Piše
: Krešimir Galović ©
 |
| Trg Josipa Langa 4 - Novakova ulica 1, foto.: K. Galović, lipanj 2014. |
Prebiranje
po brižno uvezanim snopovima starih prašnjavih dokumenata natopljenim davno
zametnutim sjećanjima i nekoliko požutjelih fotografija koje je uz njih netko
pričvrstio, sada već zahrđalim pribadačama, sasvim su me neočekivano u mojim
istraživanjima dovela do jedne nove priče u čijem se središtu nalazi danas
naoko neugledna kuća na uglu Langova trga i Novakove ulice te njen nekadašnji
vlasnik, posljednji sudac vlaškouličke općine Blaž Šoštarić. Priča je to ne
samo o ovoj zagonetnoj kući, već i o nekoliko naraštaja njenih vlasnika čije su
se sudbine nerijetko tragično ispreplitale s povijesnim događajima još od
Napoleonovih dana, stvarajući zamršenu slagalicu koju nazivamo poviješću jednog
grada.
 |
| Trg Josipa Langa 4 - Novakova ulica 1 krajem 1950-tih god. 20. st., izvor: MK-UZKB-OAF |
Na
uglu Langova trga i Novakove ulice nalazi se jedna od najstarijih kuća u ovom
dijelu grada. Ova jednokatnica s mansardom prema šturim izvorima izgrađena je
krajem 18. stoljeća. No usprkos današnjem pomalo zapuštenom i oronulom izgledu,
ova kuća skriva mnoge tajne vezane uz povijest grada Zagreba. Izvorno kuća je
bila izgrađena na početku starog puta što je vodio prema Šalati, odnosno uz sjeveroistočni
rub nekadašnjih kaptolskih ribnjaka.Vremenom put prema Šalati formirao se u
Listnu ulicu (kasnije Novakova ulica, op.a.), a kaptolski ribnjaci tridesetih su
godina 19. stoljeća za biskupa Aleksandra Alagovića, uređeni u perivoj. Tijekom
druge polovice 19. stoljeća na ovom se prostoru temeljem prve regulatorne
osnove grada iz 1864. godine formirao Nadbiskupski trg (danas Langov trg,
op.a.).
 |
| Trg Josipa Langa 4 - Novakova ulica 1 krajem 1950-tih god. 20. st., izvor: MK-UZKB-OAF |
Kao
što je rečeno, kuća na uglu Langova trga i Novakove ulice izgrađena je krajem
18. stoljeća. U vrijeme njene izgradnje, prema staroj gradskoj podjeli, ovaj je
dio grada pripadao vlaškoluičkoj gradskoj općini, točnije tadašnjoj Gornjoj
Vlaškoj ulici (zapadni dio Vlaške ulice), a koja je obuhvaćala širok prostor od
Harmice, preko buduće Jurišićeve ulice, do biskupskih ribnjaka. Prvi put ovu
kuću nalazimo ucrtanu na nekoliko gradskih planova iz sredine 19. stoljeća,
među inim i na topografskoj rukopisnoj karti Zagreba i okolice (Agram sammt Umgebung)
iz 1853. godine, a također je vidljiva i na gradskim planovima iz 1862.,
odnosno 1864. godine.
.tif) |
| Detalj rukopisne karte Zagreba i okolice, Agram sammt Umgebung, 1853/4., izvor: Zagreb na geodetsko-katastarskim zemljovidima i u zemljišnim knjigama, Zagreb,1994., str. 80-81 |
Tijekom
tridesetih godina 19. stoljeća ova se kuća u povijesnim izvorima nazivala „kuća
spravišća“, budući da je bila sjedište suca „vlaškouličke općine“, a koji je
ujedno bio i predsjednik njene uprave. Naime, u njoj je od 1836. godine živio i
zasjedao posljednji „vlaškoulički sudac“ Blaž Šoštarić. Kada je 1850. godine došlo
do teritorijalnog ujedinjenja samostalnih gradskih općina u jedinstvenu općinu-
Grad Zagreb, gubi se njena mješovita namjena i ona služi samo za stanovanje. U
njoj je Šoštarić živio s obitelji sve do smrti 1870. godine. Iste se godine
Šoštarićeva kći Barbara (Betika) udala za Đuru Deželića, koji je u ovoj kući živio do
smrti 1907. godine.
