ARHITEKT MILOVAN KOVAČEVIĆ

Piše: Krešimir Galović ©


NEPOKOLEBLJIV IDEALISTA U VRIJEME KOJE IDEALIMA NIJE POGODOVALO

Mi ne pišemo drame nego svjedočanstva s pretenzijom da ostanu pred pokoljenjima kao historijski dokaz vremena! Prema tome trebalo bi da znamo šta je istina, a šta je fikcija. (M. Krleža)

SADRŽAJ:

Životopis

Izvedbe

Projekti

Natječajni projekti

Edo Šen i Milovan Kovačević - Regulacija Kaptola

Arhitekt Milovan Kovačević rodio se 10. srpnja 1905. u Koprivnici. Osnovnu i srednju školu pohađao je u Zagrebu, gdje je 1925. maturirao na Arhitektonskom odjelu Srednje tehničke škole. Njegov profesor na Srednjoj tehničkoj školi, arhitekt Pavao Jušić, u jednom je kratkom osvrtu napisao: „Već u to vrijeme svi su nastavnici smatrali mladog Kovačevića posebnim talentom i najdarovitijim đakom u školi”, (ČIP br. 58, 15. 1. 1957.). Nakon što je maturirao, Kovačević je od 1925. - 1927. studirao arhitekturu na Visokoj tehničkoj školi u Pragu. Tijekom 1927. prekinuo je školovanje u Pragu, te se vratio se u Zagreb gdje je 1929. diplomirao na Tehničkom fakultetu. Nakon studija prvo je radio u atelijeru arhitekta Ignjata Fischera (1928. - 1930.), a potom kod Ede Šena (1930. - 1932.). Od 1932. djelovao je samostalno.   

Tijekom kratkog i tragičnog života Kovačević je realizirao velik broj, mahom stambenih objekata. Neke od njih, poput stambeno – poslovne zgrade Deutsch u Preradovićevoj ulici 5 (1928./9.), stambeno – poslovne zgrade Stojsavljević u Petrinjskoj ulici 47 (1937./8.) te vile Kamenarović u Rockfellerovoj ulici 33 (1938./9), ubrajamo u antologijska ostvarenja hrvatske arhitekture dvadesetog stoljeća. Utamničenje u ustaškom zatvoru, mučenje, a potom odvođenje na vješanje tijekom kišne noći 20. prosinca 1943. i dramatičan bijeg sa stratišta, učinit će ovog nepokolebljivog idealista u jednog od najvećih simbola stradanja hrvatskih intelektualaca. 

M. Kovačević u atelijeru (s dopuštenjem Z. B.- Kovačević)

No tko je uistinu Milovan Kovačević? Prema opisu Zlate Bujan- Kovačević, Milovan Kovačević bio je „duhovit i naočit (govorio je njemački i češki), bio je svestran, pa i glazbeno obrazovan. Svirao je glasovir, crtao i slikao i sam izvodio vizure svojih projekata“, (Andrija Kovačević, Bijeg s vješala, Disput, Zagreb, 2002.). Arhitekt Zvonimir Vrkljan o njemu je napisao: “Bio je talentiran student, i već sam ga 1928. povukao u Fischerov biro, gdje je radio do 1930. na objektima u Preradovićevoj ulici i na drugoj etapi Gradske štedionice na Jelačićevom trgu“, (Zvonimir Vrkljan, Sjećanja, Zagreb, 1995.). Stambeno - poslovna zgrada Deutsch, na uglu Preradovićeve ulice 5 i Tesline ulice, koju spominje Vrkljan, Kovačevićevo je nastupno ostvarenje pod okriljem Fischerova atelijera. Već na njoj jasno se vide karakteristike njegovih kasnijih realizacija- postavom zgrade u prostoru i kompozicijom masa „naglašeno je rješenje ugla kao markantne, čvrste i istaknute mase“, vrlo se dobro uklopivši u urbano tkivo grada, oplemenivši ga i dajući mu novu mikrourbanu vrijednost, (Tomislav Premerl, Pobjeda moderne, Arhitektura,156-7, 1976.).

M. Kovačević za I. Fischera, Stambeno - poslovna zgrada Deutsch, Preradovićeva ulica 5/ Teslina ulica, 1928./9.

Okruženje u Fischerovom atelijeru, za mladog je Kovačevića bilo nadasve poticajno, budući da je ondje djelovalo nekoliko mlađih i zapaženih arhitekata kao što su već spomenuti Vrkljan, te Zoja Dumengjić i Bela Auer. S Auerom za Fischerov atelijer, Kovačević je surađivao pri izvedbi kuće Baum na uglu Jurišićeve ulice 30 i Draškovićeve ulice. Od osobite je važnosti bio dolazak u Fischerov atelijer arhitekta Petera Behrensa, povodom radova na adaptaciji secesijske uglovnice “Elsa- fluid doma” (tada kuće Stern, op.a.), a koji je ostavio duboki dojam na mlade arhitekte. 

Atelijer I. Fischera, slijeva nadesno: B. Milić, M. Kovačević, Z. Dumengjić, Z. Vrkljan, B. Auer (izvor: Z. Vrkljan, Sjećanja 1995.)

Godine 1930. Kovačević prelazi u arhitektonski atelijer Ede Šena, jednog od najznačajnijih protagonista hrvatske arhitekture s početka 20. stoljeća. No danas je teško odgovoriti na pitanje na koga je taj prelazak više pozitivno utjecao. Da li na znatno starijeg  i iskusnijeg Šena, ili na mladog i talentiranog Kovačevića? 

E. Šen, Stambena zgrada Šen, Gundulićeva ulica 34, 1931./2.

U svakom slučaju, Kovačević je u Šenu pronašao iskusnog suradnika uvijek spremnog za nove izazove, ali i vrsnog pedagoga. No, s druge strane, Kovačevićev dolazak pozitivno će utjecati i na Šena. Naime, nakon protomodernističkih ostvarenja, poput zgrade Osiguravajućeg društva Croatia na uglu Preradovićeve i Tesline ulice (1910.), te kuće Vasić u Gundulićevoj ulici 7 (1925.), Šen se tijekom druge polovine dvadesetih godina priklonio tada omiljenom u Zagrebu posthistoricističkom ekleticizmu. Upravo je Kovačević unio u Šenovo stvaralaštvo svježinu i onaj prepoznatljivi duh modernizma tridesetih koji je hrvatsku arhitekturu toga vremena učinio prepoznatljivom i u europskim razmjerima. Tijekom ove suradnje nastaje Šenovo najznačajnije ostvarenje - stambena zgradu Šen u Gundulićevoj ulici 34 (1931./2.). Godinu dana poslije, Šen i Kovačević realiziraju stambenu zgradu JAZU, danas studentski dom na Trgu žrtava fašizma 10 - 13. 

Terasa stambene zgrade Šen u Gundulićevoj ulici 34 oko 1938.

Kovačević je Šenov atelijer napustio tijekom 1932. godine, kada kao ovlašteni arhitekt započinje samostalnu djelatnost. No i dalje je uspješno surađivao s Šenom, s kojim je tijekom kasnih tridesetih realizirao stambenu višekatnicu u Križanićevoj ulici 3 (1938.), te zgradu Tehničkog, danas Arhitektonskog fakulteta u Kačićevoj ulici (1937. - 1940.). Godine 1935. Kovačević je imenovan Šenovim asistentom pri Katedri za graditeljstvo Tehničkog fakulteta. Prijateljstvo Kovaćevića i Šena bilo je prisno. Godine 1934. Kovačević se oženio s Katjom Kustić a Šen im je kao dugogodišnji prijatelj kum. S Katjom je imao sina Andru Milovana.

M. Kovačević i E. Šen, Projekt Tehničkog fakulteta u Zagrebu, 1937. (izvor: ČIP, br. 90, 1959.)

Suradnju Šena i Kovačevića okrunio je idejni projekt regulacije Kaptola iz 1934. godine, koji je tijekom siječnja iduće godine bio izložen u Salonu Ulrich u Ilici 40. Osim sa Šenom, Kovačević je u to vrijeme surađivao pri izradi nekoliko natječajnih projekata s arhitektima Ferdinandom Florschücom i Josipom Pičmanom. U suradnji s Pičmanom radio je natječajne projekte za Hrvatski dom u Osijeku (1927./8.), Gradsku štedionicu u Sarajevu (1931.) i Invalidski dom u Beogradu (1935.), a s Florschücom natječajne projekte za Poljoprivredno - šumarski fakultet u Zagrebu (1932.) i kompleks Zagrebačkog zbora na Savskoj cesti (1936.). 

M. Kovačević i J. Pičman, Hrvatski dom u Osijeku, 1927./8. (izvor: ČIP, br. 4/5, 1981.)

Osobito je važan natječajni projekt Hrvatskog doma u Osijeku, budući da je riječ je o nastupnom projektu na hrvatskoj arhitektonskoj sceni i Kovačevića i Pičmana. Njihov je nastup bio više no uspješan, budući da im je kao mladim arhitektima, još studentima (obojica su diplomirala 1929. godine), dodijeljena druga nagrada.

Izlet u Samobor, slijeva nadesno: J. Pičman, F. Bahovec, M. Kovačević i V. Verner (izvor: ČIP, 4/5, 1981.)

Izlet u Samobor, slijeva nadesno: F. Bahovec, V. Verner, M. Bahovec, J. Pičman i M. Kovačević (izvor: ČIP, 4/5, 1981.)

Nešto manje sreće Kovačević je imao na natječaju za osnovnu školu Grad u Splitu- njegovom prvom samostalnom javnom nastupu. Natječaj je raspisan 1928. godine, a Kovačeviću je dodijeljena treća nagrada. No kako je ustanovljeno da još tada nije diplomirao, nagrada mu je oduzeta, a rad otkupljen (D. Tušek, Arhitektonski natječaji u Splitu, 1918- 41., DAS, Split, 1994.). Pišući tada o rezultatima ovog natječaja, splitski arhitekt Niko Armanda, osvrnuo se i na Kovačevićev rad. „Projekt Mices“, piše Armanda, „najprvo nagrađen, a onda tek otkupljen, shvaćen je slobodno, te spada idejno u ono najbolje što je dao natječaj. Rješenje u cottage- u, taj projekt dobro intonira prostor arhitektonskog ugla dviju ulica, i djeluje vrlo živo ritmom građevnih masa. Ta originalna zamisao uvodi nas poput muzičke uvertire u čitav predio kuća sa predvrtovima. Takav objekt urbanističkog karaktera pravi i ugodan prijelaz većih zračnih dimenzija raskrižja ulica u manje prostore otvorene izgradnje današnjeg Novog pazara. Konačno rješava ta moderna arhitektonska kompozicija smišljeno i na sretan način i postavljeni zadatak unutar granica parcele: širokim ritmičkim vertikalama četiriju moćnih rizalita odgovara prostrana, horizontalno - statička ravnina terase- igrališta, i to uzajamno kontrastiranje i harmoniziranje stvara jaki estetski efekt jedne prostorno umjetničke cjeline.“ (Novo doba, 13. 9. 1928.). 

