ARHITEKT STJEPAN PODHORSKY (1875.-1945.)

Stambena uglovnica i ljekarna Gayer (K'Crvenom križu)
Ilica 79/Kačićeva ulica 2


Piše: Krešimir Galović ©

Stambena kuća i ljekarna Gayer (K'Crvenom križu), foto.: K. Galović, 2006.

Jedno od najljepših ostvarenja zagrebačke secesije je stambena uglovnica i ljekarna Gayer (Ljekarna K'Crvenom križu) arhitekta Stjepana Podhorskog. Projekt za kuću i ljekarnu naručio je od Podhorskog poznati zagrebački ljekarnik Ladislav Gayer. Građevnu je dozvolu od Gradskog poglavarstva zatražio 22. kolovoza 1907. godine, a odobrena je 9. rujna. Glavnina građevnih radova obavljena je tijekom proljeća 1908. godine i do ljeta radovi su bili privedeni kraju. Uporabnu je dozvolu Ladislav Gayer zatražio 21. srpnja 1908. Nakon obavljenog očevida, stambena (uporabna) dozvola kući Gayer odobrena je 25. srpnja 1908. godine.

S. Podhorsky, projekt kuće Gayer, 1907., izvor: DAZ/GPZ

Kuća Gayer dvokatni je uglovni objekt s podrumom i potkrovljem. U prizemlju kuće su se nalazile poslovne prostorije i skladište s apotekom na uglu, te jedan dvosoban stan s pogledom na Kačićevu ulicu. Na prvom i drugom katu nalazila su se dva stana. Manji, dvosoban s pogledom na Kačićevu ulicu, i veliki četverosoban stan s pogledom na Kačićevu ulicu i Ilicu. Do stanova se dolazilo zavojitim stubištem kroz glavni ulaz u Kačićevoj ulici. Jedan krak stubišta vodio je do manjeg dvosobnog stana, a drugi do velikog stana. Dvosobni je stan imao vrlo jednostavnu prostornu organizaciju. Imao je manju predsobu iz koje se ulazilo u dvije sobe orijentirane na Kačićevu ulicu, te  u kuhinju, izbu, zahod i kupaonu orijentirane k dvorišnoj strani. U veći se stan ulazilo kroz vrlo usko i dugo predsoblje, koje je povezivalo glavne sobe orijentirane prema Kačićevoj ulici i Ilici, te prateće prostorije- kuhinju, izbu, sobu za služničad i sanitarne prostorije, smještene s dvorišne strane. Najreprezentativnija je bila soba smještena u ulovnom dijelu s pogledom na tadašnji Ilički trg (danas Britanski trg op.a.). 

Kuća Gayer snimljena 1928., izvor: MGZ

Glavni akcent kuće je na reprezentativnom uglovnom dijelu koji Podhorsky kompozicijski oblikuje u tri cjeline: prizemlje s ulazom u apoteku, objedinjenu zonu prvog i drugoga kata, te kupolu s tamburom. U povezivanju etaža prvog i drugog kata dokida se horizontalna podjela, a naglašava vertikalna povezanost. Vertikalno povezivanje središnjeg dijela pročelja osobito je naglašeno s dva izdužena bočna erkera. Horizontalna podjela naglašena je samo između prizemlja i prvog kata, te između drugog kata i potkrovlja (tambura kupole). U zoni prizemlja nalazi se središnji ulaz u apoteku s četiri bočna izloga. Zonu prizemlja od gornjih etaža odvaja balkon na istaknutim konzolama. Balkon je ukrašen s metalnom ogradom. Središnju zonu pročelja omeđuju dva bočna erkera a u zoni krovišta masivan potkrovni vijenac koji nosi tambur s kupolom. Prozorskim osima podijeljeno na dvije etaže. U zoni prvog kata nalaze se dva prozora s središnjim balkonskim vratima, dok se u zoni drugog kata nalaze tri prozora.

Kuća Gayer, pročelje u Kačićevoj ulici, foto.: K. Galović, 2006.