 |
| Prikaz vlaškouličke općine na veduti grada Zagreba na zemljovidu Zagrebačke biskupije Josepha Szemana, 1822., izvor: MK-UZKB |
O
izvornom izgledu kuće najbolje nam svjedoči pisani opis iz 1858. godine, koji
donosi Velimir Deželić st. u članku naslovljenom „Zagrebačka vlaškoulička
općina“, objavljenom u Narodnoj Starini 1923. godine (knjiga II., str. 101–119). Iz njega doznajemo da je kuća: „bila posve iz solidnoga građevnog
materijala jedan kat visoka i na uglu ulice. Pročelje gledano joj prema jugu i
produljivalo se je s frontom u dvorištu naprama sjeveru te je 11°3'0" duga
sa krovnim predziđem od 5 stopa 5°5'6" široka“, te da je imala jednu prizemnu
gospodarsku zgradu. Kolni ulaz s glavnim vratima nalazio se s južne strane uz
glavnu ulicu prema Nadbiskupskom trgu. Prema opisu što ga donosi Deželić, kuća je u prizemlju imala:
predsoblje, jednu veliku grijanu sobu i jedan kabinet s pogledom na glavnu
ulicu. Od pomoćnih prostorija u prizemlju su se nalazila i kuhinja te dvije
velike pivnice i zahodi. Stropovi svih ovih prostorija bili su presvođeni. Za
podove sobe, kabineta i predsoblja navodi se, da su „pođeni drvom izblanjanim“.
Pod kuhinje i hodnika koji je vodio do zahoda bili su popločeni opekama. Na kat
se dolazilo vanjskim stubištem koje je bilo izrađeno od hrastova drveta.
 |
| Trg Josipa Langa 4 - Novakova ulica 1, foto.: K. Galović, lipanj 2014. |
Na prvom katu kuće nalazio se dugi otvoreni hodnik,
predsoblje te čak pet soba: jedna velika koja se, kako navodi Deželić, zvala
„palača“, dvije manje sobe s pećima, kabinet i jedna soba za služničad. Osim
ovih prostorija na prvom se katu također nalazila i jedna kuhinja. U dvorištu
kuće nalazio se zdenac u donjem dijelu obzidan kamenom, a u gornjem „s drvenom
napravom i bravarskim poslom, cijevima udešen“. Prema Deželićevom svjedočenju u
vrijeme dok je Blaž Šoštarić obavljao dužnosti „vlaškoopćinskog“ suca u kuhinji
prizemlju i jednoj podrumskoj prostoriji nalazio se zatvor. Nakon ukinuća
vlaškouličke općine, Šoštarić je u njoj imao svoj odvjetnički ured, a gradsko
mu je poglavarstvo kasnije dozvolilo da ovdje prodaje i vino. Kako piše
Deželić, Šoštarićeva je kuća za njegova života bila „jedna od najljepših i
najotmjenijih u gradu“ i mogla se mjeriti „ne samo s kurijama zagrebačkih
kanonika, već i s kućama vlastele.“
 |
| Ex libris Đure Deželića s izvornim prikazom kuće na tadašnjem Nadbiskupskom trgu 4, 1903., izvor: V. Deželić st., Zagrebačka vlaškoulička općina, Narodna Starina, knj. II., Zagreb, 1923., str. 110 |
Osim
pisanog opisa iz 1858. o izvornom izgledu kuće svjedoči nam i grafika na
ex-librisu Đure Deželića iz 1903. godine. Na grafici se jasno vidi izvoran
izgled južnog pročelja s po tri prozorske osi u prizemlju i prvom katu, te s
dva prozora na mansardi. Svi su prozori bili kvadratni i uokvireni s kamenim
okvirima. Uz zapadni zid vidi se vanjski otvoreni hodnik prvog kata s drvenom
ogradom, te dvorište s drvenom ogradom i kolnim ulazom.
 |
| Trg Josipa Langa 4 - Novakova ulica 1, foto.: K. Galović, lipanj 2014. |
Tijekom
vremena kuće je u više je navrata dograđivana i pregrađivana. Godine 1922.
prema projektu arhitekta Lava Kalde dograđen joj je u nekadašnjem vrtu zapadni
dio s erkerom iznad glavnog ulaza, a izmijenjen je unutrašnji raspored
prostorija. Tada je kuća izgubila vanjski hodnik sa stepeništem, a sa svih su
prozora uklonjeni kameni okviri, budući da je izmijenjena njihova veličina i
oblik. Na mansardi je umjesto prijašnjih dvaju prozora ostavljen samo jedan u
sredini. Osim stambenih prostorija, u kući su tada, u njenom donjem dijelu
uređeni i skladišni prostori. Vlasnici kuće prije drugog svjetskog rata bili su
Štafanija i Vladimir Moguš.
