BAŠTINA KAO ZNAČAJAN GOSPODARSKI ČIMBENIK

Piše: Krešimir Galović ©

Kada govorimo o razvojno – revitalizacijskim programima gradova u kontekstu svjetskih zbivanja, postavlja se pitanje a gdje je grad Zagreb na početku 21. stoljeća? Nažalost u gradogradnji i razvojnom planiranju grada on je već sve svoje ključne bitke izgubio. Radnička cesta, Trg Petra Preradovića, Varšavska ulica, loše planirana stambena naselja, „Bandićeve fontane“- samo su neki od najdrastičnijih primjera. Važno je istaknuti, kako grad Zagreb, iako je 2017. godina, nema niti jedno arhitektonsko ostvarenje koje bi mogli nazvati vrhunskom domaćom arhitekturom s početka 21. stoljeća. Primjera radi, u vremenu od 1900. do 1916. u Zagrebu je izgrađen čitav niz zapaženih objekata, od kojih najmanje desetak ulazi u sam vrh domaće, a nekoliko njih i srednjoeuropske arhitekture.

Zagreb, Pogled na industrijske komplekse Paromlina i strojarnica Državne željeznice Janko Gredelj (foto: Siniša Hrg)

Temeljno je pitanje kako spomeničku baštinu i zapuštene gradske predijele razvojno - revitalizacijskim programima učiniti ekonomski samoodrživim i profitabilnim? 

Jednako tako postavlja se pitanje, kako ta spomenička baština može kroz razvojno – revitalizacijske programe pozitivno utjecati na svoje neposredno okružje i prosperitet zajednice? U tom se kontekstu nameće misao spomenika kulture kao jednog od značajnih nositelja gospodarskog razvoja. Odnosno zaključka da ulagati u baštinu znači ulagati u prosperitet zajednice.

Nažalost dosadašnja praksa zaštite spomeničke baštine u Hrvatskoj uglavnom je išla ali i dalje ide u krivom smjeru- točnije rečeno jednosmjerna je i samosvrhovita. S jedne strane javlja se neprikosnoven autoritet stručnjaka – konzervatora a s druge strane je čitav niz interesenata od vlasnika, investitora, prostornih planera do tvoraca gospodarskih politika.

Dakle, s jedne strane imamo struku koja si jednosmjerno uzima za pravo upravljanja kulturnom baštinom bez šireg plana gospodarenja i participacije drugih interesenata. U tom kontekstu dolazimo do jedne vrlo apsurdne situacije, da bez plana gospodarenja baštinom nešto štitimo a da ne znamo što ćemo s tim objektom ili kompleksom u budućnosti. I u praksi velik broj tih objekata na kraju je prepušten propadanju.

        Zagreb, Pogled na urušeni kompleks Paromlina 2013. godine (izvor: Forum)

Nasuprot autoritetu struke javljaju se investitori, prostorni planeri, tvorci raznih gospodarskih politika i razni špekulanti koji spomeničku baštinu ne smatraju jednim od važnih nositelja gospodarskog razvoja, čak štoviše doživljavaju je kao smetnju koju treba što prije ukloniti.

Negativne posljedice ovih antagonizama i lošeg gospodarenja kulturnom baštinom višestruke su. Ne samo što dovode do propadanja baštine, već se negativno odražavaju i na čitavu zajednicu i njen prosperitet.

Riječju, kulturnoj baštini trebamo pristupiti na jedan posve drugi način- odnosno kao značajnom čimbeniku koji kroz pozitivne razvojno – revitalizacijske programe pridonosi gospodarskom razvoju, poticanju turizma, otvaranju novih radnih mjesta i unapređenju života lokalne zajednice. To znači da kulturnu baštinu treba ravnopravno uklopiti s ostalim elementima u sve razvojne planove a osobito u one gospodarske. U izradi ovih planova kao ravnopravni partneri moraju participirati i aktivno surađivati svi segmenti društva- od konzervatora, prostornih planera, lokalne uprave, investitora, gospodarskih stratega, građana, nevladinih udruga sve do institucija europske unije. A to nas u konačnici dovodi do toga da kulturna baština više nije nikome na teret već ona pravilnim gospodarenjem postaje ekonomski samoodrživom i profitabilnom.

