foto.: K. Galovic, izvor: MK-UZKB-OGS

U memoriji hrvatske moderne Szabo je ostao zapamćen i kao britak i temperamentan polemičar. U dnevnom tisku javno je polemizirao od 1908. godine do početka Drugog svjetskog rata. U svojim polemikama nije štedio nikoga, kao što u ostalom niti on neće biti pošteđen od strane svojih neistomišljenika. Jednako tako nije birao niti riječi, kojima će se obrušiti na svoje protivnike. Rječnik kojim se služio, bio je tipičan polemički jezik moderne- isključiv i govoreći u kontekstu današnjeg vremena, politički krajnje nekorektan. Nerijetko je njegov ton u zanosu polemike bio teško probavljiv u tadašnjim provincijalnim malograđanskim krugovima, naviklim na licemjerne uzuse međusobnog ophođenja i „dobrog ponašanja“, osobito izazivajući njihovo snebivanje kada bi se drznuo kritizirati neke od tada neprikosnovenih društvenih autoriteta i „moralnih vertikala“, poput primjerice Hermanna Bolléa, Izidora Kršnjavija ili pak Josipa Jurja Strossmayera. Nažalost ova će stigma Szabu pratiti i nakon njegova života, posebice u „stručnim“ krugovima, koji i danas vrlo selektivno pristupaju njegovim rukopisima, naširoko izbjegavajući njegove temperamentne polemike u kojima se obrušio na „autoritete“ i „stupove“ hrvatskog društva.

Gjuro Szabo u Koprivama kao vjeran čuvar zagrebačkog Kaptola i katedrale: Regulacija zagrebačkog Kaptola ili ružna sudbina jedne katedrale. Szabo jednim prstom upire u duh Hermanna Bolléa, a drugim prema zagrebačkom gradonačelniku Stjepanu Srkulju uz komentar: "Duh Hermanna Bolléa:-ta katedrala baš nema sreće! Najprije sam je ja pokvario, a sada će ju nanovo oni.", Koprive, 19. 4. 1935. i 18. 12. 1936.

Najdugovječnija Szabina polemika bila je s arhitektom Hermannom Bolléom, čiji je rad oštro kritizirao tijekom čitavog života. Netrpeljivost je bila obostrana. Niti jedna strana nije birala riječi. Szabo ga je najčešće podrugljivo oslovljavao samo s „gospodin Hofrat“ (njem. hofrat, dvorski savjetnik, op.a.), a ponekad bi ga u žaru polemike nazivao i „barbarom“, „utamaniteljem“ i „pokatoličenim protestantom“. S druge strane, prema svjedočenju samog Szabe, Bollé je njega nazivao „verrukterom“ (njem. verrükter, luđak, op.a.). Korijeni ove uzajamne netrpeljivosti sežu u 1906. godinu, u vrijeme žestokih rasprava vezanih uz problematiku uređenja zagrebačkog Kaptola i rušenja obrambenog renesansnog zida s Bakačevom kulom pred katedralom. Riječ je o mitskoj polemici u kojoj su se s jedne strane našli konzervativci predvođeni Izidorom Kršnjavijem, Hermannom Bolléom i crkvenim velikodostojnicima, a s druge strane mnogobrojni intelektualci, umjetnici i arhitekti predvođeni Stjepanom Podhorskim i Viktorom Kovačićem, kojima se nešto kasnije pridružio i Szabo, tada srednjoškolski profesor „švabčarenja“ (njemačkog jezika, op.a.).