 |
| Trg Josipa Langa 4 - Novakova ulica 1, foto.: K. Galović, lipanj 2014. |
Nakon
Drugog svjetskog rata Nadbiskupski je trg bio preimenovan u Trg Marka Oreškovića, a kuća je bila nacionalizirana i dodijeljena pod upravu
tadašnje „stambene zajednice Medveščak-Sjever“., Njeni dotadašnji vlasnici-
Štafanija i Vladimir Moguš postaju suvlasnici s pravo raspolaganja
četverosobnim stanom na katu. Prema pisanim izvorima doznajemo da je kuća nacionalizacijom
podijeljena na više stanova. Zanimljivo je da je obitelj Moguš 1954. godine
podnijela zahtjev, da se njihova kuća ne uključuje u stambenu zajednicu,
odnosno da se dodijeli njima na upravljanje. No, ta im je zamolba odbijena. Našavši
se pod upravom stambene zajednice kuća je zbog nebrige i zuba vremena počela
propadati. Iz tog su razloga tijekom 1957. i 1958. godine Štafanija i Vladimir
Moguš u suradnji s arhitektom Aleksandrom Freudenreichom pokrenuli inicijativu
za njenom obnovom. Prema potpisanim ugovorima radovi na obnovi kuće započeli su
tijekom mjeseca rujna 1958. godine, a obuhvaćali su uređenje pročelja,
podnožja, dijelova profilacija i obnovu krovišta.
 |
| Trg Josipa Langa 4 - Novakova ulica 1, foto.: K. Galović, lipanj 2014. |
Zanimljiv
je Freudenreichov izvještaj o kući, što ga je kao sudski vještak sastavio
tijekom mjeseca prosinca 1961. godine, povodom zatražene revizije ranijih
odluka Odsjeka za kumunalne poslove NO Medveščaka o nacionalizaciji. Izvještaj
je napisan na temelju očevida, u čijem nalazu i mišljenju Freudenreich nastoji
pobiti ranije odluke, kojim je kuća podijeljena na više stambenih jedinica. On
osobito naglašava nehigijenske uvjeta života u podrumskim i skladišnim
prostorijama koje su prenamijenjene u stambene prostore. U građevnom smislu,
ističe Freudenreich, „ova je zgrada obiteljska kuća s dva stana i podrumskim
skladištima. Stanarima u podrumu nisu odlukom stambene vlasti dodijeljeni
stanovi, nego pojedine "prostorije" skladišta, tt Impregno, kasnije "Kemoproizvod".
Useljenje pak i stanovanje u skladišnim prostorijama ne znači, da je skladište
pretvoreno u stanove, postavljanje željeznog štednjaka u jednu prostoriju, ne
znači, da je ta prostorija postala "kuhinja". Da bi se u gradjevnom
smislu skladište pretvorilo u stanove, bilo bi potrebno, da se provede
propisani gradjevni postupak, tj. da se izradi osnova za adaptaciju, da se od
nadležne gradjevne oblasti zatraži lokacija i gradjevna dozvola. Gradjevna
oblast će u revidiranom postupku komisijski ispitati, dali osnova odgovara
propisanim higijenskim, vatrosigurnosnim, konstruktivnim i funkcionalnim
propisima... Bez tog postupka ne mogu iz skladišta postati stanovi. Takav
postupak medjutim nije bio ni zametnut ni proveden, pa su u objektu ostale
prostorije skladišta kakova su bila 1922. godine iako u njima privremeno
stanuju dvije obitelji.“
 |
| Trg Josipa Langa 4 - Novakova ulica 1, foto.: K. Galović, lipanj 2014. |
Osobito
je zanimljiv Freudenreichov opis podrumskih stanova. Kao stanovi, piše
Freudenreich, „ne udovoljavaju te prostorije jer im manjkaju neki bitni
higijenski i vatrosigurnosni uvjeti propisani za stanove. Tako prostorije dvaju
stanova imaju još spoj drvenim vratima, umjesto da su vatrosigurnosno pregradjene
punim zidom. Ulazi u stanove su uz drvarnicu, pa je izlaz iz stana u slučaju
požara nemoguć. Jedan se stanar služi
zahodom preko dvorišta izvan svog stana. Ulaz iz ulice izravno u sobu,
pomanjkanje instalacija, pa i najčednijeg komfora, svjetla zraka, uz vlažnost
