Dies natalis Solis Invicti
Piše: Krešimir Galović
Sjedim
na zadnjem katu Iličkog nebodera i s vidikovca promatram grad, tu odmah ispod
mene, utonuo u imaginarij adventskog kiča. Stille nacht u histeričnoj kakofoniji
crvčećih kobasica, jingle bellsa i treštećih poskočica. Kršćanske Saturnalije- Dies
natalis Solis Invicti. O čujte narodi djetešce nam se rodilo, Ješua Nazaretski,
bezgrešno začeti naš kralj nebeski. U toj sveopćoj kakofoniji između pretrpanih
drvenih kućica i slatkastog mirisa kuhanog vina i rakije, trgom i okolnim
ulicama grada kreće se adventska gomila izmilila iz svojih prigradskih domova.
I gazi ta gomila nesmiljeno Zrinjevcem i Francjozefovim trgom, tim nekadašnjim
oranicama i kukuruzištima ne mareći nimalo za nekakve Ožegoviće, Vranyczanije i
Halper - Sigetske te plemenite barune i vladine savjetnike, niti za njihove
kičene donjogradske palače, za koje su još prije stoljeća i nešto njihovi kmetski
pređi kriomice rađali fačuke i odlazili u krvave bojne diljem europskih
klaonica od Lovosica, Görlitza, Asperna, Wagrama, Lavova, Cera, Kolubare pa sve
do Staljingrada.
Promatram
tako tu gomilu s vrha Iličkog nebodera i pitam se kamo ustvari ide masa tih
vječitih sluga pokornih i nebiseštelmešača bezglavo nošena inercijom povijesnih
usuda? Vesele se oni svom tom adventskom kiču, prazniku nove vjere i nade za
svakog čovjeka, toplini obiteljskih okupljanja, rastapajući se u altruizmu koji
započinje otprilike negdje s paljenjem prve adventske svijeće a završava u
sveopćoj prežderanosti već i prije no što je utrnula ona posljednja.