Hermann Bollé, izvor: MK-UZKB-OGS

I dok su se konzervativci predvođeni Kršnjavijem i Bolléom zdušno zalagali za rušenje renesansnog zida s kulom pred katedralom, ne bi li se oslobodio pogled prema njenom netom izgrađenom neogotičkom pročelju, grupacija oko Podhorskog i Kovačića njihovoj se namjeri žustro usprotivila. Polemika se osobito zahuktala tijekom jeseni 1906., nakon što je ban Teodor Pejačević i službeno odobrio rušenje, potpisano od Vladina odjelnog predstojnika Milana Rojca. Odmah po odobrenju, članovi tadašnjeg Kluba hrvatskih arhitekta, predvođeni Podhorskim i Kovačićem, uputili su 30. rujna 1906. banu oštru „predstavku“, kojom se traži odgoda njena provođenja. Predstavka arhitekata izazvala je u javnosti žestoku polemiku u koju se uključio i dnevni tisak. Već drugi dan predstavka je objavljena u „Obzoru“ i „Pokretu“, a ubrzo će se u polemiku uključiti i „Agramer Tagblatt“, „Hrvatska“ i „Narodne novine“. „Rijetki spomenici grada Zagreba“, napisao je tada arhitekt Edo Schön, „eto bivaju još rjedjima, jer ih barbarskim načinom sami uništujemo. Uvjereni smo, da se ne bi danas usudio nijedan kulturni narod uništiti na ovakav lakouman način, jedan svoj narodni kulturni spomenik, kako to činimo mi Hrvati.“ Usprkos negodovanju javnosti, Bakačeva kula i stari zid pred katedralom srušeni su tijekom zime na prijelazu između 1906. u 1907. godinu. Sav kameni materijal od rušenja odvezen je na obalu rijeke Save za potrebe izgradnje nasipa.

Bakačeva kula pred zagrebačkom katedralom, 1905., izvor: MK-UZKB-OGS

Upravo je rušenje Bakačeve kule kod Szabe probudilo interes za problematiku čuvanja kulturno-povijesne baštine, kojom će se intenzivno početi baviti od 1910. godine. O uređenju kaptolskog trga i rušenju zida pred katedralom Szabo je pisao u više navrata, nazivajući ga „kolosalnim nesmislom“ i „barbarskim djelom“. Prvi put o ovoj se temi oglasio 1908. godine u „Agraber Tagblattu“ s člankom „Das kapitelplatz der Zunkunft“. Od tada je Szabo nesmiljeno kritizirao Bolléa, smatrajući ga jednim od glavnih krivaca „uništenja“ Kaptola. Uz njega Szabo je nerijetko kao krivce isticao i Izidora Kršnjavija, Josipa Jurja Strossmayera te kaptolske velikodostojnike. Tako u neobjavljenom rukopisu iz 1933., naslovljenom „Zagrebački Kaptol u XIX stoljeću“, Szabo piše: „God. 1900. svršena je maskerada crkvene novogradnje po onom sasvim neumjetničkom i bezobzirnom planu Schmidt-Bolleovom, tek su još stajale kule pred crkvom. Tada je Kaptol počinio svoj prvi smrtni grijeh, da je zatražio, da se Bakačeva kula sruši, kako bi se pročelje crkve bolje vidjelo!!! Mjesto da su zatražili da se cijela ta nakaza zazidje! Ta još je za vrijeme dok su bile skele oko tornjeva crkve daleko bolje izgledala, kako jasno svjedoči fotografija. I od onda se to pitanje ne smiruje. Ban Khuen, sigurno nikakov prijatelj Hrvata, nije dozvolio rušenje kula na predstavku historičara, to je tek učinila na žalost narodna vlada!!! Potpisao je smrtnu osudu Bakačevoj kuli odjelni predstojnik Milan Rojc!!!. To se zbilo god. 1906. U vrijeme, kad se opet intenzivno počelo rušiti i „poljepšavati“!... Kada je pala Bakačeva kula vidio je i slijepac, da je to kolosalni nesmisao. Bollé je nastavio svoj šundplan i sagradio onu crvenu nakaradu od kule, ali tada se ipak lecnuli i obustavili dalje gradnje gospodina Hofrata ... Nu bilo je prekasno!“

Zagrebačka katedrala nakon rušenja renesansnog zida i Bakačeve kule s dopisanim komentarom Gj. Szabe,, izvor: MK-UZKB-OGS

