Panoptikum: prosinca 2016

utorak, 27. prosinca 2016.

Santa Claus i njegov imaginarij

Od junaka političke propagande američkog Građanskog rada do globalnog simbola modernog konzumerizma

Piše: Krešimir Galović ©

T. Nast, Merry Old Santa Claus, Harrper's Weekly, New York, 1. 1. 1881.

Prepoznatljivi lik Santa Clausa (Djeda Mraza) prvi se put pojavio 3. siječnja 1863. godine na naslovnici njujorškog žurnala „Harrper's Weekly“. Njegov je autor poznati američki karikaturist Thomas Nast, koga mnogi smatraju i ocem američke karikature. Thomas Nast je rođen 1840. godine u njemačkom gradu Landau, no već kao šestogodišnjak dolazi s obitelji u New York. Tijekom školovanja pokazivao je veliki crtaći talent zbog čeka već kao četrnaestogodišnjak počinje studirati slikarstvo kod Alfreda Fredericksa i Theodora Kaufmanna a potom je pohađao i „National Academy of Design“. Tijekom 1856. godine Nast se zapošljava kao ilustrator u „Frank Leslie's Illustrated Newspaperu“. Od 1859. započinje njegova suradnja s „Harrper's Weeklyjem“ te nakratko i s „New York Illustrated Newsom“. Zanimljivo je da je 1860. godine za „New York Illustrated News“ otputovao u Veliku Britaniju kako bi ilustrirao tada najveći najavljeni sportski događaj, boksački meč između Amerikanca Johna C. Heenana i njegova protivnika Engleza Toma Sayersa. Tijekom 1861. Nast je za „The Illustrated London News“ otišao kao ilustrator u Italiju gdje je pratio tada aktualnu vojnu kampanju ujedinjenja Italije predvođenu Giuseppe Garibaldijem. No upravo je suradnja s „Harrper's Weeklyem“ učinila Thomasa Nasta slavnim. 1862. godine, nakon povratka iz Europe, Nast u „Harrperu“ dobiva stalno mjesto ilustratora. Zbog Nastovih kritičkih i vrlo britkih komentara u kojima analizira američko društvo 19. stoljeća, kojima je stekao naklonost nekoliko američkih predsjednika poput Abrahama Lincona ali i neprijatelje među brojnim političarima, „Harrper's Weekly“ je postao politički vrlo utjecajan časopis.

T. Nast, Harrper's Weekly, New York, 3. 1. 1863.

Tijekom Građanskog rata 1862. godine nastaje Nastov glasoviti Santa Claus. Prvi put je objavljen u „Harrperu“ 3. siječnja 1863. godine. Tada su objavljene dvije ilustracije. Prva je objavljena na naslovnici časopisa. Prikazuje Santa Clausa tijekom posjete vojnicima Unije na frontu i podjele darova s komentarom: „Božićni dopust“. U tom kontekstu je važno naglasiti da je Nastov Santa Claus nastao kao dio političke propagande u borbi protiv američkog Juga u kojoj se on kao ilustrator u vrlo aktivno angažirao.

T. Nast, Harrper's Weekly, New York, 3. 1. 1863.

Druga je ilustracija objavljena preko dvije stranice i prati događaje vezane uz dolazak vojnika obitelji na božićni dopust. Podijeljena je na tri dijela. Prvi je vezan uz noć pred Božić u trenutku kada Santa Claus donosi usnuloj djeci darove. Središnji dio prikazuje trenutak vojnikova dolaska na dopust i radost obiteljskog okupljanja a treći prikazuje njegov oproštaj od obitelji i povratak na bojišnicu dok se u prvom planu djeca bezbrižno igraju oko toplog kamina. Santa Claus je na ovim ilustracijama već prikazan s nekim svojim glavnim atributima- karakterističnom odjećom, dugom bradom, vrečom punom darova i saonicama s upregnutim sobovima. Od tada je Santa Claus postao zaštitnim znakom „Harrperovih“ božićnih izdanja a ubrzo i globalnim ikoničkim likom. Nest će nastaviti razvijati izgled Santa Clausa tijekom idućih desetljeća. Svoj prepoznatljivi izgled dobio je u potpunosti 1881. godine. Naime 1. siječnja 1881. u „Harrperu“ je objavljena Nastova ilistracija naslovljena: „Merry Old Santa Claus“ sa svim prepoznatljivim atributima Santa Clausa koji se od tada neće bitnije mijenjati sve do današnjih dana.