zidova- sve to ukazuje da se radi o "prostorijama" skladišta, a ne o
stanovima... Prema tome“ ,zaključuje
Freudenreich, „u ovom se slučaju radi o "starinskoj obiteljskoj kući",
a ne o "stambenoj kući" s dva
stana, jedan od tri sobe, a drugi od dvije sobe, svaki s nuzprostorijama i
podrumskim skladištima, te drvarnicama.“
 |
| Trg Josipa Langa 4 - Novakova ulica 1, 1967., studija arh. Aleksandra Freudenreicha interpolacije novog objekta, izvor: MK-UZKB-OAF |
Do
zanimljiva obrata dolazi tijekom 1966. godine kada je obitelj Moguš zatražila
od tadašnjeg Zavoda za zaštitu spomenika kulture grada Zagreba odobrenje za
rušenje kuće, kako bi se na njenom mjestu izgradio novi objekt. Ovaj je zahtjev
od strane Zavoda za zaštitu spomenika odbijen, uz obrazloženje, da u analizi
povijesno urbanističkog razvoja Vlaške ulice, koja je izrađena kao
konzervatorska dokumentacija za izradu regulacijskog plana područja Vlaške
ulice, ovaj objekt nije predviđen za rušenje. Odnosno, da na navedenoj lokaciji
„ne može doći do izgradnje objekata većeg volumena, od postojećih objekata.“
Ovaj prilično neprecizan odgovor Zavoda za zaštitu spomenika u kome se sjedne
strane zabranjuje rušenje, a s druge ne dozvoljava gradnja objekta većeg
volumene od postojećih, rezultirati će dvogodišnjom žustrom prepiskom između
Štefanije Moguš i zavoda. Tijekom ove prepiske arhitekt Freudenreich izradio je
tri idejne varijante interpolacije novog višekatnog objekta. Tim povodom
tijekom 1967. godine zatražena je prethodna dozvola za lokacijsku dozvolu, a
koja je rješenjem Zavoda za zaštitu od mjeseca srpnja iste godine bila odbijena.
Ovime se dodatno zaoštrila prepiska između obitelji Moguš i zavoda, a na kraju se
u rješavanje ovog slučaja uključio
tadašnji Republički sekretarijat za prosvjetu, kulturu i fizičku kulturu. Na
kraju je Republički sekretarijat tijekom mjeseca listopada 1967. godine
službenim rješenjem uvažio žalbu Štefanije Moguš, a rješenje Zavoda za zaštitu
spomenika poništio.
 |
| Arh. Aleksandar Freudenreich, studije interpolacije novog objekta na uglu Trga Josipa Langa i Novakove ulice, 1967.-1968., izvor: MK-UZKB-OAF |
Novi
postupak rušenja stare kuće i gradnju novog višekatnog objekta pokrenut je već
tijekom mjeseca siječnja 1968. godine. Tim povodom arhitekt Freudenreich
izradio je tzv. „varijantu b“ novog objekta, u kome prihvaća neke sugestije
Zavoda za zaštitu, ponajviše vezane za visinske gabarite i poglede na zelenu
zonu u Novakovoj ulici. Tim je povodom ponovno zatražena prethodna dozvola,
kako bi se mogao podnijeti zahtjev za lokacijskom dozvolom. Kako nadležni zavod
nije riješio ovaj predmet, Šrefanija Moguš tijekom mjeseca lipnja 1968. godine
podnijela je Republičkom sekretarijatu za prosvjetu, kulturu i fizičku kulturu
žalbu protiv Zavoda za zaštitu. Konačno tijekom mjeseca srpnja iste godine zavod
je odbio zahtjev za prethodnu dozvolu. U međuvremenu arhitekt Freudenreich
izradio je i treću, tzv. „alternativu C“ novog objekta. Na kraju se uslijed
birokratskih zavrzlama odustalo od gradnje novog objekta.
 |
| Arh. Aleksandar Freudenreich, studija interpolacije novog objekta na uglu Trga Josipa Langa i Novakove ulice, 1967., izvor: MK-UZKB-OAF |
Samo
spletom okolnosti kuća na uglu Langova trga i Novakove ulice izbjegla je rušenju.
Iako danas derutna i zarasla u bršljan, ova nekoć „jedna od najljepših i
najotmjenijih kuća u gradu“ stoji kao nijemi svjedok povijesti ovog djela grada
Zagreba, još uvijek čekajući neka bolja vremena u kojima će joj biti vraćen prijašnji
sjaj.