U jednom drugom nedatiranom rukopisu Szabo proziva Bolléa i Kršnjavija, nazivajući ovaj njihov čin „barbarskim djelom“, ističući, kako su ih „počinili prije još na stotine, dokazavši, „da ni ne slute, što je arhitektura, napose gotska arhitektura. Ma da je velika većina cijeloga Zagreba bila toj ludoriji protivna, nisu oni popuštali, već su Kaptol nabrkali, da im bude pomagačem. I ne samo Zagreba: po svuda se čula samo osuda toga vandalizma ... Jer treba znati, da je glavni cilj i jedini razlog rušenja i nakazivanja Kaptola i crkve bila želja Bollé-a i njegovih partnerta »da se pročelje obnovljene crkve vidi«. I ništa drugo!“

Fotografije Kaptola i katedrale neposredno nakon potresa 1880. s dopisanim komentarima Gj. Szabe, izvor: MK-UZKB-OGS

No Szabina kritika Bolléa nije se bila ograničena samo na rušenje Bakačeve kule i kaptolskog zida, već na njegov cjelokupan opus, počevši od zgrade Obrtne škole (danas Muzej za umjetnost i obrt, op.a.), pa sve do njegova posljednjeg ostvarenja kapele Krista kralja na Mirogoju, nazivajući ga „apsolutno bezvrijednim“. Osobito je negativan stav Szabo zauzeo prema Bolléovoj obnovi crkvi neostilskim „restauracijama“, za koji je osmislio ironijske kovanice, poput „boletiziranja“, „boleizma“ ili pak „boletike“, a koje su se dijelom uvriježile u terminologiji dugo vremena nakon smrti ove dvojice nepomirljivih protivnika. Nerijetko je Szabo za njegove obnove koristio i vrlo žestoke izraze poput „utamanjenja“ i „uništenja“. Tako primjerice piše o „utamanjenju“ zavjetne crkve u Mariji Bistrici, franjevačke crkve na zagrebačkom Kaptolu ili pak tragediji franjevačke crkve u Iloku. „Od doba Tatara“, piše Szabo, „ nije nitko toliko toga u maloj Hrvatskoj uništio, dapače uradio je gore, jer je ne samo ono, što su dapače i Turci ostavili utamanio, već je toliko apsolutno bezvrijednoga posagradio, tako, da to treba ponajprije sve srušiti!“

Fotografije franjevačke crkve nakon potresa 1881., te katedrale u vrijeme Bolléove"restauracije" i neposredno nakon završetka radova s dopisanim komentarima Gj. Szabe, izvor: MK-UZKB-OGS

Vrhuncem Bolléova opusa i njegovim najvećim „smrtnim grijehom“ Szabo je smatrao „uništenje zagrebačke katedrale“. Dvije su ključne stvari koje Szabo zamjerao Bolléovoj obnovi katedrale. Na prvom mjestu to su (neo) gotički oblici koje je Szabo doživljavao kao „sjevernjačke“, „protestantske“ i uopće neprijateljske prema domaćoj tradiciji i nacionalnom identitetu. Druga je ozbiljna zamjerka, Bolléova destruktivna intervencija u unutrašnjosti katedrale, koju je u ime dogme o „jedinstvu stila“, u potpunosti očistio od njene povijesne slojevitosti, nemilice uklanjajući sve njene slojeve i zatečeni inventar, bilo da je riječ o gotici, renesansi, baroku ili klasicizmu. „Stari su majstori“, piše Szabo, „stvorili u crkvi svoje, barokne oltare, divot djela, a tekar nesmiljena je glupost i neznanje i arogancija sve to pobacala, da tamo metne užasne nakarade u tobože »gotskom stilu«.“ Ovu totalnu neosjetljivost za jedan od najvažnijih hrvatskih nacionalnih spomenika, Szabo i njegovi brojni generacijski istomišljenici doslovno su doživjelo kao uvredu nacionalnog identiteta.

