IZLOŽBA STEČEVINE ATELIJERA MEŠTROVIĆ 1991.-2011.

Atelijer Meštrović, Zagreb, 17. studenog 2011. – 18. ožujka 2012.

Piše: Krešimir Galović

U Atelijeru Meštrović u tijeku je izložba djela glasovitog hrvatskog kipara Ivana Meštrovića naslovljena: „Stečevine Atelijera Meštrović 1991.- 2011.“ 

Ovom izložbom Atelijer Meštrović u Zagrebu obilježava 20. godišnjicu postojanja Fundacije Ivana Meštrovića odnosno Muzeja Ivana Meštrovića.

   

Izloženo je ukupno četrnaest Meštrovićevih radova nastalih od 1903. do 1922. godine. Zanimljivost je izložbe, da je većina izloženih radova posve nepoznata domaćoj javnosti. Naime, izložena djela predstavljaju izbor umjetnina koja su došla u vlasništvo Atelijera Meštrović u posljednjih dvadesetak godina. U tom je razdoblju ukupno prikupljeno trideset i osam Meštrovićevih skulptura i reljefa te šest medalja i četiri crteža. Najveći broj umjetnina Atelijeru su darovali umjetnikovi nasljednici. 

Kipar Ivan Meštrović

  

Prikupljena djela pripadaju različitim razdobljima Meštrovićeva stvaranja, među kojima su nama najzanimljivija ostvarenja nastala u Beču, Zagrebu, Parizu i Rimu. Posebna je vrijednost da su sve prikupljene skulpture, osim tri brončana odljevka, od gipsa. Izlaganjem Meštrovićevih radova u gipsu Atelijer je želo javnosti ukazati na važnost prikupljanja izvornih gipsanih radova, kako zbog njihove unikatnosti a tako i zbog problema nekontrolirane izrade odljevaka. Riječju, prikupljanjem Meštrovićevih gipsanih radova kontrolira se proizvodnja i sprečava se njihovo neprimjereno umnažanje za nezasitno tržište umjetnima. 

Dorothy Una Ratcliff, 1917. god.

Kako ističe autorica izložbe Ljiljana Čerina: „Promišljajući o udahnutoj besmrtnosti, zatvorenoj u svakome izloženom Meštrovićevom djelu pohranjenomu u mračnim muzejskim čuvaonicama, izlaganjem ovih umjetnina željeli smo istaknuti da, unatoč stoljetnoj prisutnosti djela Ivana Meštrovića na europskome i američkom tlu, ipak još postoje nama nepoznata djela i ona nas još uvijek mogu iznenaditi, razveseliti i obogatiti, osobito pri izravnom doticaju s njima.“

 

Figurativni postament, detalj, 1907.

          

Kao što je rečeno većina izloženih radova u Atelijeru Meštrović prvi je put izložena u Hrvatskoj. Među inim portreti Selme Klein (1905.), Milivoja Milića (1905.) i pjesnikinje Dorothy Une Ratcliff (oko 1917.) te reljef „Majka i djete“ (1922./3.). Prvi put su u Hrvatskoj izložena i četiri dekorativna postamenta koje je Meštrović izradio za palaču njegovog bečkog mecene Karla Wittgensteina (1907.). Kao što ističe autorica izložbe Ljiljana Čerina, Meštrović je izveo ove dekorativne postamente, „unatoč tomu što mu je Karl Wittgenstein prigovarao da se pri realizaciji uporno drži lica koja su drugima prilično odbojna.“ Palača Wittgensteinovih nalazila se u Aleegasse, danas Argentinerstrasse. U vrijeme školovanja Meštrovića na bečkoj Akademie der Bildenden künste (1901.- 1906.) palača Wittgensteinovih bila je središte najznačajnijih umjetničkih događanja. Naime, Karl Wittgenstein (otac filozofa Ludwiga Wittgensteina op.a.) bio je jedan od najbogatijih bečkih industrijalaca i pružao je snažnu potporu tadašnjim umjetničkim događanjima. Primjera radi, glasoviti bečki Seccesion bio je izgrađen uglavnom njegovom novčanom potporom. Slikar Gustav Klimt nazivao ga je „ministrom lijepih umjetnosti“. Wittgensteinovu su palaču pohodili svi najpoznatiji tadašnji umjetnici a smatrana je i jednim od najznačajnijih bečkih glazbenih salona u kojem su svoje skladbe izvodili Mahler, Schoenberg, Webern i Berg. Upravo je u Wittgensteinovoj palači po prvi put izveden Brahmsov kvintet za klarinet Op. 115 (1891.). Wittgensteinovu je palaču pohodio i hrvatski arhitekt Viktor Kovačić  kada je u pratnji svog bečkog prijatelja, arhitekta Adolfa Loosa išao ondje slušati Schoenberga. Upravo u ovom uzavrelom središtu intelektualnog života našao se mladi Meštrović. Talent i okruženje u kome se našao Meštrović, vrlo mu je brzo pružilo mogućnost da i sam postane dio te umjetničke scene- od 1903. do 1910. godine izlagao je s bečkim secesionistima. 