U tom je kontekstu ključno kroz zakonsku regulativu donošenje plana gospodarenja kulturnom baštinom, koji je ujedno i temelj za donošenje kvalitetnih razvojno - revitalizacijskih programa, kojima je cilj određeni pojedinačni spomenik kulture, zapušteni spomenički kompleks ili pak gradski predjel s jedne strane zaštititi od propadanja a s druge ga strane učiniti jednim od nositelja gospodarskog razvoja i prosperiteta zajednice.

  Zagreb, Pogled na industrijski kompleks Gorica - Badel, izvorno Arko (izvor: DAZ)

Najbolji način zaštite baštine je pronaći adekvatnu namjenu određenom objektu a koja nužno ne mora biti vezana uz njegovu izvornu namjenu, što je na većini objekata danas i nemoguće postići. Kako danas vratiti izvornu funkciju srednjovjekovnom dvorcu, napuštenoj industrijskoj arhitekturi ili devastiranoj gradskoj palači? Nemoguće! U tom je kontekstu posve prihvatljiva prenamjena tih prostora bilo u određene trgovačke sadržaje, ili pak ugostiteljske, izložbeno-galerijske ili bilo koje druge sadržaje, koji će s jedne strane stvoriti pretpostavke ekonomske samoodrživosti tog objekta ali i koji neće bitnije narušiti njegov spomenički integritet. No ove pretpostavke u Hrvatskoj je vrlo teško zadovoljiti. Naprosto zato jer ne postoji, kao što je istaknuo nešto što bi mogli nazvati planom gospodarenja kulturnom baštinom.

U tom je kontekstu osobito zanimljiv problem grada Zagreba i njegovih potpuno neiskorištenih resursa nekadašnjih velikih industrijskih kompleksa Paromlina, strojarnica i radionica Državne željeznice Gredelj i Badel – Gorice (izvorno kompleks Arko, op. a.). Nažalost do sada grad Zagreb nije uvidio potencijale ovih prostora u sklopu razvojno – revitalizacijskih procesa. Umjesto dugoročnih razvojno – revitalizacijskih programa, grad ove prostore doživljava isključivo kao kratkoročni interes brze zarade pojedinaca a na uštrb prosperiteta grada i zajednice Odnosno kroz prizmu nekretnine i praznog zemljišta, koje treba što netransparentnije preprodati a novac više-manje transferirati na privatne račune. A da li je k tome još i riječ o kulturnom dobru, to je u ovom slučaju posve nebitno. 

Zagreb, Pogled na nekadašnju tvornicu Badel izvorno Arko (foto: Borna Filić, Pixel)

Kod izrade razvojno – revitalizacijskih programa ključno je postizanje ravnoteže između javnog i ekonomskog interesa a on se može jedino postići primjenom kvalitetnih i već isprobanih modela u svijetu. Naime u svijetu su stari industrijski kompleksi već odavno prepoznati kao značajan resurs pri revitalizaciji zapuštenih gradskih predjela. Brojni su primjeri kvalitetnih revitalizacija diljem Njemačke, Francuske Velike Britanije i SAD- a. Osobito je zanimljiv primjer grada Seattlea u državi Washington i njegovog modela 1 Percent-for-art programa i The Seattle Municipial Code programa (SMC). 