H. Bollé, idejni prijedlog uređenja prostora ispred zagrebačke katedrale, oko 1906.-1908., izvor.: MK-UZKB-OGS

U svojim rukopisima Szabo se nerijetko sa sjetom prisjećao izgleda stare katedrale prije potresa, a s velikom je gorčinom pisao o Bolléovoj neogotičkoj „restauraciji“. „Pročelje je stare crkve“, piše Szabo, „u svojim krhotinama, posljedicama topovskih zrna, u svojem divnom ruhu osvećenom patinom, koju su stranci s udivljenjem spominjali, govoreći o našoj katedrali, djelovalo i bilo kud i kamo monumentalnije no ova pseudoumjetnost sa uresom bijednih figura, kojim su već poispadale i ruke, a nikome nije napamet palo, da radi »vidika na pročelje« išta ruši. Osjećali su i znali su, da jest baš bit gotike, da se diže iz tijesna u visinu, da crkva gospodnja stoji usred kućica gradskih, onako kao što je naša katedrala stajala ... Ti ljudi, koji su smatrali arhitekturu »špilerajom« (igrom, op.a.), a svoje tvorevine pukom igračkom, Baukastenarchitektur (modularna arhitektura, op.a.), počinili su neoprostivi zločin, jer je sve to učinjeno u vrijeme, kad je svuda, pa i kod nas one zablude nestalo, kad su već klubovi arhitekata ustajali protiv zlikovačkoga rada gospodina Hofrata (Bolléa, op.a.) i njegovih pomagača. I zato ne treba nikoga čuditi, da se danas sva ta turobna klamfarija, koja je stojala milijune raspada, raspada kao ostarjeli sir, pa treba opet žrtvovati milijune, da se nešto spase od posvemašnje propasti.“

H. Bollé, projekti za izgradnju tornjeva zagrebačke katedrale, 1895. i 1897., izvor: MK-UZKB-PL

Sukob Szabe s Bolléom kulminirao je tijekom 1911. godine, kada je Szabo postao tajnik „Zemaljskog povjerenstva za očuvanje umjetnih i historičkih spomenika u Kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji“. Upravo na toj poziciji Szabo se napokon mogao otvoreno usprotiviti i zaustaviti Bolléa u njegovim „restauracijama“ kulturno-povijesnih spomenika. Zahvaljujući Zemaljskom povjerenstvu uslijedila je i prva službena osuda Bolléova „restauratorskog“ rada. Naime, tijekom 1912. godine Bollé je po narudžbu trsatskih franjevaca izradio projekt proširenja samostanske crkve Majke Božje za koji je zatraženo odobrenje i od Zemaljskog povjerenstva. Ovaj je Bolléov projekt prvo oštro osudio tadašnji arhitekt povjerenstva Martin Pilar, izjavivši, „da je tu potrebna kulturna borba kojom treba dotući reakcionarni stav prema spomenicima.“ Još je oštriji u osudi Bolléova projekta bio Szabo, koji će kasnijih godina s ponosom isticati crkvu na Trsatu kao „nešto što gospodinu Bolléu nije uspjelo utamaniti“. „Ovom je osnovom“, piše Szabo, „opet dokazao graditelj (Bollé, op. a.) da nije podoban, da išta učini, a da ne uništi spomenika, koji bi mu dopao ruku. Svi koji su mu bili povjereni uništeni su za uvijek kao historijski spomenici.“ Nakon ove osude, dogodilo se do tada nešto gotovo nečuveno, Bolléov projekt obnove nije odobren. No trsatska crkva je i dalje bila u opasnosti, budući da su franjevci usprkos odluci Zemaljskog povjerenstva ipak odlučili povjeriti Bolléu izvedbu projekta. Konačna je zabrana uslijedila tek, prema Szabinu svjedočenju, reakcijom prestolonasljednika Franza Ferdinanda, koji je uputio oštro pismo na hrvatskog bana „da se ima zapriječiti vandalizacija i da se imaju odluke komisije za očuvanje spomenika respektirati.“