BLAŽ ŠOŠTARIĆ (1800.-1870.)
Posljednji sudac i predsjednik vlaškouličke općine, Blaž Šoštarić rodio se je 1800. godine u Ivaniću. Odrastao je i školovao se u Zagrebu, gdje je slušao pravo na „pravoslovnoj akademiji“. Godine 1839. potpisao je ispred vlaškouličke općine ugovor između triju gradskih općina (vlaškouličke, kaptolske i novoveške), o uspostavljanju škole na hrvatskom jeziku za oba spola na Kaptolu, čime je djeci Vlaške ulice omogućio redovito školovanje.
Dužnost vlaškouličkog suca obavljao je do 1850. godine, kada dolazi do teritorijalnog ujedinjenja zagrebačkih općina. Te je godine Šoštarić stekao odvjetničku diplomu i postavljen je na dužnost privremenog tajnika „novo ustrojene općine Sesvetske“. Nekoliko godina kasnije u Zagrebu je pokrenuo vlastiti odvjetnički ured. Godine 1856. naredbom banskog stola oduzeto mu je pravo obavljanja odvjetničke službe, dok ne položi novi odvjetnički ispit, koji je bio tražen prema novome preustroju. Našavši se u novčanim neprilikama pomagao je u odvjetničkim uredima svojih poznanika, a 1861. Gradsko mu je poglavarstvo dozvolilo da u svojoj kući prodaje vino. Pravo bavljenja odvjetničkom službom službeno mu je vraćeno 1866. godine. Blaž Šoštarić ženio se nekoliko puta. Prvi put za svoju mnogo godina stariju skrbnicu, pekaricu iz Vlaške ulice. Nakon njene smrti oženio se s Anom (Ninom) Vrbanić. S njom je imao četvero djece: kćer Barbaru (Betiku), te sinove Antuna, Josipa i Lavoslava. Ana Šoštarić umrla je 1852. godine. Nakon ženine smrti nakratko je brigu o djeci preuzela Blaževa šogorica iz Ivanića, a po tome se za odgojiteljicu ponudila njegova rođakinja Jelena Sviranić (rođ. Švear). Blaž Šoštarić umro je 21. veljače 1870. godine, a sahranjen je na nekadašnjem groblju sv. Petra u Vlaškoj ulici. Iste godine Blaževa kćer Betika udala se za književnika i gradskog senatora Đuru Deželića (1838.-1907.), s kojim je imala sina Velimira Deželića st. (1864.-1941.).
 |
| Ulica Blaža Šoštarića, 1932., izvor: MK-UZKB |
U sjećanje na posljednjeg
vlaškouličkog suca kratka ulica između Trga Josipa Langa i Stare Vlaške ulice
(odnosno današnjeg Trga svibanjskih žrtava 1995.) nazvana je 1928. godine Ulicom
Blaža Šoštarića. Tim je povodom o njemu napisano: „On je kao općinski sudac i
branio vlaškouličke »purgere« i njihova prava i sloboštine prema biskupu
zagrebačkom, on je unapređivao obrt i trgovinu, uredio službu za slučaj požara,
pazio na red i javnu sigurnost, opominjao roditelje da djecu upisuju u školu,
bio je jednom riječi duša Vlaškouličke općine punih 14 godina.“ (V. Deželić
st., Deželići, prilog povijesti jedne porodice, Zagreb, 1934., str. 9)
DR. VELIMIR DEŽELIĆ ST.: ZAGREBAČKA VLAŠKOULIČKA OPĆINA
(Nekoliko
izvadaka iz Deželićeva članka s osvrtom na život Blaža Šoštarića objavljenog u
Narodnoj starini, knjiga II., Zagreb, 1923., str.101-119)
Blaž
Šoštarić rodio se je 1800. u Ivaniću od oca Josipa i majke Ane, rodjene Švear.