Osvrnimo se sada na nekoliko razvojno – revitalizacijskih primjera u gradu Seattleu i to kroz tri različita modela: revitalizacije starog gradskog bloka u blizini Pioneer Place parka između 3. i 4. avenije, revitalizacije zemljišta nekadašnjeg naftnog terminala i njegovo uređenje u atraktivan Olympic Sculpture Park Seattle Art Museuma (SAM), te prenamjene i revitalizacije nekadašnjeg lučkog prostora mornaričkog centra za obuku rezervista na obali Lake Uniona u jedan od trenutno najatraktivnijim muzeja u USA- Museum of History and Industry (MOHAI). 

  Seattle, Pogled na James Street i Yesler Way (foto: Nowell & Rognon, izvor: The Seattle Municipal Archives)

  Seattle, Yealer Way

Revitalizacija prostora u blizini Pioneer Place parka

(blok između 3. i 4. Avenije)

Blok je smješten u samom gradskom središtu. Izgradnja bloka započela je oko 1919. godine. Ovaj je dio bio poznat i kao Japantown ili Nihonmachi. Degradacija prostora započela je ekonomskom krizom tijekom osamdesetih godina. Tada ovaj blok postaje vrlo nesiguran dio grada. No tada se u njemu polako počinju zbog niskih cijena najamnima nastanjivati umjetnici. Oporavkom ekonomije vlasnici nekretnina počinju obnavljati blok a cijene najamnina prostora naglo rastu i postaju nepristupačne za većinu umjetnika koji su prisiljeni odseliti. Do naglog obrata dolazi 2004. godine, kada grad odlučuje 50 jedinica u bloku dodijeliti umjetnicima za stanovanje, atelijere i galerije pod nadzorom neprofitne vladine agencije 4Culture. Od tada započinje nagli razvoj ovog dijela grada, koji zbog atraktivnih programa i kvalitetne ponude postaje omiljenom turističkom destinacijom.

  Seattle, Olympic Sculpture Park (izvor: Weiss/Manfredi) 

Olympic  Sculpture Park 

Olympic Sculpture Park smješten je na prostoru između željezničke pruge i Western Avenue. Od 1910. na ovom su se prostoru nalazila naftna skladišta i postrojenja za transfer nafte Union Oil Company of California (UNOCAL). Uslijed gotovo stogodišnjeg rada s naftom ovaj je prostor do kraja 20. stoljeća bio u potpunosti kontaminiran i opasan po zdravlje stanovnika. Napuštanjem prostora UNOCAL je u suradnji s Washington Department of Ecology započeo s čišćenjem i dekontaminacijom čitavog prostora. Tijekom devedesetih godina uklonjeno je ukupno 120.000 tona kontaminiranog tla.

     Seattle, Pogled na naftne terminale Union Oil Company of California prije uređenja i na uređeni Olympic Sculpture Park (izvor: Weiss/Manfredi) 

2001. Seattle Art Museum (SAM) u javno-privatnom partnerstvu započinje s gradnjom galerije skulptura i uređenja parka skulptura na otvorenom prostoru. Prostor je u potpunosti izgrađen i oblikovan prema projektu arhitektonsko-urbanističkog studija Weiss/Manfredi. Svaki dio ovog kompleksa financirala je određena obitelj ili privatna fundacije. Tako pojedini dijelovi parka skulpture nose nazive: Gates Amphitheater (prema obitelji Gates), Ackerley Family East Meadow, Ketcham Families Grove, Foster Foundation Path, The Boeing Company Bicycle Path... .

  Seattle, Olympic Sculpture Park,  Galerija skulptura (foto: K. Galović) 

  Seattle, Olympic Sculpture Park,  Alexander Calder The Eagle (foto: K. Galović) 

U parku su izložena skulpture najznačajnijih svjetskih skulptora 20. stoljeća, te mnogo radova poznatih recentnih autora. Tako ondje možemo vidjeti djela Alexandera Caldera, Claesa Oldenburga, Marka di Suveroa i još mnogih drugih. Sve skulpture donacije su privatnih vlasnika čija se imena nalaze na natpisima uz njih. Npr. skulptura Typewriter Eraser Claesa Oldenburga došla je iz kolekcije The Paul Allen Family Collection, a The Eagle Alexandera Caldera poklonio je bračni par Jon and Mary Shirley.