H. Bollé, Mirogoj, kapela Krista kralja, izvor: MK-UZKB-OGS

Szabo je čitavog života bio opsjednut Bolléom. Njegova su ga djela proganjala sve do smrti. Vrlo slikovito svjedočanstvo u Szabinoj opsjednutosti Bolléom iznijela je povjesničarka umjetnosti Anđela Horvat, prisjećajući se kako je, negdje pred sam početak Drugoga svjetskog rata, kao mlada profesorica došla u posjet Szabi. „Kao mlad profesor“, piše Anđela Horvar, „došla sam iz Siska sa znatiželjom da čujem o čemu se razgovara kod toga učenog stola, s kojeg je neprestano mirisala krepka crna kava što se točila iz velike termos boce. Iz plavičastosivih valova dima cigareta čuo se prodoran glas Szaboa, koji se interesirao za stanje spomenika u Sisku. Ponudio mi je cigaretu iz doze (tada još nisam pušila), i pri tom se kao slučajno na montiranom ulošku uz poklopac doze iznenada zabjelasao neki naslikani akt. Odmah mi je bljesnula misao: aha! Zbog toga su me upozoravali na nepredvidljivost, jer je Szabo u društvu volio šokirati ... »A onaj divan stari grad u Sisku, kako je on?«, zapitkivao je Szabo. I kad sam opisala stanje koje iziskuje hitan popravak, dodao je: »ali onakav kakav treba da bude; pa ona umišljena veličina (Bollé, op.a) nije ipak uspjela sve uništiti«. Padale su riječi kao tuča: onaj vandal, falsifikator, i još mnogo teže- neponovljivije, a ja slušam parsifalski bezazleno i ne razumijem ništa. Kad smo izišli na trg, tadašnji kustos zagrebačkoga Gradskog muzeja Micika Hanževački rekla nam je uz osmijeh: »No, naš Sabica je danas bio u elementu.« Pitam kolege: »No dobro,, što to sve skupa znači? Na koga se odnose one teške osude?« »Ne znaš na koga?«- čudi se Zdenka Munk. »Pa na Bolléa«. »Na Bolléa? A tko je taj? Je li to onaj arhitekt koji je gradio novu crkvu s arkadama na Mirogoju?«- Jest, to je bio čovjek na kojega se sa svom žestinom obarao naš popularni i uvaženi čuvar starina.“ (A. Horvat, Život umjetnosti, br. 26-27, str. 79, Zagreb, 1978.)

Autoportretna karikatura Gj. Szabe pronađena u jednoj njegovoj putnoj bilježnici iz 1909., izvor: MK-UZKB-OGS

U Szabinoj rukopisnoj ostavštini pohranjena su dva rukopisa u kojima se on vrlo eksplicitno obračunava s Bolléom. Prvi, nedatirani, nastao je vrlo brzo nakon Bolléove smrti (1926.), a naslovljen je „Krivci katastrofe hrvatskih spomenika povijesti umjetnosti“. Drugi rukopis, naslovljen „Djela Hermanna Bollé-a sude Hermannu Bollé-u“, napisan je 1932. godine. Niti jedan od ovih rukopisa nije nikada javno publiciran što zbog tadašnje cenzure, a ponajviše zbog Szabina britkog jezika. Nažalost ovi su rukopisi prešućivani i dugo vremena nakon njegove smrti. Mnogi ih povjesničari umjetnosti i danas s dubokim podozrenjem i snebivanjem zaobilaze, izbjegavajući i svaku pomisao da bi se javno objavili. U tom kontekstu ovo je prvo javno objavljivanje zatajenih Szabinih rukopisa nakon gotovo osamdeset i dvije godine.