M. Kovačević, Projekt izgradnje zemljišta Zakladnog bloka u Zagrebu, maketa (izvor: Svijet, br. 4, 1930.)  

Godine 1932. Kovačević je svoje natječajne osnove predstavio u knjizi Stjepana Planića „Problemi savremene arhitekture 1931/32“. Predstavljena su dva projekta- Sokolski dom u Zagrebu i Banska palaču u Splitu.

M. Kovačević, Projekt Sokolskog doma u Zagrebu, maketa (izvor: S. Planić, Problemi savremene arhitekture, 1932.)

Milovan Kovačević:

Projekat „Sokolskog doma“ u Zagrebu (Problemi savremene arhitekture, Zagreb, 1932.)

Na uglu Savske ceste i ulice Kršnjavoga, na mjestu vojničkih slagališta, imala bi se podići zgrada za tjelovježbu, sokolski i društveni život. Jedan dio zemljišta upotrebio bi se za izgradnju privatnih zgrada, a tim prihodom pripomoglo bi se izgradnji „Doma“. Sama zgrada bila bi najveća ove vrsti u državi, a sadržavala bi veliku gimnastičku dvoranu sa obostranim tribinama za publiku, reprezentativnu dvoranu za plesove, teater, kino, koncerte itd.

M. Kovačević, Projekt Sokolskog doma u Zagrebu, maketa (izvor: S. Planić, Problemi savremene arhitekture, 1932.)

Na južnoj strani zemljišta bio bi položen stadion sa tribinama i velikim otvorenim bazenom za publiku. Društvene i poslovne prostorije „Doma“ te internat i sokolski hotel grupirani su u višespratnu zgradu na uglu, koja ima posve estetsku i urbanističku funkciju. Trg ispred „Doma“, odnosno realne gimnazije bio bi ovim projektom na južnoj strani zatvoren, dok bi mu „Dom“ sa svojom višespratnicom na uglu davao dominantan naglasak. 

M. Kovačević, Projekt Banske palače u Splitu (izvor: S. Planić, Problemi savremene arhitekture, 1932.)

Milovan Kovačević:

Projekat Banske palače u Splitu (Problemi savremene arhitekture, Zagreb, 1932.)

Program ove palače zapravo je trostruk: poslovna zgrada Primorske Banovine, reprezentativne prostorije i kraljev apartman. Kako su po svojoj svrsi ove tri jedinice posve različite, jedino je ispravno, da ih se jedinično grupira.

M. Kovačević, Projekt Banske palače u Splitu (izvor: S. Planić, Problemi savremene arhitekture, 1932.)

Na prometnu i financijsku obalu položene su poslovne prostorije banove, uz Dioklecijanovu palaču reprezentativni prostori, dok je na preostali slobodni prostor smještena zgrada za kraljevu potrebu sa širokim atrijem i forumom. 

Svijet: Futurističke osnove (br. 4, 1930.)

Od 1927. godine do početka rata Kovačević je svoje radove predstavio na dvanaest izložbi. Uglavnom je riječ o izložbama natječajnih radova, od kojih su neke, poput izložbe maketa i crteža za parcelaciju i način izgradnje Zakladne bolnice (Salon Ulrich, siječanj 1930., op.a.) pobudile veliki javni interes. Natječajni radovi s ove izložbe bili su predstavljeni u magazinu Svijet, koji 1930. godine donosi veliki prilog naslovljen „Futurističke osnove“ (Svijet, 4, 1930.). Među predstavljenim radovima nalazila se i Kovačevićeva maketa Zakladnog bloka. Anonimni kritičar Svijeta nije bio sklon predloženim arhitektonskim osnovama. "Da bi sve te osnove kvarile izgled i Jelačićevog trga i Ilice", piše on, "to je jasno, iako su neke nastojale, da budu u stilu, odnosno u izgledu Milinove palače. Većina je zašla u neke futurističke, kubističke, kakve li blokove. Neke odaju dojam teških tvrdjava i kula, koje bi kao fortice mogle stajati i na kraju kakvog morskog tjesnaca, te da svojim topovima brane prolaz brodovima. Jedna je nadalje, kraj svog kubizma, još prugasta, poput odjela američkih kažnjenika, dok je jedna zamišljena (u lijevom uglu dolje) tako reći sva od stakla i predvidjena lih za trgovačke kuće u doba, kad propadaju trgovine. Nad ovom vidimo daljnju osnovu, koja je, po svom modelu, okrugla kao torta ... Valjda bi čitava ta kuća imala biti golema - slastičarna!"

Dom likovne umjetnosti, Postav izložbe Pola vijeka hrvatske umjetnosti, arhitektonski dio, 1938. (MK-UZKB-F)

Osim natječajnih izložbi Kovačević je sudjelovao i na dvije kolektivne izložbe. Godine 1932. sudionik je izložbe Kluba arhitekata Sekcije Zagreb Udruženja jugoslavenskih inženjera i arhitekata. Izložba je održana u Umjetničkom paviljonu od 20. ožujka do 3. travnja 1932. godine, a sudjelovalo je tridesetak autora. Vrhunac izložbene djelatnosti tridesetih godina, bila je velika izložba „Pola vijeka hrvatske umjetnosti“. Izložba je održana u Domu likovne umjetnosti od 18. prosinca 1938. do 31. siječnja 1939. godine. Ova izložba, organizirana povodom otvaranja doma i obilježavanja šezdesetogodišnjice Hrvatskog društva umjetnosti „Strossmayer“, imala je zadatak predstaviti razvoj hrvatskog slikarstva, kiparstva i arhitekture od 1888. do 1938. godine. Arhitektonska dionica izložbe bila je predstavljena isključivo fotografijama. Kovačević se na ovoj manifestaciji predstavio s kućom Stojsavljević u Petrinjskoj ulici. U isto je vrijeme njegov rad s kratkim životopisom predstavljen i u opsežnom pregledu hrvatske arhitekture od 1888. do 1938. godine u Građevinskom vjesniku, (Vladimir Potočnjak, Građevinski vjesnik 4/5, Zagreb, 1939.). 

A. Augustinčić, Maketa spomenika, suradnik M. Kovačević (s dopuštenjem Z. Bujan- Kovačević)

Milovan Kovačević je ostvario uspješnu suradnju s kiparom Antunom Augustinčićem. Godine 1930. surađuje s Augustinčićem na izradi natječajnih projekata Spomenika palim Nišlijama u Nišu, te spomenika na mostu cara Dušana u Skoplju. Prema istraživanjima povjesničara umjetnosti Davorina Vujčića, Kovačević je za ove Augustinčićeve projekte radio regulacije prostora oko spomenika - primjera radi projekt regulacije trga oko Spomenika palim Nišlijama u Nišu. Godine 1935. Kovačević je također u suradnji s Augustinčićem, te arhitektima Zvonimirom Požgajem i Josipom Pičmanom radio natječajni projekt za Invalidski dom u Beogradu. 

M. Kovačević, J. Pičman, Z. Požgaj, A. Augustinčić, Invalidski dom u Beogradu, 1935. (s dopuštenjem Z. Bujan- Kovačević)

Kovačevićević je u Zagrebu izveo samostalno oko četrdesetak objekata, mahom stambenih zgrada, obiteljskih kuća i vila, među inim: stambenu zgradu Mihun u Kačićevoj ulici 60- 62 (1932./3.), stambeno- poslovnu zgradu Stojsavljević u Petrinjskoj ulici 47 (1937./8.), vilu Švertašek u Schrottovoj ulici 23 (1938./9.), vilu Kamenarović u Rockfellerovoj ulici 33 (1938./9.), obiteljsku kuću Nemet na Goljaku 48 (1940./1.), te stambenu zgradu Zuber u Petrovoj ulici 99 (1942./3.). 

M. Kovačević, Vila Švertašek, Schrottova ulica 23, Zagreb, 1938./9.

M. Kovačević, Vila Kamenarović, Rockfellerova ulica 33, Zagreb, 1938./9.

Osobito su zanimljive Kovačevićeve tipske stambene kuće građene na zagrebačkoj Trešnjevci od 1936. do 1939. godine- Golubovečka, Gredička, Jakovljanska i Ludbreška ulica. U tom kontekstu problematski treba istaknuti Ludbrešku ulicu. Naime, iako je u Ludbreškoj ulici dokumentacijski potvrđeno Kovačevićevo autorstvo kuće na broju 33 (obiteljska kuća Prstec, 1939.), terenska komparativna analiza ostalih stambenih objekata u toj ulici, ukazala je na mogućnost da je on autor najmanje još dvadeset objekata u istoj ulici (kućni brojevi: 3, 4, 5, 6, 10, 11, 12, 13, 14, 15, 16, 19, 21, 27, 28, 29, 30, 31, 35), a što zahtjeva dodatna arhivska istraživanja. 

M. Kovačević, Stambena kuća Prstec, Ludbreška ulica 33, 1939.

Ludbreška ulica, stambene kuće, istočna strana ulice

Ludbreška ulica, stambene kuće, zapadna strana ulice

Gredička ulica, stambene kuće 

Sve su navedene kuće jednokatne s podrumskim prostorom i imaju jednak izgled uličnog pročelja. Glavni, natkriveni ulaz nalazi se na lijevoj strani. Iznad njega, u zoni prvog kata, nalazi se vertikala ostakljenog svjetlarnika (četverodijelni, peterodijelni ili šesterodijelni) unutrašnjeg hodnika sa stubištem. S desne strane, u zoni prizemlja i prvog kata, nalaze se dva prozorska otvora u istoj osi. Po istom je obrascu izgrađeno i dvanaest kuća u Gredičkoj ulici (kućni brojevi: 3, 4, 8, 9, 11, 12, 17, 19, 25, 27, 29, 31).