T. Nast, Merry Old Santa Claus, Harrper's Weekly, New York, 1. 1. 1881.

Nakon dugih godina uspješne suradnje Nast je 1886. godine napustio „Harrper's Weekly“. Ova je suradnja zaključena s tradicionalnim Nastovim božićnim ilustracijama objavljenim tijekom mjeseca prosinca te godine. Tijekom 1890. godine Nast je objavio svoje božićne crteže u publikaciji naslovljenoj: „Thomas Nast's Christmas Drawings for the Human Race“. 1892. preuzeo je propali list „New York Gazette“ preimenovavši je u „Nast's Weekly“. No časopis je vrlo brzo propao zbog financijskih problema a Nast se posvetio slikanju i izradi ilustracija. Početkom 1902. godine Nast je podnio zahtjev za namještenje u State Departmentu nadajući se konzularnom poslu u Europi. Umjesto Europe, tadašnji američki predsjednik Theodore Roosevelt ponudio mu je mjesto Generalnog konzula u Ekvadoru, što je on i prihvatio. No sreća ga nije poslužila. Njegov se dolazak u Ekvador poklopio s širenjem žute groznice od koje je ondje obolio i preminuo 7. 12. 1902. godine.

F. A. Nankivell, Christmas 1902, Puck, 7. 12. 1902.

Samo četiri dana prije Nastove smrti na naslovnici glasovitog američkog satiričkog časopisa „Puck“ (7. 12. 1902.) objavljena je raskošna secesijska naslovnica ilustratora Franka A. Nankivella koja prikazuje Santa Clausa okruženog dvjema fin de siècleovskim ljepoticama. Mnogi će ilustratori od početka 20. stoljeća rabiti Nestov lik Santa Clausa. Tijekom proljeća 1902. godine objavljena je knjiga L. Frank Bauma „Život i avanture Santa Clausa“ s ilustracijama Mary Clowes Clark. 1904. godine Baum objavljuje i knjigu. „Oteti Santa Claus“ s ilustracijama Fredericka Richardsona. 11. 12. 1912. na naslovnici časopisa „Puck“ objavljena je satirična ilustracija Santa Clausa s komentarom: „Hands up! As Santa Claus Looks to Some to Us.“ Značajan pomak u modernizaciji i masovnoj popularizaciji Santa Clausa osobito tijekom dvadesetih godina 20. stoljeća načiniti će američki ilustrator Norman Rockwell. No tek kada tijekom tridesetih godina kada za svoju reklamnu kampanju lik Santa Clausa preuzima Coca – Cola dolazi do njegove potpune komercijalizacije. U to vrijeme ilustrator Haddon Sundblom za Coca – Colu razrađuje u potpunosti lik Santa Clausa koji postaje neizostavnim božićnim imaginarijem popularne američke kulture.

Hands Up! As Santa Claus Looks to Some of Us, Puck, 11. 12. 1912.

Norman Rockwell, Santas Expenses, The Saturdays Evening Post, 4. 12. 1920.

Haddon Sundblom, reklama za Coca - Colu

http://www.eurocinik.com

https://www.facebook.com/Muzej-karikature

četvrtak, 15. prosinca 2016.

Adolf Loos karikatura i ornament

Mislio sam, da donosim suvremenicima novu radost,

ali oni mi za to nisu bili zahvalni!

Piše: Krešimir Galović ©

Carl Leopold Hollitzer, Portret A. Loosa, zbirka Sammlung Kamm

Malo je koji arhitekt bio izložen javnoj poruzi i kritici poput bečkog arhitekta Adolfa Loosa (1870. – 1933.). Povod napadima bila je glasovita Loosova kuća Goldman & Salatsch na bečkom Michaelplatzu, građena od 1909. do 1911. godine. Svojim smjelim modernističkim izgledom i pročelja pročišćena od kičastog dekora znatno je odudarala od okružja kojim dominiraju palače bečkog baroka i historicizma, poput trakta Winterreitschule najznačajnijeg bečkog baroknog arhitekta Johanna Fischer von Erlacha i njegova sina Josepha Emanuela. Tako na jednoj karikaturi objavljenoj tijekom mjeseca studenog 1910. godine u bečkom listu Der Morgen, vidimo Fischera von Erlacha kako s nevjericom i prezirom promatra Loosovu kuću. Druga karikatura poistovjećuje pročelje Loosove kuće s kanalizacijskom rešetkom uz zajedljiv komentar: „Duboko razmišljajući o umjetnosti, čovjek vrlo modernih nazora hoda ulicom. Odjednom zastaje. Našao je ono za čim je tako dugo tragao.“