Po njoj je bio u rodu sa zaslužnim hrvazskim „ilirskim“ književnikom i
istorikom Ivanom Švearom, zastupnikom u Sesvetama kraj Požege (r. 12. V. 1775.
u Ivaniću + 12.IX. 1839.).
 |
| Vlaška ulica i crkva sv. Petra oko 1865., izvor: MK-UZKB-F |
Iz
zahvalnosti, iza svršenih nauka, oženio se djed poslije sa svojom dobrotvorkom,
premda je bila mnogo starija od njega i gotovo uvijek, ako ne bolesna, a onda
bolješljiva. Svršivši juridističke nauke u ono zanimljivo doba, za vrijeme
biskupa Vrhovca i Alagovića u doba burnih vremena, koja su slijedila iza
Napoleonove smrti i svete alijance, on je proživio sve one narodne borbe, koje
su se borile prije Gajeva preporoda, a slušao zanosno prve riječi ilirskoga
genija, što više, on je prijateljevao s mnogim divnim borcima za narodnu
slobodu. I ako mu njegova blaga gotovo svetačka ćud nije dozvoljavala, da se
rine u prve redove narodnih boraca, on je pratio sve faze narodnog preporoda i njegova
je plemenita stara hrvatska, poštena duša uživala u narodnom probuđenju. Nije
mi poznato, gdje je vršio praksu i u kojoj odvjetničkoj kancelariji, samo
toliko znadem po pripovijedanju ljudi, koji su ga poznavali u prvoj mladosti,
da su ga voljeli i mladići i starci. Sigurno ima se tome zahvaliti, da su ga
Vlaškouličanci odabrali za svojega suca.
Toj
dakle prastaroj općini bio je posljednji sudac moj djed Blaž Šoštarić, jer se
g. 1850. grad Zagreb obnovio, te su se naime tri općine, kaptolska, vlaško-ulička
i gornjogradska spojile u jednu političku općinu. Kakovim je to posljedicama
rodilo za mog djeda o tome kasnije. Kako je pomenuto, oženio se moj djed još
mlad sa starijom pekaricom.
 |
| Pogled na Vlašku i Staru Vlašku ulicu 1907. god. |
Blaž
Šoštarić oženio se poslije smrti svoje stare žene 1836. (i po nagovoru nje
same) s jednom djevojkom i tako stupio u srodstvo s jednom, može se reći,
patricijskom porodicom. Ta njegova »ljubljena tovarušica« bila je kći
zagrebačkog građanina i gradskog ašešora Martina Vrbanića, koji je bio oženjen
Barbarom Žinić ljepoticom na glasu (+ 21. IV. 1828.). Moj djed prodao je svoj
dio kuće mineralnog kupališta, te je uz onaj dio kuće na Ribnjaku što je
pripadao njegovoj Nini, kao baština Vilčekovih isplatio dug drugim baštinicima.
Tako je on postao vlasnikom kuće na Ribnjaku (danas Nadbiskupski trg 4). Tu je
sad nastao veseli i sretni život, u kojem je bija suncem lijepa, modrooka,
crnokosa, s lijepim uvojcima kose i tankoga stasa Nina. U svom braku živio je
moj djed vrlo sretno kakijeh četrnaest i više godina. Njegova Nina bila je
dobra, pametna umna, za ono doba naobrazovana žena i valjana gospodarica.
Njihov dom, koji je ostao vlasništvom porodice preko 70 godina, bio je jedan od
najljepših i najotmjenijih u gradu i mogao se je mjeriti ne samo s kurijama
zagrebačkih kanonika, već i s kućama vlastele...
 |
| Silhuetta Blaža i Ane (Nine) Šoštarić, 1836., izvor: V. Deželić st. Zagrebačka vlaškoulička općina, str. 114 |
Sretan
život Blažev upotpunio se, kad mu je žena rodila g. 1837. prvo dijete Betiku,
g. 1839. prvog sina Antuna, 1841. Josipa i napokon zadnje dijete sina Lavoslava
(Leopolda) g. 1843. U to doba bilo je u kući djedovoj svega izobila. Dvorište
puno. Otac Ane Šoštarić Martin mogao je još nadgledati svojih unuka i unučica,
dok nije 14. ožujka 1847. umro u Zagrebu i sahranjen u 65. ljetu starosti svoje
u župnoj crkvi kaptolskoj sv. Marije. U to doba stali se već javljati i prvi znaci
tuge u domu mojega djeda. Iza te smrti skoro je obolila i sama gospodarica kuće
Ana, na neizlječivoj bolesti- raku prsiju. Uz to je i sve više dolazilo u
svijet pitanje o spojenju općine vlaškouličke s ostalim dijelovima današnjega
grada Zagreba. To je za moga djeda bilo sudbonosno, ali on se nije dao smesti i
odlučio se je pod stare dane, da ne ostane bez mjesta da zadobije diplomu
advokatsku.
Dok
je još 26. travnja 1849.: Blaž Šoštarić, Predgrađa Laške ulice sudac, već g.