SAM Olympic Sculpture Park savršeni je primjer kako je kvalitetnom gradskom politikom i javno-privatnim partnerstvom jedan dio grada od potpuno karcinogeno - zatrovanog prostora postao jedan od najprivlačnijih njegovih dijelova.

Seattle, Pogled na objekte nekadašnjeg mornaričkog centra za obuku rezervista na obali Lake Uniona (izvor: MOHAI, Robert H. Miller Collection)

  Seattle, Museum of History and Industry (MOHAI) (izvor: MOHAI)

Museum of History and Industry (MOHAI) 

Museum of History and Industry (MOHAI) primjer je kako se jedno staro lučko postrojenje može uspješno revitalizirati postavši jednim od najatraktivnijih muzejskih prostora u USA. MOHAI djeluje od 1911. godine. Tijekom 2005. odlučeno je da se muzej preseli na novu lokaciju u prostore nekadašnjeg mornaričkog centra za obuku rezervista na obali Lake Uniona. Vrlo brzo nakon otvorenja, već od 2012. godine MOHAI je postao zahvaljujući kvalitetnoj revitalizaciji i atraktivnim programima, a sve uz velikodušno zalaganje njegova izvršnog direktora Leonarda Garfielda, jedna od najprestižnijih takovih institucija, a za što im je dodijeljen i čitav niz prestižnih nagrada. I ovdje je kvalitetna gradska politika rezultirala u kombinaciji javno-privatnog partnerstva vrhunskim rezultatom. Naime jedan od investitora je Microsoft. 

  Seattle, Museum of History and Industry (MOHAI), unutrašnjost (foto. K. Galović)

  Seattle, Pogled sa Space Needlea na Museum of History and Industry (foto. K. Galović)

Kao što vidimo riječ je o projektima koji su kvalitetnom razvojnom politikom, gospodarenjem, poreznim olakšicama, javno-privatnim partnerstvom ove, do prije dvadesetak godina degradirane prostore, učinili danas najatraktivnijm gradskim prostorima, velikim turističkim atrakcijama a time i ekonomski samoodrživim što se u konačnici pozitivno odrazilo i na čitavu zajednicu.

U tom kontekstu postavlja se pitanje a gdje je grad Zagreb na početku 21. stoljeća? Nažalost u gradogradnji i razvojnom planiranju grada on je već sve svoje ključne bitke izgubio. Radnička cesta, Trg Petra Preradovića, Varšavska ulica, loše planirana stambena naselja, „Bandićeve fontane“- samo su neki od najdrastičnijih primjera. Važno je istaknut, kako grad Zagreb, iako je već 2016. godina, nema još niti jedno arhitektonsko ostvarenje koje bi mogli nazvati vrhunskom domaćom arhitekturom s početka 21. stoljeća. Primjera radi, u vremenu od 1900. do 1916. u Zagrebu je izgrađen čitav niz zapaženih objekata, od kojih najmanje desetak ulazi u sam vrh domaće, a nekoliko njih i srednjoeuropske arhitekture. 

Riječju, o tome kakav ćemo izgraditi grad za 21. stoljeće i način na koji ćemo se skrbit o njegovom arhitektonskom naslijeđu i prostoru, ne ovisi niti o našoj dobroj volji niti o našoj dobroj namjeri, već isključivo o pravno uređenoj državi a koja ne smije biti tek puki servis interesno - koruptivnih skupina i političkih partija već se skrbiti o javnom interesu i prosperitetu čitave zajednice.