M. Kovačević, Stambeno - poslovna zgrada Stojsavljević, Petrinjska ulica 47, Zagreb, 1937./8.

Među najznačajnijim Kovačevićevim ostvarenjima su stambena zgrada Stojsavljević u Petrinjskoj ulici 47 i zgrada Tehničkog fakulteta u Klaićevoj ulici. Uglovna stambena zgrada u Petrinjskoj 47 tipičan je primjer zagrebačke arhitekture tridesetih godina, no kako piše Tomislav Premerl: „ona ipak nosi stvaralačku individualnost i istančani arhitektonski odnos prema rješenju teškog zadatka: na maloj gradskoj parceli ostvaruje se funkcionalna stambena zgrada, koja unatoč zgusnutom urbanom prostoru ostvaruje i načela modernoga i funkcionalnog stanovanja razvivši se u visinu. I oblikovanje pročelja prilagođuje se okolini, a naglašeno je rješenjem ugla kao markantne, čvrste i istaknute mase“, (T. Premerl, Pobjeda moderne, Arhitektura,156-7, 1976.). 

Zgrada Tehničkog fakulteta 1940. (MK-UZKB-F)

Zgrada Tehničkog fakulteta najzrelije je Kovačevićevo ostvarenje. Prema pisanju Zvonimira Vrkljana: „Zauzimanjem dekana Miroslava Plohla tehnički fakultet dobio je od sklopljenog zajma 15 milijuna dinara, a savjet je povjerio prof. Šenu da u suradnji s asistentom Kovačevićem izradi projektni elaborat. Taj je dovršen do jeseni 1937. i podnesen Ministarstvu građevina na odobrenje.“ 

M. Kovačević i E. Šen, Projekt Tehničkog fakulteta u Zagrebu, 1937. (izvor: Arhitektura 156/7, 1976.)

Prema izvornom projektu, Kovačević je osmislio kompleks koji čine tri četverokatna bloka položena u smjeru sjever jug i povezana sa sjeverne strane, uz Ulicu Vjekoslava Klaića, širokim hodnikom. Prvi blok namijenjen je arhitektonskom, građevnom i geodetskom odjelu. U drugi se blok trebao smjestiti brodograđevni, strojarski i elektrotehnički odjel, a u treći blok kemijsko- tehnološki odjel. Do 1940. izvedena je prva etapa- blok arhitektonskog odjela u Kačićevoj ulici. Nakon toga je uslijedila gradnja zgrade labaratorija (projekt V. Potočnjak, op a.), a potom i druge zgrade kompleksa. Do proljeća 1941. godine ova je zgrada bila podignuta do krova, no radovi su ubrzo bili prekinuti zbog rata.

M. Kovačević, Projekt dvorazredne tipske škole u Gorskom Kotaru, 1941. (izvor: Jutarnji list, 8. 3. 1941.)

Pred sam početak rata Kovačević je sudionik natječaja za tipske banovske bolnice gdje mu je dodijeljena druga nagrada (1940./1.), te na natječaju za tipove narodnih škola u Hrvatskoj, na kome mu je za projekt dvorazredne škole u Gorskom Kotaru dodijeljena prva nagrada (1941.). O ovom je natječaju tijekom ožujka 1941. godine pisao Jutarnji list. Posljednji natječaj na kome je Kovačević sudjelovao bio je natječaj za hotel s plivalištem „Srebreno“ u Preradovićevoj ulici u Zagrebu (1942.).

M. Kovačević, Obiteljska kuća Nemet, Goljak 23, Zagreb, 1940./1.

Početak rata Kovačević je dočekao radeći na nekoliko obiteljskih vila. No tragičan slijed okolnosti grubo se poigrao s njegovom sudbinom. Naime, od samog početka rata i uspostave Nezavisne Države Hrvatske Kovačević je kao „osvjedočeni antifašist” prikupljao vlastitim sredstvima sanitetski materijal, instrumente i namirnice za partizanski pokret, “a kada tih sredstava nema dovoljno, podiže zajam za gradnju kuće i svih 400 000 kuna troši za pomoć borcima. Njegov stan postaje sastajalište grupe simpatizera, ali grupa biva provaljena, jer je u nju ubačen ustaški agent - provokator“, (ČIP 90, Zagreb, 1959.). Nakon što je 1943. godine Kovačevićeva ilegalna grupa bila otkrivena, nekoliko je njenih pripadnika - domobranskih časnika odmah strijeljano, a Kovačević je zatvoren u zatvoru na Savskoj cesti. Nakon osam mjeseci zatvora i mučenja, u noći 20. prosinca zajedno s Bogdanom Ogrizovićem i skupinom uglednih građana grada Zagreba odveden je na vješanje u Dubravu. 

Oglas o vješanju uglednih zagrebačkih građana i intelektualaca, 20. 12. 1943. (izvor: Iz starog i novog Zagreba br. 5, 1974.)

Povodom partizanskog napada na vojno skladište kod Sesveta Kovačević je “izvučen s ovećom grupom iz zatvora i odveden u Dubravu, gdje su ih počeli vješati na stabla s obje strane ceste. Bila je večer i smračilo se, a jedan je njemački automobil opazio grupu ljudi i zabljesnuo. Uto se jedan osuđenik istrgnuo svom čuvaru i počeo bježati a Kovačević, koji je prije toga hinio da je slab i pada u nesvijest, upotrijebio je priliku, kada je njegov čuvar također pojurio za bjeguncem, da se u onoj gužvi baci u susjedno kukuruzište i pojuri poljem prema Markuševcu”, (Z. Vrkljan, Sjećanja, Zagreb, 1995.).

A. Kovačević, Bijeg s vješala, Disput, 2002.

Najdojmljivije svjedočanstvo o Kovačevićevoj tragičnoj sudbini je knjiga “Bijeg s vješala- Povijest jedne borbe”, njegova oca, istaknutog haesesovca i književnika Andrije Kovačevića. U knjizi otac Andrija, bilježi dramatična sjećanja svoga sina, što ih ovaj priča ocu na samrtnoj postelji. Priča što ju Kovačević govori ocu u svojoj jezovitoj stvarnosti na trenutke poprima karakter fantastike u markesovskim razmjerima, moguć jedino u situacijama u kakvim se našao njen glavni junak, čija se duhovna katarza događa upravo u trenucima odvođenja na vješanje, tijekom samog čina egzekucije, a kulminira bijegom sa stratišta. Taj nevjerojatan, no prije svega i tragičan događaj, prilikom koga je smaknuto šesnaest talaca, mahom vrsnih intelektualaca i uglednih građana, već slijedećeg jutra je odjeknuo Zagrebom i ubrzo će poprimiti karakter fantastične legende, postavši jedan od najprepričavanijih mitova hrvatskog arhitektonskog panteona.

M. Kovačević, Obiteljska kuća Zeljko, Avenija Dubrava 173/ Novoselska ulica, 1942./3. (mjesto Kovačevićeva skrivanja)

Nakon bijega sa stratišta Kovačević je nakratko našao sklonište u kući obitelji Zeljko (Avenija Dubrava 173/ Novoselska ulica). Dolaskom u njihovu kuću zatvorio se Kovačevićev tragičan krug koji je započeo, nepredvidivom životnom koincidencijom upravo s tog mjesta. Naime, Kovačević se iz njihove kuće bezbrižno zaputio prema gradu, kada je 12. svibnja 1943. godine bio uhapšen, a u kojoj je te prosinačke noći pronašao spas. Kuća Zeljko bila je njegovo posljednje arhitektonsko ostvarenje.

M. Kovačević, Vila Knežević, Banovička ulica, 1941./2. (mjesto Kovačevićeva hapšenja)

„Dana, 12. svibnja 1943.“, ispričao je Kovačević svome ocu, „bio sam po nekom poslu u Čulincu kraj Zagreba. Kod prijatelja Z., kojem sam tek nedavno dovršio obiteljsku vilu. Nisam je, dakako, sam gradio, jer nisam građevni poduzetnik, nego sam načinio nacrte i nadzirao gradnju. Poslije objeda, iza dva sata popodne, pješke sam se vraćao preko Dubrave u Zagreb. Jer do Čulinca do tramvaja u Dubravi nije daleko. A bio je lijep i vedar proljetni dan … I u Dubravi sam u isto vrijeme kao i u Čulincu gradio vilu prijatelju Kneževiću, domobranskom bojniku. Ta se vila nalazi trideset metara od glavne ceste na odvojku prema sjeveru ... Brzo sam se uspeo uz par stepenica do visokog prizemlja i već pružio ruku da pozvonim. No odmah opazim da su vrata samo pritvorena i uđem bez zvonjenja. A tu u predsoblju sjedi neki ustaški časnik ….“, (A. Kovačević, Bijeg s vješala, Disput, 2002.). 

M. Kovačević, Obiteljska kuća Zeljko, Avenija Dubrava 173/ Novoselska ulica, 1942./3.

Osam mjeseci kasnije Kovačević se našao na istom mjestu s koga se tijekom proljeća te godine bezbrižno zaputio prema svome domu. „No gdje sam ja to sad! Pa to je Čulinec! Eno i Z.- ove kuće. Sad moram preko ceste, jer njegova je kuća na drugoj, sjevernoj strani. Kuća je na uglu, desetak metara od glavne ceste u vrtu koji je sada u zimsko doba pust. Glavno pročelje gleda ovamo na cestu, na jug. Drugo, zapadno pročelje gleda na poljski put, ili slabiju cestu što se ovdje odvaja od glavne ceste i vodi na sjever … Ograda kuće isto je građena po mome nacrtu. Doduše tek poslije mojega hapšenja i bez moga nadzora, ali je dobro izvedena: kameni zid sedamdeset centimetara visok, na njemu isto takvi kameni stupovi, a između njih cijevne željezne prečke. Stanem kod uličnih vrata na glavnoj cesti. Zaključana su. I esslinger – žaluzije na prozorima također su spuštene i stisnute. Da pozvonim? Da na cesti čekam dok se ne jave? … „ (A. Kovačević, Bijeg s vješala, Disput, 2002.).