Veliki značaj Podhorsky također daje i istočnom pročelju kuće u Kačićevoj ulici, gdje se nalazi glavni ulaz u stambeni dio. Naglasak je na središnjoj zoni pročelja s uvučenom ostakljenom prozorskom nišom glavnog stubišta, ukrašenom dorskim stupovima i reljefom. Stubište u neprekinutoj vertikali povezuje zonu prvog i drugog kata. U zoni potkrovlja nalazi se polukružna mansarda sa stožastim krovištem. Znatno skromnije riješeno je sjeverno pročelje prema Ilici koje je u potpunosti reducirano. U korištenju dekora Podhorsky je na kući Gayer krajnje suzdržan, prozorske su profilacije pojednostavljene, a klasična profilacija potkrovnog vijenca izostavljena. Kao jedinu dekoraciju između prozorskih osi Podhorsky umeće glatke pravokutne plohe. Tek na istočnom pročelju u središnjoj zoni prozorske niše umeće dva dorska stupa aludirajući na taj način u sveukupnoj kompoziciji na arhitektoniku antičkog hrama. Glavni je naglasak na poigravanju s masama i volumenima što čitavoj kompoziciji u prostoru daje vrlo ekspresivan izraz.

Kuća Gayer, detalj s uglovnom kupolom, foto.: K. Galović, 2006.

U kontekstu zagrebačke arhitekture kuća Gayer najuspješnije je ostvarenje arhitekta Stjepana Podhorskog. S druge strane, u kontekstu njegova opusa, ona je posve netipično ostvarenje, rađeno u duhu bečke Wagnerove škole arhitekture. Koji su razlozi njegovog naglog priklanjanja Wagnerovom utjecaju ne znamo. No, glavne poticaje svakako treba tražiti u njegovom boravku u Beču, ali i druženju s Vjekoslavom Bastlom, koji je među prvima u zagrebačku arhitekturu na prijelazu stoljeća unio duh bečkog modernizma, odnosno secesije. Uz Viktora Kovačića, Bastl je jedan od glavnih nositelja novih strujanja u hrvatskoj arhitekturi. Nažalost, nakon kuće Gayer arhitektonski interesi Podhorskog u potpunosti su se udaljili od pozitivnih strujanja bečke moderne k eklektičkom historicizmu, kome je ostao vjeran do kraja života. Od 1910. godine Podhorsky svoj interes sve više preusmjerava k sakralnoj arhitekturi.

S. Podhorsky, palača Obrtnog zbora snimljena 1928., izvor: MK-UZKB-OSP

Osim uglovne kuće Gayer, arhitekt Podhorsky u Zagrebu je od 1904. do 1910. godine realizirao: vilu Heim (Ul. Ivana Gorana Kovačića 18, 1906.), zgradu Srpske pravoslavne općine i škole (Bogovićeva ulica 7, 1907.), palaču Obrtnog doma (Trg Ivana Mažuranića 13, 1909.-1910.), dogradnju kuće Šantl (Ilica 118/120, 1909.-1910.), te stambenu kuću Vlašić (Nazorova ulica 5, 1910.-1911.). U tom je razdoblju Podhorsky uspješno sudjelovao i na čitavom nizu natječaja, među njima na: natječaju za uređenje Trga Franje Josipa (Trg kralja Tomislava op.a.), natječaju za osnovu vladine palače na trgu sv. Marka, natječaju za regulatornu osnovu uređenja Kaptola i okolice i natječaju za regulaciju Trga Petra Preradovića. Jedan od najznačajnijih zagrebačkih projekata Podhorskog je projekt uređenja nekadašnjeg Jurjevskog groblja u gradski perivoj.

S. Podhorsky, projekt uređenja Jurjevskog groblja u perivoj, 1910., izvor: DAZ/GPZ

Uz novogradnje, Podhorsky je u Zagrebu tada izveo i čitav niz obnova i preinaka, poput obnove glasovite zagrebačke ljekarne Ključec kod Kamenitih vrata (1908.). No, najznačajniji doprinos Podhorskog u tom je vremenu bilo osnivanje Kluba hrvatskih arhitekta, koji će ostaviti neizbrisivog traga na razvoj hrvatske moderne arhitekture. Od 1910. godine Podhorsky svoje djelovanje u potpunosti preusmjerava izvan grada Zagreba. I dok su mu u Zagrebu glavni naručitelji bili bogati trgovci, obrtnici i rentijeri nekretnina, od 1910. glavni mu je naručitelj crkva.

S. Podhorsky, crkva Navještenja Marijina u Pribiću, foto.: S. Podhorsky oko 1912., izvor: MK-UZKB-OSP 

Od 1910. godine Podhorsky se u cijelosti posvetio sakralnoj arhitekturi i njenoj obnovi, i po tome je jedinstven u hrvatskoj arhitekturi. Za života izgradio je deset crkvi. No, točan broj objekata koje je obnovio i opremio inventarom nije utvrdiv. Znamo da je radio na obnovi i uređenju četrdeset objekata, no taj bi se broj mogao popeti i do stotinu. Veliki broj projekata za obnovu crkava i kapelica, te nacrta za oltare, crkvene prozore, klupe, propovjedaonice, krstionice i drugu opremu, izradio je posve besplatno. Podataka o njima uglavnom nema ili su vrlo šturi, tek po koja kratka zabilješka i skica u njegovim terenskim bilježnicama. 