  Paromlin Site- On sale! (prodajni letak, privatno vlasništvo autora)

Iz povijesti hrvatske karikature: Klema Švarc - Požgaj

Zaboravljena karikaturistica

Piše: Krešimir Galović ©

   15 dana, kronika naše kulture, Zagreb, 15. 2. 1932. (MUKA)

Dvije su najpoznatije hrvatske karikaturistice Klema Švarc – Požgaj i Anka Krizmanić. Slučaj je htio da su obje rođene 1896. godine. I dok Anku Krizmanić pamtimo kao briljantnu slikaricu, ilustratoricu i grafičarku, njena vršnjakinja Klema Švarc ostala je pomalo na margini likovnih događanja s tek šturim biografskim zabilješkama i vrlo općenitom konstatacijom, kako je bila solidno školovana slikarica. Tek s knjigom Frane Dulibića „Povijest karikature u Hrvatskoj do 1940. godine“ (Leykam international, Zagreb 2009.) dolazi do valorizacije opusa ove značajne autorice u kontekstu povijesti domaće karikature.

   Autoportret, Svijet, 1937.

Klema Švarc Požgaj (Klementina Schwarz), rođena je 4. 10. 1886. godine u uglednoj zagrebačkoj židovskoj obitelji. Otac Albert Švarc bio je „nadinžinir“ pri Kraljevskom građevnom odsjeku te profesor na Graditeljskoj stručnoj školi. Godine 1916. Klema Švarc upisuje Kraljevsku privremenu višu školu za umjetnost i obrt, kod Bele Csikosa Sesie i Mencija Clementa Crnčića, koja 1918. prerasta u Kraljevsku višu školu za umjetnost i umjetni obrt (od 1941. Akademija likovnih umjetnosti, op. a.). U isto vrijeme kada Klema Švarc započinje sa školovanjem, dekretom Zemaljske vlade, postavljen je na školi za pomoćnog učitelja slikar Ljubo Babić (1918. imenovan je strukovnim a zatim i pravim učiteljem, op. a.), koji će je kao profesor pratiti tijekom čitavog školovanja.

  15 dana, kronika naše kulture, Zagreb, 15. 2. 1932. (MUKA)

Klema Švarc započela se bavit karikaturom već tijekom školovanja. Fascinira Babićevim cinizmom „prema svemu što je sladunjavo i dopadljivo“, već u školi počinje crtati kolege i profesore „s dodatkom ljute paprike“. Prvu izložbu karikatura imala je netom prije završetka studija, 1919. godine na poznatom savskom kupalištu Franje Gospodarića (prvi savski spasilac, op. a.). Izložbu je organiziralo „Društvo savskih spasavalaca“ povodom Gospodarićeva spašavanja od utapanja stotog plivača. Tom prilikom su izložene karikature spasilaca, spašenih osoba te poznatih posjetioca Gospodarićeva kupališta. Izložba je postigla veliki uspjeh a Klema Švarc stiće među zagrebačkom publikom veliki renome. Izložba se svidjela i Ljubi Babiću, na čiji je prijedlog organizirana izložba u Salonu Ulrich. Izložba je otvorena početkom 1932. godine. Iako je trajala vrlo kratko vremena, od 1. do 8. veljače, polučila je uspjehom- zbog velikog odaziva posjetitelja postala je društvenom senzacijom. No usprkos tome, reakcije na izložbu bile su i više no oprečne. I dok se s jedne strane o izložbi „priča u cijelom gradu“ kao o „najmodernijem muzičkom šlageru“ i „najinteresantnijem događaju zagrebačkoga društva“, kritika joj nije bila nimalo sklona. Napose ju je u Obzoru oštro kritizirao Ljubo Babić. Prema njemu, i usprkos velikog odaziva javnosti, izložba nije bila na visokoj umjetničkoj razini (Obzor, br. 53, Zagreb, 1932., str. 2.). Osim Babića o izložbi je također pisao i Franjo Deak (Agramer tagblatt i Jutarnji list) zamjerajući joj velike oscilacije u kvaliteti, no ističući i nekoliko uspjelih karikatura. 15. veljače 1932. godine poznati zagrebački kritičar Vladimir Ciprin objavio je u časopisu „15 dana, kronika naše kulture“, prikaz izložbe i kratak razgovor s autoricom. Tom je prilikom objavljeno i nekoliko Kleminih karikatura, od kojih je jedna reproducirana i na naslovnici časopisa. Zanimljivo je da je časopis „15 dana“ objavio na naslovnici Kleminu karikaturu i u svom siječanjskom broju s četiri muška portreta (1.1.1932., god. II. br. 1). U oba broja također su objavljene i karikature drugih autora: Marijana Šimunića, karikatura Borisa Papandopula, te Karela Čapeka, karikatura Ivana Meštrovića. Nakon Zagreba, Klema Švarc izlagala je u Beogradu 1933. godine. Poslije Drugog svjetskog rata izlagala je u Zadru 1946., te Zagrebu 1975. (retrospektiva), 1978. i 1980. godine (F. Dulibić, Povijest karikature u Hrvatskoj do 1940. godine, Zagreb, 2009., str. 239).