1850. nije se tako potpisivao. U to vrijeme podvrgao se je pred c. kr. višim
zemaljskim sudom u Zagrebu potrebnim ispitima, pak je 23. septembra 1850. dobio
odvjetničku diplomu. Tim su crni oblaci, koji su se nadvili nad porodicom
donekle uminuli, ali samo za malo vremena...
 |
| Nadbiskupski trg, 1895., foto.: J. Dubski, izvor: MGZ |
U
to je već vrijeme bolest njegove žene napredovala. Veselje, što su mu djeca u
školi dobro napredovala bilo je smućeno. Znao je da njegovoj supruzi ne ima
spasa. Žalosni su to bili dani umiranja. Djed je svoju ženu ljubio iznad svega,
a vidio je da mu je najstarije dijete moja majka 14. g. A najmlađi sin Leopold
tek u devetoj godini. Kada je Ana (Nina) Šoštarić, rođ. Vrbanić umrla bilo joj
je 47. g. Uzalud je pobožni Blaž molio Boga i Bogorodicu neka bi ostala na
životu; što se je isčekivalo dogodilo se, ona je umrla. Ispred smrti njezine
obećao joj je djed, da se više ne će nikad ženiti, a tu je riječ i održao.
Drhtavom rukom i s teškom tugom napisao joj je svojom rukom na staru sliku:
»Godine
1852, dne 23- Studena u jutro ½4 sata svetim otajstvih providjenja
najljubeznija tovarušica moja Anna Šoštarić, kći Barbare Verbanić- ovaj
vremeniti zamenila je sa vekovitim životom- na Groblju sv. Petra, dne 25 stud.
1852 pokopana- za kojom tuguju Barica kći- Anton- Josip- Lavoslav sini- a
najvećma njezin suprug Blaž Šoštarić- odvjetnik. Mir i pokoj budi joj u Grobu-
Svetost vekovita neka joj sveti u Nebu«.
Neko
vrijeme ostao je Blaž Šoštarić sam bez ikakove gospodarice s djecom, ali kad mu
je umro brat u Ivaniću, onda je njegova žena, bolešnjiva i priprosta zamolila svoga
šogora, da je k sebu uzme. Ali ona se je mogla tek godinu dana uzdržati u kući,
jer je bila prava seljanka i nije vrijedila za odgoju djeci. U to vrijeme
pisala je mome djedu Blažu njegova rođaka Jelena Sviranić rođ. Švear, nećakinja
glasovitoga ilirskog historika Ivana Šveara. Pisala mu je iz Mihovljana u
Zagorju, da je čula tek sada, da je udovac, a kako je osamljen, njoj doduše
nije u Mihovljanima ružno, ali da bi, hoće li je, voljela k njemu u Zagreb za
odgojiteljicu njegove djece, pa da mu gospodari u kući... Blaž Šoštarić
intervenirao je godine 1853. radi njezine baštine na Ivanićki magistrat, te
dobi odgovor: J. 210. Festg. Ivaničer Magistrat Decret für den Herrn landes
Advocaten Blas Šoštarić zu Agram in der Lachische Gasse. U ono je je doba još
potonji Ribnjak (Nadbiskupski trg) računao u Vlašku ulicu. Mi vidimo, da je
dakle Blaž djed stanovao u svojoj kući i imao advokatsku praksu.
 |
| Stara Vlaška ulica prije rušenja kuća na južnoj strani, izvor: MGZ |
On
je u Zagrebu otvorio kancelariju, ali kako je bio žarki patriota, zamjerio se
skoro tadašnjima apsolutističkim vlastodršcima. Odvjetovati je smio, ali
zapravo je tek naredbom ministarstva pravosuđa od 28. rujna 1854. br. 14532.
pripušten k advokaturi sa sjedištem u Zagrebu. U to vrijeme bio bi se lijepo
smirio, jer su mu i djeca podobro uspijevala i u školi i zdravlju. Nekoliko
godina sproveo je u miru, ako i u tuzi za svojom milom drugom. Tražio je i
našao utjehe u vjeri katoličkoj i pobožnim vježbama. Bio je pravi uzor
katolika, te je u bogobojaznosti iza smrti svoje žene, premda je već prije bio
dobar katolik rasao od dana u dan. Radost bila su mu i dječica, naročito kćerka
Betica, uz koju se i njezinu braću okupio lijepi zbor omladine te je
rodoljubnim žarom i marom i veselim pjesmama i sviranjem razblaživao dušu
dobrog oca. Istina teški dani apsolutizma nisu pravo dali disati rodoljubima,
ali oni su ipak ostali neustrašivo kod svojih načela.