M. Kovačević s prijateljem M. Stanićem u partizanima (s dopuštenjem Z. B.- Kovačević)

Iz Dubrave Kovačević se zaputio prema Garešini u potrazi za partizanima. Partizani su ga preuzeli u Vugrovcu. Ondje se pridružio Moslavačkom odredu, da bi zatim u Slavoniji bio dodijeljen Građevnom odjelu 6. korpusa, gdje je aktivno surađivao na tehničkim pripremama za regulaciju i asanaciju sela. Nakon toga radi u građevnom odjelu ZAVNOH- a u Topuskom. No i ondje nije imao mira. Zla kob ga je i dalje neumoljivo pratila u stopu. Prema riječima Vrkljana jedan dan neki ga je partizan upozorio “neka pazi što govori i radi jer se na njega osobito pazi zbog sumnje da su ga ustaše pustili da pobjegne uz obavezu da im kasnije dojavljuje. I cijelo vrijeme, sve do posljednjih dana, osjećao je da ga prati neko nepovjerenje”, (Z. Vrkljan, Sjećanja, Zagreb, 1995.). 

Vjesnik, Obnova mjesta Bilice (1946.)

Tijekom jeseni 1944. godine na Kovačevićevu inicijativu ZAVNOH je u oslobođenom Šibeniku organizirao urbanistički seminar. Seminarom su rukovodili arhitekti Kovačević i Josip Seissel, a surađivali su: Boris Katunarić, Hinko Bolanča, Mirko Miličić, Dragan Boltar, Rikard Marasović i Bude Pervan. Na seminaru su postavljene tri teme: obnova sela, obnova mjesta i obnova grada. Za problematiku sela uzet je primjer Bilica kod Šibenika, za problematiku mjesta Gradac kod Makarske, a kao grad razmatran je Zadar. Po završetku rata nadležnost nad obnovom preuzelo je Ministarstvo građevina Narodne Republike Hrvatske, odnosno njegov Arhitektonski odjel, a od 1946. godine reorganizacijom ministarstva u taj je proces uključen novoosnovani Zemaljsko građevno - projektni zavod Hrvatske, preteča Urbanističkog instituta. 

Na izradi projekata planske obnove Kovačević je bio angažiran sve do smrti 1946. godine. Izradio je „Studiju za osnovu planske obnove uništenih sela i reformu seoskih posjeda“, (Jasenka Kranjčević, Pregled prostornih planova sela u Hrvatskoj od sredine 19. do sredine 20. stoljeća, Zagreb, 2002.). 

Osim osnovnih ekonomskih elemenata reforme sela (agrarna reforma, komesacija zemljišta, seoske zadruge), Kovačević u svojoj studiji daje i skice planskog uređenja seljačkih gospodarstava. Planira sela s različitim brojem kućišta, stanovnika, te poljnim zonama i vrstama sela: poljoprivredno - stočarskog, stočarskog i stočarsko - voćarskog karaktera, (J. Kranjčević, Pregled prostornih planova sela u Hrvatskoj, Zagreb, 2002.).

M. Kovačević, Z. Strižić, B. Rašica, Regulatorna osnova Zadra, 1945./6. (izvor: Arhitektura br. 1, 1947.)

Najznačajniji projekt na kome Kovačević tada radi je regulaciona osnova Zadra. Suradnici na projektu su Zdenko Strižić i Božidar Rašica. No njihov je plan izazvao mnogobrojne kontroverze. Naime, tijekom rata Zadar je uslijed savezničkog bombardiranja bio u potpunosti porušen. Prema njihovoj regulacionoj osnovi bilo je predviđeno zadržavanje samo najznačajnijih spomeničkih objekata, a ostatak je grada trebao biti razrušen i blokovski izgrađen. „U toku rata porušeno je više od polovice grada.“, piše Zdenko Strižić 1947. godine, u prvom broju časopisa Arhitektura. „Ne valja misliti, da je time urbanisti olakšan posao, jer se nesistematskim rušenjem ne stvara povoljno urbanističko gradilište. Kao kod svakog rada bez sistema, tako i ovdje ostaju velikim dijelom oni objekti, koji najviše smetaju. Na sreću ostali su mnogi vrijedni historijski objekti pošteđeni. Na ovima i na njihovu ambijentu moglo se naći uporište za početak novog stvaranja. Zato nije nastao novi, nego preporođeni Zadar: na poluotoku - kulturno - historijskom središtu - grad pješaka mediteranskog karaktera, koji se do u svoju sredinu rastvara prema moru i suncu.“

M. Kovačević, Z. Strižić, B. Rašica, Regulatorna osnova Zadra, 1945./6. (izvor: Arhitektura br. 1, 1947.)

Nažalost nakon rata Kovačeviću nije uspjelo da se zaposli kao predavač na Arhitektonskom fakultetu. “S obzirom da je Kovačević bio osam godina asistent pri toj katedri i imao velike uspjehe na natječajima, a bio je i u partizanima”, prisjećao se Vrkljan, “pretpostavili smo Denzler i ja da on imade prednost pred ostalom dvojicom. Na sastanku iznijeli smo naše mišljenje prof. Mohorovičiću, ali ga je on bez obrazloženja glatko odbio i rekao da Kovačević nikako ne dolazi u obzir. Nakon nekoliko dana posjetio me je Kovačević, vidjelo se da je već teško bolestan. Rekao sam mu rezultat i on mi je odgovorio: “Nisam iznenađen. To sam i očekivao”. Zbog čitave situacije Kovačević je bio vidno razočaran. Osobito ga je razočarava to, kako zapisuje u svoj dnevnički notes, „što se iza rata prebrojava koji je koji“. Prema riječima Zlate Bujan- Kovačević, „on je čitavo vrijeme bio pod svojevrsnom paskom, jer iz vrhova Partije izražavana je opetovana sumnja u njegov bijeg. Kad se teško razbolio od posljedica mučenja u ustaškom zatvoru, njegovo slanje na liječenje u Moskvu bilo je uvjetovano ulaskom u KPJ, što je odbio.“

Arhitekt Milovan Kovačević umro je 29. srpnja 1946. godine u svojoj četrdesetprvoj godini. Pokopan je na zagrebačkom groblju Mirogoj.

M. Kovačević za klavirom (s dopuštenjem Z. B.- Kovačević)

L. W. Beethowen Klavirska sonata No. 32 Op.111, 3. stavak, izvodi S. Richter  

Stan u zagrebačkoj Petrinjskoj ulici. Kasne tridesete godine. Neki čovjek u odjelu sjedi za klavirom i opušteno prebire po tipkama u intimi polutamne sobe. Treći stavak Beethowenove 32 klavirske sonate op. 111, Mozartov Rondo, tko bi ga znao, to je ipak samo fotografija, nijemi svjedok jednog prohujalog vremena. A čovjek za klavirom? Ah da, on je tragičan svjedok tog vremena, nepokolebljivi sanjar, idealist koji je vjerovao da može promijeniti svijet. A taj mu je svijet stoljetne kršćanske tradicije i uljudbe tijekom jedne prosinačke večeri odredio mjesto, i to vrlo visoko na banderi za vješanje sred zagrebačke Dubrave. 

M. Kovačević, Vila Kamenarović, Rockfellerova ulica 33, desno Kovačević ispred vile neposredno nakon izgradnje (s dopuštenjem Z. B.- Kovačević) 

Izvedbe, projekti i natječaji

Izvedbe:

Stambeno- poslovna zgrada Deutsch, za atelijer Ignjata Fischera, Preradovićeva ulica 5/ Ulica Nikole Tesle, 1928./9.

Stambena zgrada Mihun, Klaićeva ulica 60- 62, 1931./2.

Vila Kovačević, Kozarčeva ulica 35, 1932./3.

Obiteljska kuća Kamenarović- Prstec, Golubovečka ulica 26, 1936.

Obiteljska kuća Ružička, Golubovečka ulica 28, 1936.

Stambena kuća, Gredička ulica 33, 1936./7. (?)

Stambena kuća Cvijić, Gredička ulica 35, 1936./7.

Obiteljska kuća Antunac, Jakovljanska ulica 21, 1936./7.

Obiteljska kuća Medanić, Golubovečka ulica 3, 1937. 

Hotel u Stubičkim Toplicama, 1937. (? dodatno istražiti i utvrditi točnu dataciju)

Stambeno- poslovna zgrada Stojsavljević, Petrinjska ulica 47, 1937./8.

Zgrada Tehničkog fakulteta (danas Arhitektonski fakultet), 1. etapa, suradnik Edom Šen, Kačićeva ulica 26, 1937./ 40.

Obiteljska kuća Schlik, Srebrenjak 123, 1938.

Vila Švertašek, Schrottova ulica 23, 1938./9.

Vila Kamenarović, Rockfellerova ulica 33, 1938./9.

Obiteljska kuća Prstec, Ludbreška ulica 33, 1939. *

Obiteljska kuća Nemet, Goljak 48, 1940./1.

Vila Kovačević, Ulica Franza Liszta 46, Samobor, 1940./2.

Vila Knežević, Banovička ulica 3, 1941./2.

Stambena zgrada Zuber, Petrova ulica 99, 1942.

Vila Zeljko, Avenija Dubravava 173/ Novoselska ulica, 1942./3.

* Napomena: 

Terenska komparacija objekata u Ludbreškoj ulici s autorski potvrđenom kućom na broju 33 upućuje na istu autorsku ruku kod objekata na slijedećim kućnim brojevima: 3, 4, 5, 6, 10, 11, 12, 13, 14, 15, 16, 19, 21, 24, 27, 28, 29, 30, 31, 35

Po istom modelu kao u Ludbreškoj ulici izgrađeno je i dvanaest kuća u Gredičkoj ulici

(kućni brojevi: 3, 4, 8, 9, 11, 12, 17, 19, 25, 27, 29, 31).

M. Kovačević, Obiteljska kuća Kamenarović - Prstec, Golubovečka ulica 26, 1936.

M. Kovačević, Stambene kuće u Gredičkoj ulici 33 i 35, 1936./7.

M. Kovačević, Obiteljska kuća Schlik, Srebrenjak 123, 1938.

Projekti:

Projekt regulacije Kaptola, u suradnji s Edom Šenom, 1935.

Projekt regulatornog plana Stubičkih Toplica, 1937.

Projekt obnove u ratu stradalog sela, mjesta i grada (Bilice, Gradac, Zadar), 1944./5.