S. Podhorsky, bazilika sv. Ćirila i sv. Metoda na Duvanjskom polju, izvor: MK-UZKB-OSP

U sakralnoj arhitekturi Podhorsky razvija dva temeljna tipa sakralnog prostora- centralni tip s kupolom koncipiran na osnovi grčkog križa i bazilikarni tip s kupolom koncipiran na osnovi latinskog križa. Ostvarivao ih je ili potpuno novom izgradnjom ili pregradnjom i nadogradnjom ranijih objekata. Najranije su crkva Navještenja Marijina u Pribiću i župna crkva sv. Trojstva u Krašiću, koje su izgrađene između 1911. i 1913. godine. Ostale su crkve izgrađene nakon Prvog svjetskog rata, između 1924. i 1944. godine: 

Bazilika sv. Ćirila i sv. Metoda na Duvanjskom polju, 1924. – 1943. (danas sv. Nikole Tavelića u Tomislavgradu)

Crkva sv. Mihaela Arkanđela u Sračincu, 1924. – 1925.

Crkva sv. Jurja u Đurđevcu, 1928. – 1929.

Crkva Presvetog Trojstva u Šebešiću (danas Mala Bosna) kraj Subotice, 1929. - 1931.

Crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije u Makarskoj, 1930. - 1940.

Crkva sv. Alojzija u Popovači, 1935. – 1938.

Crkva sv. Ante u Bihaću, 1938. - 1944. (srušena 1944. godine tijekom savezničkog bombardiranja)

Crkva sv. Jurja u Đurmancu, 1940. – 1943.

S. Podhorsky, studija crkve sv. Ante u Bihaću, 1938., izvor: MK-UZKB-OSP

Nakon Prvog svjetskog rata Podhorsky je u Zagrebu izveo još svega šest objekata: stambenu zgradu Ramuščak (Marulićev trgu 6, 1919.-1922.), dvojnu kuću Tolović (Medveščak 2, 1920.-1925.), kuću Mikulić (Tuškanac 47, 1923.-1924.), stambenu zgradu Beck (Domjanićeva ulica 15, 1929.-1930.), obiteljski mauzolej Podhorsky na Mirogoju (1929.-1931.), te Dom sv. Antuna (kazalište „Komedija“, Kaptol 9., 1936.-1939.).

S. Podhorsky, kuća Tolović, Medveščak 2, foto.: S. Marković, 1940., izvor: MK-UZKB-OSP

Arhitekt Stjepan Podhorsky umro je 13. rujna 1945. godine. Pokopan je istoga dana u obiteljskom mauzoleju na Mirogoju. Nad grobom mu je govorio dr. Matija Markov, koji je izrekao ove riječi: “Otišao si sa svijeta tiho i nečujno kao što si i živio. Radio si mnogo i nesebično. Zadužio si i crkvu i narod, a sa svijeta odlaziš kao siromah…”

(Qualis vita, finis ita).

S. Podhorsky, mauzolej obitelji Podhorsky na Mirogoju, foto.: K. Galović, 2006.

NAJROMANTIČNIJE OSTVARENJE ARHITEKTA VIKTORA KOVAČIĆA

Jednokatna obiteljska kuća Perok-Kavić

Masarykova ulica 9/1

Piše: Krešimir Galović ©

Viktor Kovačić, Obiteljska kuća Perok-Kavić, studija pročelja i presjeka, 1905.

Središte grada Zagreba krije mnoga tajnovita mjesta. Jedno od njih je romantična obiteljska vrtna kuća u dvorištu Masarykove ulice 9. Početkom 20. stoljeća vlasnice ove kuće bile su Jela Perok i Marija Kavić. Projekt kuće za njih je izradio arhitekt Viktor Kovačić tijekom prosinca 1905. godine. Iako se kuća nalazi u najužem donjogradskom središtu, svojim je smještajem unutar dvorišta gradskog bloka u potpunosti izolirana od vanjskog svijeta i vreve gradskog središta. Riječ je o jednom od najromantičnijih Kovačićevih ostvarenja koje izgledom budi asocijacije na engleski „Arts and Crafts“ i na rana ostvarenja bečkog arhitekta Josefa Hoffmanna.