  

 

Žrtva nevinosti, 1903./4.

 

Jedna od skulptura izloženih 1904. godine na izložbi bečke Secesije može se vidjeti i na izložbi „Stečevina“ u Atelijeru Meštrović. Riječ je o skulpturi u gipsu, ženskom aktu naslovljenom „Žrtva nevinosti“ (1903.). „Dramatični prikaz žrtve nevinosti“, piše Ljiljana Čerina analizi djela, „prožimanjem grča i boli u lomljenome mladom nagom tijelu djevojke, student kiparstva materijalizira i dočarava svoj doživljaj te stvarnosti.“ 

  

Starica, 1908.

 

Među izloženim gipsanim radovima posebno se ističu skulptura „Starica“ (1908.) i portret Meštrovićeva uzora, slavnog kipara Augustea Rodina (1914.). Skulptura „Starica“  prvi je put izložena 1908. godine u Parizu na Salon d' Automne, a njenu mramornu verziju kupila je rimska Galleria moderna delle belle arti na Međunarodnoj izložbi u Rimu 1911. „Izloženo se djelo“, piše Ljiljana Čerina, „uklapa u rodenovsko – klimtovska načela realističko – naturalističkog prikazivanja obnaženoga starog tijela te provocira uvriježene stereotipe prikaza lijepog ženskog akta i polemike o moralu onodobnoga društva.“

 

Roden, detalj,1914.

Za grad Rim vezuje se i Meštrovićev portret Rodina. Meštrović je Rodina upoznao još kao student 1902. godine. Za njihovo je prijateljevanje bilo presudno Meštrovićevo izlaganje u Parizu 1908. i 1909. godine. Prema pisanju tadašnjeg „Obzora“ Rodin je za Meštrovića jednom prilikom izjavio: „… njegove su radnje ipak ženijalne premda površna naturalistika trpi pod njegovim načinom predočavanja forme.“  Slijedeći put Rodin i Meštrović našli su se u Rimu 1914. godine, kada je nastao spomenuti Rodinov portret. Meštrović ga je realizirao za kratkotrajnog Rodinova poziranja u njegovom rimskom atelijeru. Prema Ljiljani Čerini, taj je portret važna nova stečevina Meštrovićeve zbirke. „Koristeći se monumentalnošću i kompaktnošću bloka“, piše ona, „Meštrović je istaknuo Učiteljevu snagu i veličinu, naglašavajući ekspresivnost lica i umjetnikove moćne stvaralačke ruke.“

 

Zaključimo, izložba „Stečevine Atelijera Meštrović 1991.-2011.“ autorice Ljiljane Čerine predstavlja vrlo važan segment u proučavanja Meštrovićeva opusa. No također, iako obimom mala, ona je za svakog istraživača važna i u kontekstu proučavanja problema razvoja „prve hrvatske moderne“, koja, iako je postavila temelje hrvatskog  modernog društva, u mnogim svojim segmentima još nije dovoljno istražena.

                       

                       Roden, 1914.      

Starica, 1908.