Projekt regulatornog plana Zadra, u suradnji s Zdenkom Strižićem i Božidarom Rašicom,1945./6.

M. Kovačević, Natječajni projekt Uprave državnog monopola u Beogradu, 1939. (izvor: Arhitektura br. 156/7, 1976.)

Natječajni projekti:

Natječajni projekt za Hrvatski dom u Osijeku, u suradnji s Josipom Pičmanom, 1927./8., (2. nagrada)

Natječajni projekt za osnovnu školu Grad u Splitu, 1928., (3. nagrada, naknadno preinačena u otkup)

Natječajni projekt Doma Sokola u Šapcu, 1928. (2. nagrada)

Natječajni projekt za parcelaciju i način izgradnje zemljišta Zakladnog bloka i regulacije Trga bana Jelačića u Zagrebu, 1929/30.

Natječajni projekt Spomenika palim Nišlijama u Nišu, Antun Augustinčić, M. Kovačević projekt regulacije trga oko spomenika, 1930.

Natječajni projekt spomenika na mostu cara Dušana u Skoplju, Antun Augustinčić, M. Kovačević projekt regulacije prostora oko spomenika 1930.

Natječajni projekt za Bansku palaču u Splitu, 1930.

Natječajni projekt za Sokolski dom u Zagrebu, 1931.

Natječajni projekt za Oficirski dom u Zagrebu, 1931.

Natječajni projekt za Gradsku štedionicu u Sarajevu, u suradnji s Josipom Pičmanom, 1931.

Natječajni projekt za Poljoprivredno- šumarski fakultet u Zagrebu, u suradnji s Ferdinandom Florschücom, 1932.

Natječajni projekt za Palaču radničkih ustanova u Zagrebu, 1932. (otkup)

Natječajni projekt za Agrarnu banku u Beogradu, u suradnji s Edom Šenom, 1932.

Natječajni projekt za Državnu štampariju u Beogradu, 1933.

Natječajni projekt za Hrvatski narodni dom na Sušaku, 1934. (otkup)

Natječajni projekt za Dom Hrvatskog planinarskog društva na Sljemenu, 1934.

Natječajni projekt za zgradu Okružnog ureda za osiguranje radnika u Osijeku, 1934./5.

Natječajni projekt za Invalidski dom u Beogradu, u suradnji s Josipom  Pičmanom, Zvonimirom Požgajem i Antunom Augustinčićem, 1935.

Natječajni projekt za kompleks Zagrebačkog zbora, u suradnji s Ferdinandom Florschücom, 1936. (otkup)

Natječajni projekt za Željezničarsku bolnicu na Jordanovcu u Zagrebu, 1938.

Natječajni projekt za Upravu državnog monopola u Beogradu, 1939. (2. nagrada)

Natječajni projekt za tipske banovske bolnice, 1940./1. (2. nagrada)

Natječajni projekt dvorazredne škole za tipove narodnih škola u Hrvatskoj, 1941. (1. nagrada)

Natječajni projekt za hotel s plivalištem „Srebreno“ u Preradovićevoj ulici u Zagrebu, 1942.

Edo Šen i Milovan Kovačević

Projekt regulacije Kaptola 

Idejni projekt Ede Šena i Milovana Kovačevića za regulaciju Kaptola izrađen je 1934. godine. Uslijedio je nakon raspisa međunarodnog natječaja za novu generalnu urbanističku osnovu grada Zagreba, a koja je obuhvaćala i prostor Kaptola (1930./1.) i izrade Generalnog regulatornog plana za grad Zagreb (1932./3.). Neposredan povod ovom projektu bila je anketa o regulaciji Kaptola temeljem koje je zaključeno „da se ima bezuvjetno sačuvati historijski izgled starog Kaptola“ (1933.), te odluka grada Zagreba o izradi katastra kaptolskog područja „da bi se spriječili pokušaji koji bi regulacijom htjeli sasvim izbrisati lice starog Kaptola“ (1934.). Izrađeno je dvadesetak studija, od kojih je danas sačuvano šest. Radovi su bili izloženi u Salonu Ulrich u Ilici 40 od 21. siječnja do 1. veljače 1935. godine. Uz izložbu objavljen je katalog radova s pratećim plakatom. Izložba je tijekom 1935. pokrenula žustru polemiku među stručnjacima o problematici regulacije Kaptola. Polemika je trajala do 1937., kada je prostor Kaptola u okviru Generalne regulatorne osnove „Uredbom o izvođenju Regulacionog i konzervatorskog plana za historijske dijelove grada Zagreba“ stavljen pod zaštitu. 

K. Galovic, Arhitekt Edo Šen, skice i crteži, Biblioteka Psefizma, uredio K. Rogina, 1998. 

Crteži Šena i Kovačevića prvi su put nakon izložbe u cjelini bili publicirani 1998. godine u knjizi: „Arhitekt Edo Šen, skice i crteži“ u izdanju Biblioteke Psefizma (autor teksta Krešimir Galović, urednik Krešimir Rogina). Nakon toga, 2012. godine izložio sam ih u Galeriji Klovićevi dvori na izložbi: „Slike baštine- između dokumentacije i umjetnosti“, a publicirani su i u katalogu izložbe.

U kontekstu povijesti hrvatskog urbanizma, projekt Šena i Kovačevića za regulaciju Kaptola važan za razumijevanje duha vremena moderne i njenog odnosa prema prostoru lišenog sentimentalnog patosa prema povijesnim cjelinama, a koji je u radikalnoj suprotnosti s gledištima arhitekata s početka 20. stoljeća, koji su se mahom zalagali za njihovu zaštitu. U tom je kontekstu upravo zanimljiva uloga arhitekta Šena, koji se tijekom žustrih rasprava između 1906. i 1908. godine o uređenju i regulaciji Kaptola zdušno zalagao za njegovu cjelovitu zaštitu, da bi tijekom tridesetih godina zauzeo dijametralno različito stajalište. „Rijetki spomenici grada Zagreba“, pisao je Šen 1906. godine povodom rasprave o rušenju Bakačeve kule na Kaptolu, „eto bivaju još rjedjima, jer ih barbarskim načinom sami uništujemo. Uvjereni smo, da se ne bi danas usudio nijedan kulturni narod uništiti na ovakav lahkoumni naačin, jedan svoj narodni kulturni spomenik, kako to činimo mi Hrvati ... Zar se može dopustiti, da pogriješkom nekolicine budemo lišeni narodnih spomenika, vrle stečevine naših predja ... „ (Edo Šen, Bakačev toranj, Pokret, Zagreb, 1. 10. 1906.). 

Jutarnji list, 7. 3. 1935., Regulacija starog Zagreba po osnovi prof. Šena i arh. Kovačevića

Šen – Kovačevićeva regulacija obuhvaćala je čitavo područje Kaptola od Jelačićevog trga na jugu do početka Nove Vesi na sjeveru, te od Ribnjaka i Langovog trga na istoku do Radićeve ulice na zapadu, uključujući i Tkalčićevu ulicu. U tom kontekstu reguliraju se četiri glavne ulične komunikacije - novi ulični potezi na prostoru današnje Vlaške ulice - od Bakačeve do Palmotićeve ulice i sjeverno od katedrale - od Langovog trga do Opatovine, te stari potezi Tkalčićeve i Kaptolske ulice.

E. Šen i M. Kovačević, Regulacija Kaptola (MK-UZKB-PL)

Polazište Šenov - Kovačevićeva plana regulacije Kaptola jest sukob interesa s jedne „općinstva s kulturno historijskim simpatijama“ koje se protivi transformaciji starih kulturnih sredina, te s druge strane interesa vlasnika nekretnina, odnosno zemljišta, a kojima je osnovni cilj ostvarivanje profita. Kako bi iznašli što sretnije rješenje između ovih dviju skupina Kovačević i Šen predlažu kompromisno rješenja oblikujući čitavu površinu kaptolske zaravni sistemom gradnji zatvorenih višekatnih blokova (dvokatnice i trokatnice) među kojima kao kontrapunkti stoje izolirane vertikale katedrale, crkve sv. Franje i sv. Marije na Dolcu, dok se za ostatak zatečenih objekata predviđa rušenje. “Od starog je Kaptola“, smatra Šen, „preostao samo nadbiskupski dvor i utvrde oko katedrale, nadbiskupski park i franjevački samostan i nekoje arhitektonski vrijedne kurije sjeverno od sjemeništa. Donji dio Kaptola ne sadržava vrjednije objekte, te se oni u svakom slučaju moraju rušiti“. Također je bilo predviđeno kompletno rušenje kuća u Vlaškoj ulici između Bakačeve i Palmotićeve ulice, te gradnja zatvorenih višekatnih građevnih blokova.

E. Šen i M. Kovačević, Regulacija Kaptola (MK-UZKB-PL)

Najveća je pozornost dana rješavanju samog prostora oko katedrale koji Šen i Kovačević nastoje s jedne strane izolirati, budući da „u velikom razvijenom gradu nova katedrala živi svojim crkvenim životom i njoj treba dati njen zatvoreni crkveni mir“, ali s druge strane i što više istaknuti u prostoru, stvarajući od nje svojevrsnu akropolu koja svojom masom dominira okolnim prostorom. „Da se gradjevna cjelina još više istakne“, piše Šen, „projektovan je unaokolo katedrale plato na razini kaptolske terase, te on poput akropole iskače od svog okoliša.“

E. Šen i M. Kovačević, Regulacija Kaptola (MK-UZKB-PL)

Sam Kaptolski trg riješen je prostranom terasom, na koju se zbog visinske razlike s južne i zapadne strane prilazi s pomoću stubišta, dok joj je sjeverna strana u ravnini terena. Idejom terase napušta se izvorni izgled trga u obliku lijevka. Prostor ispred katedrale zatvara se portikom, koji povezuje južnu i sjevernu kaptolsku kulu.  

E. Šen i M. Kovačević, Regulacija Kaptola (MK-UZKB-PL)

Sjeverno od katedrale planirana je nova ulica, koja bi se lagano uspinjala od Langovog trga do Kaptola i pružala sve do Opatovine. Zbog planiranja nove ulice predloženo je rušenje zgrade starog Sjemeništa i gradnja nove dvokatnice van postojećeg građevnog pravca, a s čime se urbanistički redefiniraju i povijesni kaptolski gabariti. Također se predlaže i rušenje objekata zapadno od kaptolskog platoa i gradnja novog trokatnog bloka, a kojim bi se urbanistički redefinirala ulica Pod zidom i istočna fronta Dolca. 