Kuća Perok-Kavić, foto.: K. Galović, ožujak 2014.  

Sjeverno je pročelje kuće s glavnim ulazom riješeno krajnje jednostavno i u potpunosti je lišeno dekorativnih natruha. Prizemnu zonu Kovačić raščlanjuje s dva prozora između kojih su ulazna vrata i rizalit koji se proteže sve do visine prvoga kata. Ploha rizalita raščlanjena je s dva prozora koji osvjetljavaju unutarnju komunikacijsku vertikalu stubišta. Zonu prvoga kata u potpunosti obuhvaća vrlo duboko krovište raščlanjeno s tri velika mansardna prozora. Nešto je složenije riješeno južno pročelje. I ono je također lišeno suvišna dekora. Etažna podjela na podrum, prizemlje i kat ovdje je u potpunosti čitljiva. Glavni je naglasak  na velikom polukružnom erkeru koji zauzima gotovo čitavu jugozapadnu polovicu pročelja. U zoni podruma tijelo erkera nose dva snažna stupa. Ornamentika prozora s rombovima u gornjim zonama u potpunosti je secesijska i jedan je od čestih Kovačićevih dekorativnih elemenata. Na suprotnoj strani od erkera nalazi se natkrivena loggia kroz koju se stubištem ulazi u prizemni dio objekta. U tlocrtu kuće Kovačić razrađuje koncept koji počiva na  racionalnoj i funkcionalnoj organizaciji prostora.

Kuća Perok-Kavić. foto.: K. Galović, ožujak 2014.

Iako je obiteljska kuća Perok-Kavić jedno od najkvalitetnijih ranih Kovačićevih ostvarenja, široj je javnosti nepoznata. Kuća je danas u vrlo lošem stanju, nalazi se u zapuštenom okolišu s neprimjerenim derutnim dvorišnim prigradnjama, okružena smećem i starim automobilima. 

HRVATSKA MODERNA ARHITEKTURA

OD IDEJE, FUNKCIJE I APSTRAKCIJE DO NOVE TRADICIJE

Piše: Krešimir Galović ©

Ferdinand Florschütz, Spomenik Kolumbu u San Domingu 1930.

Moderna kao društveni proces trajno je obilježila hrvatsko društvo 20. stoljeća. U povijesnom kontekstu njen razvoj možemo pratiti tijekom nekoliko faza. Prvo je razdoblje tzv. „prve hrvatske moderne“, a trajalo je okvirno od 1895. do 1914. godine. Osnovno je obilježje tog vremena početak modernizacije hrvatskog društva uzrokovanog procesom industrijalizacije. Žarišta modernizacije su gradovi, a njen glavni nositelj je građanski sloj. Šireći se s područja na područje, proces modernizacije obuhvatit će sve segmente društva uključujući arhitekturu, slikarstvo, kiparstvo, književnost, filozofiju i glazbu, a označujemo ga terminom moderne. 

Zagrebačka moderna arhitektura prema viđenju Branke Kaminski, izvor: Arhitektura, br. 184-185, 1983., str. 75

Ključni društveno-kulturni događaji prve hrvatske moderne, izložba Hrvatskog salona 1898.- istovremeni su s najvažnijim društveno-kulturnim događanjima srednjoeuropskih metropola, bečka 1. umjetnička izložba Secesije 1898. Glavni su nositelji modernističkih strujanja umjetnici školovani u srednjoeuropskim metropolama: Beču, Pragu, Drezdenu i Münchenu. U hrvatskoj arhitekturi na prijelazu stoljeća ključnu ulogu imati će bečka Akademie der bildende Künste na kojoj se školovala većina njenih protagonista. Osobito je velik utjecaj akademijine arhitektonske škole Otta Wagnera. Upravo su na njoj školovani glavni protagonisti prve hrvatske moderne- Vjekoslav Bastl i Viktor Kovačić.

Vjekoslav Bastl, Projekt kuće fotografa, Beč, 1901., izvor: Der Architekt br. VII. str. 16, Beč, 1901.