Fotografija rušenja Bakačeve kule snimljena krajem 1906. s komentarom Gj. Szabe, izvor: MK-UZKB-OGS

Prvi rukopis naslovljen „Krivci katastrofe hrvatskih spomenika povijesti umjetnosti“ Szabo je otipkao na smeđem pak- papiru, presavijenom na dva lista. U kratkom tekstu Szabo određuje, kao što nam i sam naziv kazuje, glavne krivce katastrofe hrvatskih spomenika, a to su prema njemu: vrijeme, Hermann Bollé, Izidor Kršnjavi, Josip Juraj Strossmayer i Franjo Rački. Za njih Szabo ne bira riječi. Kršnjavi, smatra Szabo, „nije za cijelo vrijeme života spoznao, da ima umjetnosti i dalje od renesanse: ova je njemu bila sve, a barok pokvareni ukus! ... On je pristao na sve strahote, koje je Bollé predlagao i izvodio, on je dapače pristao, da se po želji Račkoga crkva u Zagrebu poploči onako kao hotelska kuhinja!“ Za Franju Račkog vrlo odrješito iznosi: „Što se tiče umjetnosti neznalica, bez osjećaja, prisustvovao i dao odobrenje uništavanja oltara 1882., a na njegovu se želju katedrala onako sramotno popločila, kako je danas vidimo.“ Još je oštriji Szabov sud o Strossmayeru. „Sagradio je djakovačku katedralu“, piše on, „bez umjetničke vrijednosti, putovao cijelim svijetom, a ostao u umjetničkim pitanjima posvemašnja neznalica. Pisao užasne članke o restauraciji ... .“ Osobito je zanimljiva Szabina osuda vremena kao krivca, "koje je posve sterilno, naskroz materijalističko, vrijeme velike industrije, koja će svijet uništiti tamo do god. 1930.“

Izidor Kršnjavi

No pred kraj ovog kratkog prikaza Szabo ističe i „svijetle slike“, a to su: Ivan Krstitelj Tkalčić, Fran Novak i Josip Brunšmid. Tako primjerice za Frana Novaka, župnika iz Gloglovnice, koji je od sigurne propasti iz katedrale spasio oltar sv. Križa glasovitog kipara Francesca Robbe napominje: „ ... čovjek koji je na volovima odvukao oltar sv. Križa iz katederale veleći: »Svaka lijepa stvar zaslužuje spas bez obzira na stil!«“

Fotografija unutrašnjosti zagrebačke katedrale snimljena neposredno nakon potresa 1880., izvor: MK-UZKB-OGS

Drugi Szabin rukopis je napisan 1932. godine, a sastoji se od dva dijela- rukopisa naslovljenog „Djela Hermanna Bolléa sude sud Hermannu Bolléu“ (28 listova, op.a.) i ilustrativnog priloga jednostavno nazvanog „Dokumenti“ s mnoštvom fotografija i rukom dopisanih Szabinih kritičkih komentara (neki dijelovi nedostaju, op.a.). Rukopis je pisan poput svojevrsne optužnice protiv Bolléa u kojoj ga Szabo optužuje za devet, odnosno osam „smrtnih grijeha“. Naime od prvog ga grijeha „Osnove za gradnju Akademijske palače“, Szabo oslobađa, budući da je njen autor Friedrich von Schmidt. No zato ga optužuje za preostalih osam „smrtnih grijeha“: „Utamanjenje Markove crkve u Zagrebu“, „Utamanjenje zavjetne crkve u Mariji Bistrici“, „Obnovu unijatske crkve u Gospodskoj ulici“ (Grkokatolička crkva u Ćirilometodskoj ulici, op.a.), „Utamanjenje fratarske crkve na Kaptolu“, „Uništenje zagrebačke katedrale“, „Obnovu stolne crkve u Križevcima“, „Katastrofu crkve u Iloku“, te neizvedeni projekt proširenja franjevačke crkve na Trsatu. No ipak je najveći Bolléov „smrtni grijeh“, smatra Szabo, „da nije ni onda prestao (s radom, op.a.), kad je cijeli svijet vidio, da se tako ne smije poći! A možda je još gori grijeh bio, što je otrovao svojim naukom i svojim autoritetom ne samo jednu generaciju, pa su tako i drugi radili u njegovom duhu i po njegovoj metodi, a rade i danaske pod drugom firmom isto.“ U donošenju presude Szabo je vrlo jasan- kriv je! Osuđuju ga kao „najnepristraniji svjedoci“, smatra on, upravo njegova djela, i to na apsolutno najtežu, smrtnu osudu!