A. Loos, Goldman & Salatsch, Michaelplatz, Beč, 1909. - 1911.

Kako piše Viktor Žmegač u knjizi „Prošlost u budućnost 20. stoljeća (MH, Zagreb 2010.): „Kad je Adolf Loos oko godine 1910. u Beču ostvario svoje prve arhitektonske vizije, prosvjedi iz konvencionalno nastrojenih krugova bili su isto toliko glasni kao i zgražanja zbog načela Freudove teorije ili zvižduka na koncertima prvih radikalnih Schönbergovih skladbi. Nemoguće je shvatiti takvu reakciju ako se nema na umu tradicija historizma i bujanje ornamentalne secesije u europskoj arhitekturi i likovnoj umjetnosti.“ A odgovor na ornamentalnu raskoš bečkog Fin de siècla upravo je izrekao Loos u svom poznatom eseju Ornament und Verbrechen- Ortnament i zločin iz 1908. godine. U njemu Loos polazi od tvrdnje da je ornament općenito gledano zločin protiv razuma i dobrog ukusa, zalažući se za razgraničenje između umjetničkih djela i estetizacije svakodnevnih uporabnih predmeta, za čim je težila secesija.

Das Loos - haus auf dem Michaeleplatz, Der Morgen 21. 11. 1910.

Los von der Architektur, 1. 1. 1911. Die neue Fassade

Prema Loosu evolucija kulture podudara se s uklanjanjem ornamenta iz uporabnog predmeta. „Postavljam i proglašujem ovaj zakon“, piše Loos: „čim je veći razvoj kulture tim više nestaje ornamenta s predmeta svakidašnjeg života“- rezignirano zaključujući: “Mislio sam, da donosim suvremenicima novu radost, ali oni mi za to nisu bili zahvalni! Naprotiv, ova ih je vijest ispunila žalošću.“ Svjestan opasnosti krivog tumačenja svojih razmišljanja on u nastavku pojašnjava: „Ja nisam nikada htio ono, što su čistunci dotjerali do apsurda: da treba ornamenat sistematski i konsekventno ukloniti. Samo ondje gdje je jednom po potrebi nestao, nije ga moguće uspostaviti.... .“ I doista Loos se nije susprezao od ornamentiranja i dekorativizma.
Pri opremanju svojih kuća i stanova bez zadrške je posezao za ornamentiranjem, bilo kroz raskošno ornamentirane mramorne zidne obloge, stiliski historijski namještaj, dizajnirana rasvjetna tijela i stolce do pokrivanja podova raznobojnim orijentalnim ćilimima. No uvijek s mjerom i funkcijom.

Jaroslav Král, Portret A. Loosa, Bytová kultura, vol. 1, 1925.

Adolf Loos

Naše vrijeme

Doista, naše je vrijeme lijepo, tako lijepo, da ne bih htio ni u kojem drugom živjeti. Naše je vrijeme lijepo obučeno, tako lijepo, da kad bih imao birati i sebi potražiti odjeću bilo kojeg vremena, posegnuo bih radosno za svojom odječom! Divno je živjeti.

Beim Loos - haus auf dem Michaeleplatz, Kikeriki 30. 11. 1911.

Das Looshaus - übertrumpft! Kikeriki 21. 1. 1912.

Tematski broj časopisa Arhitektura posvećen smrti A. Loosa, Ljubljana, 1933.

www.eurocinik.com

www.facebook.com/Muzej-karikature

utorak, 13. prosinca 2016.

Iz povijesti hrvatske karikature

Gjuro Szabo u očima hrvatskih slikara i karikaturista

Piše: Krešimir Galović ©

F. B. Angeli Radovani, Gjuro Szabo oko 1930.

Konzervator Gjuro Szabo (1875. – 1943.) među najzanimljivijim je protagonistima hrvatske kulturne scene s početka 20. stoljeća. Prijateljevao je s mnogim umjetnicima a slikar Ljubo Babić načinio je 1925. godine njegov portret. Portret je nastao u vrijeme zajedničke suradnje na pripremi "Kulturno-historijske izložbe grada Zagreba“ (Umjetnički paviljon 1. 10. – 15. 11. 1925.). U to vrijeme Szabo je zašao u pedesetu godinu života i prema svjedočenju povjesničara umjetnosti Tihomila Stahuljaka u monografiji „Gjuro Szabo djelo jednog života“ (DPUH, Zagreb, 1995.), Babić je tim portretom htio ovjekovječiti prijatelja usredotočenošću isključivo na Szabinu glavu i na karakteristike koje ocrtavaju njegov temperament s raskuštranim pramenovima kose koji mu padaju na čelo, dugim pravilnim nosom, naočalama koje „u znatnoj mjeri zatiru Szabine oči, ali i produbljuju pogled“, te prorijeđenim brcima i ponešto ušiljenom bradom.