Bastl i Kovačić osobnosti su koje će prve u hrvatskoj arhitekturi propagirati nove svjetonazore. Bastl je autor prve kuće oblikovane u novome duhu (1899.), a Kovaćić je autor prvog programatskog članka o modernoj arhitekturi. Sažimljući teoretski traktat o arhitekturi Otta Wagnera naslovljen „Moderna arhitektura“ (1898.), Viktor Kovačić u svom će istoimenom programatskom članku 1900. godine u časopisu „Život“ napisati: “Arhitektura je umjetnost, i kao takova mora da bude individualna i savremena- to nije ništa novo, ali u doba epigona se i te kako na to zaboravilo. Život, pa tako i  arhitektura svakim časom juri naprijed.” Kovačićeva uloga u razvoju hrvatske moderne ima dalekosežne posljedice. Upravo zahvaljujući njegovom prijateljstvu s arhitektom Adolfom Loosom, tijekom dvadesetih godina, u Hrvatskoj se arhitekturi otvaraju širom vrata funkcionalizmu, koji će tijekom tridesetih postati glavnim arhitektonskim izričajem, a do kraja stoljeća bit će prepoznat kao „Nova tradicija“. (Tomislav Premerl, Hrvatska arhitektura između dva rata- Nova tradicija, NZMH, Zagreb, 1989.)

Stjepan Podhorsky, Dnevnik o ustroju Kluba hrvatskih arhitekta, Zagreb, 1905., izvor: MK-UZKB-KHA

Ključan događaj u procesu razvoja hrvatske moderne arhitekture je osnivanje Kluba hrvatskih arhitekta (KHA). Klub su 1905. godine osnovali arhitekti Stjepan Podhorsky, Vjekoslav Bastl, Viktor Kovačić, Ćiril Metod Iveković i Edo Schön, a kasnije su im se pridružili Hugo Ehrlich i Dionis Sunko. Tri su temeljna načela djelovanja kluba: obrana staleške časti, promicanje arhitekture “kao specijalne grane umjetnosti” i edukacija arhitekata. Jedan od važnih ciljeva koji si je postavio KHA bilo je i “njegovanje interesa za sačuvanje starih umjetničkih i historički važnih mjesta i spomenika.” No, najznačajniji pomak KHA načinit će na području arhitektonskih natječaja. KHA stvara novi model raspisa i izrade natječajnih programa, na kom će se temeljiti svi najvažniji arhitektonski natječaji raspisivani tijekom dvadesetih i tridesetih godina 20. stoljeća.

Viktor Kovačić, Projekt crkve sv. Blaža u Zagrebu, 1909., detalj, izvor: MK-UZKB-OVK

Kraj razdoblja prve hrvatske moderne započinje 1914. godine. Simbolički obilježiti će ga tri događaja, jedan konstruktivan, te dva dekonstruktivna. Naime, te je godine i službeno završena gradnja zagrebačke crkve sv. Blaža prema projektu Viktora Kovačića (1911.-1914.). Kovačićeva crkva zauzima značajno mjesto u povijesti svjetske arhitekture. Tanka armirano-betonska kupola kojom je Kovačić nadsvođuje, među prvim je armirano-betonskim kupolama na svijetu. Koincidencijom, u isto vrijeme s Kovačićevom crkvom, u nekadašnjem njemačkom gradu Breslau, danas poljskom Wroclavu, prema projektu arhitekta Maxa Berga trajala je gradnja tzv. „Hale stoljeća“ (1911.-1913.) koju također natkriva monumentalna kupola.

Viktor Kovačić, Projekt crkve sv. Blaža u Zagrebu, 1910., detalj, izvor: MK-UZKB-OVK

No, kao što je rečeno, kraj prve hrvatske moderne obilježuju i dva dekonstruktivna čina. Prvi je raspad Kluba hrvatskih arhitekta, a drugi atentat na nadvojvodu Franju Ferdinanda u Sarajevu 28. lipnja 1914. godine. Ovaj krvavi teroristički čin imati će dalekosežne posljedice, koje će se osjećati sve do kraja 20. stoljeća. Prva je konzekvenca početak Prvog svjetskog rata, te četiri godine kasnije raspad Austro-Ugarske monarhije u čijem je sastavu do 29. 10. 1918. bila i Hrvatska. I dok su poljima Galicije i Soluna još tutnjali topovi u Zagrebu se začuo glas burevjesnika novog doba- književnika Miroslava Krleže:

Sjaju na suncu kupole arkada.

U vrbinju sivom srebrna voda svečano vijuga

i pleše u ognju, grimizu i svili

ko plamena jesenja duga.

Na Gradu sniju kule. Palače, terase, ruže.

Mili su, topli obrisi Grada,

pijani boja, sunca i juga. (M. Krleža Pan, 1917.)