E. Šen i M. Kovačević, Regulacija Kaptola (MK-UZKB-PL)

Kako na Dolacu više nisu bile moguće promjene, Šen i Kovačević predlažu samo korektivan zahvat s njegove sjeverne strane- izgradnjom ribarnice. Na Opatovini, kao i na prostoru Kaptola, te između Bakačeve, Vlaške i Palmotićeve ulice, predviđena je također gradnja zatvorenih građevnih blokova. U jugozapadnom dijelu Opatovine predloženo je uređenje parka s dječjim igralištem. Od Langovog trga do Zvonarničke ulice planiran je prostrani park, duž kojeg je sa zapadne strane zamišljena „mirna stambena ulica“, za čije bi gradilište bio iskorišten prostor kaptolskih vrtova.  

E. Šen i M. Kovačević, Regulacija Kaptola (MK-UZKB-PL)

Kao što je rečeno, Šen- Kovačevićev projekt pokrenuo je tijekom 1935. godine polemiku u javnosti i među stručnjacima. U polemici su među inim sudjelovali s jedne strane arhitekti: Edo Šen, Alfred Albini, Ivo Quiqueretz, Ivan Zemljak, Marko Vidaković i Zdenko Strižić, te s druge strane konzervator Gjuro Szabo, povjesničar umjetnosti Petar Knoll, slikar Ljubo Babić i kanonik Stjepan Korenić. Dakako, najzanimljivija se rasprava vodila upravo među arhitektima, koji su nastojali ukazati i na neke kontradiktornosti ne samo Šen- Kovačevićevog projekta, već i Šenovih izjava. Primjera radi, Šen je vrlo kritičan prema nešto ranijem prijedlogu regulacije Kaptola arhitekata Ivana Zemljaka i Franje Bahovca, a čijem projektu zamjera „što je preradikalan te negira svaku kulturno- umjetničku vrijednost Kaptola“ (Novosti, 20. siječnja 1935.), na što argumentirano odgovara Zdenko Strižić „medjutim prof. Šen i arh. Kovačević rješavaju problem jedenako radikalno“ (Novosti 14. Veljače 1935.). Tijek rasprave i suprotstavljene stavove pratili su dnevni listovi Novosti, Jutarnji list i Morgenblatt, te časopisi Hrvatska revija i Zagreb, a povodom iste na Radio Zagrebu arhitekt Zdenko Strižić održao je iscrpno predavanje.  

Morgenblatt,10. 3. 1935., Kaptol - Regulierung

Najzanimljivija su tri priloga objavljena u Novostima. Prvi je prilog objavljen u nedjelju 20. siječnja, a prenosi Šenove stavove oko regulacije Kaptola. Drugi je prilog objavljen 14. veljače, a odnosi se na predavanje Zdenka Strižića na Radio Zagrebu, te treći prilog Marka Vidakovića, objavljen 17. veljače. Uz njih treba izdvojiti i programatski članak Alfreda Albinija objavljen u Hrvatskoj reviji (Hrvatska revija br. 3, 1935.).

 Novosti, 20. 1. 1935.

Novosti, 20. 1. 1935.

SPOR OKO KATEDRALE

PROF. ARHITEKT ŠEN JE PROJEKTIRAO „ZAGREBAČKU AKROPOLU“

TREBA PORUŠITI KUĆE DO NADBISKUPSKE PALAČE U VLAŠKOJ ULICI I NEKE KUĆE NA KAPTOLU KAO I SADAŠNJE SJEMENIŠTE- KATEDRALA SE ZATVARA SA SVIH STRANA- SA SJEVERA SE OKO KATEDRALE OTVARA NOVA ULICA I NOVI JAVNI PARK

„Novosti“ su prije nekoliko mjeseci vodile opširnu anketu o pitanju regulacije kaptola. Anketu je izazvala odluka općine, da uredi teren pred katedralom, kako bi imao barem nekakav izgled, pa da tako bude sve do definitivne odluke o Kaptolu. Medju konzultiranim stručnjacima koji su dali svoja mnijenja o regulaciji Kaptola, bio je tada i profesor zagrebačkog tehničkog fakulteta g. arh. Edo Šen. U zajednici s ing. Milovanom Kovačevićem izlaže sada prof. Šen, počam od ponedjeljka u salonu Ullrich svoje projekte i skice o regulaciji Kaptola, i nema sumnje, da će ti, dugo i pomno studirani, predlozi za jedno savršenije urbanističko rješenje Kaptola naići na veliko interesovanje svih Zagrepčana, koji žele procvat i napredak svoga grada. I sam g. arh. Šen u svojoj ilustriranoj brošuri (katalogu) „Regulacija Kaptola“ (Zagreb, 1935.), u uvodu ističe, kako je ta regulacija „bez sumnje najvažnije i najosjetljivije gradjevinsko pitanje grada Zagreba“.

Radovi na regulaciji Ulice Pod zidom, 1925. (MK-UZKB-F)

Historija kakvu su prošli i drugi projekti

U prvom redu daje arh. Šen pregledan sažet i informativan prikaz razvoja tog kaptolskog problema. Da bi se proširila Bakačeva ulica srušena je godine 1899. grupa kuća koja se prislanja na južnu kulu Kaptola. Time je uništena do tada jedinstvena slika Kaptolskog trga. Žrtvom je pala i lijepa Roberičina kuća, djelo arh. Felbingera, koja je skladno zatvarala južnu stranu Kaptolskog trga. Kad je Bollé vršio restauraciju katedrale, srušio je usprkos oštrih protesta naše kulturne javnosti i Bakačevu kulu sa zidinama ispred katedrale. To je bilo pred 32 godine. Pod pritiskom javnog mnijenja Bollé nije dospio da izvrši svoj plan, pa je obustavljen svaki daljnji rad na Kaptolu, dok se ne donese osnova, kako da se učinjene pogrješke poprave. Godine 1908. dolazi do raspisa natječaja za regulaciju Kaptola. Kovačić, kako je poznato, dobiva 1908. Prvu nagradu, ali njegova osnova nije zadovoljila ni njega samoga. Po jednom planu zatvara Kovačić katedralu i povezuje južnu i sjevernu kulu s arkadama; u drugoj alternativi prislanja do obih kula zgrade, da ih poveže niskom ogradom i otvori slobodan vidik na pročelje katedrale, a trećom alternativom nastoji ponovnim podizanjem Bakačeve kule sa zidinama dočarati prijašnje stanje, naravno u novom i vrlo slikovitom obliku.

V. Kovačić, Projekt regulacije Kaptola (izvor, Ilustrovani Obzor, 1908.)

Kovačić se je u svojim osnovama zanosio time, kako bi s romantičnim arhitektonskim ugodjajem potsjećao na stari kaptolski ambijent. Po nalogu grada izradio je zatim Kovačić definitivan plan, ali ga nije dovršio, jer nije, jer se nije u svemu mogao da saglasi sa željama grada. Svjetski je rat prekinuo dalji rad, a nakon rata padaju u zaborav Kovačićeve lijepe osnove o Kaptolu. U doba najjačeg gradjevnog prosperiteta Zagreba, izradjuje u godini 1925. gradski gradjevni ured na brzu ruku bez obzira na Kovačićeve osnove, novi regulatorni plan - (Osnova Heinzel - Vaida). 

Pripremni radovi za gradnju Dolca tijekom dvadesetih godina (MK-UZKB-F)

Kritika Dolca

Arh. Šen podvlači, kako je jedini cilj te osnove bio da se omogući izgradnja tržnice na Dolcu pa doslovno kaže: „Dolac se po toj osnovi sav demolira i gradi podzemna tržnica. Utrošilo se u gradnju mnogo novca, dva puta koliko se  preliminiralo i usprkos toga ostavlja se torzo od tržnice. I na Dolcu do opustošenog Kaptola stvara se kaos, jer niti je riješeno pitanje trga niti je dovršena tržnica: a nije riješen ni kolni promet do tržnice. Ne zna se, da li će se tržnica nastaviti kako je zamišljena? Što će biti od Skalinske ulice i Opatovine, itd. Medjutim se trg izgradio s nekoliko visokih kuća, na tijesnim gradilištima i još tijesnijim dvorištima, protiv svih higijenskim uslovima. Sanacija koja se htjela regulacijom postići, promašena je. Pregusta izgradnja visokih kuća u higijenskom pogledu je lošija od prijašnjih malih kućica Dolca“. Kako se, veli arh. Šen, Dolac zasebno rješava bez organske veze s Kaptolom i ostalim okolišem dolazi Kaptol u podredjeni odnos prema reguliranom Dolcu. Loše regulirani Dolac znatno je oslabio mogućnost dobre regulacije Kaptola. Zbog neuspjeha traži se prilikom raspisa natječaja god. 1930. Za generalnu regulatornu osnovu grada Zagreba i detaljan plan o regulaciji Kaptola i okoliša. Internacionalni je natječaj donio mnogo uspješnih rješenja ali od 52 osnove nije jury prihvatio niti jednu osnovu za regulaciju Kaptola. 

I. Zemljak i F. Bahovec, Regulacija Kaptola, 1934. (izvor: Arhitektura br. 2, 1934.)

Protiv Zemljakovog projekta

Nakon i ovog neuspjeha grad dalje izradi osnovu u krugu svojih stručnjaka. Projekt je izradio 1933. godine ing. arh. Zemljak u suradnji s ing. Bahovcem. O projektu veli g. arh. Šen doslovno: „Ovaj projekt jednodušno je otklonio regulatorni odbor s razloga što je preradikalan te negira svaku kulturno- umjetničku- historijsku vrijednost Kaptola. Osim toga je i s ekonomskog gledišta neprovediv, jer demolira čitav Kaptol i stvara, kao da je kaptol pusta poljana, novo naselje, poput vrtlarskog grada s najamnim kućama (Garden city). Ovakova naselja ne mogu se ni po kojim principima urbanizma projektovati u centrima te gusto izgradjenim dijelovima grada, već se jedino mogu primijeniti na periferijama i novootvorenim dijelovima grada. Niti stilsko- tehnički, ni stanbeno- kulturni obziri, ma koliko bili sugestivni, nisu mogli regulatorni odbor uvjeriti o mogućnosti reaalizacije osnove. A pogotovo je nisu mogli uvjeriti o njenoj ekonomskoj mogućnosti, jer je komasacija i praznih zemljišta tegoban a kadkada i nerentabilan posao, a kamo li komasacija tako gusto izgradjenog i velikog gradskog kompleksa, koji bi se osim toga izradio na posve nerentabilan način“.