   15 dana, kronika naše kulture, Zagreb, 1. 1. 1932. (MUKA)

Klema Švarc Požgaj preminula je u Zagrebu 25. 5. 1982. godine. Dio njenih crteža čuva se u Zavodu za književnost i teatrologiju HAZU i u zbirci dr. Josipa Kovačića u Zagrebu.

Povodom nabavke časopisa „15 dana, kronika naše kulture„ za Muzej karikature, donosimo u cijelosti razgovor s Klemom Švarc, koji je objavljen 15. 2. 1932. godine. Razgovor je vodio Vladimir Ciprin.

   Autoportret, 15 dana, kronika naše kulture, Zagreb, 15. 2. 1932. (MUKA)

IZLOŽBA KARIKATURA KLEME ŠVARC

Kad se gđa. Klema Švarc odlučila da priredi svoju izložbu karikatura, nije ni ona sama, kao što ni publika, slutila, da će ta izložba postati u tako kratko vrijeme toliko popularna, tako reći prava društvena senzacija grada Zagreba. O njoj se priča po cijelome gradu, na ulici, kavanama, kinima i kazalištima, o njoj se govori kao o najmodernijem muzičkom šlageru, kao o nejuspijelijem i najinteresantnijem događaju zagrebačkoga društva. Ullrichov je salon pun najotmjenijeg svijeta, koji se gura i žuri, da što prije vidi lica i karikature onih, koji su mu vrlo dobro poznati iz svakodnevnog života. I tako karikatura, kao osobita slikarska grana, koju umjetnici bezrazložno zanemaruju, vrši upravo ovdje onaj kontakt između publike i umjetnika, obavlja onu propagandu za likovne umjetnike, koju u nikojem slučaju ne mogu vršiti niti najserijoznije slikarske umjetničke izložbe. Jer za umjetničko shvaćanje kompozicije crteža, boje i štimunga slika Babića, Becića i ostalih naših medernih slikara, potrebna je stanovita umjetnička predispozicija, t. j. stanovito poznavanje likovnih umjetnosti, njihove historije, njihovih strujanja i različitih škola. A toga svega za karikaturu ne treba. Čovjek gleda neku poznatu osobu, uhvaćenu u jednom životnom momentu, kako stoji pred njime onakova, kakovu on pozna, kakovu vidi svaki dan i u ono malo crta vidi svu njenu karakteristiku i zadovoljan se smiješi, jer razumije autora (a to je najglavnije!).