Tijekom 1928. godine Szabin portret u silhueti izradila je njegova prijateljica, folkloristkinja i ilustratorica Tereza Paulić. Zbog svog temperamenta Gjuro Szabo je bio omiljena tema i karikaturista. U dva navrata portretirao ga je tijekom tridesetih godina vješti i prokušani karikaturist Frano Branko Angeli Radovani. Kako piše Tihomil Stahuljak: „Još i oko godine 1930. iz navršene pedesete u šezdesetu Szabo se češljao dijeleći kosu sredinom tjemena, ali lik mu je postao tvrđi i zatvoreniji u se. Ni tvrdog okovratnika uškrobljene košulje nije se odricao. Radovani je sve to dobro uočio i povezao u obrazinu koje se nije odricao.... Jednim drugim crtežom Radovani je ismijao Szabu kojemu je pri putovanjima sjenilo kape znalo pasti na cvikere.“

Ljubo Babić, Gjuro Szabo, 1925. (MGZ) Tereza Paulić, Gjuro Szabo, 1928. (MK-UZKB-OGS)

F. B. Angeli Radovani, Gjuro Szabo oko 1930.

Tijekom 1935. i 1936. godine u časopisu "Koprive" objavljeno je nekoliko Ivesovih karikatura (slikar Ivan Režek, op.a.) Szabe kao branitelja povijesnih spomenika: „Regulacija zagrebačkog Kaptola ili Ružna sudbina jedne katedrale“, „Novi dopisni članovi Jugoslavenske Akademije- profesor Gjuro Szabo novi dopisni član za „sex appeal“ te karikatura objavljena u „Koprivama“ i dnevnom listu „Novosti“ povodom 60- godišnjice njegova života. Osobito je zanimljiva Ivesova karikatura „Regulacija zagrebačkog Kaptola ili Ružna sudbina jedne katedrale“, na kojoj je Szabo prikazan kako prstom upire na glavne „krivce“ uništavanja zagrebačke katedrale i Kaptola- na predstavnike Kaptola i gradske uprave te duh Hermanna Bolléa, koji poput zloduha i nakon smrti promatra durbinom katedralu i komentira zemaljske događaje: „Ta katedrala baš nema sreće! Najprije sam ju pokvario ja, a sada će ju nanovo oni.“ Naime ova je karikatura nastala u vrijeme velikih polemika oko izrade nove generalne urbanističke osnove grada Zagreba, a koja je obuhvaćala i prostor Kaptola. Polemika se uglavnom vodila na liniji između arhitekta, koji su se zalagali s malo obzira prema starom za novu izgradnju na prostoru kaptolske povijesne jezgre i konzervatora koji su se predvođeni Gjurom Szabom žestoko suprotstavljali njihovim prijedlozima.

Ivan Režek (Ives): Regulacija zagrebačkog Kaptola (Koprive, 19. 4. 1935.); Đuro Szabo, (Koprive, 18. 2. 1936.)

Malo je poznato da je Gjuro Szabo bio i briljantan crtač o čemu nam svjedoče njegove putne bilježnice nastale između 1906. i 1916. godine, u kojima se uz bilješke i skice povijesnih spomenika i mjesta po Hrvatskoj koja je tada obilazio, nalaze i karikirani portreti ljudi s kojima se na tim putovanjima susretao. Među najdojmljivijim je Szabin autoportret nastao oko 1908. godine na kome ga vidimo prikazanog u profilu i s leđa u maniri Huga Prata odnosno njegova bezvremenog junaka Corta Maltesea, čije su se skitnje svijetom odigravale nekako u isto vrijeme kada se Szabo skitao Hrvatskom. Gjuro Szabo umro je 1943. godine a sadrenu posmrtnu masku izradio je kipar Kosta Angeli Radovani- sin njegova prijatelja i karikaturiste Frane Branka Radovanija koji ga je za života portretirao.