Viktor Kovačić, Projekt palače Burze u Zagrebu, 1922., izvor: MK-UZKB-OVK

Godine 1918. Hrvatska je postala dijelom nove državne tvorevine- Države Slovenaca, Hrvata i Srba, odnosno Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (od 1.12.1918.). Uz Sloveniju, Hrvatska je ekonomski bila najrazvijenija zemlja unutar novoosnovane kraljevine, a time i glavni nositelj njene modernizacije. U kontekstu razvoja hrvatske arhitektonske moderne, vrijeme od 1918. do 1928. prijelazna je faza u kojoj dolazi do konsolidacije arhitektonske scene uvjetovane postratovskom obnovom i novim društvenim promjenama. U tom su pogledu važna dva događaja. Krajem 1918. godine donesena je odluka o osnutku Tehničke visoke škole u Zagrebu (preteče Arhitektonskog fakulteta), a 1919. osnovano je Udruženje jugoslavenskih inženjera i arhitekta. Glavni je nositelj udruženja bila upravo zagrebačka sekcija koja je do 1928. godine brojala 460 članova. 

Palača Burze, Trg hrvatskih velikana (nekad Trg Burze), Zagreb, izvor: MK-UZKB-F

Prvi znakovi poslijeratnog oporavka počinju se nazirati već tijekom 1919., kada se diljem Hrvatske počinju raspisivati mnogobrojni arhitektonski natječaji. Stilski arhitektura je u to vrijeme vrlo neujednačena, uglavnom prevladavaju protomodernistički amalgami secesije i kasnog historicizma, te Art Décor koji će postat opće prihvaćen u širem građanskom društvenom sloju. Jedan od simbola ove prelazne faze je zagrebačka Palača burze arhitekta Viktora Kovačića (1922./7.). Ova monumentalna neoklasicistička palača otvara jednu novu temu hrvatske moderne arhitekture, a to je modernistički klasicizam za kojim će tijekom tridesetih godina posezati mnogi hrvatski arhitekti, primjerice u Zagrebu Juraj Denzler Upravnom zgradom gradskih komunalnih poduzeća (1932/4.), ili pak u Splitu Lavoslav Horvat s crkvom Gospe od zdravlja (1932./7.). 

Izložba čehoslovačke arhitekture, katalog, Zagreb 17. III.- 1. IV. 1928., izvor: MK.UZKB-OAF

Prijelomna godina u povijesti hrvatske moderne arhitekture je CIAM- ovska 1928. Točnije, njome započinje njena druga faza. Te je godine Zagreb poprište čitavog niza važnih događanja u znaku funkcionalizma, koji će u vrlo kratkom vremenu postati vodećim izričajem hrvatske moderne. Središte pozornosti tada zauzimaju dva istaknuta međunarodna arhitekta, jedna međunarodna izložba te nekoliko realizacija nakon kojih u hrvatskoj arhitekturi više ništa neće biti kao do nekad. U proljeće 1928. u Zagrebu je održana „Izložba čehoslovačke arhitekture“, na kojoj su među inim izlagali i najznačajniji predstavnici češkog funkcionalizma. 

Peter Behrens, Projekt preoblikovanja kuće Stern (prije Elza Fluid dom) na uglu Trga bana Jelačića i Jurišićeve ulice u Zagrebu, 1927., izvor: MK-UZKB-OAF

Nekako u isto vrijeme u Zagrebu su boravili arhitekti Peter Behrens i Walter Frese. Tada je prema Behrensovu projektu na glavnom zagrebačkom Trgu bana Jelačića u funkcionalističkom duhu nadograđena i adaptirana secesijska uglovnica nekadašnjeg Elza Fluid doma (1928.), a na zagrebačkoj je periferiji prema Freseovu projektu izgrađena Gradska klaonica (1928.-1932.). Iste je godine prema projektu Marka Vidakovića, jednog od glavnih hrvatskih sljedbenika češkog funkcionalizma, u Jurjevskoj ulici u Zagrebu, izgrađena prva hrvatska funkcionalistička kuća- villa Pfefferman.