Stari portal zagrebačke katedrale snimljen 1862., izvor: MK-UZKB-OGS

Iako se Szabina osuda Bolléa u današnjem kontekstu doimlje kao vrlo brutalan napad na njegov lik i djelo, kada govorimo o Bolléu u kontekstu arhitektonskih događanja u Hrvatskoj s kraja 19. stoljeća, uviđamo da su mnoge Szabine zamjerke na njegov opus bile opravdane. Szabo posve dobro zaključuje, da primjerice radovi Schmidta i Bolléa kvalitetom „ma ni po čemu ne nadmašuju radove domaćih majstora“ iz sedamdesetih godina 19. stoljeća, ističući pri tome Janka Jambrišaka i Franju Kleina. No još je zanimljivija usporedba Bolléovih radova s primjerice ostvarenjima arhitektonskog atelijera Hönigsberg & Deutsch s prijelaza 19. u 20. stoljeće, a koje se Szabo nažalost nije dotakao, iako se danas čini ključnom pri kvalitativnoj valorizaciji Bolléova opusa. Naime, i dok su radovi potonjih uvelike mijenjali sliku hrvatske arhitekture, otvarajući širom obzore novim pogledima, koji su išli u korak s europskim zbivanjima, to isto ne možemo reći i za Bolléov opus. Čak dapače, kvalitativno zaostaje za većinom arhitekata koji su u to vrijeme djelovali u Hrvatskoj, posebice za tzv. „drugom akademskom generacijom“, koja je svoja osnovna znanja s područja arhitekture stjecala na europskim učilištima. Riječju, u vrijeme kada je Bollé ostvarivao svoja najznačajnija ostvarenja, to vrijeme ga je već uvelike pregazilo.

H. Bollé, zgrada nekadašnje "Kraljevske zemaljske obrtne škole", danas Muzej za Umjetnost i obrt na Trgu maršala Tita, izvor: MK-UZKB

No s druge strane Bollé je odigrao izuzetno značajnu ulogu u školovanju mladih talenata. U tom kontekstu treba istaknuti „Građevnu stručnu školu“ pri tadašnjoj „Kraljevskoj zemaljskoj muškoj obrtnoj školi“, koja je dugo godina pod Bolléovim vodstvom bila jedno od glavnih rasadišta talenata, među kojima su i neki od glavnih nositelja hrvatske moderne poput Vjekoslava Bastla, Stjepana Podhorskog i Josipa Markovića. U tom je kontekstu ne manje važan i Bolléov atelijer u kome su jedno vrijeme kao suradnici radili Stjepan Podhorsky i Viktor Kovačić. No iako su mladi arhitekti kod Bolléa primili vrhunsku tehničku naobrazbu, mnogi su se od njih, poput Podhorskog i Kovačića, s Bolléom poprilično burno razišli zbog njegova krutog konzervatizma i neprihvaćanja promjena. Obojica će mnogo godina zbog povrijeđene Bolléove taštine trpjeti drastične poslijedice u svojim karijerama. Primjerice Kovačić je od 1900. pa do 1904. godine vrlo teško dolazio do bilo kakvih poslova, doslovce životareći na egzistencijalnom minimumu, dok je Podhorskom dugi niz godina bilo priječeno da postane profesorom na Srednjoj tehničkoj školi. O jakom utjecaju Bolléova kruga i nakon njegove smrti, ponajbolje svjedoći i nemogućnost javnog objavljivanja Szabina rukopisa: „Djela Hermanna Bolléa sude sud Hermannu Bolléu“.