Pogled na Kaptol snimljen 27. 7. 1929. (izvor: Svijet br. 6, 3. 8. 1929.)

Novi projekt arh. Šena i ing. Kovačevića

Potom je arh. Šen pokazao projekte koje izlaže. Težište problema regulacije Kaptola leži u estetsko- urbanističkom zadatku, a tek na drugom mjestu dolazi utilitarni obzir, naglašuje arh. Šen. Od starog je Kaptola preostao samo nadbiskupski dvor i utvrde oko katedrale, nadbiskupski park i franjevački samostan i nekoje arhitektonski vrijedne kurije, sjeverno od sjemeništa. Donji dio Kaptola ne sadržava vrijednije objekte, te se oni u svakom slučaju moraju rušiti (do kuće br. 6), jer padaju u sferu već izgrađenog Dolca, a i Kaptolski trg ovu žrtvu traži.

Regulacioni plan obuhvaća čitavo područje Kaptola od Jelačićevog trga do početka Nove vesi, te od Ribnjaka i Langovog trga istočno od ulice Pavla Radića na zapadu. Kaptolski trg u buduće neće biti tržište, nego će služiti samo za svečane zgode, pa je s toga projektovana pred katedralom u razini povišenog kaptolskog terena prostrana terasa 32 m široka i 100 m duga. Na nju se dolazi s juga 20 metara širokim stepeništem, a kolni je pristup na terasu i do katedrale sa sjeverne strane. Kaptolska cesta ima uspon 3,5,%, a potrebna je da se omogući kraći pristup s Jelačićevog trga do katedrale. Terasa je sa sjeverne strane zatvorena frontom nove dvospratne zgrade (sjemenište ili slično). Staro sjemenište (trošna zgrada) treba rušiti, a to se rušenje mora izvršiti tek onda kada se bude probila novo projektovana cesta koja od Langovog trga vodi na Kaptol. Sa zapada je fronta gradjevnog bloka (dvospratne zgrade) koji se mora izgraditi već radi dosadašnje regulacije Dolca.

Pogled na Kaptol iz zraka tijekom tridesetih godina (MK-UZKB-OGS)

„Akropola“

Katedrala se zatvara portikom, koji spaja obje kule. Taj ima u sredini rastvoren, 50 metara širok trijem, koji povezuje vanjsku terasu i predvorje katedrale u jedinstveni prostor, a visok je kao nadbiskupski dvor. Sa sjevera je katedrala zatvorena kulama i starim zidom. Na tom bi se mjestu kasnije mogla podignuti zgrada, u koju bi se smjestile kancelarije nadbiskupije. Tako bi katedrala bila zatvorena sa sviju strana. Da se gradjevna cjelina još više istakne projektovan je unaokolo katedrale plato u razini kaptolske terase, te on poput akropole iskače od svog okoliša. Zbog toga će trebati s južne strane ispred nadbiskupske palače ukloniti onu grupu neuglednih i trošnih kućica u Vlaškoj ulici, koja će dobiti novi tok. Ta regulacija Vlaške ulice u vezi s regulacijom Kaptola tražit će najveće žrtve, jer ruši sve kuće od Bakačeve do Palmotićeve ulice.

Pogled na Dolac i Opatovinu krajem dvadesetih godina (MK-UZKB-F)

Nova ulica

Sa sjeverne strane zatvarala bi Akropolu nova ulica, koja bi se lagano (3,5 %) uspinjala od Langova trga do Kaptola i produžavala do Opatovine, te bi služila kao glavna cesta za teretni dovoz od istočnog dijela grada do tržnice na Dolcu. Tom s e cestom usto, otvaraju takodjer i novi sigurno najljepši vidici na katedralu.

Pogled na Bakačevu ulicu snimljen 27. 7. 1929. (izvor: Svijet br. 6, 3. 8. 1929.)

Novi javni park

Cesta cijepa nadbiskupski park u dva dijela, te veći dio tog parka (sjeverno od ceste i produžen dio Zvonarničke ulice) postaje javni park- dakle novi lijepi park u centrumu grada. Duž tog parka projektirana je mirna stambena ulica (gradilišta dobivena od kaptolskih vrtova). Projekti arh. Šena i ing. Kovačevića predvidjaju dalje regulaciju Tkalčićeve ulice, koja u donjem dijelu izlazi na Jelačićev trg, odnosno početak Radićeve ulice. Na Dolcu, žalibože, veli arh. Šen nisu moguće nikakve promjene. Jedino je ribarnica smještena sjeverno od Dolca do Skalinske ulice koja je izgradjena kao natkriveni prolaz. Bakačeva ulica imade pak biti proširena. O tim projektima arh. Šena i ing. Kovačevića donosimo par snimaka. Nema sumnje, da će ti projekti našeg poznatog stručnjaka, naići na živ interes. A nade je, da će oni pridonijeti što skorijem i što sretnijem rješenju regulacije Kaptola, da Zagreb konačno, i u svom centrumu, dobije estetski izgled. Čekamo „zagrebačku Akropolu“!

Z. Strižić, Natječajni projekt regulacije Kaptola, 1930. (izvor: O. Maruševski, Iso Kršnjavi kao graditelj, IPU, 2009.)

Novosti, 14. 2. 1935.

Mišljenje ing. Zdenka Strižića- Restauracija Bakačeve kuće radi smještaja kostiju Zrinskog i Frankopana

U vezi s izložbom ing. Šena i ing. Kovačevića u Salonu Ulrich, koji su javnosti pokazali svoje planove o regulaciji Kaptola, povela se medju stručnjacima ponovno živa debata o tom problemu grada Zagreba. Planovi gg. Ing. Šena i ing. Kovačevića i hvaljeni su i kritikovani, sa raznih strana, a sada je u radio- stanici ing. Zdenko Strižić održao o toj aktuelnoj temi regulacije Kaptola posebno, interesantno predaavanje. Istakao je da se nastojanja oko regulacije Kaptola kreću izmedju parole „noli me tangere“ i radikalnog očuvanja s kulturno historijskom vrijednosti Kaptola. Do ispravne se predodžbe novog stanja na Kaptolu nastalog poslije rušenja Bakačeve kule dolazi putem ispitivanja vrijednosti pojedinih gradjevina s ekonomskog, higijenskog, estetskog i kulturno- historijskog gledišta, te s ispitivanjem odnosa tog dijela grada prema centrumu u urbanističkom smislu. Predavač uzima projekte arh. Šena i Kovačevića s jedne i arh. Zemljaka i arh. Bahovca s druge strane za osnovu svojih razmišljanja, te uzima u obzir i zahtjeve konzervatora i moderno urbanističko stajalište. Arh. Zemljak i Bahovac donose radikalno rješenje. Oni ispituju umjetničku vrijednost gradjevnih objekata na Kaptolu i dolaze do spoznaje, da doista kod nekih objekata ta vrijednost postoji, ali da tu neke cjelovite ljepote nema. Elementi koji su preostali nakon rušenja ne dostaju za obnavljanje jednog arhitektonski determiniranog izražaja. Preostaje prema tomu samo katedrala sama. Projektanti gradilišta komasiraju tako da od današnjeg stanja osim nadbiskupskog dvora i obrambenih kula ništa ne ostavljaju. Oni protežiraju rasprostiranje zelenila u velikoj mjeri. Pa ipak su nova gradilišta, koja oni stvaraju dvostruko bolje iskorišćena nego danas. Gradski regulatorni odbor je otklonio ovaj projekat, jer negira umjetničku i historijsku vrijednost Kaptola i jer je ekonomski neprovediv. 

I. Zemljak i F. Bahovec, Regulacija Kaptola, 1934. (DAZ-PGZ)

Medjutim prof. Šen i arh. Kovačević rješavaju problem jednako radikalno. Samo mjesto zelenila predvidjaju zatvorene gradjevne blokove na više spratova i dvije nove ulice. Zatvorena je izgradnja glavna karakteristika njihovog projekta. Nije razumljivo, zašto se u svrhu protežiranja ovakve izgradnje izbacuje kapital za gradnju novih ulica. Predavaču je osnova arh. Zemljaka i Bahovca simpatičnija, jer predvidja otvorenu izgradnju i protežira rasprostiranje zelenila. Potrebno je, da se sa arhaičkom načinu gradjenja gradova stane na put. Tim više, što je u ovom slučaju projekt arh. Šena i arh. Kovačevića u direktnoj vezi s negiranjem kulturno historijske vrijednosti Kaptola, jer uvjetuje rušenje postojećih kurija i uništavanje vrtova. Misli, da su zahtjevi konzervatora krivo postavljeni, jer sadržaju u sebi čuvanje današnje slike Kaptola, koja nije ni lijepa ni jedinstvena, a kamo li vrijedna uščuvanja. Naprotiv treba konzervirati ne današnju sliku Kaptola, nego kaptolsku sredinu, onaj ambijent, koji Zagreb toliko voli, i kojega stvara ona meka i čedna izgradnja s otvorenim baščama.  

Pogled na Kaptol, 1906. (MK-UZKB-OGS)

Sam kaptolski trg posebno je teško pitanje. Današnje stanje zahtijeva, da se u svrhu uredjenja zapadne strane trga otstrane preostale kuće izmedju Dolca i Kaptolskog trga. Prednosti zatvaranja trga bez sumnje su velike, ali takvi rješenje odvaja cijelu Kaptolsku ulicu od središta grada (u prometnom pogledu). Terasa kako je predvidja prof. Šen može slikovito djelovati kao baza, ali oblik Kaptolskog trga prema njegovom projektu predavača ne može zadovoljiti. U vezi s rješavanjem tog oblika, prvo je pitanje uredjenja prostora izmedju zapadnih kula, gdje je prije bio obrambeni zid s Bakačevom kulom. Ta se kula želi rekonstruirati i nadjena je zato svrha: smještaj kosti Zrinskog i Frankopana, jer u grobnici pod katedralom ne dolaze do izražaja. Samo to ne smije biti vjerna rekonstrukcija. Novim oblikom treba se prilagoditi okviru i takvom formom treba potsjetiti na propale historijske oblike. Deviza konzervatora nema opravdanja, jer je današnja slika Kaptola očajna. Potrebno je, misli predavač, radikalno dirati u današnju sliku Kaptola, da bi se ova razgaljena cjelina ponovno svela u skladnu cjelinu. Kaptolska se sredina ne smije otvoriti visokoj i zatvorenoj izgradnji, nego čednim gradnjama s mnogo zelenila i otvorenim vrtovima. Privremeno rješenje ne može biti nikakvo rješenje.