Marko Vidakovic, Vila Pfeffermann, Jurjevska ulica 27, Zagreb, 1928., izvor: Arhitektura br. 1, 1931., str. 3

Od 1928. godine u hrvatskoj su arhitekturi ravni krovovi s pergolama i ozelenjelim terasama, grede i nosači sa svojim arhetipskim vertikalama i horizontalama, atonalno ritmizirana pročelja s crnim prozorskim kvadratima na bijelim zidnim površinama u kontrapunktu s monotonim ritmom horizontalnih prozorskih nizova, postali nositelji jedne nove funkcionalne estetske poetike i simbolike, odnosno apstrakcije. Godine 1929. osnovano je Udruženje likovnih umjetnika „Zemlja“. Na njegovom čelu je arhitekt Drago Ibler koji će u katalogu prve izložbe „Zemlje“ u obliku manifesta odredit temeljna polazišta hrvatskog funkcionalizma:

Treba živjeti životom svog doba

Treba stvarati u duhu svog doba

Savremeni život prožet je socijalnim

Idejama i pitanja kolektiva su dominantna

Umjetnik se ne može oteti htijenjima novoga

Društva i stajati izvan kolektiva

Jer je umjetnost izraz naziranja svijeta

Jer su umjetnost i život jedno. 

Zdenko Strižić, Natječajni projekt opernog kazališta u Harkovu u Ukrajini, 1930., izvor: Problemi savremene arhitekture 1931/32., str. 87., MK-UZKB-B

Tijekom 1930. godine hrvatska je moderna stekla snažnu međunarodnu afirmaciju. Te je godine na međunarodnom natječaju za operno kazalište u ukrajinskom gradu Harkovu u jakoj konkurenciji jedna od nekoliko jednako vrijednih prvih nagrada dodijeljena arhitektu Zdenku Strižiću, donedavnom berlinskom suradniku Hansa Poelziga. U isto se vrijeme u Hrvatskoj raspisuje nekoliko međunarodnih arhitektonsko-urbanističkih natječaja. U Zagrebu su raspisani međunarodni natječaji za: Židovsku bolnicu, Zakladnu i kliničku bolnicu, te za Generalnu regulatornu osnovu, a u Splitu je raspisan međunarodni natječaj za: Gradsku bolnicu na Firulama, te za Regulaciju predjela Bačvice, Firule i Zenta i izgradnju kupališne zgrade na Bačvicama. 

Aleksandar Freudenreich, Natječajni projekt Židovske bolnice u Zagrebu, 1930., izvor: MK-UZKB-OAF

Proces internacionalizacije hrvatske moderne započeo je vrlo rano, već s Viktorom Kovačićem i njegovim prijateljstvom s Adolfom Loosom. Nakon Prvog svjetskog rata ovaj proces nastavlja novi naraštaj hrvatskih arhitekata, školovan i usavršavan u atelijerima vodećih europskih arhitekata- kod Le Corbusiera: Bela Auer, Drago Ibler, Juraj Neidhardt i Ernest Weissmann; kod Adolfa Loosa: Vladimir Potočnjak i Zlatko Neumann; kod Hansa Poelziga: Drago Ibler, Zdenko Strižić i Josip Pičman; kod Petera Behrensa- Juraj Neidhardt, te kod J. J. Pietera Ouda- Ivan Zemljak.

Ernest Weissman, Natječajni projekt Zakladne i kliničke bolnice u Zagrebu, 1931., izvor:  Problemi savremene arhitekture 1931/32., str. 34, MK-UZKB-B

Internacionalizacija hrvatskog funkcionalizma svoj će vrhunac dostići s arhitektom Ernestom Weissmannom. On 1932. godine sa skupinom istomišljenika osniva „Radnu grupu Zagreb“, koju uključuje u rad CIAM-a, čiji je aktivni suradnik od 1928. godine. Weissmann je jedan od supotpisnika „Atenske povelje“ na IV. kongresu CIAM-a, održanog 1933. na brodu tijekom krstarenja od Marseillea do Atene te od Atene do Marseillea. No valja istaknuti i da je Weissmann jedan od glavnih autora prve verzije ove povelje, koja je zbog Le Corbusierovog utjecaja naknadno prepravljena. (E. Weissmann, Imali smo drugu verziju povelje, Arhitektura, br. 189/195, Zagreb, 1984./5.)