I tako te karikature, uzete iz naše najbliže sredine, iz našega društva djeluju nejneposrednije, i nije onda čudo, da je publika toliko radoznala, jer sve su im karikature poznate, a i sama njihova tehnika je laka i pristupačna svakome. Karikature se kupuju i ne ćemo reći neistinu, ako velimo, da će za kratko vrijeme imati svi poznatiji članovi zagrebačkog društva po koju karikaturu Švarcove u svojim elegantnim salonima. A što još povećava samu senzaciju je to, da je taj uspjeh postigla žena! Kao da je htjela čitav Zagreb trgnuti iz nekog zatišja, koje je nastalo u krugovima i umjetničkim i društvenim i barem na čas zaglušilo ona šaputanja, koja se šire o čudnim događajima na dalekom Istoku. A to joj je i potpuno uspjelo. Šta više, uz Mossa i Vilovićeva »Majstora duša« njeno se ime najviše spominje.

I ta dama, koja je svojim djelima pokazala toliko smisla za živ i neposredan humor, za dobro i precizno psihološko gledanje i s par crta donijela ne samo eksterijer, već i komadičak duše, htjela je da bude konzekventna i da nas u razgovoru s par riječi (kao u karikaturama s par crta) brzo otpravi.

- Nemojte ništa pisati, ne volim davati intervjue!

Kad smo se međutim posjeli u fotelj i pokazali namjeru, da ipak ne ćemo tako brzo otići, nastavika je gđa. Švarc:

-Dobro, ali bit ću vrlo kratka. Rodila sam se u Zagrebu, godine ću preskakati. Još u najranijoj mladosti bavila sam se slikanjem. Umjetničku sam akademiju svršila u Zagrebu, a posebne satove sam uzimala kod profesora g. Ljube Babića. Najviše volim karikature i to je u meni nastalo samo od sebe. Kako mi je za daljnji razvitak potrebno mnogo studija, otići ću po svoj prilici doskora u inozemstvo. Mislim ići u Pariz, no uvjerena sam, da tako dobrih učitelja kao ovdje sigurno ne ću tamo naći. Da su naši profesori u Parizu, imali bi sigurno isto takovu reklamu, kao što je imaju i njihovi pariški kolege!

Premda sam pristaša Darwinove teorije, ipak ću svoj daljnji rad nastaviti »antidarvinski«. Počela sam naime najprije s karikaturama ljudi, a sada ću nastaviti s karikaturama majmuna i ostalih životinja. Uzet ću na papir i naš zoološki vrt i tako iz njihovih društvenih krugova donijeti u karikaturi poznate »ličnosti i veličine«. Kod njih ću barem imati manje neugodnosti nego kod ljudi. Ono se barem ne će tužiti i uzrujavati, što im se njihove karikature iznose u javnosti.

Tu moram ponovno naglasiti, da iznošenjem tih karikatura nijesam apsolutno imala namjere, da koga povrijedim ili ozlijedim, već me je vodio čisti umjetnički užitak, da dadem ljudima prilike, da se u sadanja teška vremena ,alko nasmiju i da vide, da i ta zapostavljena vrsta slikarstva može donijeti dio naše nutrašnjosti, dio naših osjećaja i proživljavanja …

Veseli me, da me je publika razumjela i to će mi biti samo podstrek za daljnji moj razvitak i rad. Ne ću ostati samo kod karikatura, već želim i malko portretirati. No uostalom vidjet ću, što će mi daljnji studij donijeti.

I tako je gđa. Klema Švarc bila doista kratka i konzekventna svojim karikaturnim radovima. No ta njena sklonost je za sada vrlina, ali sumnjamo, da li će je dugo zadržati, jer prema uspjehu kritika i same izložbe njena je budućnost ružičasta, i prema tome će se i intervjui duljiti.

Želimo gđi. Švarc, da u najskorije vrijeme postigne onaj cilj, za kojim ide, i da nam dade dulji i opširniji prikaz o sebi nego ovaj puta! I bez skromnosti, jer često puta skromnost znači potcjenjivanje samoga sebe, a što gđi. Švarc nije potrebno.

                                                                      

https://www.facebook.com/Muzej-karikature

http://www.eurocinik.com