Tad
se dogodilo nešto, što je moglo stvoriti katastrofu u životu njegove porodice.
Ono isto, što se je dogodilo Eugenu Kvaterniku dogodilo se je i Blažu
Šoštariću. Njemački apsolutiste tad mu po jednom apsolutističkom zakonu o
preustrojstvu zemlje oteše odvjetništvo, dok ne položi s nova odvjetnički
ispit, koji se je tražio po novoj organizaciji s uvedenjem austrijskih zakona.
Kao Kvaterniku bude mu oduzeto pravo odvjetovanja naredbom banskoga stola 21.
veljače 1856. br. 798 po čl. IV. carskoga patenta od 31. srpnja 1852. Kao Eugen
Kvaternik i Blaž Šoštarić podvrgnuli se novom ispitu, ali i jedan i drugi bili
su slabe sreće, jer su bili politički zazorni protivnicima hrvatstva, te su na
ispitu pali. Ako se pomisli uz to, da je starac Blaž bio već 57 godina i da su
ispiti bili hotimično strogi to nije čudo. Nastali su za nj teški dani
Kalvarije. Punih deset godina on se bori i molbama obasiplje nadležnu vlast, da
mu ne otimlju njegovo pravo, koje je stekao pravovaljanom diplomom, a da nije
pravedno da se stečena prava ukinu novim zakonima i da se od starih traži nove
kvalifikacije po zakonu koji djeluje natraške. Sve uzalud! Uzalud se pozivlje
na svoju odvjetničku praksu iz god. 1844. i 1855...
Na
ponovne molbe doživio je 65- godišnji starac, koji je od nekoliko godina
bolovao na prsobolji (asthma), te imao osim toga veliku brigu zbog uzdržavanja
sestre svoje od 64 godine i mnogobrojne djece svoje, da mu je obzirom na
starost i vladanje njegovo pošteno, uvaživši da je iskazao vrst advokatske
vježbe i uporabivost odvjetničku zakonu odgovarajući s obzirom na sve oprošten
nadispit i vraćeno pravo advokature. Možemo misliti, kako je onaj dan bio
veseo, kad je dobio to riješenje. Riješenje je poslijedilo u Beču 20. rujna
1866. Ali bilo je prekasno, starac je samo četiri godine mogao svoje pravo
vršiti. Sve više hvatala ga je ljuta boljetica i sisala mu kosti.
 |
| Vlaška ulica i crkva sv. Petra oko 1874., foto.: Ivan Standl, izvor: MK-UZKB-F |
Koliko
boli, koliko strašnih ura morao je starac radi one nepravedne odluke pretrpiti!
On je doduše u vrijeme raznih utoka i molbi ipak još veliki dio vremena mogao
odvjetničku pisarnu voditi i u doba progona, a poslije pomagati drugima
prijateljskima advokatima. Uz to je služio i zarađivao novac i inako. Tako je
neko vrijeme prodavao u svojoj kući vino, kako mu je među ostalim 25. rujna
1861. dozvolilo poglavarstvo grada Zagreba. Ali kakom je on bio osjetljiv i
blag i njegovo srce puno osjećaja, moramo uviditi svu gorčinu kaleža kojeg mu
je Gospod poslao da ga ispije do dna. Ta njegova dobrota zanijela ga je više
puta, te je učino usluge nevrijednima.
Bio
je prijatelj i otac siromaka. Moreći se sam s navčanim neprilikama trgao si je
od ustiju i nije dao da i jedan prosjak otiđe od njega nenadaren. Bio je
bogobojazan čovjek, crkve je marljivo pohađao i svaki dan je molio brevijar,
kao da je svećenik. Postio je svake subote a da nije uopće ništa jeo ili da je
u čast Majci Božjoj taj dan živio samo o kruhu i vodi. Pred smrt se nije dao
nagovoriti, da primi svetu popudbinu u krevetu, već je. Onako slab i nemoćan na
klecalu, klečeći primio svoga Spasitelja. Bio sam uz ostalu svojtu nazočan kod
tog prizora.
Umro
je 21. veljače 1870. na sam moj rođendan.
Tijelo
pokojnikovo sahranjeno je uz najveće saučešće 23. veljače u 10 sati prije podne
na groblju sv. Petra u Laškoj ulici.
.tif)
.tif)