Naslovnica knjige Problemi savremene arhitekture 1931/32., treba znati..., izvor: MK-UZKB-B 

Najvažniji dokument hrvatskog funkcionalizma je knjiga „Problemi savremene arhitekture 1931/32“, treba znati... ". Uredio ju je Stjepan Planić, a grafički je opremio Ernest Tomašević. Knjiga obuhvaća tematskim nizom projekte i teoretske priloge osamnaest hrvatskih arhitekata, među inim: Ernesta Weissmanna, Zdenka Strižića, Drage Iblera, Josipa Pičmana i Mije Hečimovića. Ključne riječi koje prožimaju sve priloge su: suvremenost, progres i funkcija. „Razvitak tehnike“, pisat će Planić u predgovoru knjige, „stvorio je nove materijale i nove načine konstrukcije, a život u svim svojim kompleksima nove socijalne odnose i potrebe čovjeka. Mi naglašavamo pojam savremenosti, jer se u školama uči, a u životu hoće da gradi historijski. Mi postavljamo i rješavamo problem današnje izgradnje kao životno logični progres svakog stvaranja.“ Matematički precizno ove će teze u knjizi razradit Weissmann u teoretskom prilogu naslovljenom „O estetici i arhitekturi“ slijedećom formulom:

1. evolucija ljudskog društva mijenja funkcije (=F; istorija, socijologija)

2. razvitak tehnike mijenja način građenja (=T; produkcijona sredstva)

3. arhitektura raznih epoha donosi razne forme (=A; stilovi)

4. A= f (F. T); nepoznanica je (A) t. j. arhitektonska forma. Na put, kako ćemo je naći,

    pokazuje gornja jednadžba

Vladimir Turina i Franjo Tišina, Projekt hotela na Plitvičkim jezerima, 1941.

Do sredine tridesetih godina ideja hrvatskog funkcionalizma potpunosti u je sazrela i standardizirana i neće se bitnije mijenjati tijekom idućih desetljeća. Na njenu misao neće utjecati niti ideološka zastranjenja četrdesetih godina prošlog stoljeća, a u vrijeme kasne moderne- tijekom pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih godina ona je opće prihvaćeni standard, koji će postmoderne osamdesete nazvati našom „Novom tradicijom“.

Arhitektura, br. 8-10, 1948., izvor: privatno K.G.

Osnovna značajka hrvatske arhitekture između 1945. i 2000. godine je kontinuitet ideje moderne, koji nije pravolinijski, već evolucijski i dinamičan.  Iako ovaj kontinuitet neće biti ozbiljnije narušen, dvojbe i kritička preispitivanja pratit će ga čitavo vrijeme. Razvoj hrvatske arhitekture od 1945. do 2000. godine kroz dinamičku evoluciju ideje moderne možemo podijeliti u nekoliko zasebnih, no u određenim trenucima, međusobno povezanih cjelina. Prvo je razdoblje poslijeratne obnove između 1945. i 1948. godine, a određuje ga dilema na razmeđi između socrealizma i kontinuiteta moderne. 

Božidar Rašica, Paviljon "Mašinogradnja", Zagrebački velesajam, 1957., izvor: Arhitektura 196-99, 1986., str. 156 

Drugo razdoblje obuhvaća vrijeme kasnih četrdesetih godina i pedesete godine 20. stoljeća. Obilježava ga radikalan raskid s ideologijom socrealizma i opredjeljenje za ideje modernističkog funkcionalizma i apstrakcije u znaku grupe EXAT- 51. Treće su razdoblje šezdesete godine i pojava Novih tendencija, koje će obilježiti kritičko preispitivanje ideje moderne, te potraga za novim oblikovnim mogućnostima i materijalima. Tada se po prvi put počinje problematizirati i upotreba digitalne tehnologije. Početak sedamdesetih godina 20. stoljeća, prijelazno je razdoblje u kome ideja moderne pokazuje očite znakove umora. 

Antologijska serija časopisa Arhitektura objavljivana od 1983.-1986., pod uredničkim vodstvom Marijana Hržića

Sredina sedamdesetih i osamdesete godine označit će novi uzmah hrvatske arhitekture nošen pluralizmom postmoderne. Dolazi do generacijske smjene, otvaraju se nove teme, kritički se preispituju svi segmenti naslijeđa moderne, uključujući i povijesnu valorizaciju, a revitaliziraju se i neke zapostavljene teme, poput individualnog stanovanja i sakralne arhitekture, koje su zbog ideoloških razloga dugo vremena bile potiskivane. Posljednje razdoblje obuhvaća kraj stoljeća, kasne osamdesete i devedesete godine. Krajem osamdesetih postmodernizam je na vrhuncu. No tada su uslijedile  devedesete godine i radikalna društveno politička previranja, koja su rezultirala raspadom Jugoslavije i osamostaljenjem Hrvatske. 

Penezić & Rogina, A Style for the Year 2000. Shinkenchiku Competition, Tokyo, 1984., izvor: arhiv P&R