 Novosti, 17. 2. 1935.

Novosti, 17. 2. 1935.

IZLOŽBA NACRTA ZA REGULACIJU KAPTOLA

Piše: Marko Vidaković

U Zagrebu, februara 1935.

U „Arhitekturi“ od 1933. br. 10 pod naslovom „Prolegomena principima urbanizma“, donio sam na strani 155 reprodukciju nacrta Kaptola uz nacrt grada na Gričkim goricama iz god. 1528-9, koga je donio u Zagreb Cornelius Gurlitt iz Dresdena. Na njima se vidi kompleks zemljišta kojega u glavnom obuhvata problem regulacije Kaptola (naravno, u vezi sa kasnije nastalim dijelom novoga zagreba). Ovaj nacrt prikazuje ne samo spomenuti kompleks zemljišta, nego nam pokazuje i njegovu najosjetljiviju tačku- katedralu, pokazuje nam njen karakter i njen pravi položaj u ovome srednjovječnom ambijentu. I zaista, nije ni čudo da, gotovo svi historičari strepe nad svakom pojavom novih nacrta regulacije Kaptola, koju upravo i netom završena izložba univ. prof. arh. Ede Šena i arh. Kovačevića u Zagrebu želi riješiti. Nije čudo, da i naši poznati stručnjaci na polju historije umjetnosti profesori dr. Knoll i Szabo očajno brane historijski habitus ovoga dijela Zagreba. Dr. Knoll u svome članku („Arhitektura“ iz god. 1934. br. 2) veli, govoreći o tome problemu: Kao prvo načelo u ovom važnom pitanju vrijedi ona latinska- nolli me tangere, ili opet: „Kaptol nije predmet regulacije nego reparacije“. Izložene radove prof. arh. Šena valja razdijeliti u predradove i konačni predlog regulacije. Nacrti predradova donašaju mahom nestaložene ideje slabim alternativama, od kojih je ona, sa otvaranjem sjevernih obrambenih zgrada najlošija, jer stvara od pojasa obranbenih zgrada oko katedrale, dakle upravo od onoga što je za nju najkarakterističnije, obične kulise. Ovo rješenje je slabije i od onoga što je izveo Bolle sa zapadnom stranom toga pojasa. Medjutim alternativa opkoljavanjem zgradama zapadnog prostora pred katedralom, simpatična je iako nije nova. Sve te predradnje nije trebao izlagač donijeti pred laičku publiku, jer joj samo smetaju u razjašnjenju konačne ideje, te radi toga joj postaje ova javna izložba nepregledna. Predradovi mogu služiti samo u diskusiji sa stručnjacima.

Plan grada Zagreba iz 16. stoljeća

Definitivan predlog regulacije, sastoji se iz 6 – 7 nacrta, sadrži ideje koje smo već sretali u raznim drugim radovima, donošene sa više ili manje sreće. U čemu se dakle sastoji težina ovoga problema?

Ona se sastoji u konzerviranju postojećeg historijskog ambijenta, koji se ovdje ne da poreći, nadalje u reparaciji devastiranog dijela, te u stvaranju novog stanja u vezi sa novim Zagrebom. Moram odmah reći, da se po predlogu izlagača ovo konzerviranje nikako ne provodi, ma da oni sami, u tome smjeru, prigovaraju predlogu regulacije arh. Zemljaka („Arhitektura“ iz god. 1934. br. 2). Taj prigovor oni iznose u svome pisanom programu izložbe, dok gornju moju tvrdnju dokazuju crvenom bojom označene nove regulatorne linije izloženih nacrta. Tako trg pred katedralom zatvara prof. Šen na taj način, što na mjestu sjemeništa postavlja novu zgradu van sadašnjeg gradj. pravca i tako napušta lijevak kao jednu od najkarakterističnijih tačaka historijskog stanja.

I. Zemljak i F. Bahovec, Regulacija Kaptola, 1934. (izvor: Arhitektura br. 2, 1934.)

Nadbiskupski vrt mora ostati kao cjelina i kao sastavni dio katedrale i Nadbiskupskog dvora, jer on ne samo da kao poledjina ovih masiva djeluje odlično i u arhitektonskom pogledu, nego je i njihov sastavni dio. Preko ovog vrta smio bi voditi jedino vrtni put ka Langovom trgu, kakav je predvidjen onaj koji vodi preko njega od crkve Franjevaca. Kako ovaj vrt, naročito u onom dijelu iza katedrale, leži na visinski veoma različitom terenu (bivši zatrpani šančevi) to regulacijom i nivelacijom ovog tla ima da padne današnja stoljetna vegetacija, koja je svojim prastarim i botanički važnim taksusima, u hortološkom smislu veoma interesantna. Pogledi na katedralu su sa Langova trga novom ulicom u nekojim svojim alternativama slabi, jer je osnivateljima bila stalno pred očima ideja o stvaranju „Akropole“ na mjestu historijski karakterističnog Kaptola. Lijepi vidik ne sjevernu stranu katedrale, koja se danas veoma romantično primjećuje kroz granje vrta, gubi se podizanjem visokog sjevernog masiva novih „obrambenih“ zgrada.

V. Kovačić, Natječajni projekt regulacija Kaptola i okolice, 1908. (MK-OZKB-OVK)

Zapadni dio katedrale zatvara i prof. Šen prema ideji arh. Kovačića, ali moram reći sa vrlo malo uspjeha, jer mu je upravo ovaj dio najslabija arhitektonska koncepcija. Otvori na zapadnoj, novo podignutoj gradjevini, medju kulama, dobivaju prema izloženoj ideji karakter podvožnjaka, konstruktivno ne odgovaraju masivu krova kojeg nose, a pogotovo ne u ovom historičkom ambijentu, koji se na ovom mjestu ne da poreći.

Kakova razlika prema Kovačićevom riješenju!

Sakralna terasa pred katedralom sama je po sebi simpatična i ako ne nova, jer ju je već predvidjela osnova arh. Dryaka iz Praga u internacionalnom natječaju godine 1931. Time što se dopušta nagnuti kolni prolaz sa istočne strane, uništava se sakralni trg pred katedralom.

V. Kovačić, Skica uređenja prostora pred katedralom, 1908. (MK-UZKB-OVK)

Sa istočne strane, prema izloženoj osnovi, predlaže prof. Šen da se izmedju Vlaške i Nove ulice uz palaču Gradske štedionice podignu blokovi trokatnica, čijim zemljištima bi bili, valjda, pokriveni troškovi likvidacije sadašnjeg stanja. Upozorujem izlagače na divergenciju izmedju sadržaja pisanog programa izložbe i donešenog projekta, jer dok u svom pisanom programu izlagači vele: „Pregusta izgradnja visokih kuća u higijenskom pogledu je lošija od prijašnjih malih kuća Dolca“, predvidjaju ovdje trokatne blokove, koji bi zatvarali još gore, uske i nehigijenske svjetlike. Dubljina terena izmedju ovih ulica je cca 30- 40 metara. Osim toga, ove trokatnice zatvaraju sa Jelačićevog trga lijepi pogled na Nadbiskupski dvor, što bi bilo i na osnovi prof. Šena dobro vidljivo, da nije dosjetljivi crtač izabrao perspektivno stajalište u visini prvoga kata. Još gori pogled na katedralu i dvor dobijamo sa stajališta iz Palmotićeve ulice, upravo radi ovih blokova kuća. Prilaz na sakralnu terasu pred katedralom sa bakačeve ulice, radi slabog arhitektonskog rješenja zapadne strane kula vrlo je slab. Uzdignuto stubište razbija trg, ono što je po Kovačiću daleko bolje zamišljeno, a ponavlja ga u boljem izdanju i arh. Dryak iz Praga u svojoj osnovi internacionalnog natječaja.

Z. Strižić, Natječajni projekt regulacije Kaptola, 1930. (DAZ-GPZ)

Skalinska ulica u produženju prema Novoj ulici izmedju Ilice i Gornjeg grada, ne bi morala kidati blok kuća, jer se on može postići i prolazom. Ovo kidanje nije upravo ničim opravdano, a najmanje pogledom na crkvu sv. Marije; osim toga je vrlo skupo!

Smještaj ribarnice iako je zbog blizine glavnom tržištu dobar, u arhitektonskom pogledu potpuno bi upropastio izgled trga, jer je sigurno da sjevernu stranu trga treba zatvoriti visokim zgradama poput istočne i zapadne strane a nikako niskim objektom uz koji prolaze lijevo i desno strme ulice, a pozadi zijeva rupa nove Opatovine!

Sa saobračajnog gledišta posve su neuspjela riješenja spoja Duge i Tkalčićeve ulice, zatim lom Bakačeve i partija na Langovom trgu. Visinski odnosi nekih ulica traže velike promjene današnjeg stanja, a neki imadu i do 8% uspona.

Natječajni projekt regulacije Kaptola, motto: Rad Radial 38, 1930. (izvor: Život umjetnosti br. 59, 1997.)

U svojim osnovama koje su uzgred rečeno izvedene sa velikim trudom, a crtački dobro, stvaraju, dakle, projektanti potpuno nove predjele, bez potrebnog historičkog osjećaja, dok od katedrale, koja izgleda da im u današnjem smještaju smeta, žele da načine „akropolu“. Osim toga njihove regulacije iziskuju investiciju ogromnog kapitala, koji nije u odnosu sa onim što se dobija. Šteta da u ovom važnom pitanju nismo imali prilike da čujemo mišljenje, a event. da vidimo i predlog našeg poznatog stručnjaka na polju regulacija historijskih ambijenata, prof. arh. Plečnika iz Ljubljane. 

Čovjek i prostor 1959. br. 90: Ing. arh. Milovan Kovačević